Cionizam i Izrael danas

Što je cionizam danas, gotovo 70 godina nakon formiranja Izraela, i što je doprinijelo tome da je postao pomodan termin? Govorimo li ovdje o specifičnom obliku nacionalizma ili je riječ o nečemu malo dubljem i kompleksnijem? Što je cilj cionizma danas?

Ovo su zapravo četiri povezana pitanja… Započeo bih s njihovom suštinom. Cionizam je ono što je bio oduvijek, prije više od 100 godina: u esenciji, riječ je o židovskom političkom projektu kolonizacije Palestine i pretvaranju iste u naciju-državu s nadmoćnom židovskom većinom. Izrael je i proizvod ovog projekta i instrument za njegov daljnji nastavak, jer projekt još uvijek nije završen: kolonizacija Palestine u punom je zamahu. A Izrael se suočava s onime što cionisti nazivaju „demografskom opasnošću“: postoji „previše“ palestinskih Arapa u Palestini i nedovoljno Židova da osiguraju nadmoćnu većinu.

[Za dublje razumijevanje ove teme, pogledajte moj članak Israelis and Palestinians – conflict and resolution.]

Stoga je cilj militantnog cionizma, koji je dominantna cionistička struja, završiti projekt: kolonizirati što više zemlje te na njoj ostaviti što manje palestinskih Arapa. Potonje će zahtijevati dodatno etničko čišćenje, na skali onoga počinjenog 1947-1949. Postoje za to planovi koji će se sprovestikada i ako se za to ukaže prilika.

[Za detalje, pogledajte moj članak Zionism: Quest for legitimacy.]

Je li cionizam određeni oblik nacionalizma? Površno promatrajući, jest, ali vrlo svojstven. Cionistička ideologija ima sigurno mnoge značajke nacionalizma. Ali njegova posebnost je u tome da je „nacija“, od koje se nacionalizam sastoji, izmišljeni ideološki konstrukt. Sve nacije su na neki način ideološki konstrukti, ali ova je više nego druge. Ideja da svi Židovi diljem svijeta čine jedan narod ne drži vodu. Nacija u modernom smislu je sekularni koncept, ali jedina stvar koja je zajednička svim Židovima je religija (Judaizam), koju prakticiraju ili koja je bila prakticirana od strane njihovih roditelja ili baka i djedova. A jedini način na koji ne-Židov može postati Židovom je religijsko preobraćenje.

[Za detaljniju diskusiju, pogledajte moj članak Zionist myths: Hebrew versus Jewish identity.]

Je li „cionizam“ postao pomodna riječ? Nisam siguran da se o tome radi. No u posljednjih nekoliko godina došlo je do velikih kontroverzi oko njega. Iznimno je važno što su mnogi ljudi diljem svijeta postali svjesni prave prirode cionističkog projekta, kao projekta kolonizacije, i tu je rastući pokret čiji je cilj njegova delegitimizacija i obrana individualnih te nacionalnih prava njegovih žrtava – palestinskih Arapa. Izraelsko vodstvo je sve zabrinutije zbog toga, plašeći se kako bi mogao omesti njihove šanse da se projekt privede kraju. Zato su upregnuli veliku propagandnu kampanju, navodeći kako je cionizam isto što i židovstvo, ili barem da je cionizam suština bivanja Židovom; tako da je svako osuđivanje ili protivljenje cionizmu antisemitsko. Prema toj propagandi, anti-cionizam je „novi antisemitizam“. Naravno, nijedna normalna osoba ne želi biti označena antisemitom.

 

Kada govorimo o Izraelu, mnogi njegovi kritičari, posebice oni s ljevice, govore o „naseljeničkom kolonijalizmu“ (eng. „settler colonialism“) kao obliku izgradnje nacije. Koje je Vaše mišljenje o tome?

Ovo je otprilike točno, iako, da bih opisao ovaj projekt i proces preferiram termin „isključujuća kolonizacija“. Marksisti su istaknuli dva osnovna modela kolonizacije. U oba je modela autohtono stanovništvo protjerano. Međutim, u jednom modelu – izrabljivačkom modelu – oni su reintegrirani ekonomski kao glavni izvor radne snage. Politička ekonomija ovog modela ovisi o iskorištavanju rada autohtonog stanovništva. U drugom modelu – isključivom modelu – doseljenička politička ekonomija ne ovisi o autohtonoj radnoj snazi, tako da je autohtono stanovništvo isključeno: potisnuto u stranu, etnički očišćeno, a u nekim slučajevima (kao na Tasmaniji) i istrijebljeno.

[Ova razlika između dvaju oblika kolonizacije seže do Marxa, koji ju je naznačio en passant, i teorijski potkrijepljena u djelima Karla Kautskog. Za kritičku diskusiju Kautskijeve tipologije kolonija, vidi članak Colonialism and the natives.]

Cionizam je kao otac koji odbija priznati svoje vlastito dijete. To je zato što prema cionističkoj ideologiji postoji svjetska židovska nacija, a zajednica naseljenika u Palestini/Izraelu samo je dio te mitske nacije, avangarda koja vraća svoju staru, od Boga obećanu domovinu.

Kao što bi trebalo biti jasno svakom marksistu, razlika između ove dvije vrste kolonizacije, sa svojim vrlo različitim političkim ekonomijama, apsolutno je fundamentalna. Ona ima mnoge krucijalne posljedice. U izrabljivačkoj kolonizaciji, doseljenici su mala manjina i uglavnom čine dominantnu eksploatirajuću kvazi-klasu. Ovo je bio slučaj, primjerice, u Alžiru i Južnoj Africi. Suprotno tome, gdjegod je došlo do isključive kolonizacije, doseljenici su formirali novu naciju. Takav je slučaj bio u Sjevernoj Americi, Australiji i Novom Zelandu. Zapravo, ne znam niti jednu iznimku tog pravila. Cionistička kolonizacija Palestine – koja svakako spada u isključivi tip – sigurno nije iznimka: dovela je do formiranja nove, hebrejske nacije, koja koristi hebrejski kao jezik svakodnevnog govora te ima sve objektivne atribute posebne nacije. No, u ovom naročitom slučaju postoji jedinstveni zaokret. Cionistička ideologija odbija priznati postojanje ove nove nacije. Cionizam je kao otac koji odbija priznati svoje vlastito dijete. To je zato što prema cionističkoj ideologiji postoji svjetska židovska nacija, a zajednica naseljenika u Palestini/Izraelu samo je dio te mitske nacije, avangarda koja vraća svoju staru, od Boga obećanu domovinu.

U prošlosti, čak su i cionisti, iako negirajući da je naseljenička zajednica koja je govorila hebrejski u Palestini bila nova nacija, prepoznali njezinu karakterističnost, nazivajući je „hebrejskim narodom“. Ovako ju se nazivalo u originalnom tekstu izraelske Deklaracije nezavisnosti. No, kasnije je ovaj termin potisnut u cionističkom diskursu i zamijenjen „izraelskim Židovima“. Službeni engleski prijevod Deklaracije u skladu je s time krivotvoren.

[Detaljno raspravljam o ovoj temi u članku Zionist myths: Hebrew versus Jewish identity.]

 

Vlada Benjamina Netanyahua često tvrdi da je Izrael židovska država. Iako ta tvrdnja ni po čemu nije nova, na koji način utječe na svakodnevni život u Izraelu?

Tvoje pitanje sadrži dvije netočnosti. Prvo, tvrdnja nije samo da je Izrael židovska država, već da je nacija-država židovskog naroda, što znači da nije država za svoje stanovnike ili svoje građane, već za sve Židove diljem svijeta, koji čine navodnu svjetsku židovsku naciju. Drugo, ovo nije samo tvrdnja vlade Benjamina Netanyahua, već je zajednička svim glavnim cionističkim strankama. Ustvari, ona je sadržana u jednom od osnovnih izraelskih zakona, koji ima kvazi-ustavni status.

Prije rasprave o njezinim implikacijama na izraelski unutarnji svakodnevni život, želim naglasiti da je njezina glavna svrha legitimizirati cionističku kolonizaciju Palestine i izraelsku naseljeničku državu.

[Ovime sam se detaljnije bavio u članku Zionism: Quest for legitimacy.]

Da biste bili cionist, ne morate nužno vjerovati u Boga, ali morate vjerovati da je tu zemlju obećao Židovima

Ukratko: cionisti ne traže legitimitet za Izrael kao ostvarivanje prava na samoodređenje njegove stvarne većinske nacije, hebrejske nacije (čije samo postojanje cionistička ideologija ne priznaje, kao što sam ranije naglasio). Takvo bi opravdavanje odmah povuklo pitanje kako i kada je to pravo stečeno; to bi pokrenulo i pitanje prethodnog prava na samoodređenje autohtonog palestinskog arapskog naroda. Dakle, to bi postavilo pitanje legitimiteta cionističke kolonizacije. Umjesto toga, oni traže legitimitet za Izrael kao naciju-državu – ne prave nacije, već navodne, drevne židovske „nacije“. Cionistička kolonizacija tako je legitimizirana kao „povratak“ Židovâ u drevnu domovinu. Da biste bili cionist, ne morate nužno vjerovati u Boga, ali morate vjerovati da je tu zemlju obećao Židovima.

Sada, kao vrlo zgodni nusproizvod, ovaj zahtjev u isto vrijeme pruža formalno opravdanje tretiranju palestinskih Arapa kao pukih uljeza. To uključuje i one koji su građani Izraela, ostatak zajednice koja je izbjegla veliko etničko čišćenje 1947-1949, a danas čini oko 20% izraelske populacije. Oni su građani drugog reda, ozbiljno diskriminirani prema nekim zakonima (kao što su zakoni o građanstvu i zemljišnom zakupu) i niza propisa i neformalnih praksi u svim sferama života.

[Web-stranica Adalah (Pravda) donosi više od 50 izraelskih zakona koji diskriminiraju arapske građane, a u nedavnom izvješću Adalah iznosi i informacije o izraelskoj diskriminirajućoj zemljovlasničkoj i stambenoj politici 2015. godine.]

 

Nedavno se izraelska ministrica pravosuđa Ayelet Shaked, napadajući NGO-ove kroz svoj Government Transparency Law, obrušila na inicijativu Boycott, Divestment and Sanctions (BDS) zbog antisemitizma. Koje je Vaše mišljenje o BDS-u? Ima li taj pokret ikakvu perspektivu i je li on antisemitski?

Mislim da je BDS inicijativa izrazito opravdana. To je nenasilan čin savjesti običnih ljudi koji žele izraziti svoj užas izraelskim ugnjetavanjem palestinsko-arapskih građana te izraziti svoju solidarnost s potonjima. Takozvana međunarodna zajednica – koja je samo lijepo ime za vladu SAD-a i sljedbenike njezina kampa – ne radi ništa kako bi obuzdala izraelsko kršenje ljudskih i nacionalnih prava svojih palestinskih žrtava, već naprotiv, podupire ovu zločinačku državu. Stoga je na običnim ljudima da poduzmu akciju.

Imajte na umu da BDS nije usmjeren protiv pojedinaca. Ne zagovara sveopći bojkot individualnih izraelskih akademika, umjetnika itd. On je institucionalni: usmjeren na institucije koje su dio izraelske matrice okupacije i ugnjetavanja.

Dodao bih kako ne smijemo preuveličavati moguće ishode ove taktike. Ona neće sama po sebi dovesti do kraja izraelske kolonizacije Palestine, a kamoli svrgnuti cionistički režim. Međutim, ona već doprinosi mobilizaciji civilnog društva te pomaže stvaranju političke klime u kojoj će Izraelu postati sve teže izvršiti znatnije zločine poput masovnog etničkog čišćenja. Dakle, BDS na duge staze može imati obuzdavajući efekt.

Tvrdnja da je BDS antisemitski nije samo podla i glupa laž, ona je i logički apsurdna. To je primjer onoga što filozofi nazivaju kategorijskom pogreškom. BDS je politička inicijativa usmjerena protiv određene države, koja je politička institucija. Antisemitizam je mržnja, diskriminacija i nasilje protiv Židova kao Židova, grupe ljudi koji imaju zajedničku vjersku pozadinu (ili koji pripadaju određenoj „rasi“, prema rasistima). Dakle, ove dvije stvari nisu samo različite; one pripadaju različitim kategorijama.

Kao što sam spomenuo u odgovoru na ranije pitanje, izraelska propagandna mašina cinično koristi optužbu za „antisemitizam“ kako bi uklonila i diskvalificirala rastuću kritiku protiv svojih postupaka. Trebao bih istaknuti da, paradoksalno, ta lažljiva propaganda već u sebi ima inkorporiran antisemitizam. Spajajući Izrael s totalitetom Židovâ i tvrdeći da je antagonizam prema Izraelu antagonizam prema totalitetu Židovâ, ova propaganda implicira da Izrael djeluje u ime i u korist svih Židova. No, iz ove lažne tvrdnje slijedi da su svi Židovi nekako umiješani u zločine ove države i da su svi Židovi odgovorni za način na koji Izrael postupa s palestinskim Arapima. Dakle, sasvim je moguće da bi svaka osoba koja prezire ono što Izrael čini, ali je dovoljno naivna ili glupa da ozbiljno shvati ove tvrdnje izraelske propagande, mogla razviti negativne osjećaje prema svim Židovima.

 

Što je zapravo antisemitizam u 21. stoljeću? Je li riječ o europskom problemu, povezanom s porastom radikalne desnice zbog odumiranja ljevice i izbjegličke krize, ili je riječ o kompleksnijem pitanju?

Uistinu se radi o kompleksnijem pitanju. Trenutno imamo dva tipa antisemitizma.

Prvo, tu su ostaci „tradicionalnog“ antisemitizma koji je bio rasprostranjen, uglavnom na političkoj desnici, u Europi (i do neke mjere u Americi) tijekom 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. On je dosegnuo svoj vrhunac u Drugom svjetskom ratu s nacističkom eksterminacijom europskih Židova. Nakon rata, ovaj je desničarski antisemitizam postao diskreditiran i značajno se smanjio. Nije više moderan čak niti na desnici. U velikoj je mjeri zamijenjen islamofobijom. U Europi i Americi, muslimani su Židovi de nos jours. No u zabitima desničarske margine još uvijek postoje ostaci ovog starinskog antisemitizma. Primjer takvih grupa su Zlatna zora u Grčkoj i Jobbik u Mađarskoj. Prisutna je i podstruja populističkog desničarskog antisemitizma među običnim ljudima, ali je više nije prihvatljivo naglas izražavati u pristojnom društvu…

 

Zapravo Theodor Herzl (1860–1904), osnivač političkog cionizma, bio je prilično eksplicitan po pitanju zajedničkog terena između cionizma i antisemitizma. To su stajalište dijelili brojni vodeći antisemiti i cionisti. Čak i u Njemačkoj 1934. godine, ubrzo nakon što je Hitler došao na vlast, Joachim Prinz, vođa cionističkog pokreta u Njemačkoj, objavio je knjigu, ističući široko područje slaganja između cionizma i rasističke politike nacistâ, osmišljene kako bi odijelila Židove od ne-Židova. Naravno, ovo je bilo nekoliko godina prije negoli je istrebljenje Židova postala nacistička politika.

[O ovoj simbiozi, s referencama na izvore, vidi više u mome članku Zionism and its scarecrows.]

Druga je vrsta antisemitizma relativno nova. To je glupi antisemitizam na koji sam aludirao u svome prethodnom odgovoru. Njegov dijalektički odnos sa cionizmom nije onaj koji se temelji na djelomično zajedničkom terenu (kao što je bio slučaj sa starim desničarskim antisemitizmom), već se radi o odnosu međusobnog pojačavanja.

Da bih bio sasvim jasan te izbjegao nesporazum, ilustrirat ću navedeno nešto jasnijom usporedbom: dijalektikom između islamofobije i islamskog džihadizma. Siguran sam da biste se složili da oni jačaju jedan drugog, osiguravaju gorivo jedan drugome. Imajte na umu da ne govorim kako je džihadizam ustvari, objektivno, opravdan islamofobijom, ili obratno. Nijedno od njih u konačnici nije opravdano. No džihadisti su uglavnom motivirani uvredama i povredama koje islamofobija nanosi svojim žrtvama. A kako džihadisti tvrde – lažno – da predstavljaju i djeluju u ime svih pravih muslimana, mnogi politički neobrazovani ljudi skloni su im povjerovati pa i sami postaju islamofobni.

Donekle slična perverzna dijalektika postoji između cionizma i druge vrste antisemitizma. Potonji nije toliko redovit na radikalnoj desnici, koliko se često može pronaći među priprostim, politički neobrazovanim, takozvanim pristašama palestinske borbe. Postoji također i nekoliko takvih, izoliranih slučajeva na ljevici. To je anticionizam budala.

 

Bili ste aktivni na izraelskoj ljevici 1960-ih. Tada ste i s drugom Akivom Orrom napisali svoj poznati tekst „Klasna priroda izraelskog društva“. Što nam možete reći o Izraelskoj komunističkoj partiji, Matzpenu i izraelskoj ljevici tih godina?

Izbjeći ću glavni dio ovog pitanja jer bi zahtijevao dugi esej, ako ne i knjigu. Možete pronaći mnogo relevantnog povijesnog materijala na mrežnoj stranici Matzpena.

No, želim iskoristiti priliku da kažem nešto o članku na koji se pozivaš, koji je napisan 1970. godine i objavljivan u različitim publikacijama.

[Za primjer, pogledajte Moshé Machover i Akiva Orr: The class character of Israeli society, 1972.]

Prije nekoliko godina, 2012, objavio sam zbirku članaka i eseja koje sam napisao, odnosno čiji sam koautor od 1966. godine.

[Moshé Machover: Israelis and Palestinians: Conflict and resolution, Haymarket Books, Chicago, 2012.]

Prikupljajući materijal za ovu knjigu, primijetio sam nešto paradoksalno. Ti su članci, od kojih su mnogi davno napisani, ostali aktualni. To je zato jer se sukob o kojemu oni raspravljaju i analiziraju nije fundamentalno promijenio, iako se pogoršao tijekom godina. No postoji jedna iznimka: članak na koji se referiraš, koji je uistinu daleko najpoznatiji od svih političkih tekstova u kojima sam sudjelovao, zapravo jedino je on poznat široj publici, u potpunosti je zastario.

U tim ranim godinama, Izraelova glavna vrijednost američkim imperijalistima bila je uloga pouzdanog psa čuvara, vojnog saveznika koji je pokazao svoju korist u slabljenju i poražavanju sekularnog arapskog nacionalizma

Razlog tomu je što je Izrael od 1970-ih prošao kroz vrlo velike interne socioekonomske promjene. To je djelomično u skladu s onime što se dogodilo u svim kapitalističkim zemljama: neoliberalna globalizacija, privatizacija velikih razmjera. No u Izraelu, ove su promjene bile naglašenije nego u većini država koje su bile kapitalističke 1970-ih. U tom smislu, Izrael je posrednik između kapitalističkih država i država kojima upravljaju birokracije koje su se 1970-ih nazivale „socijalističkima“. U njima je privatni sektor ekonomije bio relativno malen, uglavnom ograničen na crnu i sivu ekonomiju. U Izraelu 1970-ih, privatni je sektor uključivao samo oko polovice ekonomije, mnogo manji dio nego u razvijenim kapitalističkim državama. Tako da je tempo privatizacije u Izraelu morao biti iznimno visok kako bi ona dosegla sadašnju poziciju, u kojoj je udio privatnog sektora u Izraelu uglavnom u skladu s drugim razvijenim kapitalističkim državama.

Druga važna promjena je vrlo velik razvoj izraelskog gospodarstva. Stopa akumulacije internog kapitala 1970-ih bila je oko nule, a njegova je produktivnost bila niska. Za investicije i održavanje prihvatljivog životnog standarda hebrejskog stanovništva, Izrael je u potpunosti bio ovisan o velikom priljevu vanjskog kapitala i pomoći, subvencijama uglavnom iz SAD-a, ali i iz Njemačke. Većina se tog priljeva kanalizirala kroz državu, koja ju je koristila za „navodnjavanje“ gospodarstva. Na taj način, ne samo da je kapitalistička klasa ovisila o državi i od nje bila kontrolirana, već je i životni standard izraelske radničke klase, točnije njezine hebrejske većine, bio posljedično subvencioniran kroz državu. Sve se to dramatično promijenilo. Izrael je u mnogim socioekonomskim aspektima – uključujući i klasnu strukturu – postao sličan drugim razvijenim kapitalističkim zemljama. UN-ov Indeks ljudskog razvoja rangira Izrael na 18. mjesto, između Južne Koreje i Luksemburga (za usporedbu: UK je na 14, a Hrvatska na 47. mjestu).

Izrael i dalje prima veliku količinu američke pomoći naime, on je najveći primatelj američke pomoći – koja je gotovo u potpunosti vojna te u svakom slučaju zauzima daleko manji udio izraelskog BDP-a nego što je to bilo 1970. godine.

Osim toga, u tim ranim godinama, Izraelova glavna vrijednost američkim imperijalistima bila je uloga pouzdanog psa čuvara, vojnog saveznika koji je pokazao svoju korist u slabljenju i poražavanju sekularnog arapskog nacionalizma koji se usudio prkositi američkom imperijalizmu. Danas je Izrael postao važan dodatak vojno-industrijskom kompleksu predvođenog SAD-om te žarište tehnoloških inovacija i tehnika nadzora, atentatâ dugog dometa, pametnog ratovanja i masovne „pacifikacije“.

[Vidi: Jeff Halper: War Against the People: Israel, the Palestinians and Global Pacification, Haymarket Books, Chicago, 2015.]

Još jedna velika promjena je donijela da izraelsko hebrejsko društvo više nije sastavljeno pretežito od imigranata. U članku koji smo napisali 1970, rekli smo kako je 1968. godine samo 24% hebrejske populacije rođeno u državi; ostali su bili imigranti. Do 2008. više od 70% rođeno je u državi; i ovaj postotak se povećava iz godine u godinu, zato što je imigracija u Izraelu od tada opala (s kratkim povećanjem ranih 1990-ih), u apsolutnim brojevima i a fortiori u relativnom smislu.

[Vidi: https://en.wikipedia.org/wiki/Demographics_of_Israel i https://www.jewishvirtuallibrary.org/jsource/Immigration/Immigration_to_Israel.html]

Tako da je Izrael 2016, koji je naravno i dalje naseljenička država (eng. settler state), socioekonomski vrlo različit od Izraela opisanog i analiziranog u našem starom članku.

 

Iako danas živite u Ujedinjenom Kraljevstvu, imate li još kontakata s izraelskom ljevicom? Kako ona danas izgleda? Postoje li grupe s internacionalističkim stavovima?

Prvo, treba pojasniti da u izraelskom diskursu, kako u medijima tako i u općoj javnosti, značenje „ljevice“ nije isto kao u većini drugih zemalja. Ova posebna izraelska upotreba termina nema nikakve veze sa stavovima o socioekonomskim pitanjima, već samo s pitanjima rata i mira. Tako da se nekoga tko je protiv okupacije i nije šovinist smatra „ljevičarem“, bez obzira na to je li socijalist.

No, pretpostavljam da ipak imate na umu „ljevicu“ u ustaljenom smislu. Da, u Izraelu sam, kroz osobne kontakte, povezan s ljevicom vrlo uskog kruga. Ipak, za detaljan odgovor trebali biste intervjuirati drugove koji žive u Izraelu. Ja vam mogu ponuditi samo šturu skicu. Današnje stanje ljevice u Izraelu prilično je otužno. Naravno, tu je Komunistička partija Izraela, koja je glavna sastavnica Demokratskog fronta za promjene (potonji je poznat po kratici HADASH, što na hebrejskom znači „novo“). Članstvo HADASH-a većinom je arapsko, ali ima i članova koji su Židovi. HADASH je vodeća struja Združene liste, izbornog bloka s dvije arapske partije, koja je na zadnjim izborima (17. ožujka 2015) osvojila 13 mjesta u Knessetu, što je čini trećom najvećom strankom. Izraelska KP/HADASH doživjela je prirodnu preobrazbu iz ortodoksno staljinističke partije u reformizam ljevice centra, kao što se dogodilo s većinom „službenih“ komunističkih partija.

Na ljevici, u odnosu na KP, malene prosvjedne organizacije posvećene jednom cilju upuštaju se u hrabre aktivnosti protiv različitih aspekata okupacije i kolonizacije, što je uistinu hvalevrijedno. Primjer takve organizacije su Anarhisti protiv zida (Anarchists against the Wall). Ne-sektaška revolucionarna socijalistička organizacija ne postoji od kraha Socijalističke organizacije u Izraelu (Matzpen) 1980-ih (a organizacija je bila uvelike oslabljena rascjepima koji su bili motivirani trockističkim i kvazi-maoističkim sektaštvom). Po mojem mišljenju, upravo to je nasušno potrebno: revolucionarna socijalistička, marksistička u širokom smislu riječi, organizacija s demokratskom unutrašnjom strukturom koja dopušta koegzistenciju i otvorenu raspravu različitih tendencija, bez brzoplete težnje za rascjepom zbog sekundarnih razlika, a potonje je nažalost česta praksa na radikalnoj ljevici diljem svijeta.

 

Imate vrlo zanimljivu tezu za rješavanje sukoba između Izraela i Palestine koji leži na uključivanju cijele regije umjesto na pukom rješenju unutar „nacionalne kutije“. Možete li ju ukratko predstaviti našim čitateljima?

Da budem precizniji, teza koju branim, kao i ostali drugovi iz Matzpena, jest da okvir za razrješenje sukoba između Izraelaca i Palestinaca ne može biti sabijen u „kutiju“ Palestine (zemlje koju je stvorio imperijalizam 1922. godine, nad kojom je Velika Britanija vladala putem mandata Lige naroda od 1922. do 1948, a kojom trenutno vlada Izrael), već da je okvir cijela regija arapskog Istoka. Razrješenje sukoba ne može poprimiti tzv. „buržoasko-demokratski“ oblik, već mora biti osnovano na socijalističkoj revolucionarnoj transformaciji regije. Matzpen je ovaj stav davno usvojio, prije rata u lipnju 1967. godine.

[O ranoj formulaciji, vidi The Palestine Problem and the Israeli-Arab Dispute, Matzpen statement, svibanj 1967.]

Mišljenje koje stoji u podlozi ove teze nije utemeljeno na neodređenoj generičkoj formuli koja se može primijeniti na sve kolonijalne i nacionalne sukobe. Osnovano je na specifičnim, sasvim posebnim odlikama ovog sukoba. Razrađeno objašnjenje možete pronaći u mojim člancima.

[Vidi Resolution of the Israeli–Palestinian conflict – a socialist viewpoint, i Belling the Cat]

Ovdje mogu samo ocrtati to razmišljanje. Temelj je procjena ravnoteže moći, koja ide u korist izraelske naseljeničke države nauštrb dobrobiti palestinskih Arapa. Ova činjenica je zamagljena lažnim usporedbama s apartheidom Južnoafričke Republike. Potonji je bio osnovan na drukčijem modelu kolonizacije, kao što sam spomenuo, a ravnoteža moći je bila sasvim drukčija. Naseljenici su bili relativno malobrojno manjinsko stanovništvo u Južnoj Africi; trebali su većinsko afričko stanovništvo, afričku radničku klasu, zato što je ekonomija zemlje ovisila o radu potonjih. Ali nije bilo moguće zauvijek potlačivati ovu većinu i negirati joj politička prava. Vođe naseljenika razumjeli su da trebaju ustuknuti. Dekolonizacija nije uključivala socijalističku transformaciju; bio je to buržoaski dogovor bez krvoprolića. Nije došlo do eksproprijacije naseljenikâ. Većina, afrička radnička klasa, ostala je u odnosu izrabljivanja, ali je ipak mnogo toga postigla, osvojila je politička prava.

U Izraelu/Palestini, situacija je sasvim drukčija. Većina žrtava cionističke kolonizacije, najveći broj palestinskih Arapa, dio je vanjske, a ne unutrašnje radne snage o kojoj ovisi izraelska ekonomija. Dekolonizacija Izraela/Palestine zahtijevat će svrgavanje cionističkog režima, svojevrsno de-cioniziranje Izraela. Međutim, jedina društvena snaga koja je za to sposobna izraelski je narod, primarno izraelska radnička klasa. Ipak, židovska većina unutar ove klase ništa ne može dobiti buržoaskom dekolonizacijom. Upravo suprotno, to bi podrazumijevalo razmjenu sadašnje pozicije izrabljivane klase koja ima nacionalne privilegije za poziciju izrabljivane klase bez nacionalnih privilegija.

Jedini način na koji bi se moglo privući izraelsku radničku klasu projektu svrgavanja cionističkog režima je promjena pozicije izrabljivane klase u onu vladajuće klase. Drugim riječima, socijalistička dekolonizacija. Jasno je da se ovo može dogoditi jedino kao dio regionalne transformacije koja bi obuhvatila cijeli arapski Istok. To je također jedini način na koji se sadašnja neravnoteža moći može ispraviti. U ovom bi kontekstu, židovska radnička klasa bila na dobitku, čak i kada bi morala odustati od nacionalnih privilegija i prihvatiti jednaka nacionalna prava.

 

Zbog čega, prema Vašem mišljenju, sukob između Izraela i Palestine utječe na svjetsku ljevicu u ovoj mjeri? Sve do situacije u Rojavi nije bilo nacionalnog sukoba koji je privukao toliko pažnje i gotovo svaka ljevičarska grupa ili inicijativa imala je svoje jedinstveno „mišljenje“ o toj temi.

Više je razloga. Ovaj sukob, koji se pokazuje u površnom obliku nacionalnog sukoba, u suštini je sukob kolonizacije, između naseljeničke države (eng. settler state) i urođeničkih koloniziranih i obespravljenih naroda. Ako ga promatramo na ovaj način, shvatit ćemo da se radi o doista posebnom sukobu, jedinom sukobu ove vrste koji još uvijek traje. Svi sukobi nastali zbog kolonizacije bili su razriješeni na jedan ili drugi način. Neki su doveli do potpune pobjede naseljenikâ u 19. stoljeću, dok su urođenici bili uništeni i potlačeni, svedeni na puke ostatke koji se svim snagama pridržavaju tragova svojih starih kultura. Drugi su završili dekolonizacijom tijekom druge polovice 20. stoljeća (usput, svi slučajevi dekolonizacije dogodili su se u izrabljivačkim kolonijama; ne postoji povijesni presedan dekolonizacije tamo gdje je kolonizacija bila isključujuća). Kolonizacija Palestine preostaje kao jedini slučaj u 21. stoljeću, kao anakronizam.

Štoviše, ovaj sukob – a nema znakova da će uskoro biti razriješen – odvija se u vjerojatno najosjetljivijoj i strateški najznačajnijoj regiji svijeta. Uspoređivana je s buretom baruta usred mnogo barela nafte. No bure baruta zapravo je veliki nuklearni arsenal Izraela.

A ovaj sukob je konstantni kamen spoticanja koji nije samo uzrokovao nekoliko regionalnih ratova, nego je i teška provokacija arapskim masama te muslimanima diljem svijeta. Stoga je ovaj sukob jedan od glavnih uzroka poniženja mnogih ljudi, primoranih na očajnički odabir destruktivne slijepe ulice terorizma.