Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji

“Možemo pretpostaviti da je umjetnost – osim rada u kućanstvu i njegovateljskog posla – industrija s najvećom fluktuacijom neplaćene radne snage. To je sustav koji se održava na životu hraneći se vremenom i energijom neplaćenih pripravnika i samoeksploatacijom na svakom nivou i gotovo u svakoj funkciji. Neplaćeni rad i obijesno izrabljivanje nevidljiva su tamna tvar koja pogon kulturnog sektora održava u funkciji.”

Uobičajen način dovođenja u vezu politike i umjetnosti pretpostavlja da umjetnost, na ovaj ili onaj način, opredmećuje politička pitanja. No, postoji mnogo interesantnija perspektiva: politika u
području umjetnosti kao mjestu rada.[1] Jednostavno, pogledajte kako umjetnost funkcionira – ne što prikazuje.
Od svih ostalih formi umjetnosti, lijepa umjetnost oduvijek biva najuže povezana s postfordističkim spekulacijama, sa svojim brzim uzletom i još bržim krahom. Suvremena umjetnost više nije riječima neopisiva disciplina ušuškana u nekom dalekom tornju od bjelokosti. Upravo suprotno, suvremena umjetnost smještena je u samu srž neoliberalnog načina razmišljanja. Ne možemo odijeliti pomamu stvorenu oko suvremene umjetnosti od doktrine šoka i zakona korištenih za oživljavanje posrnule ekonomije. Takav pretjeran publicitet utjelovljuje afektivnu dimenziju globalne ekonomije vezane za Ponzijeve sheme, kreditne ovisnosti te zastarjela tržišta vrijednosnicama. Suvremena umjetnost brendirano je ime bez brenda, spremno imenovati gotovo sve – ona je brzi face-lifting koji uspostavlja novi kreativni imperativ za mjesta kojima je potrebna ekstremna preobrazba; neizvjesnost kockanja kombinirana s krutim internetskim obrazovanjem pripadnika viših klasa – umjetnost postaje licencirano igralište za svijet urušen i zbunjen vrtoglavom deregulacijom. Ako je suvremena umjetnost odgovor, pitanje jest: kako se kapitalizam može učiniti ljepšim?

Zrcalna slika hiperkapitalizma

No, suvremena umjetnost nije samo estetsko pitanje – bitna je njezina funkcija. Što je funkcija umjetnosti unutar kapitalizma katastrofe? Suvremena umjetnost hrani se mrvicama masovne i raširene preraspodjele bogatstva od siromašnih ka bogatima, koja se provodi s pomoću perpetuirane i perzistirajuće klasne borbe provođene odozgo.[2] Prvobitnoj akumulaciji ona posuđuje trunčicu postkonceptualne zbrke. Osim toga, suvremena umjetnost danas je decentralizirana – važna čvorišta suvremene umjetnosti nisu više koncentrirana isključivo u metropolama Zapada. Danas je uobičajeno da dekonstruktivistički muzeji suvremene umjetnosti niču poput gljiva u svakoj autokraciji s imalo samopoštovanja. Zemlja u kojoj se krše ljudska prava? Neka Gehry projektira galeriju!
Ako je suvremena umjetnost odgovor, pitanje jest: kako se kapitalizam može učiniti ljepšim?

The Global Guggenheim kulturna je rafinerija za cijeli set postdemokratskih oligarhija, kao što su nebrojena internacionalna bijenala zadužena za promoviranje, unapređivanje i reedukaciju viška stanovništva.[3] Na taj način umjetnost olakšava razvoj novih multipolarnih načina distribucije geopolitičke moći, u korist pljačkaške ekonomije, često potaknute unutarnjim ugnjetavanjem, klasnim ratom odozgo, radikalnim šokom te strahopoštovanjem prema politici.
Suvremena umjetnost tako ne samo da reflektira, već i intervenira u tranziciji prema novom posthladnoratovskom svjetskom poretku. Ona je veliki igrač u neravnomjerno napredujućem semiokapitalizmu – gdjegod T-Mobile zapikne svoju zastavicu. Suvremena umjetnost uključena je u potragu za sirovim materijalima za izradu dvojezgrenih procesora. Ona zagađuje, gentrificira i opustošuje. Ona zavodi i proždire, naprasno nestaje i ostavlja vas slomljenog srca. Od mongolskih pustinja do visokih planina Perua, svugdje je nazočna suvremena umjetnost. A kad suvremena umjetnost, oblivena krvlju i zaprljana blatom i prašinom, napokon biva dovučena do Gagosiana (op.prev. Gagosian Gallery, desetak izložbenih prostora posvećenih djelima suvremene umjetnosti; smješteni u New Yorku, Rimu, Londonu,
Ateni, Parizu i Ženevi), ona je popraćena nebrojenim repeticijama frenetičnog aplauza.

Zašto je i kome suvremena umjetnost toliko privlačna? Jedan mogući odgovor: proizvodnja umjetnosti predstavlja zrcalnu sliku postdemokratskih formi hiperkapitalizma koji djeluje i napreduje k preuzimanju pozicije dominantne posthladnoratovske paradigme. Čini se nepredvidivom, neodgovornom, briljantnom, živahnom, ćudljivom, vođenom inspiracijom i genijalnošću, baš kao što sebe želi percipirati svaka druga oligarhija koja jasno teži diktaturi. Tradicionalna slika uloge umjetnika u društvu korespondira s vlastitom slikom wannabe autokrata koji vide vladu potencijalno – i opasno – kao umjetničku formu. Postdemokratska vlada veoma je povezana s ovim izopačenim tipom ponašanja koje podrazumijeva asocijaciju muškarac-genij-umjetnik. Ona djeluje netransparentno, korumpirana je i potpuno neodgovorna. Oba modela djeluju unutar muških izjednačavanja struktura, čija se demokratičnost može uspoređivati s onom lokalnih mafijaških podružnica. Vladavina zakona? Zašto to jednostavno ne bismo prepustili ukusu? Provjere i ravnoteže? Čekovi i bilance! Dobro upravljanje? Loše kuratorstvo! Jasno je zašto suvremeni oligarh voli suvremenu umjetnost: ona mu savršeno odgovara.

Neplaćeni udarnički rad

Pa tako tradicionalna umjetnička proizvodnja može biti model za nove bogataše, iznikle iz privatizacije, eksproprijacije i spekulacija. No stvarna umjetnička produkcija danas je ujedno i radionica za
mnoge novonastale siromašne, koji svoju sreću okušavaju kao virtuozi u obradi digitalnih fotografija, ili samo kao konceptualni varalice, kao galerijske posvuduše ili isključivo pružatelji usluga. Jer umjetnost u svojoj biti također znači rad, i to udarnički rad, da budemo precizniji.[4] Umjetnost je danas produkcija spektakala, proizvedena na postfordističkoj pokretnoj traci, kojoj je ostvarivanje maksimalne radne norme od primarnog značaja. Udarnički rad je ubrzan, pun zanosa, hiperaktivan i duboko kompromitiran.
Izvorno, udarnici su bili višak radne snage u ranom Sovjetskom Savezu. Termin je izvedenica od izraza “udarny trud” što je značilo “superproduktivna, entuzijastična radna snaga”. U kontestu današnjih umjetničkih i kulturnih tvornica, udarnički rad korelira sa senzualnom dimenzijom šoka. Umjesto slikanja, zavarivanja i modeliranja, današnji umjetnički udarnički rad sastoji se od kopiranja, razgovaranja i poziranja. Ova ubrzana forma umjetničke produkcije bazirana je na vatrometu iznenađenja, senzaciji i dojmu. Njegovo povijesno podrijetlo – format za staljinistički model
brigada – daje dodatne bodove paradigmi o hiperproduktivnosti. Udarnici mogu ustalasati osjećaje, percepcije i distinkcije u svim mogućim veličinama i varijacijama. Intenzitet ili evakuacija, uzvišeno ili beznačajno, readymade ili readymade stvarnost – udarnički rad opskrbljuje potrošače stvarima za koje nisu ni znali da ih žele imati.

Udarnički rad hrani se suludim tempom i ljudskom iscrpljenošću, rokovima i pritiscima, čavrljanjem i finim tiskom. Bogati se na ubrzanoj eksploataciji. Možemo pretpostaviti da je umjetnost – osim rada u kućanstvu i njegovateljskog posla – industrija s najvećom fluktuacijom neplaćene radne snage. To je sustav koji se održava na životu hraneći se vremenom i energijom neplaćenih pripravnika i samoeksploatacijom na svakom nivou i gotovo u svakoj funkciji. Neplaćeni rad i obijesno izrabljivanje nevidljiva su tamna tvar koja pogon kulturnog sektora održava u funkciji.
Lutajući udarnici i pripadnici nove (ali i stare) elite i suvremenih oligarhija čine okvir za suvremenu politiku umjetnosti; dok potonji rukovode prijelazom k postdemokraciji, prvi stvaraju mentalnu sliku. No, što možemo iščitati iz ove situacije? Jedino što sa sigurnošću možemo ustvrditi jest da je suvremena umjetnost na različite načine umiješana u transformacije globalnih obrazaca moći.
Pokretačka snaga suvremene umjetnosti počesto se sastoji od ljudi koji, unatoč tome što konstantno rade, ne odgovaraju niti jednom tradicionalnom tipu rada. Tvrdoglavo se odupiru smještanju u bilo kakve ladice, ne postaju nezavisnim entitetom koji bi mogao biti prepoznat kao klasa. Kretati se linijom manjeg otpora značilo bi klasificirati i imenovati ovaj tip istomišljenika i biračkog tijela
mnoštvom ili svjetinom – manje romantično bilo bi zapitati se ne predstavlja li ta “gomila” globalne lumpenfreelancere, ideološki slobodoumne pojedince bez teritorija; nisu li rezervna vojska iz mašte koja komunicira putem Googleova Prevoditelja.
Suvremena umjetnost tako ne samo da reflektira, već i intervenira u tranziciji prema novom posthladnoratovskom svjetskom poretku

Umjesto da formiraju novu klasu, ova krhka konstituencija sačinjena je od pojedinaca koji – kako je Hannah Arendt jednoć zlobno formulirala – lako mogu “odbaciti ideju o klasama”. Ovi dispozicionirani lutalice o kojima Arendt piše, urbani svodnici i huligani, a koji su spremni raditi kao kolonijalni plaćenici i izrabljivači, blago se (i prilično izvrnuto) zrcale u brigadama kreativnih udarnika koji su izbačeni u globalna bespuća cirkulacije radne snage, danas mnogo poznatiji kao umjetnički svijet.[5] Ako prihvatimo da bi današnji udarnici mogli jednako olako mijenjati mišljenja te su skloni potpunoj ideološkoj neopredijeljenosti i oportunizmu – tamne zone katastrofe radikalnog neoliberalnog ekonomskog režima – možemo dobiti jasnu sliku indolentne, konfliktne i ambivalentne umjetničke radne snage.

Politički angažman

Moramo se suočiti sa činjenicom da ne postoji otvoren put za pružanje otpora i organizaciju umjetničke radne snage. Oportunizam i kompetitivnost nisu devijacije ovog tipa rada – to su devijacije njegove inherentne strukture. Trebamo prihvatiti da ovaj tip pokretačke radne snage nikad neće marširati unisono, osim možda plešući na zarazni skeč jednoga previše vjernog imitatora Lady Gage. Završili smo s internacionalnim – vrijeme je da se posvetimo globalnom.
Evo i loših vijesti: politički angažirana umjetnost redovito izbjegava diskusije na spomenutu temu.[6] Baviti se unutarnjim uvjetima na polju umjetnosti te nesumnjivim postojanjem korupcije – zamislite samo mito i korupciju pri biranju mjesta na periferiji u kojem će se odviti neki veliki umjetnički događaj, bijenale – i dalje predstavlja tabu, čak i na dnevnom redu većine umjetnika koji sebe smatraju politički angažiranima. Iako politička umjetnost uspijeva predstaviti tzv. lokalne situacije iz svih krajeva svijeta, a rutinski pakira nepravdu i bijedu, uvjeti njezine vlastite proizvodnje i prezentacije ostaju prilično neistraženi. Mogli bismo čak reći da je politika umjetnosti slijepa točka mnogih ostvaraja suvremene političke umjetnosti.

Naravno, akademska kritika tradicionalno je zainteresirana za slična pitanja. No potrebno nam je progresivno širenje njezine misli.[7] Vrijeme akademskog kriticizma, koji je uglavnom bio orijentiran na umjetničke institucije i pitanja reprezentacije umjetničkih ostvaraja, stoji u kontrastu s današnjom umjetničkom produkcijom (konzumacija, distribucija, promidžba itd.) čija je uloga u vrijeme postdemokratske globalizacije bitno drugačija, a sfera djelovanja znatno proširena. Jedan prilično apsurdan, no uobičajen fenomen jest i činjenica da je radikalna društveno angažirana umjetnost uvelike sponzorirana sredstvima predatorskih banaka ili novcem od preprodaje oružja te je posvema utkana u retoriku urbanog marketinga, brendiranja i socijalnog inženjeringa.[8] Zbog sasvim očitih razloga jasno je zašto se ovakve pojave rijetko problematiziraju unutar društveno angažirane umjetnosti. U mnogim slučajevima ona se zadovoljava egzotičnom samoetnicizacijom, lakonskim gestama i militantnom nostalgijom.

Zauzimanje pozicije nedužnih bilo bi iluzorno i nadasve dosadno.[9] No mislim da bi politični pojedinci, društveno osviješteni umjetnici, mogli postati relevantan faktor u izgradnji suvremenog društva kad bi se napokon konfrontirali, umjesto da paradiraju kao Staljinovi realisti, CNN-ovi situacionisti i ini inženjeri suvremenog društva. Vrijeme je da komemorativnu umjetnost srpa i čekića bacimo u smeće. Ako se o politici promišlja kao o Drugome, koje se pojavljuje negdje drugdje i događa nekome drugome, koje uvijek pripada nekoj obespravljenoj zajednici čije stavove nitko ne može zastupati,
promašit ćemo razumijevanje političke komponente svojstvene današnjoj umjetnosti – umjetnost je i mjesto rada, i mjesto konflikta i… mjesto zabave; ona je prostor sabijanja kontradikcija kapitala, ali i veoma zabavnih te ponekad razornih nesporazuma između lokalnog i globalnog.

Pretenciozno, koketno i očaravajuće

Područje umjetničkog djelovanja prostor je divljih kontradikcija i fenomenološke eksploatacije. Prostor je to odmjeravanja snaga, spekulacija, financijskog inženjeringa te masovne i kvarne manipulacije. No, to je također mjesto zajedništva, pokreta, energije i žudnje. U svom najboljem izdanju, to je sjajna kozmopolitska arena naseljena mobilnim udarnicima, putujućim trgovcima, tehnološki osviještenim vunderkindima, proračunskim prepredenjacima, supersoničnim prevoditeljima, doktorskim pripravnicima te digitalnim skitnicama i najamnim radnicima. Umjetnički je prostor izražavanja automatiziran, tankoćutan, fantastično umjetan. Obično igralište na kojem vlada nemilosrdna kompeticija, a solidarnost je samo strana riječ nerazumljivog značenja. Svijet šarmantnih
lupeža, zaboravljenih ljepotica i nasilnika. Danas umjetnost znači i HDMI, i CMYK, i LGBT. Nadasve pretenciozno, koketno i očaravajuće.

Ovakav se nered održao plutajući na čistom dinamizmu velikog broja marljivih žena. Košnice afektivne radne snage pod budnim okom i bičem kapitala, čvrsto utkane u niz njegovih kontradikcija. Sve rečeno bitno je za osvješćivanje suvremene stvarnosti. Umjetnost je utkana u našu stvarnost, ona je neuredna, zabrinuta, zamišljena, neodoljiva. Umjesto da prostor umjetničkog djelovanja pokušava predstavljati politiku koja se uvijek događa negdje drugdje, mogli bismo pokušati razumjeti ga kao političan prostor. Umjetnost nije izvan politike, već je politika dio njezine produkcije, distribucije i njezine recepcije. Ako se složimo s navedenim, možemo nadići sferu politike reprezentacije i prigrliti politiku koja stoji pred nama.

S engleskog prevela: Nina Gross

Objavljeno u Zarezu XIV/346, 22. studenog 2012. u sklopu temata “Dekonstrukcija kulturnog polja” (pdf), oprema teksta redakcijska
(pripremio Martin Beroš, Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)

Bilješke

[1] Nadovezujem se na misao Hongjohn Lina razrađenu u njegovoj kuratorskoj izjavi za biennale u Taipeiu 2012. godine. Hongjohn Lin, Curatorial Staement, iz 10TB Taipei Biennial Guidebook (Taipei: Taipei Fine Arts Museum, 2010.), 10–11

[2] Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća spomenuto je opisano kao globalni i kontinuirani proces izvlaštenja. Vidi David Harvey, A Brief History of Neoliberalism (Oxford: Oxford University Press, 2005.). Što se tiče posljedica raspodjele bogatstva, studija koju je proveo Svjetski institut za istraživanje razvojne ekonomije pri UN-u 2000. godine utvrdio je da 1% najbogatijih posjeduje 40% globalne imovine. Donja polovica svjetske populacije u vlasništvu je 1% svjetskog bogatstva.

[3] Jedan primjer uključenosti oligarha vidi: http://www.nytimes.com/2010/04/28/nyregion/28trustee.html?_r=1& Dok se bijenala održavaju od Moskve, Šangaja, Dubaija pa sve do takozvanih zemalja u tranziciji, trebali bismo se suzdržati od razmatranja postdemokracije kao fenomena koji nije “zapadnjački“. Schengenski prostor je sjajan primjer postdemokratske vladavine, s cijelim nizom političkih institucija koje svoj legitimitet nisu ostvarile glasajući na općim izborima znatnog dijela populacije koja je isključena iz državljanstva (da ne spominjemo rastuće simpatije Starog svijeta prema demokratski izabranim fašistima). Trenutna izložba “The Potosí-Principle”, u organizaciji Alice Creischer, Andreasa Siekmanna i Max Jorge Hinderera, ističe vezu između oligarhije i proizvodnje imidža iz druge povijesno relevantne perspektive.

[4] Osvrćem se na semantičko polje o kojem su govorili Ekaterina Degot, Cosmin Costinas i David Riff na 1. uralskom industrijskom biennalu 2010.godine

[5] Arendt je mogla pogriješiti govoreći o ukusu. Ukus nije nužno pitanje zajedničkog i općeg, kako tvrdi, nadovezujući se na Kanta. U ovom kontekstu radi se o postizanju proizvodnje konsenzusa, inženjeringu javnog imidža te ostalih delikatnih makinacija, koje se – gle čuda – preobražavaju u povijesnoumjetničke bibliografije. Suočimo se s činjenicom da se politika ukusa ne tiče kolektivnog, zajedničkog, već je usko povezana s pojedincem, kolekcionarom. To nije pitanje podrazumijevajućeg, već nametnutog. Naglasak nije stavljen na razmjenu, već na sponzoriranje.

[6] Postoje, naravno, mnoge hvalevrijedne iznimke, pred kojima samo mogu skrušeno pognuti glavu i nakloniti se.

[7] O čemu se pisalo u zborniku Institutional Critique, Alex Alberro and Blake Stimson (Cambridge, MA: The MIT Press, 2009). Također vidi publikacije: http://eipcp.net/transversal/0106/folder_contents

[8] Nedavno je u Henie Onstad Kunstsenter u Oslu javnosti predstavljen zanimljiv projekt Nomede i Gediminasa Urbonasa – pozabavili su se napetostima između lokalne kulturne i umjetničke scene i Guggenheime franšize. U detaljnoj studiji do posljednjeg detalja analizirali su takozvani Guggenhheimov efekt. Pogledaj: http://www.vilma.cc/2G/ Još jedna zanimljiva studija: Beat Weber, Therese Kaufmann “The Foundation, the State Secretary and the Bank – A Journey into the Cultural Policy of a Private Institution” – http://transform.eipcp.net/correspondence/1145970626#redir Također: Martha Rosler, “Take the Money and Run? Can Political and Socio-critical Art ‘Survive’?” e-flux journal, issue 12http://www.e-flux.com/journal/take-the-money-and-run-can-political-andsocio-critical-art-%E2%80%9Csurvive%E2%80%9D/

[9] Ovo je vidljivo iz pozicioniranja ovog teksta kao reklame na e-fluxu. Nadalje, situaciju komplicira činjenica da reklame i oglasi mogu moje tekstove, kao autorska djela, učiniti razmetljivima, a mene, kao autora, posramiti. Uz rizik da se ne ponavljam, želim naglasiti da pozicija nevinosti nije politička pozicija, već isključivo moralna, što je čini politički irelevantnom. Zanimljiv komentar ove situacije može se naći u “The Corruption in the Arts / the Art of Corruption” Luisa Camnitzera – detaljnije: http://www.universes-in-universe.de/magazin/marco-polo/s-camnitzer.htm

Vezani članci

  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvrajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo, odnosno ono što autor teksta naziva Nietzscheovim neobičnim idejnim koktelom „aristokratskog radikalizma“, a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika neoliberalizma. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u svojem „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, izrabljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve