Bezuvjetni temeljni dohodak – radikalni potencijal reformističkog zahtjeva

U prvom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku s političkom znanstvenicom Wandom Vrasti, autorica i njezina sugovornica analiziraju i problematiziraju različite aspekte BTD-a kao konkretne politike, ali i misaonog okvira, odnosno utopističkog projekta: "Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban."

Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci
Fotografija je preuzeta s Flickr računa Jamesa Cohena po Attribution 2.0 Generic licenci
[VB]: Proteklih smo se godina u razgovorima o radu često doticale bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD-a). Isprva sam ga doživljavala prvenstveno kao koristan misaoni okvir za razmatranje problematike rada, a tek onda kao konkretnu politiku. Danas smatram da političnost zahtjeva proizlazi upravo iz tenzije između promišljanja života izvan okvira nadničkog rada i operabilnosti zahtjeva svedenog na politički mehanizam. Budući da je BTD nedavno ponovno prodro u mainstream medijski diskurs,
Bitno je pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji
u europskom kontekstu primarno zbog finskog razmatranja pilot-programa predviđenog za 2017. godinu[1], svakako jest bitno pristupiti temi kao konkretnoj politici, raspraviti načine na koje može funkcionirati kao dio socijalističke platforme te jasno razgraničiti BTD kao korak u proširenju socijalne države od politike koja vodi njezinoj destrukciji. Posvetit ćemo se tome u narednim dijelovima razgovora, no voljela bih da počnemo s BTD-om kao misaonim okvirom — da počnemo ne od kraja, već možda od horizonta onoga što nam BTD dopušta zamisliti ukoliko podrazumijevamo njegovu implementaciju kao tek dijela ljevičarske platforme praćenog nizom drugih socijalnih programa.
 
To možda zahtijeva privremeno suzbijanje nevjerice, no voljela bih početi s najuzbudljivijom provokacijom BTD-a, s mogućnošću oslobođenja od nadničkog rada. U tom smislu, BTD nam pruža priliku da zamislimo svoje ciljeve i želje izvan obrambene pozicije u kojoj se kontinuirano borimo za očuvanje radničkih prava u nestajanju. Htjela bih da počnemo s autonomističkim sloganom “Želimo sve” i zamislimo što bi to sve moglo značiti[2].
Bezuvjetni temeljni dohodak1
Transparent pod kojim se u Australiji 1856. godine borilo za osmosatno radno vrijeme (Izvor: Art Blart)
Meni najuzbudljivija ideja jest ona potencijalne budućnosti u kojoj bi BTD (u visini living wagea, nadnice dostatne za dostojanstven život) omogućio odbacivanje opresivnog rada te vrednovanje i procvat onih vrsta rada koje nas (direktno, a ne posredovanjem tržišta) čine društvenim bićima. Kada bi BTD bio ljudsko pravo i mehanizam preraspodjele koji znači priznanje zajedničkog vlasništva nad planetarnim resursima i plodovima rada, mehanizam koji bi značio da ljudi više ne moraju zavrijediti život radom; kada bi rad u većoj mjeri bio izbor, a posao ugovor u koji ulazimo s više pregovaračke moći; kada bi nam to omogućilo da se doživljavamo kao više od potrošača i proizvođača, bi li nas to osnažilo da postanemo brižniji i odgovorniji jedni prema drugima i prema okolišu, da se aktivnije angažiramo u radu izgradnje vrsta zajednica i društava kakve želimo?
 
Ponešto govori činjenica da, čak i u ovom utopijskom scenariju, počinjem od načina na koji bi nam dekomodifikacija rada mogla omogućiti da ponovno prisvojimo rad kao emancipatornu praksu. Teško je zamisliti život “izvan rada”. Ne mislim samo na nadnički rad kao jedini način osiguravanja egzistencije, nego i na sav rad uključen u društvenu reprodukciju, na rad koji se u privatnoj sferi katkad (iako ne često) dijeli, ali koji je nemoguće odbiti ili izbjeći — ne postoji nešto izvan njega, s obzirom na to da plaćen “brižni rad” često samo pogoršava rodne i rasne aspekte nejednakosti. Bitno je razmotriti i feministički doseg zahtjeva za temeljnim dohotkom i prepoznati načine na koje se zahtjev za BTD-om nadovezuje na pokret “Nadnice za kućanski rad”, u kojoj mjeri može funkcionirati kao mehanizam koji vrednuje nevidljiv rad, a da ga prethodno ne komodificira.
 
Osim što bismo mogli birati drugačije plaćene poslove ili se posvetiti raznim oblicima nekomodificiranog rada, kada bi naše razumijevanje sebe samih i proizvodnje vrijednosti zaista bilo u nekoj mjeri oslobođenije od diktata tržišta, bi li BTD mogao potaknuti dijalektički proces koji bi nam omogućio nadilaženje dihotomije rada/dokolice ili rada/igre, produktivnog/neproduktivnog i, u nekoj mjeri, javnog/privatnog?
Crtež iz 1975. kojim se zagovara uvođenje nadnica za kućanski rad, dizajn: B. Warrior (Izvor: Women’s History Network Blog)
Crtež iz 1975. kojim se zagovara uvođenje nadnica za kućanski rad, dizajn: B. Warrior (Izvor: Women’s History Network Blog)
   
Na koji si način stigla do proučavanja BTD-a u vlastitu znanstvenom radu? I u kojoj mjeri smatraš BTD korisnim alatom za politizaciju, kojim možemo promišljati i utvrđivati svoje kapacitete kao politička bića? Između ostalog te to pitam jer si proteklih godina držala više kolegija o povijesti rada pa me zanima kako si sa studentima raspravljala o BTD-u, odnosno, koliko se u tom kontekstu BTD pokazao korisnim misaonim okvirom za pristupanje široj problematici rada.
 
[WV]:Oduševila sam se “postradnim” (post-work) imaginarijima prije nekoliko godina, uglavnom čitajući internetsku ljevicu (Jacobin, Novara Media), ali i autonomiste poput Hardta i Negrija, Silvije Federici i meni omiljenog Andréa Gorza[3]. Općenita je ideja iz doba kapitalističke krize 1970-ih bila kako smo dostigli dovoljno visok stupanj društvenog i tehnološkog razvoja da bismo mogli (i, zapravo, morali) dokinuti dominaciju nadničkog rada (ili apstraktnog rada) kao jedine valute kojom vrednujemo ljudski doprinos društvu i pristup resursima, te kako bismo time dobili, kao što kažeš, više slobodnog vremena, bolju raspodjelu obaveza i rigidnih društvenih uloga povezanih s njima (kao što su kućanica i hranitelj obitelji), kao i destabilizaciju stroge podjele između rada/dokolice, produktivnog/neproduktivnog rada, korisnih/beskorisnih aktivnosti. To ne smijemo tumačiti isključivo kao utopistički zahtjev. Postradna se politika također temelji na posve realnom razumijevanju temeljne kontradikcije kapitala, koji radno vrijeme koristi kao isključivu mjeru vrijednosti, a pritom čini sve kako bi smanjio količinu radnog vremena potrebnog za stvaranje vrijednosti. Drugim riječima, postradna politika znači suočavanje s izazovima načina proizvodnje koji sve više poništava i degradira doprinos ljudskog rada.
 
Konkretna provokacija BTD-a leži u sljedećem: ako se kapitalizam u svojoj biti temelji na eksproprijaciji određene klase ljudi od apsolutno svega što posjeduju ne bi li ih se dovelo u položaj u kojem mogu preživjeti isključivo prodajući svoje radno vrijeme, BTD taj odnos želi izokrenuti. Želi prekinuti vezu između rada i ekonomske potrebe, pružiti svim ljudima temeljne uvjete za život i to bezuvjetno, a zatim neka potrebe, stvarni interesi (strasti) i demokratska razmjena odlučuju kakav je rad društvu potreban.
 
Moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta
Iz predavačkog sam rada naučila da moramo biti precizni kada govorimo o različitim suvremenim transformacijama rada kako bismo izbjegli površne izjave o nestajanju rada i kako bismo se mogli povezati s radnicima kada govorimo o tim temama. Ne samo da ne postoji ništa “izvan rada”, već se ne nazire da će ljudski rad u bliskoj budućnosti naprosto iščeznuti, čak i ako nam je danas teže uspostaviti odnose s ljudima na temelju njihovih radničkih subjektiviteta.
 
Početna točka svih postradnih teorija jest opservacija da nam je potrebno sve manje ljudskog rada kako bismo proizveli sve što je potrebno za zadovoljenje temeljnih potreba. Drugim riječima, veza između rada i preživljavanja ili potrebe raskinuta je i zamijenjena nečim što David Graeber naziva besmislenim poslovima (bullshit jobs), koji ne zadovoljavaju neku konkretnu potrebu osim potrebe kapitala da seli višak vrijednosti s mjesta na mjesto. Mnoge takve poslove nalazimo npr. u financijskom i nekretninskom sektoru, marketingu i oglašavanju, konzaltingu, itd. Marx je to nazivao “neproizvodnim radom”. Premda uglavnom nemaju smisla i ubijaju volju za životom, još uvijek ovisimo o takvim poslovima jer, iako je realne potrebe za radom možda sve manje, još uvijek moramo zarađivati za život. Oni koji ne uspiju osigurati besmislene poslove predviđene za tzv. radnike “bijelih ovratnika” postaju višak u odnosu na ekonomsku aktivnost. To je još jedna od posljedica “kraja rada” koji se danas sve češće spominje. Višak radne snage nisu ljudi koji više ne moraju raditi, nego čije je sudjelovanje u ekonomiji posve ovisno o potrebama kapitala — po potrebi ih mobilizira, odnosno odbacuje. Ovdje Marxov koncept “rezervne armije rada” možda konkretnije dočarava položaj nesigurnog rada od “trpanja svega u isti koš” prekarnosti.
 
Premda je manje ljudskog rada potrebno za proizvodnju temeljnih životnih potrepština, proteklih je desetljeća broj proletera, ljudi koji ne posjeduju ništa osim svoje otuđene radne snage, porastao do dosad neviđenih razmjera. U tome i jest provokacija postradne politike: nije da automatizacija objektivno ukida sva radna mjesta, nego kontradiktorna priroda kapitalizma pretvara trenutke napretka, poput automatizacije, razvoja telekomunikacija i globalne logističke revolucije, u poremećenu situaciju u kojoj sve više ljudi ovisi o radu kako bi preživjelo, dok su vrijednost, dostupnost i dostojanstvo plaćenoga rada radikalno potkopani.
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada
To je ključno pitanje za organizaciju i imaginaciju temeljnog dohotka (odnosno, u tome leži njegova snaga kao misaonog okvira, kako si ga ti opisala): prepoznavanje konkretnih načina na koje se ljudi različitog klasnog, rodnog i nacionalnog određenja nose s tom kontradikcijom te razumijevanje različitih strategija preživljavanja koje ljudi razvijaju u konjunkturi krize rada omogućit će nam da zahtjev za BTD-om prilagodimo potrebama različitih društvenoekonomskih skupina i zajednički se organiziramo u borbi za budućnost kakvu želimo. Budući da radnička klasa više nije prepoznatljiva u svom tradicionalnom obliku, dužnost je svakog radikalnog programa da se upozna s raznorodnim povijestima prošlog i sadašnjeg rada kako bismo pronašli točke zajedničkog interesa i definirali strateške mogućnosti.
 
[VB]: U Graeberovu izlaganju o proliferaciji besmislenih poslova ključno mjesto zauzima problematizacija uloge radne etike kao potpornja suvremene patološke organizacije rada. Sustav koji obilno nagrađuje najbeskorisnije poslove, dok podcjenjuje ili obescjenjuje mnoge od očigledno najkorisnijih poslova (u ekstremnim slučajevima to se i otvoreno opravdava tvrdnjom da su korisni poslovi sami po sebi dovoljno ispunjujući pa ih je nepotrebno dodatno nagrađivati novcem) na životu održava i ideološki imperativ vrednovanja rada kao vrline bez obzira na prirodu i smislenost posla. Taj je imperativ duboko usađen i u radnički pokret, što predstavlja jednu od najvećih prepreka pokušajima organiziranja radnika protiv rada[4].
 
Imajući u vidu mjeru do koje radna etika prožima naš odnos prema drugima i sebi samima, nije iznenađujuće što mnoga od najčešćih pitanja o BTD-u proizlaze iz straha da bi temeljni dohodak mogao ugroziti upravo imperativ rada. Iako mnoge studije potvrđuju kako plaća nije ono što ljudi primarno vrednuju kod posla[5], često se spominje bojazan da bi uvođenje temeljnog dohotka dokinulo motivaciju za rad. Čini mi se da način na koji pristupamo takvim pitanjima zadire u srž problema. Kako najvidljiviji pokreti za BTD i jesu reformistički, uobičajeni odgovori na takva pitanja ne dovode u pitanje opstojnost ni svrsishodnost radne etike. Izložit ću neke od uobičajenih linija argumentacije.
Šivanje haljina postalo je novi obrt u namibijskom selu Otjivero nakon šest mjeseci implementacije pilot-projekta BIG Coalition (Izvor: bignam.org, Foto: Dirk Haarmann)
Šivanje haljina postalo je novi obrt u namibijskom selu Otjivero nakon šest mjeseci implementacije pilot-projekta BIG Coalition (Izvor: bignam.org, Foto: Dirk Haarmann)
 Zagovornici BTD-a često se pozivaju na eksperimente koji su u praksi pokazali kako uvođenje temeljnog dohotka ne ugrožava radnu aktivnost i produktivnost, odnosno, da u nekim slučajevima može dovesti i do rasta produktivnosti. Takav je primjer program Mincome proveden u kanadskoj pokrajini Manitoba 1970-ih godina. Jedini su manje “radno aktivni” segmenti stanovništva za trajanja programa bile mlade majke koje su provodile više vremena sa svojom djecom i tinejdžeri koji su se duže školovali jer nisu morali prehranjivati obitelji. Među primarnim hraniteljima obitelji nisu zabilježene bitne promjene u radnoj aktivnosti[6]. Ilustrativan je i primjer pilot-projekta BIG (Basic Income Grant) Coalitiona, eksperiment s temeljnim dohotkom proveden 2008.-2009. godine u namibijskih selima Otjivero i Omitara. Budući da je riječ o izuzetno siromašnom lokalitetu, ne iznenađuje činjenica da je uvođenje temeljnog dohotka dovelo do velikog porasta ekonomske aktivnosti, uključujući participaciju u plaćenom radu i razvoj malog poduzetništva[7].
 
Među studije koje anticipiraju kako BTD ne bi ugrozio radnu motivaciju odnedavna možemo ubrojiti i prvo hrvatsko pilot-istraživanje stavova građana prema temeljnom dohotku, u kojem je većina ispitanika izrazila umjereno pozitivne stavove prema temeljnom dohotku, izjasnivši se da bi u slučaju njegova uvođenja nastavila raditi[8]. Štoviše, liberalni proponenti temeljnog dohotka upravo ga i zagovaraju kao mehanizam koji bi učinkovitije poticao zapošljavanje od sadašnjih modela socijalne pomoći, za koje je karakterističan “demotivacijski” učinak “zamke siromaštva” (poverty/welfare trap — kada se socijalna pomoć dodjeljuje i umanjuje u odnosu na dohodak, primatelji socijalne pomoći nisu motivirani prihvaćati slabo plaćene poslove koji bi im osigurali nikakav ili tek neznatan porast prihoda). Čini se kako su aktualni nizozemski eksperimenti usredotočeni upravo na ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost osoba koje su prije njegova uvođenja primale druge vrste socijalnih naknada.
 
Korak dalje od obrane učinkovitosti i radne etike pod svaku cijenu, neki zagovornici BTD-a tvrde kako bi temeljni dohodak radnicima dao veću pregovaračku moć, prednost u borbi za pravednu nadnicu i veću mogućnost vršenja pritiska na tvrtke (i vlade) u smjeru otvaranja radnih mjesta koja su društveno korisna i manje štetna za okoliš. Zagovornici koji u temeljnom dohotku vide mogućnost borbe za okolišnu pravdu i prijelaz u održivo društvo također ističu da – iako je pretjerano očekivati da će uvođenje BTD-a automatski smanjiti proizvodnju i potrošnju – temeljni dohodak možemo shvatiti kao tranzicijski zahtjev koji će nam s vremenom pomoći prepoznati kako bismo zapravo i trebali proizvoditi manje, a ne samo drugačije.
Velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena, a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava
U svakom slučaju, temeljni dohodak nudi mogućnost ravnomjernije podjele postojećih poslova. Kathi Weeks zagovara BTD kao rješenje dvostrukog problema prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork)[9]. S jedne strane, velik broj postojećih poslova zahtijeva vrstu posvećenosti i ulaganja energije koji nas lišavaju svakog slobodnog vremena i svode naše živote na radne identitete. Živimo kako bismo radili umjesto da radimo kako bismo živjeli. S druge strane, svjedočimo visokim stopama nezaposlenosti, fleksibilizaciji i prekarizaciji postojećih poslova, ugovorima bez zajamčenog radnog vremena (zero-hour contracts), a većina oblika društvene proizvodnje i dalje je izvan nadničkog sustava. Ova linija razmišljanja upućuje na moment u kojem reformistički zahtjev otvara radikalnije perspektive[10].
 
Koliko je svrsishodno, odnosno progresivno, braniti BTD (isključivo) iz produktivističke pozicije koja ne dovodi u pitanje imperativ radne etike? Je li to nužan kompromis u popularizaciji ideje ili je ta linija argumentacije uglavnom samo usmjerena prema tome da “proda” ideju BTD-a kapitalu i liberalnim vladama kao metodu “spašavanja kapitalizma od sebe samog”?
 
[WV]: Prvo bih se nadovezala na distinkciju koju si spomenula između prezaposlenosti (overwork) i podzaposlenosti (underwork). To je svakako ključno. Prvi je 1980-ih godina o tome pisao Gorz, po mom mišljenju najdalekovidniji i najminuciozniji među postradnim autorima. Naglasio je kako automatizacija neće dovesti do nediferenciranog ukidanja rada, nego do podvajanja radnog društva na višestruko kvalificirane radnike, koji će biti prisiljeni preuzimati sve više odgovornosti i radnih sati, te dekvalificirane radnike, čije će kvalifikacije biti još manje potrebne i koji će teško moći osigurati dovoljan broj radnih sati kako bi spojili kraj s krajem. Automatizacija izjeda taj srednji sloj “dobrih proleterskih” radnih mjesta i vodi u krajnosti. Tu je opservaciju nedavno empirijski potvrdio njemački sociolog rada Klaus Dörre, pokazavši kako je prezaposlenost koncentrirana u prestižnim poslovima, dok siromašno radništvo (u Njemačkoj su to “mini-jobberi”) teško uspijeva nanizati dovoljno povremenih poslova u ukupnom trajanju punog radnog vremena[11].
Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija
 
Što se pak tiče produktivnosti, mislim da je pošteno pretpostaviti da će BTD ozbiljno utjecati na razine produktivnosti – no govorimo li o proizvodnji viška vrijednosti (profitu) ili o produktivnosti pojedinih radnika? Nesumnjivo je da će BTD, dugoročno gledano, promijeniti neke stvari u kapitalističkim vlasničkim i proizvodnim odnosima. Ako pretpostavljamo da će cijena rada rasti jer ljudi više neće ovisiti o nadnici, a ljudsku će radnu snagu postepeno zamijeniti tehnologija, kapitalistički će se profiti morati smanjiti. Povrh toga, dodatni prihod i slobodno vrijeme koje će nam temeljni dohodak osigurati, omogućit će radikalnu transformaciju odnosa moći između rada i kapitala, što bi dugoročno moglo dovesti do veće demokratizacije na radnom mjestu, većeg broja samoupravnih poduzeća i eksproprijacija. Ukratko, ne mislim da produktivnost može biti profitabilna za kapital u dugoročnom kontekstu uvođenja BTD-a.
 
No, kao što si sama izložila, ono čega se ljudi boje kada pitaju za produktivnost jest hoće li primaoci temeljnog dohotka još htjeti raditi. To je najveći strah stvoren putem hegemonijske radne etike i osobno to smatram potpunom ideološkom izmišljotinom. Ljudima je potrebna aktivnost kako bi preživjeli. Možda će birati samousmjerene aktivnosti umjesto slabo plaćenog vanjski determiniranog otuđenog rada, no ljudima je za preživljavanje općenito potrebna neka vrsta aktivnosti. Dokazano je kako prekarnost prati veća učestalost anksioznosti i depresije, a nezaposlenost depresija[12]. Ljudi koji rade u manje stresnim sredinama, u kojima osjećaju da ih se vrednuje i poštuje, manje su skloni mentalnim oboljenjima. Usto, na pitanje što je bitno kod zaposlenja dobit ćemo jednoznačne i očekivane odgovore. Ljudi žele osjetiti da dobro rade svoje posao, žele se osjećati cijenjeno i korisno, i žele pristojnu plaću. Pitanje je koliko ljudi može očekivati zadovoljenje tih potreba u sustavu u kojem se rad tretira kao roba na kojoj se može uštedjeti ili profitirati.


Bilješke

 
[1] Za uravnoteženiji prikaz aktualne diskusije (u odnosu na senzacionalizam najvećeg dijela vijesti proteklih mjeseci) u Finskoj vidi npr. http://www.vox.com/2015/12/8/9872554/finland-basic-income-experiment
 
[2] Nanni Balestrini, Vogliamo tutto, prev. Matt Holden (Melbourne: Telephone Publishing, 2014.), http://telephonepublishing.com/our-books/
   
[4] David Graeber, On the Phenomenon of Bullshit Jobs (Strike! Magazine, 17. kolovoza 2013.), http://strikemag.org/bullshit-jobs/ Vidi i hrv. prijevod intervjua o tekstu: http://www.masa-hr.org/content/david-graeber-moramo-napasti-srz-problema-a-to-je-ekonomski-sustav%E2%80%9C
 
[5] Primjer studije koju često citiraju zagovornici neokejnzijanskih radnih reformi jest istraživanje iskustava sudionika programa “jamstvo za zapošljavanje” (job guarantee) Plan Jefes de Hogar implementiranog u Argentini nakon krize 2001. godine. Zagovornici “jamstva za zapošljavanje” tvrde kako je ostvarivanje pune zaposlenosti otvaranjem javnih radnih mjesta koja jamče nadnicu dovoljnu za dostojanstven život (living wage) ili pak minimalnu nadnicu najizravnije rješenje za nezaposlenost, siromaštvo i rodnu neravnopravnost. Iako BTD i “jamstvo za zapošljavanje” imaju mnoge zajedničke ciljeve, BTD teži za time da ih ostvari prekidanjem veze između dohotka i rada, dok model “jamstva za zapošljavanje” želi prihode povezati s poštenim poslom (fair work, za razliku od workfare programa koji od primaoca naknada za nezaposlenost ili drugih oblika socijalnih naknada zahtijevaju da zauzvrat rade, često neplaćeno, odn. “volonterski”). Program Jefes sudionicima jamči prihod od 150 pesosa na mjesec u zamjenu za minimalno četiri sata rada na dan i nudi radna mjesta isključivo jednom/jednoj članu/članici kućanstva u kojemu je barem jedan član dijete, osoba s invaliditetom ili trudnica. Administracija programa decentralizirana je, a sudionici se zapošljavaju u lokalnim zajednicama (mala poljoprivreda, pružanje socijalnih usluga), na projektima gradnje ili održavanja infrastrukture ili pohađaju programe osposobljavanja. Rezultati ispitivanja pokazuju kako sudionici najviše (više od same nadnice) vrednuju to što im program daje mogućnost uključivanja u zajednicu i doprinošenja istoj. Za iscrpniji pregled modela “jamstva za zapošljavanje” i programa Jefes, vidi radove Pavline Tcherneve, npr. Employer of Last Resort Program: A case study of Argentina’s Jefes de Hogar program, Gender and the Job Guarantee: The impact of Argentina’s Jefes program on female heads of poor households, The Job Guarantee: Delivering the benefits that Basic Income only promises – A Response to Guy Standing.
 
[6] Kanadski eksperiment s temeljnim dohotkom trajao je od 1974. do 1979. godine. Dijelovi eksperimenta strukturirani su komparativno, npr. određene obitelji koje su primale temeljni dohodak uspoređivane su s kontrolnim skupinama koje ga nisu primale ili su primale tradicionalne oblike socijalne pomoći. No eksperiment je uključivao i “mjesto saturacije”, gradić Dauphin u kojem su svi stanovnici imali pravo na temeljni dohodak. Po tome se ovaj program razlikuje od drugih eksperimenata s BTD-om, uključujući američke pilot-programe iz kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih koji su mu prethodili. Kako je glavni cilj eksperimenta bilo ispitivanje utjecaja temeljnog dohotka na radnu aktivnost, drugi se aspekti programa tada nisu istraživali. Evelyn Forget pokušala je to nadoknaditi studijom iz 2011. godine, u kojoj analizom arhivskih podataka o pružanju zdravstvenih usluga pokazuje kako je eksperiment s temeljnim dohotkom doveo do poboljšanja zdravlja stanovnika pa posljedično i do smanjenja javnih izdataka za liječenje.
 
[7] Ovaj je pilot-projekt provodila koalicija namibijskih i inozemnih crkvenih, humanitarnih i radničkih organizacija s ciljem suzbijanja siromaštva i poticanja ekonomskog razvoja te u želji da namibijsku vladu potakne na širu implementaciju temeljnog dohotka. Svim stanovnicima ruralnog područja Otjivero-Omitara mlađima od 60 g. (dob nakon koje građani primaju državnu mirovinu) bezuvjetno je isplaćivan temeljni dohodak u iznosu od 100 namibijskih dolara na mjesec. Rezultati pilot-projekta uključuju smanjenje siromaštva i pothranjenosti, ekonomski rast i pad nezaposlenosti, pad stope kriminala, veću posjećenost lokalne zdravstvene klinike (zdravstvene se usluge naplaćuju), manji broj izostanaka djece iz škole te veću ekonomsku nezavisnost žena. Također je zabilježen porast samoinicijativnog kolektivnog organiziranja u zajednici, što pokazuje da je temeljni dohodak učinkovitija mjera od raznih modela raspodjele socijalne i humanitarne pomoći jer potiče mobilizaciju i jačanje zajednice. Vidi: http://www.bignam.org/BIG_pilot.html, http://www.spiegel.de/international/world/a-new-approach-to-aid-how-a-basic-income-program-saved-a-namibian-village-a-642310.html.
 
[8] Renata Relja, Ina Reić Ercegovac, Bruno Blažević, Percepcija temeljnog (bazičnog) dohotka s obzirom na neke sociodemografske značajke na prostoru Splitsko-dalmatinske županije (2015.), http://www.sociologija.org/admin/published/2015_57/3/454.pdf
 
[9] Na engleskom se razlikuju pojmovi overwork/underwork i overemployment/underemployment. U slučaju više plaćenih poslova s punim ili prekomjernim radnim vremenom donekle se podrazumijeva supostojanje prezaposlenosti i pretjerane izrabljenosti. No i “podzaposleni” radnici, odnosno oni kojima broj plaćenih radnih sati nije dovoljan za osiguravanje egzistencije, često su izrabljivani u mjeri u kojoj to njihova plaća (ni približno) ne odražava. U tom smislu, možemo govoriti o kulturi “prezaposlenosti” koja podrazumijeva “prekomjerno izrabljivanje” bez obzira na razinu zaposlenosti izraženu u broju plaćenih radnih sati.
 
[10] Kathi Weeks, Beyond the Wage System (Dissent Magazine, 9. studenog 2015.), https://www.dissentmagazine.org/online_articles/beyond-wage-system-kathi-weeks-universal-basic-income
 
[11] Klaus Dörre, The German Job Miracle – A Model for Europe? (Rosa Luxemburg Stiftung, 2014.), http://rosalux-europa.info/userfiles/file/German-job-miracle.pdf
 
[12] Franco “Bifo” Berardi, How to Heal a Depression?http://www.16beavergroup.org/bifo/bifo-how-to-heal-a-depression.pdf


Autorica zahvaljuje Dunji Antonović i Damjanu Rajačiću


Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
 

Vezani članci

  • 22. listopada 2017. Izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) 11 HM teza Feministička borba za reproduktivna prava na području bivše Jugoslavije već više od dva desetljeća svoje argumente promišlja primarno u okvirima liberalnog koncepta ljudskih prava, strateški odvojena od socioekonomskog konteksta i vlastitog socijalističkog nasljeđa. Ponuđenih jedanaest historijsko-materijalističkih teza dio su nastojanja da se borbu za pravo na abortus ponovno pozicionira u kontekst klasne borbe, a feminističku teoriju i praksu u kontekst šireg antikapitalističkog projekta, što je i jedini način da legalni pobačaj postane i egalitaran, odnosno dostupan svim ženama. Tekst je korišten kao argumentacijska podloga prosvjedne akcije koju je u rujnu ove godine u Zagrebu organizirala Platforma za obranu reproduktivnih prava žena.
  • 22. listopada 2017. „Vive la Commune“, kadar iz filma „Novi Babilon“ (Novyy Vavilon), 1929, r: Grigori Kozintsev & Leonid Trauberg (izvor: Faces of Classical Music – 1) 1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.
  • 20. rujna 2017. Manuel Rivero, Ado-Nay, „Grave impedimento de existencia o desarrollo III“, ulje na drvu, 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Politička dimenzija reproduktivne sfere Historijsko-materijalistički pristup koji temu reproduktivnih prava politizira unutar neoliberalnog socio-ekonomskog okvira, a kao temeljno polje borbe prepoznaje sferu šire društvene reprodukcije, odnosno kapitalističkog sustava akumulacije, marginaliziran je unutar feminističkih strategija otpora koje argumentacijsku liniju grade na reaktivnim liberalno-legislativnim zahtjevima i konzervativnom zagovaranju autonomije ženskog tijela. O pravu na abortus i pravu na roditeljstvo kao ekonomskim kategorijama, posljedicama institucionalizacije socijalnih zahtjeva desnih subpolitičkih subjekata, režimima roda unutar kapitalizma, klasnim mobilizacijskim potencijalima LGBTIQ+ aktivizma, te o borbi za reproduktivno zdravlje kao dijelu šireg socijalističkog projekta razgovarale_i smo s Mijom Gonan, feminističkom i queer aktivistkinjom i teoretičarkom.
  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve