Politika umjetnosti: Suvremena umjetnost i tranzicija prema postdemokraciji

“Možemo pretpostaviti da je umjetnost – osim rada u kućanstvu i njegovateljskog posla – industrija s najvećom fluktuacijom neplaćene radne snage. To je sustav koji se održava na životu hraneći se vremenom i energijom neplaćenih pripravnika i samoeksploatacijom na svakom nivou i gotovo u svakoj funkciji. Neplaćeni rad i obijesno izrabljivanje nevidljiva su tamna tvar koja pogon kulturnog sektora održava u funkciji.”

Uobičajen način dovođenja u vezu politike i umjetnosti pretpostavlja da umjetnost, na ovaj ili onaj način, opredmećuje politička pitanja. No, postoji mnogo interesantnija perspektiva: politika u
području umjetnosti kao mjestu rada.[1] Jednostavno, pogledajte kako umjetnost funkcionira – ne što prikazuje.
Od svih ostalih formi umjetnosti, lijepa umjetnost oduvijek biva najuže povezana s postfordističkim spekulacijama, sa svojim brzim uzletom i još bržim krahom. Suvremena umjetnost više nije riječima neopisiva disciplina ušuškana u nekom dalekom tornju od bjelokosti. Upravo suprotno, suvremena umjetnost smještena je u samu srž neoliberalnog načina razmišljanja. Ne možemo odijeliti pomamu stvorenu oko suvremene umjetnosti od doktrine šoka i zakona korištenih za oživljavanje posrnule ekonomije. Takav pretjeran publicitet utjelovljuje afektivnu dimenziju globalne ekonomije vezane za Ponzijeve sheme, kreditne ovisnosti te zastarjela tržišta vrijednosnicama. Suvremena umjetnost brendirano je ime bez brenda, spremno imenovati gotovo sve – ona je brzi face-lifting koji uspostavlja novi kreativni imperativ za mjesta kojima je potrebna ekstremna preobrazba; neizvjesnost kockanja kombinirana s krutim internetskim obrazovanjem pripadnika viših klasa – umjetnost postaje licencirano igralište za svijet urušen i zbunjen vrtoglavom deregulacijom. Ako je suvremena umjetnost odgovor, pitanje jest: kako se kapitalizam može učiniti ljepšim?

Zrcalna slika hiperkapitalizma

No, suvremena umjetnost nije samo estetsko pitanje – bitna je njezina funkcija. Što je funkcija umjetnosti unutar kapitalizma katastrofe? Suvremena umjetnost hrani se mrvicama masovne i raširene preraspodjele bogatstva od siromašnih ka bogatima, koja se provodi s pomoću perpetuirane i perzistirajuće klasne borbe provođene odozgo.[2] Prvobitnoj akumulaciji ona posuđuje trunčicu postkonceptualne zbrke. Osim toga, suvremena umjetnost danas je decentralizirana – važna čvorišta suvremene umjetnosti nisu više koncentrirana isključivo u metropolama Zapada. Danas je uobičajeno da dekonstruktivistički muzeji suvremene umjetnosti niču poput gljiva u svakoj autokraciji s imalo samopoštovanja. Zemlja u kojoj se krše ljudska prava? Neka Gehry projektira galeriju!
Ako je suvremena umjetnost odgovor, pitanje jest: kako se kapitalizam može učiniti ljepšim?

The Global Guggenheim kulturna je rafinerija za cijeli set postdemokratskih oligarhija, kao što su nebrojena internacionalna bijenala zadužena za promoviranje, unapređivanje i reedukaciju viška stanovništva.[3] Na taj način umjetnost olakšava razvoj novih multipolarnih načina distribucije geopolitičke moći, u korist pljačkaške ekonomije, često potaknute unutarnjim ugnjetavanjem, klasnim ratom odozgo, radikalnim šokom te strahopoštovanjem prema politici.
Suvremena umjetnost tako ne samo da reflektira, već i intervenira u tranziciji prema novom posthladnoratovskom svjetskom poretku. Ona je veliki igrač u neravnomjerno napredujućem semiokapitalizmu – gdjegod T-Mobile zapikne svoju zastavicu. Suvremena umjetnost uključena je u potragu za sirovim materijalima za izradu dvojezgrenih procesora. Ona zagađuje, gentrificira i opustošuje. Ona zavodi i proždire, naprasno nestaje i ostavlja vas slomljenog srca. Od mongolskih pustinja do visokih planina Perua, svugdje je nazočna suvremena umjetnost. A kad suvremena umjetnost, oblivena krvlju i zaprljana blatom i prašinom, napokon biva dovučena do Gagosiana (op.prev. Gagosian Gallery, desetak izložbenih prostora posvećenih djelima suvremene umjetnosti; smješteni u New Yorku, Rimu, Londonu,
Ateni, Parizu i Ženevi), ona je popraćena nebrojenim repeticijama frenetičnog aplauza.

Zašto je i kome suvremena umjetnost toliko privlačna? Jedan mogući odgovor: proizvodnja umjetnosti predstavlja zrcalnu sliku postdemokratskih formi hiperkapitalizma koji djeluje i napreduje k preuzimanju pozicije dominantne posthladnoratovske paradigme. Čini se nepredvidivom, neodgovornom, briljantnom, živahnom, ćudljivom, vođenom inspiracijom i genijalnošću, baš kao što sebe želi percipirati svaka druga oligarhija koja jasno teži diktaturi. Tradicionalna slika uloge umjetnika u društvu korespondira s vlastitom slikom wannabe autokrata koji vide vladu potencijalno – i opasno – kao umjetničku formu. Postdemokratska vlada veoma je povezana s ovim izopačenim tipom ponašanja koje podrazumijeva asocijaciju muškarac-genij-umjetnik. Ona djeluje netransparentno, korumpirana je i potpuno neodgovorna. Oba modela djeluju unutar muških izjednačavanja struktura, čija se demokratičnost može uspoređivati s onom lokalnih mafijaških podružnica. Vladavina zakona? Zašto to jednostavno ne bismo prepustili ukusu? Provjere i ravnoteže? Čekovi i bilance! Dobro upravljanje? Loše kuratorstvo! Jasno je zašto suvremeni oligarh voli suvremenu umjetnost: ona mu savršeno odgovara.

Neplaćeni udarnički rad

Pa tako tradicionalna umjetnička proizvodnja može biti model za nove bogataše, iznikle iz privatizacije, eksproprijacije i spekulacija. No stvarna umjetnička produkcija danas je ujedno i radionica za
mnoge novonastale siromašne, koji svoju sreću okušavaju kao virtuozi u obradi digitalnih fotografija, ili samo kao konceptualni varalice, kao galerijske posvuduše ili isključivo pružatelji usluga. Jer umjetnost u svojoj biti također znači rad, i to udarnički rad, da budemo precizniji.[4] Umjetnost je danas produkcija spektakala, proizvedena na postfordističkoj pokretnoj traci, kojoj je ostvarivanje maksimalne radne norme od primarnog značaja. Udarnički rad je ubrzan, pun zanosa, hiperaktivan i duboko kompromitiran.
Izvorno, udarnici su bili višak radne snage u ranom Sovjetskom Savezu. Termin je izvedenica od izraza “udarny trud” što je značilo “superproduktivna, entuzijastična radna snaga”. U kontestu današnjih umjetničkih i kulturnih tvornica, udarnički rad korelira sa senzualnom dimenzijom šoka. Umjesto slikanja, zavarivanja i modeliranja, današnji umjetnički udarnički rad sastoji se od kopiranja, razgovaranja i poziranja. Ova ubrzana forma umjetničke produkcije bazirana je na vatrometu iznenađenja, senzaciji i dojmu. Njegovo povijesno podrijetlo – format za staljinistički model
brigada – daje dodatne bodove paradigmi o hiperproduktivnosti. Udarnici mogu ustalasati osjećaje, percepcije i distinkcije u svim mogućim veličinama i varijacijama. Intenzitet ili evakuacija, uzvišeno ili beznačajno, readymade ili readymade stvarnost – udarnički rad opskrbljuje potrošače stvarima za koje nisu ni znali da ih žele imati.

Udarnički rad hrani se suludim tempom i ljudskom iscrpljenošću, rokovima i pritiscima, čavrljanjem i finim tiskom. Bogati se na ubrzanoj eksploataciji. Možemo pretpostaviti da je umjetnost – osim rada u kućanstvu i njegovateljskog posla – industrija s najvećom fluktuacijom neplaćene radne snage. To je sustav koji se održava na životu hraneći se vremenom i energijom neplaćenih pripravnika i samoeksploatacijom na svakom nivou i gotovo u svakoj funkciji. Neplaćeni rad i obijesno izrabljivanje nevidljiva su tamna tvar koja pogon kulturnog sektora održava u funkciji.
Lutajući udarnici i pripadnici nove (ali i stare) elite i suvremenih oligarhija čine okvir za suvremenu politiku umjetnosti; dok potonji rukovode prijelazom k postdemokraciji, prvi stvaraju mentalnu sliku. No, što možemo iščitati iz ove situacije? Jedino što sa sigurnošću možemo ustvrditi jest da je suvremena umjetnost na različite načine umiješana u transformacije globalnih obrazaca moći.
Pokretačka snaga suvremene umjetnosti počesto se sastoji od ljudi koji, unatoč tome što konstantno rade, ne odgovaraju niti jednom tradicionalnom tipu rada. Tvrdoglavo se odupiru smještanju u bilo kakve ladice, ne postaju nezavisnim entitetom koji bi mogao biti prepoznat kao klasa. Kretati se linijom manjeg otpora značilo bi klasificirati i imenovati ovaj tip istomišljenika i biračkog tijela
mnoštvom ili svjetinom – manje romantično bilo bi zapitati se ne predstavlja li ta “gomila” globalne lumpenfreelancere, ideološki slobodoumne pojedince bez teritorija; nisu li rezervna vojska iz mašte koja komunicira putem Googleova Prevoditelja.
Suvremena umjetnost tako ne samo da reflektira, već i intervenira u tranziciji prema novom posthladnoratovskom svjetskom poretku

Umjesto da formiraju novu klasu, ova krhka konstituencija sačinjena je od pojedinaca koji – kako je Hannah Arendt jednoć zlobno formulirala – lako mogu “odbaciti ideju o klasama”. Ovi dispozicionirani lutalice o kojima Arendt piše, urbani svodnici i huligani, a koji su spremni raditi kao kolonijalni plaćenici i izrabljivači, blago se (i prilično izvrnuto) zrcale u brigadama kreativnih udarnika koji su izbačeni u globalna bespuća cirkulacije radne snage, danas mnogo poznatiji kao umjetnički svijet.[5] Ako prihvatimo da bi današnji udarnici mogli jednako olako mijenjati mišljenja te su skloni potpunoj ideološkoj neopredijeljenosti i oportunizmu – tamne zone katastrofe radikalnog neoliberalnog ekonomskog režima – možemo dobiti jasnu sliku indolentne, konfliktne i ambivalentne umjetničke radne snage.

Politički angažman

Moramo se suočiti sa činjenicom da ne postoji otvoren put za pružanje otpora i organizaciju umjetničke radne snage. Oportunizam i kompetitivnost nisu devijacije ovog tipa rada – to su devijacije njegove inherentne strukture. Trebamo prihvatiti da ovaj tip pokretačke radne snage nikad neće marširati unisono, osim možda plešući na zarazni skeč jednoga previše vjernog imitatora Lady Gage. Završili smo s internacionalnim – vrijeme je da se posvetimo globalnom.
Evo i loših vijesti: politički angažirana umjetnost redovito izbjegava diskusije na spomenutu temu.[6] Baviti se unutarnjim uvjetima na polju umjetnosti te nesumnjivim postojanjem korupcije – zamislite samo mito i korupciju pri biranju mjesta na periferiji u kojem će se odviti neki veliki umjetnički događaj, bijenale – i dalje predstavlja tabu, čak i na dnevnom redu većine umjetnika koji sebe smatraju politički angažiranima. Iako politička umjetnost uspijeva predstaviti tzv. lokalne situacije iz svih krajeva svijeta, a rutinski pakira nepravdu i bijedu, uvjeti njezine vlastite proizvodnje i prezentacije ostaju prilično neistraženi. Mogli bismo čak reći da je politika umjetnosti slijepa točka mnogih ostvaraja suvremene političke umjetnosti.

Naravno, akademska kritika tradicionalno je zainteresirana za slična pitanja. No potrebno nam je progresivno širenje njezine misli.[7] Vrijeme akademskog kriticizma, koji je uglavnom bio orijentiran na umjetničke institucije i pitanja reprezentacije umjetničkih ostvaraja, stoji u kontrastu s današnjom umjetničkom produkcijom (konzumacija, distribucija, promidžba itd.) čija je uloga u vrijeme postdemokratske globalizacije bitno drugačija, a sfera djelovanja znatno proširena. Jedan prilično apsurdan, no uobičajen fenomen jest i činjenica da je radikalna društveno angažirana umjetnost uvelike sponzorirana sredstvima predatorskih banaka ili novcem od preprodaje oružja te je posvema utkana u retoriku urbanog marketinga, brendiranja i socijalnog inženjeringa.[8] Zbog sasvim očitih razloga jasno je zašto se ovakve pojave rijetko problematiziraju unutar društveno angažirane umjetnosti. U mnogim slučajevima ona se zadovoljava egzotičnom samoetnicizacijom, lakonskim gestama i militantnom nostalgijom.

Zauzimanje pozicije nedužnih bilo bi iluzorno i nadasve dosadno.[9] No mislim da bi politični pojedinci, društveno osviješteni umjetnici, mogli postati relevantan faktor u izgradnji suvremenog društva kad bi se napokon konfrontirali, umjesto da paradiraju kao Staljinovi realisti, CNN-ovi situacionisti i ini inženjeri suvremenog društva. Vrijeme je da komemorativnu umjetnost srpa i čekića bacimo u smeće. Ako se o politici promišlja kao o Drugome, koje se pojavljuje negdje drugdje i događa nekome drugome, koje uvijek pripada nekoj obespravljenoj zajednici čije stavove nitko ne može zastupati,
promašit ćemo razumijevanje političke komponente svojstvene današnjoj umjetnosti – umjetnost je i mjesto rada, i mjesto konflikta i… mjesto zabave; ona je prostor sabijanja kontradikcija kapitala, ali i veoma zabavnih te ponekad razornih nesporazuma između lokalnog i globalnog.

Pretenciozno, koketno i očaravajuće

Područje umjetničkog djelovanja prostor je divljih kontradikcija i fenomenološke eksploatacije. Prostor je to odmjeravanja snaga, spekulacija, financijskog inženjeringa te masovne i kvarne manipulacije. No, to je također mjesto zajedništva, pokreta, energije i žudnje. U svom najboljem izdanju, to je sjajna kozmopolitska arena naseljena mobilnim udarnicima, putujućim trgovcima, tehnološki osviještenim vunderkindima, proračunskim prepredenjacima, supersoničnim prevoditeljima, doktorskim pripravnicima te digitalnim skitnicama i najamnim radnicima. Umjetnički je prostor izražavanja automatiziran, tankoćutan, fantastično umjetan. Obično igralište na kojem vlada nemilosrdna kompeticija, a solidarnost je samo strana riječ nerazumljivog značenja. Svijet šarmantnih
lupeža, zaboravljenih ljepotica i nasilnika. Danas umjetnost znači i HDMI, i CMYK, i LGBT. Nadasve pretenciozno, koketno i očaravajuće.

Ovakav se nered održao plutajući na čistom dinamizmu velikog broja marljivih žena. Košnice afektivne radne snage pod budnim okom i bičem kapitala, čvrsto utkane u niz njegovih kontradikcija. Sve rečeno bitno je za osvješćivanje suvremene stvarnosti. Umjetnost je utkana u našu stvarnost, ona je neuredna, zabrinuta, zamišljena, neodoljiva. Umjesto da prostor umjetničkog djelovanja pokušava predstavljati politiku koja se uvijek događa negdje drugdje, mogli bismo pokušati razumjeti ga kao političan prostor. Umjetnost nije izvan politike, već je politika dio njezine produkcije, distribucije i njezine recepcije. Ako se složimo s navedenim, možemo nadići sferu politike reprezentacije i prigrliti politiku koja stoji pred nama.

S engleskog prevela: Nina Gross

Objavljeno u Zarezu XIV/346, 22. studenog 2012. u sklopu temata “Dekonstrukcija kulturnog polja” (pdf), oprema teksta redakcijska
(pripremio Martin Beroš, Kolektiv za medijsku edukaciju KOME)

Bilješke

[1] Nadovezujem se na misao Hongjohn Lina razrađenu u njegovoj kuratorskoj izjavi za biennale u Taipeiu 2012. godine. Hongjohn Lin, Curatorial Staement, iz 10TB Taipei Biennial Guidebook (Taipei: Taipei Fine Arts Museum, 2010.), 10–11

[2] Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća spomenuto je opisano kao globalni i kontinuirani proces izvlaštenja. Vidi David Harvey, A Brief History of Neoliberalism (Oxford: Oxford University Press, 2005.). Što se tiče posljedica raspodjele bogatstva, studija koju je proveo Svjetski institut za istraživanje razvojne ekonomije pri UN-u 2000. godine utvrdio je da 1% najbogatijih posjeduje 40% globalne imovine. Donja polovica svjetske populacije u vlasništvu je 1% svjetskog bogatstva.

[3] Jedan primjer uključenosti oligarha vidi: http://www.nytimes.com/2010/04/28/nyregion/28trustee.html?_r=1& Dok se bijenala održavaju od Moskve, Šangaja, Dubaija pa sve do takozvanih zemalja u tranziciji, trebali bismo se suzdržati od razmatranja postdemokracije kao fenomena koji nije “zapadnjački“. Schengenski prostor je sjajan primjer postdemokratske vladavine, s cijelim nizom političkih institucija koje svoj legitimitet nisu ostvarile glasajući na općim izborima znatnog dijela populacije koja je isključena iz državljanstva (da ne spominjemo rastuće simpatije Starog svijeta prema demokratski izabranim fašistima). Trenutna izložba “The Potosí-Principle”, u organizaciji Alice Creischer, Andreasa Siekmanna i Max Jorge Hinderera, ističe vezu između oligarhije i proizvodnje imidža iz druge povijesno relevantne perspektive.

[4] Osvrćem se na semantičko polje o kojem su govorili Ekaterina Degot, Cosmin Costinas i David Riff na 1. uralskom industrijskom biennalu 2010.godine

[5] Arendt je mogla pogriješiti govoreći o ukusu. Ukus nije nužno pitanje zajedničkog i općeg, kako tvrdi, nadovezujući se na Kanta. U ovom kontekstu radi se o postizanju proizvodnje konsenzusa, inženjeringu javnog imidža te ostalih delikatnih makinacija, koje se – gle čuda – preobražavaju u povijesnoumjetničke bibliografije. Suočimo se s činjenicom da se politika ukusa ne tiče kolektivnog, zajedničkog, već je usko povezana s pojedincem, kolekcionarom. To nije pitanje podrazumijevajućeg, već nametnutog. Naglasak nije stavljen na razmjenu, već na sponzoriranje.

[6] Postoje, naravno, mnoge hvalevrijedne iznimke, pred kojima samo mogu skrušeno pognuti glavu i nakloniti se.

[7] O čemu se pisalo u zborniku Institutional Critique, Alex Alberro and Blake Stimson (Cambridge, MA: The MIT Press, 2009). Također vidi publikacije: http://eipcp.net/transversal/0106/folder_contents

[8] Nedavno je u Henie Onstad Kunstsenter u Oslu javnosti predstavljen zanimljiv projekt Nomede i Gediminasa Urbonasa – pozabavili su se napetostima između lokalne kulturne i umjetničke scene i Guggenheime franšize. U detaljnoj studiji do posljednjeg detalja analizirali su takozvani Guggenhheimov efekt. Pogledaj: http://www.vilma.cc/2G/ Još jedna zanimljiva studija: Beat Weber, Therese Kaufmann “The Foundation, the State Secretary and the Bank – A Journey into the Cultural Policy of a Private Institution” – http://transform.eipcp.net/correspondence/1145970626#redir Također: Martha Rosler, “Take the Money and Run? Can Political and Socio-critical Art ‘Survive’?” e-flux journal, issue 12http://www.e-flux.com/journal/take-the-money-and-run-can-political-andsocio-critical-art-%E2%80%9Csurvive%E2%80%9D/

[9] Ovo je vidljivo iz pozicioniranja ovog teksta kao reklame na e-fluxu. Nadalje, situaciju komplicira činjenica da reklame i oglasi mogu moje tekstove, kao autorska djela, učiniti razmetljivima, a mene, kao autora, posramiti. Uz rizik da se ne ponavljam, želim naglasiti da pozicija nevinosti nije politička pozicija, već isključivo moralna, što je čini politički irelevantnom. Zanimljiv komentar ove situacije može se naći u “The Corruption in the Arts / the Art of Corruption” Luisa Camnitzera – detaljnije: http://www.universes-in-universe.de/magazin/marco-polo/s-camnitzer.htm

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve