U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."
[VB]: Proteklih smo se godina u razgovorima o radu često doticale bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD-a). Isprva sam ga doživljavala prvenstveno kao koristan misaoni okvir za razmatranje problematike rada, a tek onda kao konkretnu politiku. Danas smatram da političnost zahtjeva proizlazi upravo iz tenzije između promišljanja života izvan okvira nadničkog rada i operabilnosti zahtjeva svedenog na politički mehanizam. Budući da je BTD nedavno ponovno prodro u mainstream medijski diskurs,
Bitno je pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji
u europskom kontekstu primarno zbog finskog razmatranja pilot-programa predviđenog za 2017. godinu[1], svakako jest bitno pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji. Posvetit ćemo se tome u narednim dijelovima razgovora, no voljela bih da počnemo s BTD-om kao misaonim okvirom — da počnemo ne od kraja, već možda od horizonta onoga što nam BTD dopušta zamisliti ukoliko podrazumijevamo njegovu implementaciju kao tek dijela ljevičarske platforme praćenog nizom drugih socijalnih programa.
To možda zahtijeva privremeno suzbijanje nevjerice, no voljela bih početi s najuzbudljivijom provokacijom BTD-a, s mogućnošću oslobođenja od nadničkog rada. U tom smislu, BTD nam pruža priliku da zamislimo svoje ciljeve i želje izvan obrambene pozicije u kojoj se kontinuirano borimo za očuvanje radničkih prava u nestajanju. Htjela bih da počnemo s autonomističkim sloganom “Želimo sve” i zamislimo što bi to sve moglo značiti[2].
Transparent pod kojim se u Australiji 1856. godine borilo za osmosatno radno vrijeme (Izvor: Art Blart)
Meni najuzbudljivija ideja jest ona potencijalne budućnosti u kojoj bi BTD (u visini living wagea, nadnice dostatne za dostojanstven život) omogućio odbacivanje opresivnog rada te vrednovanje i procvat onih vrsta rada koje nas (direktno, a ne posredovanjem tržišta) čine društvenim bićima. Kada bi BTD bio ljudsko pravo i mehanizam preraspodjele koji znači priznanje zajedničkog vlasništva nad planetarnim resursima i plodovima rada, mehanizam koji bi značio da ljudi više ne moraju zavrijediti život radom; kada bi rad u većoj mjeri bio izbor, a posao ugovor u koji ulazimo s više pregovaračke moći; kada bi nam to omogućilo da se doživljavamo kao više od potrošača i proizvođača, bi li nas to osnažilo da postanemo brižniji i odgovorniji jedni prema drugima i prema okolišu, da se aktivnije angažiramo u radu izgradnje vrsta zajednica i društava kakve želimo?
Ponešto govori činjenica da, čak i u ovom utopijskom scenariju, počinjem od načina na koji bi nam dekomodifikacija rada mogla omogućiti da ponovno prisvojimo rad kao emancipatornu praksu. Teško je zamisliti život “izvan rada”. Ne mislim samo na nadnički rad kao jedini način osiguravanja egzistencije, nego i na sav rad uključen u društvenu reprodukciju, na rad koji se u privatnoj sferi katkad (iako ne često) dijeli, ali koji je nemoguće odbiti ili izbjeći — ne postoji nešto izvan njega, s obzirom na to da plaćen “brižni rad” često samo pogoršava rodne i rasne aspekte nejednakosti. Bitno je razmotriti i feministički doseg zahtjeva za temeljnim dohotkom i prepoznati načine na koje se zahtjev za BTD-om nadovezuje na pokret “Nadnice za kućanski rad”, u kojoj mjeri može funkcionirati kao mehanizam koji vrednuje nevidljiv rad, a da ga prethodno ne komodificira.
Osim što bismo mogli birati drugačije plaćene poslove ili se posvetiti raznim oblicima nekomodificiranog rada, kada bi naše razumijevanje sebe samih i proizvodnje vrijednosti zaista bilo u nekoj mjeri oslobođenije od diktata tržišta, bi li BTD mogao potaknuti dijalektički proces koji bi nam omogućio nadilaženje dihotomije rada/dokolice ili rada/igre, produktivnog/neproduktivnog i, u nekoj mjeri, javnog/privatnog?
Crtež iz 1975. kojim se zagovara uvođenje nadnica za kućanski rad, dizajn: B. Warrior (Izvor: Women’s History Network Blog)
Na koji si način stigla do proučavanja BTD-a u vlastitu znanstvenom radu? I u kojoj mjeri smatraš BTD korisnim alatom za politizaciju, kojim možemo promišljati i utvrđivati svoje kapacitete kao politička bića? Između ostalog te to pitam jer si proteklih godina držala više kolegija o povijesti rada pa me zanima kako si sa studentima raspravljala o BTD-u, odnosno, koliko se u tom kontekstu BTD pokazao korisnim misaonim okvirom za pristupanje široj problematici rada.
[WV]:Oduševila sam se “postradnim” (post-work) imaginarijima prije nekoliko godina, uglavnom čitajući internetsku ljevicu (Jacobin, Novara Media), ali i autonomiste poput Hardta i Negrija, Silvije Federici i meni omiljenog Andréa Gorza[3]. Općenita je ideja iz doba kapitalističke krize 1970-ih bila kako smo dostigli dovoljno visok stupanj društvenog i tehnološkog razvoja da bismo mogli (i, zapravo, morali) dokinuti dominaciju nadničkog rada (ili apstraktnog rada) kao jedine valute kojom vrednujemo ljudski doprinos društvu i pristup resursima, te kako bismo time dobili, kao što kažeš, više slobodnog vremena, bolju raspodjelu obaveza i rigidnih društvenih uloga povezanih s njima (kao što su kućanica i hranitelj obitelji), kao i destabilizaciju stroge podjele između rada/dokolice, produktivnog/neproduktivnog rada, korisnih/beskorisnih aktivnosti. To ne smijemo tumačiti isključivo kao utopistički zahtjev. Postradna se politika također temelji na posve realnom razumijevanju temeljne kontradikcije kapitala, koji radno vrijeme koristi kao isključivu mjeru vrijednosti, a pritom čini sve kako bi smanjio količinu radnog vremena potrebnog za stvaranje vrijednosti. Drugim riječima, postradna politika znači suočavanje s izazovima načina proizvodnje koji sve više poništava i degradira doprinos ljudskog rada.
Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban.
Moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta
Iz predavačkog sam rada naučila da moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta.
Početna točka svih postradnih teorija jest opservacija da nam je potrebno sve manje ljudskog rada kako bismo proizveli sve što je potrebno za zadovoljenje temeljnih potreba. Drugim riječima, veza između rada i preživljavanja ili potrebe raskinuta je i zamijenjena nečim što David Graeber naziva besmislenim poslovima (bullshit jobs), koji ne zadovoljavaju neku konkretnu potrebu osim potrebe kapitala da seli višak vrijednosti s mjesta na mjesto. Mnoge takve poslove nalazimo npr. u financijskom i nekretninskom sektoru, marketingu i oglašavanju, konzaltingu, itd. Marx je to nazivao “neproizvodnim radom”. Premda uglavnom nemaju smisla i ubijaju volju za životom, još uvijek ovisimo o takvim poslovima jer, iako je realne potrebe za radom možda sve manje, još uvijek moramo zarađivati za život. Oni koji ne uspiju osigurati besmislene poslove predviđene za tzv. radnike “bijelih ovratnika” postaju višak u odnosu na ekonomsku aktivnost. To je još jedna od posljedica “kraja rada” koji se danas sve češće spominje. Višak radne snage nisu ljudi koji više ne moraju raditi, nego čije je sudjelovanje u ekonomiji posve ovisno o potrebama kapitala — po potrebi ih mobilizira, odnosno odbacuje. Ovdje Marxov koncept “rezervne armije rada” možda konkretnije dočarava položaj nesigurnog rada od “trpanja svega u isti koš” prekarnosti.
Premda je manje ljudskog rada potrebno za proizvodnju temeljnih životnih potrepština, proteklih je desetljeća broj proletera, ljudi koji ne posjeduju ništa osim svoje otuđene radne snage, porastao do dosad neviđenih razmjera. U tome i jest provokacija postradne politike: nije da automatizacija objektivno ukida sva radna mjesta, nego kontradiktorna priroda kapitalizma pretvara trenutke napretka, poput automatizacije, razvoja telekomunikacija i globalne logističke revolucije, u poremećenu situaciju u kojoj sve više ljudi ovisi o radu kako bi preživjelo, dok su vrijednost, dostupnost i dostojanstvo plaćenoga rada radikalno potkopani.
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada
To je ključno pitanje za organizaciju i imaginaciju temeljnog dohotka (odnosno, u tome leži njegova snaga kao misaonog okvira, kako si ga ti opisala): prepoznavanje konkretnih načina na koje se ljudi različitog klasnog, rodnog i nacionalnog određenja nose s tom kontradikcijom te razumijevanje različitih strategija preživljavanja koje ljudi razvijaju u konjunkturi krize rada omogućit će nam da zahtjev za BTD-om prilagodimo potrebama različitih društvenoekonomskih skupina i zajednički se organiziramo u borbi za budućnost kakvu želimo. Budući da radnička klasa više nije prepoznatljiva u svom tradicionalnom obliku, dužnost je svakog radikalnog programa da se upozna s raznorodnim povijestima prošlog i sadašnjeg rada kako bismo pronašli točke zajedničkog interesa i definirali strateške mogućnosti.
[VB]: U Graeberovu izlaganju o proliferaciji besmislenih poslova ključno mjesto zauzima problematizacija uloge radne etike kao potpornja suvremene patološke organizacije rada. Sustav koji obilno nagrađuje najbeskorisnije poslove, dok podcjenjuje ili obescjenjuje mnoge od očigledno najkorisnijih poslova (u ekstremnim slučajevima to se i otvoreno opravdava tvrdnjom da su korisni poslovi sami po sebi dovoljno ispunjujući pa ih je nepotrebno dodatno nagrađivati novcem) na životu održava i ideološki imperativ vrednovanja rada kao vrline bez obzira na prirodu i smislenost posla. Taj je imperativ duboko usađen i u radnički pokret, što predstavlja jednu od najvećih prepreka pokušajima organiziranja radnika protiv rada[4].
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada. Iako mnoge studije potvrđuju kako plaća nije ono što ljudi primarno vrednuju kod posla[5], često se spominje bojazan da bi uvođenje temeljnog dohotka dokinulo motivaciju za rad. Čini mi se da način na koji pristupamo takvim pitanjima zadire u srž problema. Kako najvidljiviji pokreti za BTD i jesu reformistički, uobičajeni odgovori na takva pitanja ne dovode u pitanje opstojnost ni svrsishodnost radne etike. Izložit ću neke od uobičajenih linija argumentacije.
Šivanje haljina postalo je novi obrt u namibijskom selu Otjivero nakon šest mjeseci implementacije pilot-projekta BIG Coalition (Izvor: bignam.org, Foto: Dirk Haarmann)
Zagovornici BTD-a često se pozivaju na eksperimente koji su u praksi pokazali kako uvođenje temeljnog dohotka ne ugrožava radnu aktivnost i produktivnost, odnosno, da u nekim slučajevima može dovesti i do rasta produktivnosti. Takav je primjer program Mincome proveden u kanadskoj pokrajini Manitoba 1970-ih godina. Jedini su manje “radno aktivni” segmenti stanovništva za trajanja programa bile mlade majke koje su provodile više vremena sa svojom djecom i tinejdžeri koji su se duže školovali jer nisu morali prehranjivati obitelji. Među primarnim hraniteljima obitelji nisu zabilježene bitne promjene u radnoj aktivnosti[6]. Ilustrativan je i primjer pilot-projekta BIG (Basic Income Grant) Coalitiona, eksperiment s temeljnim dohotkom proveden 2008.-2009. godine u namibijskih selima Otjivero i Omitara. Budući da je riječ o izuzetno siromašnom lokalitetu, ne iznenađuje činjenica da je uvođenje temeljnog dohotka dovelo do velikog porasta ekonomske aktivnosti, uključujući participaciju u plaćenom radu i razvoj malog poduzetništva[7].
Među studije koje anticipiraju kako BTD ne bi ugrozio radnu motivaciju odnedavna možemo ubrojiti i prvo hrvatsko pilot-istraživanje stavova građana prema temeljnom dohotku, u kojem je većina ispitanika izrazila umjereno pozitivne stavove prema temeljnom dohotku, izjasnivši se da bi u slučaju njegova uvođenja nastavila raditi[8]. Štoviše, liberalni proponenti temeljnog dohotka upravo ga i zagovaraju kao mehanizam koji bi učinkovitije poticao zapošljavanje od sadašnjih modela socijalne pomoći, za koje je karakterističan “demotivacijski” učinak “zamke siromaštva” (poverty/welfare trap — kada se socijalna pomoć dodjeljuje i umanjuje u odnosu na dohodak, primatelji socijalne pomoći nisu motivirani prihvaćati slabo plaćene poslove koji bi im osigurali nikakav ili tek neznatan porast prihoda). Čini se kako su aktualni nizozemski eksperimenti usredotočeni upravo na ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost osoba koje su prije njegova uvođenja primale druge vrste socijalnih naknada.
Korak dalje od obrane učinkovitosti i radne etike pod svaku cijenu, neki zagovornici BTD-a tvrde kako bi temeljni dohodak radnicima dao veću pregovaračku moć, prednost u borbi za pravednu nadnicu i veću mogućnost vršenja pritiska na tvrtke (i vlade) u smjeru otvaranja radnih mjesta koja su društveno korisna i manje štetna za okoliš. Zagovornici koji u temeljnom dohotku vide mogućnost borbe za okolišnu pravdu i prijelaz u održivo društvo također ističu da – iako je pretjerano očekivati da će uvođenje BTD-a automatski smanjiti proizvodnju i potrošnju – temeljni dohodak možemo shvatiti kao tranzicijski zahtjev koji će nam s vremenom pomoći prepoznati kako bismo zapravo i trebali proizvoditi manje, a ne samo drugačije.
Velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena, a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava
U svakom slučaju, temeljni dohodak nudi mogućnost ravnomjernije podjele postojećih poslova. Kathi Weeks zagovara BTD kao rješenje dvostrukog problema prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork)[9]. S jedne strane, velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. Živimo kako bismo radili umjesto da radimo kako bismo živjeli. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena (zero-hour contracts), a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava. Ova linija razmišljanja upućuje na moment u kojem reformistički zahtjev otvara radikalnije perspektive[10].
Koliko je svrsishodno, odnosno progresivno, braniti BTD (isključivo) iz produktivističke pozicije koja ne dovodi u pitanje imperativ radne etike? Je li to nužan kompromis u popularizaciji ideje ili je ta linija argumentacije uglavnom samo usmjerena prema tome da “proda” ideju BTD-a kapitalu i liberalnim vladama kao metodu “spašavanja kapitalizma od sebe samog”?
[WV]: Prvo bih se nadovezala na distinkciju koju si spomenula između prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork). To je svakako ključno. Prvi je 1980-ih godina o tome pisao Gorz, po mom mišljenju najdalekovidniji i najminuciozniji među postradnim autorima. Naglasio je kako automatizacija neće dovesti do nediferenciranog ukidanja rada, nego do podvajanja radnog društva na višestruko kvalificirane radnike, koji će biti prisiljeni preuzimati sve više odgovornosti i radnih sati, te dekvalificirane radnike, čije će kvalifikacije biti još manje potrebne i koji će teško moći osigurati dovoljan broj radnih sati kako bi spojili kraj s krajem. Automatizacija izjeda taj srednji sloj “dobrih proleterskih” radnih mjesta i vodi u krajnosti. Tu je opservaciju nedavno empirijski potvrdio njemački sociolog rada Klaus Dörre, pokazavši kako je prezaposlenost koncentrirana u prestižnim poslovima, dok siromašno radništvo (u Njemačkoj su to “mini-jobberi”) teško uspijeva nanizati dovoljno povremenih poslova u ukupnom trajanju punog radnog vremena[11].
Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija
Što se pak tiče produktivnosti, mislim da je pošteno pretpostaviti da će BTD ozbiljno utjecati na razine produktivnosti – no govorimo li o proizvodnji viška vrijednosti (profitu) ili o produktivnosti pojedinih radnika? Nesumnjivo je da će BTD, dugoročno gledano, promijeniti neke stvari u kapitalističkim vlasničkim i proizvodnim odnosima. Ako pretpostavljamo da će cijena rada rasti jer ljudi više neće ovisiti o nadnici, a ljudsku će radnu snagu postepeno zamijeniti tehnologija, kapitalistički će se profiti morati smanjiti. Povrh toga, dodatni prihod i slobodno vrijeme koje će nam temeljni dohodak osigurati, omogućit će radikalnu transformaciju odnosa moći između rada i kapitala, što bi dugoročno moglo dovesti do veće demokratizacije na radnom mjestu, većeg broja samoupravnih poduzeća i eksproprijacija. Ukratko, ne mislim da produktivnost može biti profitabilna za kapital u dugoročnom kontekstu uvođenja BTD-a.
No, kao što si sama izložila, ono čega se ljudi boje kada pitaju za produktivnost jest hoće li primaoci temeljnog dohotka još htjeti raditi. To je najveći strah stvoren putem hegemonijske radne etike i osobno to smatram potpunom ideološkom izmišljotinom. Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija[12]. Ljudi koji rade u manje stresnim sredinama, u kojima osjećaju da ih se vrednuje i poštuje, manje su skloni mentalnim oboljenjima. Usto, na pitanje što je bitno kod zaposlenja dobit ćemo jednoznačne i očekivane odgovore. Ljudi žele osjetiti da dobro rade svoje posao, žele se osjećati cijenjeno i korisno, i žele pristojnu plaću. Pitanje je koliko ljudi može očekivati zadovoljenje tih potreba u sustavu u kojem se rad tretira kao roba na kojoj se može uštedjeti ili profitirati.
[5] Primjer studije koju često citiraju zagovornici neokejnzijanskih radnih reformi jest istraživanje iskustava sudionika programa “jamstvo za zapošljavanje” (job guarantee) Plan Jefes de Hogar implementiranog u Argentini nakon krize 2001. godine. Zagovornici “jamstva za zapošljavanje” tvrde kako je ostvarivanje pune zaposlenosti otvaranjem javnih radnih mjesta koja jamče nadnicu dovoljnu za dostojanstven život (living wage) ili pak minimalnu nadnicu najizravnije rješenje za nezaposlenost, siromaštvo i rodnu neravnopravnost. Iako BTD i “jamstvo za zapošljavanje” imaju mnoge zajedničke ciljeve, BTD teži za time da ih ostvari prekidanjem veze između dohotka i rada, dok model “jamstva za zapošljavanje” želi prihode povezati s poštenim poslom (fair work, za razliku od workfare programa koji od primaoca naknada za nezaposlenost ili drugih oblika socijalnih naknada zahtijevaju da zauzvrat rade, često neplaćeno, odn. “volonterski”). Program Jefes sudionicima jamči prihod od 150 pesosa na mjesec u zamjenu za minimalno četiri sata rada na dan i nudi radna mjesta isključivo jednom/jednoj članu/članici kućanstva u kojemu je barem jedan član dijete, osoba s invaliditetom ili trudnica. Administracija programa decentralizirana je, a sudionici se zapošljavaju u lokalnim zajednicama (mala poljoprivreda, pružanje socijalnih usluga), na projektima gradnje ili održavanja infrastrukture ili pohađaju programe osposobljavanja. Rezultati ispitivanja pokazuju kako sudionici najviše (više od same nadnice) vrednuju to što im program daje mogućnost uključivanja u zajednicu i doprinošenja istoj.
Za iscrpniji pregled modela “jamstva za zapošljavanje” i programa Jefes, vidi radove Pavline Tcherneve, npr. Employer of Last Resort Program: A case study of Argentina’s Jefes de Hogar program, Gender and the Job Guarantee: The impact of Argentina’s Jefes program on female heads of poor households, The Job Guarantee: Delivering the benefits that Basic Income only promises – A Response to Guy Standing.
[6] Kanadski eksperiment s temeljnim dohotkom trajao je od 1974. do 1979. godine. Dijelovi eksperimenta strukturirani su komparativno, npr. određene obitelji koje su primale temeljni dohodak uspoređivane su s kontrolnim skupinama koje ga nisu primale ili su primale tradicionalne oblike socijalne pomoći. No eksperiment je uključivao i “mjesto saturacije”, gradić Dauphin u kojem su svi stanovnici imali pravo na temeljni dohodak. Po tome se ovaj program razlikuje od drugih eksperimenata s BTD-om, uključujući američke pilot-programe iz kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih koji su mu prethodili. Kako je glavni cilj eksperimenta bilo ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost, drugi se aspekti programa tada nisu istraživali. Evelyn Forget pokušala je to nadoknaditi studijom iz 2011. godine, u kojoj analizom arhivskih podataka o pružanju zdravstvenih usluga pokazuje kako je eksperiment s temeljnim dohotkom doveo do poboljšanja zdravlja stanovnika pa posljedično i do smanjenja javnih izdataka za liječenje.
[7] Ovaj je pilot-projekt provodila koalicija namibijskih i inozemnih crkvenih, humanitarnih i radničkih organizacija s ciljem suzbijanja siromaštva i poticanja ekonomskog razvoja te u želji da namibijsku vladu potakne na širu implementaciju temeljnog dohotka. Svim stanovnicima ruralnog područja Otjivero-Omitara mlađima od 60 g. (dob nakon koje građani primaju državnu mirovinu) bezuvjetno je isplaćivan temeljni dohodak u iznosu od 100 namibijskih dolara na mjesec. Rezultati pilot-projekta uključuju smanjenje siromaštva i pothranjenosti, ekonomski rast i pad nezaposlenosti, pad stope kriminala, veću posjećenost lokalne zdravstvene klinike (zdravstvene se usluge naplaćuju), manji broj izostanaka djece iz škole te veću ekonomsku nezavisnost žena. Također je zabilježen porast samoinicijativnog kolektivnog organiziranja u zajednici, što pokazuje da je temeljni dohodak učinkovitija mjera od raznih modela raspodjele socijalne i humanitarne pomoći jer potiče mobilizaciju i jačanje zajednice. Vidi: http://www.bignam.org/BIG_pilot.html, http://www.spiegel.de/international/world/a-new-approach-to-aid-how-a-basic-income-program-saved-a-namibian-village-a-642310.html.
[8] Renata Relja, Ina Reić Ercegovac, Bruno Blažević, Percepcija temeljnog (bazičnog) dohotka s obzirom na neke sociodemografske značajke na prostoru Splitsko-dalmatinske županije (2015.), http://www.sociologija.org/admin/published/2015_57/3/454.pdf
[9] Na engleskom se razlikuju pojmovi overwork/underwork i overemployment/underemployment. U slučaju više plaćenih poslova s punim ili prekomjernim radnim vremenom donekle se podrazumijeva supostojanje prezaposlenosti i pretjerane izrabljenosti. No i “podzaposleni” radnici, odnosno oni kojima broj plaćenih radnih sati nije dovoljan za osiguravanje egzistencije, često su izrabljivani u mjeri u kojoj to njihova plaća (ni približno) ne odražava. U tom smislu, možemo govoriti o kulturi “prezaposlenosti” koja podrazumijeva “prekomjerno izrabljivanje” bez obzira na razinu zaposlenosti izraženu u broju plaćenih radnih sati.
28. prosinca 2024.Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
24. prosinca 2024.Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada
Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
21. prosinca 2024.„U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva
Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
20. prosinca 2024.Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase
I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
10. prosinca 2024.Showing up
Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
4. prosinca 2024.Teatralizacija politike iza scene kapitala
Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
