Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva

U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."

Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci
Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci
[VB]: Proteklih smo se godina u razgovorima o radu često doticale bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD-a). Isprva sam ga doživljavala prvenstveno kao koristan misaoni okvir za razmatranje problematike rada, a tek onda kao konkretnu politiku. Danas smatram da političnost zahtjeva proizlazi upravo iz tenzije između promišljanja života izvan okvira nadničkog rada i operabilnosti zahtjeva svedenog na politički mehanizam. Budući da je BTD nedavno ponovno prodro u mainstream medijski diskurs,
Bitno je pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji
u europskom kontekstu primarno zbog finskog razmatranja pilot-programa predviđenog za 2017. godinu[1], svakako jest bitno pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji. Posvetit ćemo se tome u narednim dijelovima razgovora, no voljela bih da počnemo s BTD-om kao misaonim okvirom — da počnemo ne od kraja, već možda od horizonta onoga što nam BTD dopušta zamisliti ukoliko podrazumijevamo njegovu implementaciju kao tek dijela ljevičarske platforme praćenog nizom drugih socijalnih programa.
 
To možda zahtijeva privremeno suzbijanje nevjerice, no voljela bih početi s najuzbudljivijom provokacijom BTD-a, s mogućnošću oslobođenja od nadničkog rada. U tom smislu, BTD nam pruža priliku da zamislimo svoje ciljeve i želje izvan obrambene pozicije u kojoj se kontinuirano borimo za očuvanje radničkih prava u nestajanju. Htjela bih da počnemo s autonomističkim sloganom “Želimo sve” i zamislimo što bi to sve moglo značiti[2].
Bezuvjetni temeljni dohodak1
Transparent pod kojim se u Australiji 1856. godine borilo za osmosatno radno vrijeme (Izvor: Art Blart)
Meni najuzbudljivija ideja jest ona potencijalne budućnosti u kojoj bi BTD (u visini living wagea, nadnice dostatne za dostojanstven život) omogućio odbacivanje opresivnog rada te vrednovanje i procvat onih vrsta rada koje nas (direktno, a ne posredovanjem tržišta) čine društvenim bićima. Kada bi BTD bio ljudsko pravo i mehanizam preraspodjele koji znači priznanje zajedničkog vlasništva nad planetarnim resursima i plodovima rada, mehanizam koji bi značio da ljudi više ne moraju zavrijediti život radom; kada bi rad u većoj mjeri bio izbor, a posao ugovor u koji ulazimo s više pregovaračke moći; kada bi nam to omogućilo da se doživljavamo kao više od potrošača i proizvođača, bi li nas to osnažilo da postanemo brižniji i odgovorniji jedni prema drugima i prema okolišu, da se aktivnije angažiramo u radu izgradnje vrsta zajednica i društava kakve želimo?
 
Ponešto govori činjenica da, čak i u ovom utopijskom scenariju, počinjem od načina na koji bi nam dekomodifikacija rada mogla omogućiti da ponovno prisvojimo rad kao emancipatornu praksu. Teško je zamisliti život “izvan rada”. Ne mislim samo na nadnički rad kao jedini način osiguravanja egzistencije, nego i na sav rad uključen u društvenu reprodukciju, na rad koji se u privatnoj sferi katkad (iako ne često) dijeli, ali koji je nemoguće odbiti ili izbjeći — ne postoji nešto izvan njega, s obzirom na to da plaćen “brižni rad” često samo pogoršava rodne i rasne aspekte nejednakosti. Bitno je razmotriti i feministički doseg zahtjeva za temeljnim dohotkom i prepoznati načine na koje se zahtjev za BTD-om nadovezuje na pokret “Nadnice za kućanski rad”, u kojoj mjeri može funkcionirati kao mehanizam koji vrednuje nevidljiv rad, a da ga prethodno ne komodificira.
 
Osim što bismo mogli birati drugačije plaćene poslove ili se posvetiti raznim oblicima nekomodificiranog rada, kada bi naše razumijevanje sebe samih i proizvodnje vrijednosti zaista bilo u nekoj mjeri oslobođenije od diktata tržišta, bi li BTD mogao potaknuti dijalektički proces koji bi nam omogućio nadilaženje dihotomije rada/dokolice ili rada/igre, produktivnog/neproduktivnog i, u nekoj mjeri, javnog/privatnog?
Crtež iz 1975. kojim se zagovara uvođenje nadnica za kućanski rad, dizajn: B. Warrior (Izvor: Women’s History Network Blog)
Crtež iz 1975. kojim se zagovara uvođenje nadnica za kućanski rad, dizajn: B. Warrior (Izvor: Women’s History Network Blog)
   
Na koji si način stigla do proučavanja BTD-a u vlastitu znanstvenom radu? I u kojoj mjeri smatraš BTD korisnim alatom za politizaciju, kojim možemo promišljati i utvrđivati svoje kapacitete kao politička bića? Između ostalog te to pitam jer si proteklih godina držala više kolegija o povijesti rada pa me zanima kako si sa studentima raspravljala o BTD-u, odnosno, koliko se u tom kontekstu BTD pokazao korisnim misaonim okvirom za pristupanje široj problematici rada.
 
[WV]:Oduševila sam se “postradnim” (post-work) imaginarijima prije nekoliko godina, uglavnom čitajući internetsku ljevicu (Jacobin, Novara Media), ali i autonomiste poput Hardta i Negrija, Silvije Federici i meni omiljenog Andréa Gorza[3]. Općenita je ideja iz doba kapitalističke krize 1970-ih bila kako smo dostigli dovoljno visok stupanj društvenog i tehnološkog razvoja da bismo mogli (i, zapravo, morali) dokinuti dominaciju nadničkog rada (ili apstraktnog rada) kao jedine valute kojom vrednujemo ljudski doprinos društvu i pristup resursima, te kako bismo time dobili, kao što kažeš, više slobodnog vremena, bolju raspodjelu obaveza i rigidnih društvenih uloga povezanih s njima (kao što su kućanica i hranitelj obitelji), kao i destabilizaciju stroge podjele između rada/dokolice, produktivnog/neproduktivnog rada, korisnih/beskorisnih aktivnosti. To ne smijemo tumačiti isključivo kao utopistički zahtjev. Postradna se politika također temelji na posve realnom razumijevanju temeljne kontradikcije kapitala, koji radno vrijeme koristi kao isključivu mjeru vrijednosti, a pritom čini sve kako bi smanjio količinu radnog vremena potrebnog za stvaranje vrijednosti. Drugim riječima, postradna politika znači suočavanje s izazovima načina proizvodnje koji sve više poništava i degradira doprinos ljudskog rada.
 
Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban.
 
Moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta
Iz predavačkog sam rada naučila da moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta.
 
Početna točka svih postradnih teorija jest opservacija da nam je potrebno sve manje ljudskog rada kako bismo proizveli sve što je potrebno za zadovoljenje temeljnih potreba. Drugim riječima, veza između rada i preživljavanja ili potrebe raskinuta je i zamijenjena nečim što David Graeber naziva besmislenim poslovima (bullshit jobs), koji ne zadovoljavaju neku konkretnu potrebu osim potrebe kapitala da seli višak vrijednosti s mjesta na mjesto. Mnoge takve poslove nalazimo npr. u financijskom i nekretninskom sektoru, marketingu i oglašavanju, konzaltingu, itd. Marx je to nazivao “neproizvodnim radom”. Premda uglavnom nemaju smisla i ubijaju volju za životom, još uvijek ovisimo o takvim poslovima jer, iako je realne potrebe za radom možda sve manje, još uvijek moramo zarađivati za život. Oni koji ne uspiju osigurati besmislene poslove predviđene za tzv. radnike “bijelih ovratnika” postaju višak u odnosu na ekonomsku aktivnost. To je još jedna od posljedica “kraja rada” koji se danas sve češće spominje. Višak radne snage nisu ljudi koji više ne moraju raditi, nego čije je sudjelovanje u ekonomiji posve ovisno o potrebama kapitala — po potrebi ih mobilizira, odnosno odbacuje. Ovdje Marxov koncept “rezervne armije rada” možda konkretnije dočarava položaj nesigurnog rada od “trpanja svega u isti koš” prekarnosti.
 
Premda je manje ljudskog rada potrebno za proizvodnju temeljnih životnih potrepština, proteklih je desetljeća broj proletera, ljudi koji ne posjeduju ništa osim svoje otuđene radne snage, porastao do dosad neviđenih razmjera. U tome i jest provokacija postradne politike: nije da automatizacija objektivno ukida sva radna mjesta, nego kontradiktorna priroda kapitalizma pretvara trenutke napretka, poput automatizacije, razvoja telekomunikacija i globalne logističke revolucije, u poremećenu situaciju u kojoj sve više ljudi ovisi o radu kako bi preživjelo, dok su vrijednost, dostupnost i dostojanstvo plaćenoga rada radikalno potkopani.
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada
To je ključno pitanje za organizaciju i imaginaciju temeljnog dohotka (odnosno, u tome leži njegova snaga kao misaonog okvira, kako si ga ti opisala): prepoznavanje konkretnih načina na koje se ljudi različitog klasnog, rodnog i nacionalnog određenja nose s tom kontradikcijom te razumijevanje različitih strategija preživljavanja koje ljudi razvijaju u konjunkturi krize rada omogućit će nam da zahtjev za BTD-om prilagodimo potrebama različitih društvenoekonomskih skupina i zajednički se organiziramo u borbi za budućnost kakvu želimo. Budući da radnička klasa više nije prepoznatljiva u svom tradicionalnom obliku, dužnost je svakog radikalnog programa da se upozna s raznorodnim povijestima prošlog i sadašnjeg rada kako bismo pronašli točke zajedničkog interesa i definirali strateške mogućnosti.
 
[VB]: U Graeberovu izlaganju o proliferaciji besmislenih poslova ključno mjesto zauzima problematizacija uloge radne etike kao potpornja suvremene patološke organizacije rada. Sustav koji obilno nagrađuje najbeskorisnije poslove, dok podcjenjuje ili obescjenjuje mnoge od očigledno najkorisnijih poslova (u ekstremnim slučajevima to se i otvoreno opravdava tvrdnjom da su korisni poslovi sami po sebi dovoljno ispunjujući pa ih je nepotrebno dodatno nagrađivati novcem) na životu održava i ideološki imperativ vrednovanja rada kao vrline bez obzira na prirodu i smislenost posla. Taj je imperativ duboko usađen i u radnički pokret, što predstavlja jednu od najvećih prepreka pokušajima organiziranja radnika protiv rada[4].
 
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada. Iako mnoge studije potvrđuju kako plaća nije ono što ljudi primarno vrednuju kod posla[5], često se spominje bojazan da bi uvođenje temeljnog dohotka dokinulo motivaciju za rad. Čini mi se da način na koji pristupamo takvim pitanjima zadire u srž problema. Kako najvidljiviji pokreti za BTD i jesu reformistički, uobičajeni odgovori na takva pitanja ne dovode u pitanje opstojnost ni svrsishodnost radne etike. Izložit ću neke od uobičajenih linija argumentacije.
Šivanje haljina postalo je novi obrt u namibijskom selu Otjivero nakon šest mjeseci implementacije pilot-projekta BIG Coalition (Izvor: bignam.org, Foto: Dirk Haarmann)
Šivanje haljina postalo je novi obrt u namibijskom selu Otjivero nakon šest mjeseci implementacije pilot-projekta BIG Coalition (Izvor: bignam.org, Foto: Dirk Haarmann)
 Zagovornici BTD-a često se pozivaju na eksperimente koji su u praksi pokazali kako uvođenje temeljnog dohotka ne ugrožava radnu aktivnost i produktivnost, odnosno, da u nekim slučajevima može dovesti i do rasta produktivnosti. Takav je primjer program Mincome proveden u kanadskoj pokrajini Manitoba 1970-ih godina. Jedini su manje “radno aktivni” segmenti stanovništva za trajanja programa bile mlade majke koje su provodile više vremena sa svojom djecom i tinejdžeri koji su se duže školovali jer nisu morali prehranjivati obitelji. Među primarnim hraniteljima obitelji nisu zabilježene bitne promjene u radnoj aktivnosti[6]. Ilustrativan je i primjer pilot-projekta BIG (Basic Income Grant) Coalitiona, eksperiment s temeljnim dohotkom proveden 2008.-2009. godine u namibijskih selima Otjivero i Omitara. Budući da je riječ o izuzetno siromašnom lokalitetu, ne iznenađuje činjenica da je uvođenje temeljnog dohotka dovelo do velikog porasta ekonomske aktivnosti, uključujući participaciju u plaćenom radu i razvoj malog poduzetništva[7].
 
Među studije koje anticipiraju kako BTD ne bi ugrozio radnu motivaciju odnedavna možemo ubrojiti i prvo hrvatsko pilot-istraživanje stavova građana prema temeljnom dohotku, u kojem je većina ispitanika izrazila umjereno pozitivne stavove prema temeljnom dohotku, izjasnivši se da bi u slučaju njegova uvođenja nastavila raditi[8]. Štoviše, liberalni proponenti temeljnog dohotka upravo ga i zagovaraju kao mehanizam koji bi učinkovitije poticao zapošljavanje od sadašnjih modela socijalne pomoći, za koje je karakterističan “demotivacijski” učinak “zamke siromaštva” (poverty/welfare trap — kada se socijalna pomoć dodjeljuje i umanjuje u odnosu na dohodak, primatelji socijalne pomoći nisu motivirani prihvaćati slabo plaćene poslove koji bi im osigurali nikakav ili tek neznatan porast prihoda). Čini se kako su aktualni nizozemski eksperimenti usredotočeni upravo na ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost osoba koje su prije njegova uvođenja primale druge vrste socijalnih naknada.
 
Korak dalje od obrane učinkovitosti i radne etike pod svaku cijenu, neki zagovornici BTD-a tvrde kako bi temeljni dohodak radnicima dao veću pregovaračku moć, prednost u borbi za pravednu nadnicu i veću mogućnost vršenja pritiska na tvrtke (i vlade) u smjeru otvaranja radnih mjesta koja su društveno korisna i manje štetna za okoliš. Zagovornici koji u temeljnom dohotku vide mogućnost borbe za okolišnu pravdu i prijelaz u održivo društvo također ističu da – iako je pretjerano očekivati da će uvođenje BTD-a automatski smanjiti proizvodnju i potrošnju – temeljni dohodak možemo shvatiti kao tranzicijski zahtjev koji će nam s vremenom pomoći prepoznati kako bismo zapravo i trebali proizvoditi manje, a ne samo drugačije.
Velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena, a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava
U svakom slučaju, temeljni dohodak nudi mogućnost ravnomjernije podjele postojećih poslova. Kathi Weeks zagovara BTD kao rješenje dvostrukog problema prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork)[9]. S jedne strane, velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. Živimo kako bismo radili umjesto da radimo kako bismo živjeli. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena (zero-hour contracts), a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava. Ova linija razmišljanja upućuje na moment u kojem reformistički zahtjev otvara radikalnije perspektive[10].
 
Koliko je svrsishodno, odnosno progresivno, braniti BTD (isključivo) iz produktivističke pozicije koja ne dovodi u pitanje imperativ radne etike? Je li to nužan kompromis u popularizaciji ideje ili je ta linija argumentacije uglavnom samo usmjerena prema tome da “proda” ideju BTD-a kapitalu i liberalnim vladama kao metodu “spašavanja kapitalizma od sebe samog”?
 
[WV]: Prvo bih se nadovezala na distinkciju koju si spomenula između prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork). To je svakako ključno. Prvi je 1980-ih godina o tome pisao Gorz, po mom mišljenju najdalekovidniji i najminuciozniji među postradnim autorima. Naglasio je kako automatizacija neće dovesti do nediferenciranog ukidanja rada, nego do podvajanja radnog društva na višestruko kvalificirane radnike, koji će biti prisiljeni preuzimati sve više odgovornosti i radnih sati, te dekvalificirane radnike, čije će kvalifikacije biti još manje potrebne i koji će teško moći osigurati dovoljan broj radnih sati kako bi spojili kraj s krajem. Automatizacija izjeda taj srednji sloj “dobrih proleterskih” radnih mjesta i vodi u krajnosti. Tu je opservaciju nedavno empirijski potvrdio njemački sociolog rada Klaus Dörre, pokazavši kako je prezaposlenost koncentrirana u prestižnim poslovima, dok siromašno radništvo (u Njemačkoj su to “mini-jobberi”) teško uspijeva nanizati dovoljno povremenih poslova u ukupnom trajanju punog radnog vremena[11].
Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija
 
Što se pak tiče produktivnosti, mislim da je pošteno pretpostaviti da će BTD ozbiljno utjecati na razine produktivnosti – no govorimo li o proizvodnji viška vrijednosti (profitu) ili o produktivnosti pojedinih radnika? Nesumnjivo je da će BTD, dugoročno gledano, promijeniti neke stvari u kapitalističkim vlasničkim i proizvodnim odnosima. Ako pretpostavljamo da će cijena rada rasti jer ljudi više neće ovisiti o nadnici, a ljudsku će radnu snagu postepeno zamijeniti tehnologija, kapitalistički će se profiti morati smanjiti. Povrh toga, dodatni prihod i slobodno vrijeme koje će nam temeljni dohodak osigurati, omogućit će radikalnu transformaciju odnosa moći između rada i kapitala, što bi dugoročno moglo dovesti do veće demokratizacije na radnom mjestu, većeg broja samoupravnih poduzeća i eksproprijacija. Ukratko, ne mislim da produktivnost može biti profitabilna za kapital u dugoročnom kontekstu uvođenja BTD-a.
 
No, kao što si sama izložila, ono čega se ljudi boje kada pitaju za produktivnost jest hoće li primaoci temeljnog dohotka još htjeti raditi. To je najveći strah stvoren putem hegemonijske radne etike i osobno to smatram potpunom ideološkom izmišljotinom. Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija[12]. Ljudi koji rade u manje stresnim sredinama, u kojima osjećaju da ih se vrednuje i poštuje, manje su skloni mentalnim oboljenjima. Usto, na pitanje što je bitno kod zaposlenja dobit ćemo jednoznačne i očekivane odgovore. Ljudi žele osjetiti da dobro rade svoje posao, žele se osjećati cijenjeno i korisno, i žele pristojnu plaću. Pitanje je koliko ljudi može očekivati zadovoljenje tih potreba u sustavu u kojem se rad tretira kao roba na kojoj se može uštedjeti ili profitirati.


Bilješke

 
[1] Za uravnoteženiji prikaz aktualne diskusije (u odnosu na senzacionalizam najvećeg dijela vijesti proteklih mjeseci) u Finskoj vidi npr. http://www.vox.com/2015/12/8/9872554/finland-basic-income-experiment
 
[2] Nanni Balestrini, Vogliamo tutto, prev. Matt Holden (Melbourne: Telephone Publishing, 2014.), http://telephonepublishing.com/our-books/
   
[4] David Graeber, On the Phenomenon of Bullshit Jobs (Strike! Magazine, 17. kolovoza 2013.), http://strikemag.org/bullshit-jobs/ Vidi i hrv. prijevod intervjua o tekstu: http://www.masa-hr.org/content/david-graeber-moramo-napasti-srz-problema-a-to-je-ekonomski-sustav%E2%80%9C
 
[5] Primjer studije koju često citiraju zagovornici neokejnzijanskih radnih reformi jest istraživanje iskustava sudionika programa “jamstvo za zapošljavanje” (job guarantee) Plan Jefes de Hogar implementiranog u Argentini nakon krize 2001. godine. Zagovornici “jamstva za zapošljavanje” tvrde kako je ostvarivanje pune zaposlenosti otvaranjem javnih radnih mjesta koja jamče nadnicu dovoljnu za dostojanstven život (living wage) ili pak minimalnu nadnicu najizravnije rješenje za nezaposlenost, siromaštvo i rodnu neravnopravnost. Iako BTD i “jamstvo za zapošljavanje” imaju mnoge zajedničke ciljeve, BTD teži za time da ih ostvari prekidanjem veze između dohotka i rada, dok model “jamstva za zapošljavanje” želi prihode povezati s poštenim poslom (fair work, za razliku od workfare programa koji od primaoca naknada za nezaposlenost ili drugih oblika socijalnih naknada zahtijevaju da zauzvrat rade, često neplaćeno, odn. “volonterski”). Program Jefes sudionicima jamči prihod od 150 pesosa na mjesec u zamjenu za minimalno četiri sata rada na dan i nudi radna mjesta isključivo jednom/jednoj članu/članici kućanstva u kojemu je barem jedan član dijete, osoba s invaliditetom ili trudnica. Administracija programa decentralizirana je, a sudionici se zapošljavaju u lokalnim zajednicama (mala poljoprivreda, pružanje socijalnih usluga), na projektima gradnje ili održavanja infrastrukture ili pohađaju programe osposobljavanja. Rezultati ispitivanja pokazuju kako sudionici najviše (više od same nadnice) vrednuju to što im program daje mogućnost uključivanja u zajednicu i doprinošenja istoj. Za iscrpniji pregled modela “jamstva za zapošljavanje” i programa Jefes, vidi radove Pavline Tcherneve, npr. Employer of Last Resort Program: A case study of Argentina’s Jefes de Hogar program, Gender and the Job Guarantee: The impact of Argentina’s Jefes program on female heads of poor households, The Job Guarantee: Delivering the benefits that Basic Income only promises – A Response to Guy Standing.
 
[6] Kanadski eksperiment s temeljnim dohotkom trajao je od 1974. do 1979. godine. Dijelovi eksperimenta strukturirani su komparativno, npr. određene obitelji koje su primale temeljni dohodak uspoređivane su s kontrolnim skupinama koje ga nisu primale ili su primale tradicionalne oblike socijalne pomoći. No eksperiment je uključivao i “mjesto saturacije”, gradić Dauphin u kojem su svi stanovnici imali pravo na temeljni dohodak. Po tome se ovaj program razlikuje od drugih eksperimenata s BTD-om, uključujući američke pilot-programe iz kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih koji su mu prethodili. Kako je glavni cilj eksperimenta bilo ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost, drugi se aspekti programa tada nisu istraživali. Evelyn Forget pokušala je to nadoknaditi studijom iz 2011. godine, u kojoj analizom arhivskih podataka o pružanju zdravstvenih usluga pokazuje kako je eksperiment s temeljnim dohotkom doveo do poboljšanja zdravlja stanovnika pa posljedično i do smanjenja javnih izdataka za liječenje.
 
[7] Ovaj je pilot-projekt provodila koalicija namibijskih i inozemnih crkvenih, humanitarnih i radničkih organizacija s ciljem suzbijanja siromaštva i poticanja ekonomskog razvoja te u želji da namibijsku vladu potakne na širu implementaciju temeljnog dohotka. Svim stanovnicima ruralnog područja Otjivero-Omitara mlađima od 60 g. (dob nakon koje građani primaju državnu mirovinu) bezuvjetno je isplaćivan temeljni dohodak u iznosu od 100 namibijskih dolara na mjesec. Rezultati pilot-projekta uključuju smanjenje siromaštva i pothranjenosti, ekonomski rast i pad nezaposlenosti, pad stope kriminala, veću posjećenost lokalne zdravstvene klinike (zdravstvene se usluge naplaćuju), manji broj izostanaka djece iz škole te veću ekonomsku nezavisnost žena. Također je zabilježen porast samoinicijativnog kolektivnog organiziranja u zajednici, što pokazuje da je temeljni dohodak učinkovitija mjera od raznih modela raspodjele socijalne i humanitarne pomoći jer potiče mobilizaciju i jačanje zajednice. Vidi: http://www.bignam.org/BIG_pilot.html, http://www.spiegel.de/international/world/a-new-approach-to-aid-how-a-basic-income-program-saved-a-namibian-village-a-642310.html.
 
[8] Renata Relja, Ina Reić Ercegovac, Bruno Blažević, Percepcija temeljnog (bazičnog) dohotka s obzirom na neke sociodemografske značajke na prostoru Splitsko-dalmatinske županije (2015.), http://www.sociologija.org/admin/published/2015_57/3/454.pdf
 
[9] Na engleskom se razlikuju pojmovi overwork/underwork i overemployment/underemployment. U slučaju više plaćenih poslova s punim ili prekomjernim radnim vremenom donekle se podrazumijeva supostojanje prezaposlenosti i pretjerane izrabljenosti. No i “podzaposleni” radnici, odnosno oni kojima broj plaćenih radnih sati nije dovoljan za osiguravanje egzistencije, često su izrabljivani u mjeri u kojoj to njihova plaća (ni približno) ne odražava. U tom smislu, možemo govoriti o kulturi “prezaposlenosti” koja podrazumijeva “prekomjerno izrabljivanje” bez obzira na razinu zaposlenosti izraženu u broju plaćenih radnih sati.
 
[10] Kathi Weeks, Beyond the Wage System (Dissent Magazine, 9. studenog 2015.), https://www.dissentmagazine.org/online_articles/beyond-wage-system-kathi-weeks-universal-basic-income
 
[11] Klaus Dörre, The German Job Miracle – A Model for Europe? (Rosa Luxemburg Stiftung, 2014.), http://rosalux-europa.info/userfiles/file/German-job-miracle.pdf
 
[12] Franco “Bifo” Berardi, How to Heal a Depression?http://www.16beavergroup.org/bifo/bifo-how-to-heal-a-depression.pdf


Autorica zahvaljuje Dunji Antonović i Damjanu Rajačiću


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
 

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.