Prema sezoni bez kraja

Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.

Suveniri na Dolcu (foto: KD).
Suveniri na Dolcu (foto: KD).

Čiju povijest pakiramo?

„Nakon potresa, na obnovi katedrale radilo je 150 radnika. Obnova je završena 1901. godine. Ovaj stup tada je bio nov. Agresivna atmosfera je nagrizala kamen. Neimaština, nemar i nepoštivanje katoličkih sakralnih objekata pod komunizmom onemogućili su održavanje katedrale pa je kamen na zagrebačkoj prijestolnici došao u ovakvo stanje kao što se vidi na ovom stupu.“

Riječ je o paragrafu teksta informativne tabele postavljene uz izložak novijeg datuma. Postament i dva tornjića lijevo od zagrebačke katedrale, kako sam tekst sugerira, postavljeni su kako bismo izbliza svjedočili rezultatu renovacije. Čim je postavljen, u svrhu podsjetnika, izložak postaje omiljeno mjesto fotografiranja. Naime, uobičajena turistička promenada Zagrebom uključuje krug oko katedrale, što je omogućeno otvaranjem dvorišnih vrata kako bi se rezultat obnove mogao bolje uočiti. Posjetitelji redovito zakorače na postament i poziraju između dva stupa lijevo od ograde, nakon čega, kako nalaže itinerar, slijedi obilazak tržnice Dolac.

Analiziramo li ovih nekoliko rečenica informativne ploče, jasno je da se dnevno-političke teme i uvijek prisutne ideološke debate prelijevaju i u turistički diskurs. Međutim, odmaknemo li se na trenutak od ideološke pozicije Zagrebačke nadbiskupije, autora navedenog teksta, treba napomenuti da ova informativna ploča predstavlja jedno od rijetkih mjesta na kojemu se u turističkoj ponudi Zagreba spominje razdoblje socijalizma.

Dva tornjića lijevo od katedrale (foto: KD).
Dva tornjića lijevo od katedrale (foto: KD).

Nepostojanje referenci na povijest od 1918. do 1991. godine, u turističkoj ponudi centra grada i njezinim markerima u javnom prostoru prve turističke zone, uočit ćemo i u jednom od dvadesetak različitih itinerara obilaska Zagreba u jedno popodne, u kojemu se Trg maršala Tita naziva Kazališnim. Primjera ne nedostaje pa je tako na ploči opisa Ulice 29. listopada 1918. koja siječe sjevernu stranu Markovog trga naglašen podatak da se ime ulice, tj. datum odnosi na raskid državno-pravnih odnosa s Austro-Ugarskom, ne spominjući da je isti datum dan osnivanja Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Međutim, s obzirom na trenutnu političku klimu, ovakva vrsta revizionizma te njegove implikacije u javnom prostoru i način na koji se odražavaju na turizam, ne bi nas trebale previše iznenaditi.

U knjizi Consuming Places, John Urry raspravlja o masovnoj mobilnosti i identitetima što ih prakse turizma i industrija putovanja oblikuju i pritom ističe tri elementa koji strukturiraju identitete lokalne zajednice i turista: prostor, vrijeme i sjećanje. Prema autoru, turizam utječe na organizaciju vremena, a posebno na reprezentaciju različitih povijesnih perioda koji se nižu bez uzročno-posljedičnih odnosa – poput putovanja kroz vrijeme, pri čemu je vrijeme ubrzano ne bi li se stiglo obići dovoljno atrakcija unutar određenog vremenskog roka propisanog aranžmanom turističke agencije. Međutim, na koji način i čiju se povijest reprezentira, pakira i komodificira? Posjetitelji traže kratki pregled povijesti koji će lako asimilirati, najčešće kroz baštinu.[1] Možemo se nadovezati na tvrdnju Borisa Groysa kako naslijeđeni umjetnički i arhitektonski stilovi, političke predrasude, religiozni mitovi i tradicionalni običaji nisu tu da bi se nadvladali uime univerzalističkih stremljenja, već da ih se turistički reproducira.

Opisani ideološki sklop podrazumijeva pitanje koje je neodvojivo od šire slike, a odnosi se na problem brendiranja grada usred rastuće industrije turizma. Komodifikacija javnog prostora u svrhu promidžbe turizma manifestira se kroz
Ustvrditi kako je prekasno razmišljati o održivom turizmu za brojna mjesta na Jadranu, poput Splita ili Dubrovnika može nas dovesti na pogrešan put da pritom zanemarimo kako razvojna strategija orijentirana na industriju turizma u nekim gradovima tek započinje
već poznate fenomene poput apartmanizacije hrvatske obale, što je povezano i s otežanim podstanarskim životom u gradovima na moru zbog prisilnog iseljavanja početkom turističke sezone (koja se svake godine sve više produljuje). Isto tako, primjer su i rastuće devastacije geografskih lokacija (poput Srđa, Muzila i drugih) zbog iluzije o demokratizaciji putovanja.
 

Ustvrditi kako je prekasno razmišljati o održivom turizmu za brojna mjesta na Jadranu, poput Splita ili Dubrovnika može nas dovesti na pogrešan put da pritom zanemarimo kako razvojna strategija orijentirana na industriju turizma u nekim gradovima tek započinje. Prema tome, činjenica da se Zagreb tek upisuje među nezaobilazne destinacije na karti europskih itinerara obavezuje nas da još jednom promislimo ovo pitanje na konkretnom primjeru.

Uvoz tradicije

O popularnosti Zagreba kao turističkog odredišta prvi puta doznajemo preko bombastičnih novinskih naslova iz 2014. godine, kada broj noćenja bilježi porast od zavidnih 20 posto, a zatim se, 2015. godine penje za još 12 posto, čime Zagreb bilježi najveći statistički rast u odnosu na ostale gradove u zemlji. Prema konkretnim brojkama, prošla je godina donijela 79.000 noćenja samo u siječnju i veljači. Zaposlenici u turizmu napominju da turisti više ne slijeću u Zagreb kako bi svoj put isti dan nastavili prema obali ili nekom zanimljivijem odredištu, nego se zaustavljaju u gradu na noć ili dvije, o čemu govori i broj hostela koji se u usporedbi s 2009. godinom učetverostručio.[2] Nadalje, u porastu je broj stanova oglašenih preko Airbnb internetskog servisa, posebno u donjogradskim blokovima, zbog čega će rentijeri uglavnom biti tapšani po ramenu na račun dovitljivog načina za akumuliranje dodatnog džeparca, bez da se dugoročno promišlja o mogućim posljedicama i primjerice, spomenuti slučaj gradova na moru. Na stranicama turističke zajednice grada Zagreba naići ćemo na nekoliko certifikata: 2014. Zagreb osvaja drugo, a 2015. šesto mjesto u konkurenciji za „najbolju europsku destinaciju“, dok 2016. godine osvaja nagradu za „najbolji božićni sajam“.[3]

Osim posljednjeg priznanja, koje začuđuje jer dolazi nakon samo jedne organizirane adventske sezone te baca sumnju na cijeli proces biranja destinacija, najslikovitiji primjer
Moderni je turizam procesima globalizacije doveden u stanje postromantičnog, što se manifestira na način da gradovi sve više počinju nalikovati jedan drugome
kojim se pokušava dokazati da se Zagreb „upisao“ na turističku kartu jest Muzej torture u Tkalčićevoj ulici, otvoren polovicom prošle godine, iz čega se nazire generičko poimanje turističke ponude jer se radi o tipu muzeja koji je prisutan u svakom iole turistički razvijenijem gradu.
 

Toplo vrijeme donosi turističku sezonu i okupaciju zagrebačkih ulica otvorenim terasama, a fini restorančići brze prehrane engleske prijevode svojih jelovnika tiskaju masnijim slovima negoli hrvatske originale. Čini se kao pravo vrijeme da se upitamo hoćemo li kroz četvrtu godinu procvata zagrebačkog turizma zamijetiti išta pozitivno za razvoj lokalne zajednice osim otvaranja potplaćenih, a često i neplaćenih radnih mjesta u uslužnim djelatnostima kao i studentskih promotorskih poslova.

Boris Groys razlikuje dva oblika turizma: romantični i postromantični. Prema autoru, romantični turizam u 19. stoljeću interpretira grad kao zbroj njegovih turističkih znamenitosti, traga za kulturalnim razlikama i lokalnim identitetima. Nasuprot tome, moderni je turizam procesima globalizacije doveden u stanje postromantičnog, što se manifestira na način da gradovi sve više počinju nalikovati jedan drugome. U doba postromantičnog turizma spremni smo smatrati uzbudljivim i uvjerljivim one kulturne strategije koje su se uspješno dokazale diljem svijeta i u najrazličitijim uvjetima percepcije. Groys napominje kako, usprkos još uvijek prisutnom jazu između lokalne zajednice i turista, stanovnici sve više osjećaju kako zbog ekonomskih razloga moraju prihvatiti opće stajalište koje je usmjereno prema gospodarstvu orijentiranom na turizam i svoj život prilagoditi ukusu turistâ.

Putokazi na Gornjem gradu (foto: KD).
Putokazi na Gornjem gradu (foto: KD).

Drugim riječima, lokalna zajednica trebala bi biti zahvalna što je dobila industriju turizma kao novu šansu u deindustrijaliziranome gradu, a tko će se prvi snaći i biti kreativniji samo je pitanje vremena jer „turiste ne bismo smjeli razočarati“.

Trenutnu turističku ponudu možemo podijeliti na nekoliko tematskih cjelina i time dati obrise gradskom turističkom identitetu: mračni srednji vijek povezan je uz lokacije Gornjeg grada, zatim austrougarski utjecaj i Zagreb kao mali Beč, koji su prisutni u donjogradskim blokovima, na što se nadovezuju advent i božićni sajam kao poticaji zimskoj sezoni. Osim toga, na ljestvici najpopularnijih sadržaja pronaći ćemo i tri muzeja smještena na Gornjem gradu: Muzej prekinutih veza, Muzej naivne umjetnosti i Muzej grada Zagreba; i dakako, Dolac.

Od navedenih, izuzmemo li povremene školske izlete na Gornji grad u nižim razredima osnovne škole, Dolac je jedan od rijetkih punktova na kojima u sezoni nailazimo na jednak broj posjetitelja s fotoaparatima i lokalaca, dok pokrajnje gostionice posjećuje lokalno stanovništvo i prevladavaju jeftine cijene. Urry napominje kako je geografska lokacija ograničen resurs. Samo je pitanje vremena kada će Dolac zahvatiti scenarij u kojemu prestaje biti najpovoljnija zagrebačka tržnica u centru grada, a u fazama obnove koje slijede, rubno smješteni lokali biti prisiljeni na zatvaranje.

Čini se da slika Zagreba koja se prodaje turistima ne odstupa previše od osnovnoškolskog programa „Prirode i društva“ koji smo slušali u devedesetima, vraćajući nas u Austro-Ugarsku. Zagreb će i dalje pokušavati nadmašiti Beč, svoj veliki uzor, kako stoji u mnogim turističkim vodičima i pamfletima, a povijesti ispričanoj kroz anegdote dodat će se detalji iz suvremenog života, poput daška lokalnog šarma u ritualu ispijanja kave. Neprestanim pokušajima da opravda srednjoeuropski identitet, čime se paralelno i planski udaljava od nekadašnjeg koncepta „bratstva i jedinstva“ (iako je pitanje vremena kada će se osmisliti metode komodifikacije socijalizma u tzv. alternativnim turama), strateško ulaganje turističke zajednice Grada Zagreba bit će usmjereno na advent. Prije svega, na njegov uvoz.

Skalinska, ulica koja gotovo i nema javnog prostora (foto: KD).
Skalinska, ulica koja gotovo i nema javnog prostora (foto: KD).

Čini se da smo advent prigrlili sa svih strana, bez kritičkog odmaka, kroz osuvremenjene koncepte poput Fuliranja u Tomićevoj ulici koji nastoji prikazati moderni i urbani Zagreb, organizirajući događanja i postavljajući kioske s provjerenom ponudom zagrebačkih ugostitelja u ulici podno Uspinjače. Ova manifestacija koja se održava od 2012, od ove godine proširena i na Kurelčevu ulicu gdje je premještena gastronomska ponuda, dok je Tomićeva ulica rezervirana za shopping. U potrazi za autentičnim, kao što sam naziv brenda apelira, Fuliranje preuzima starozagrebački rječnik u svojoj marketinškoj kampanji, čime nužno (i potpuno nekritički) usvaja i problematičan habitus „gospodskog starog Zagreba“ na što je prva asocijacija netrpeljivi stav prema doseljenom stanovništvu, „dotepencima“. Potonje ilustrira rečenica koju sadržavaju vizuali projekta, gdje na pitanje: „Kaj je to fuliranje?“ slijedi odgovor: „Svaki fulirant ponaša se fino, kak se šika, lepo se ponašati to mu je navika. Naj kak kakav dotepenec, norije spelavati i kvariti veselo raspoloženje pajdašije“. Pripadajuća srednjoklasna publika u stremljenjima prema urbanome, podozrivo se odnosi prema estetici i malograđanštini „šatora na Trgu bana Jelačića“, a kopirajući obrasce utrke prema srednjoeuropskome horizontu, organizatori događanja rade greške jednake onima čijeg se kulturnog habitusa odriču: sam događaj nekoliko sezona potpuno ignorira lokalnu zajednicu i neprimjerenost Tomićeve ulice za ovakav tip događanja. Organizatori se oglušuju na žalbe i peticije stanovnika ulice o neprimjerenim sanitarnim uvjetima i postavljanju kioska koji ulici onemogućuju pristup hitnim intervencijama.

Druge strategije: scenariji kojima znamo ishod

Prema Sharon Zukin, „simbolička ekonomija“ koja se uglavnom sastoji od javno-privatnih partnerstava pozicionira njezine nositelje (gradsku upravu, korporacije, trgovce nekretninama) nasuprot lokalnoj zajednici, susjedstvu, aktivistima i različitim grassroots skupinama.[4] Prostor koji tradicionalno shvaćamo kao javni i koji prema Zukin oblikuje grassroots urbanu kulturu, postepeno postaje polujavan – privatan ili pod nečijom upravom, i na taj način dokida mogućnost jednake participacije. Posredstvom slika i sjećanja, kultura određuje tko gdje „pripada“. Financijskom krizom i nestajanjem lokalnih obrta i industrije, ona sve više postaje investicija u koju gradovi ulažu. Dovoljno je prisjetiti se utrke oko europske prijestolnice kulture, pri čemu kultura postaje osnova turističkih atrakcija, odnosno ključ za unikatnost u kompeticiji. Arhitektura koja se temelji na povijesnoj rekonstrukciji i zaštiti baštine tako igra bitnu ulogu u urbanom razvoju.

Martićeva ulica u Zagrebu (foto: KD).
Martićeva ulica u Zagrebu (foto: KD).

Zukin dodaje da zabilježeni porast konzumacije kulture kroz umjetnost, hranu, modu, glazbu i turizam, a time i porast industrija koje je prevode u simboličku ekonomiju grada, omogućuje kulturi da ne proizvodi samo simbole, nego i prostor. Tako dolazimo i do novog projekta koji nastaje u suradnji s turističkom zajednicom, a počiva na aproprijaciji modela urbane kulture zapadnoeuropskih gradova. Design district, opisan kao festival koji će afirmirati Martićevu ulicu i koncentrirati se na proizvodnju kulture i turizma kao pogonskog goriva deindustrijaliziranome gradu, ne samo da perpetuira problematičnu festivalizaciju kulture, već kopiranjem zapadnih koncepata dizajnerskih četvrti i svodeći „kulturnu industriju“ na zonu oko jedne ulice, podržava galopirajući proces gentrifikacije grada. Nakon što je okupacija Trga hrvatskih velikana otvorenim terasama pripremila plodni teren i odredila smjer, ne možemo reći da nije očekivano da će se turistička i ugostiteljska zona proširiti na Martićevu ulicu, ali s Design districtom možemo predvidjeti da će nas proces stići nešto brže.

Prenamijenjeni napušteni prostori, uređeni namještajem od paleta na kojima se ispija domaće pale ale pivo i naseljava kreativni klaster, gentrifikacijski su alarm, proces kojemu svjedočimo na nizu europskih postindustrijskih primjera. U srednjoklasnoj svijesti, skladište danas figurira kao obavezno mjesto svake umjetničke izložbe ili tuluma, piše Joseph Todd, analizirajući londonsku komodifikaciju radničke kulture.[5] Kulturne strategije razvoja nemaju puno kritičara, ali su vrlo često problematične jer interesi trgovaca nekretninama, političara i komercijalnih kulturnih institucija uglavnom idu na štetu lokalne zajednice, kako napominje Zukin. Privatni kapital investira se u kulturne inovacije, što uključuje restorane, avangardne predstave, arhitekturu i dizajn (dovoljno je samo prošetati Masarykovom i Teslinom ulicom), a stanovnici kvarta koji pronađe svoje mjesto na turističkoj mapi, ne mogu očekivati ništa drugo osim dizanja rente stanova.[6]

Iako turističke ponude nastoje ukazati na autentičnost određene lokacije, one su ipak reprezentirane kroz univerzalne obrasce turističkih aranžmana i potvrđene
Tkalčićeva ulica, u pripremi za sezonu (foto: KD).
Tkalčićeva ulica, u pripremi za sezonu (foto: KD).
narative. Cilj lokalnih ponuda jest zadovoljiti turista, ali bez pokušaja da ih se prilagodi kulturnoj orijentaciji okoline jer ćemo, kako Groys tvrdi, uglavnom vjerovati metodama koje su uspjele preživjeti u najrazličitijim lokalnim uvjetima. Na taj način, neizbježna je depolitizacija kulture.
 

Ako se punjenje gradskog proračuna od turizma vraća u obliku fontana, ako od razvoja grada u službi turizma dobivamo tek nekoliko (često skupih) dodatnih opcija za dnevni gablec, ako adventske kućice okupiraju Bogovićevu i Gajevu ulicu kroz cijelu godinu, a kultura se pojavljuje samo pod sintagmom kreativne industrije, onda je potrebno dvaput promisliti što od svega navedenog, osim gužvi, dobiva lokalna zajednica.

Devastacija prostora opravdava se ulaganjem u razvoj turizma. „Grad uvijek dopusti“, govori nam voditelj jedne od terasa koja zauzima značajan dio Tkalčićeve ulice, dok rukom pokazuje mjesto buduće, četvrte terase istog lokala, “dobiti terasu u centru grada uopće nije problem. Zagreb je poznat po terasama, ovo je sve u zadnje tri godine.“[7]

Održivost grada nije moguće postići ulaganjem isključivo u tercijarni sektor, a turizam kao dio šire kapitalističke mašinerije, često nam pruža tek mogućnost da platimo režije povremenim oglašavanjem stana preko Airbnb-a (ako za to ispunjavamo uvjete). Na taj način, sve dok grad ne donese održivu strategiju razvoja, dovoljno smo fleksibilni ne samo da iselimo iz stana za vikend, nego i da objeručke prihvatimo tradiciju koja dolazi zapakirana u kobasice i kuhano vino. I to preko cijele godine.

 

Bilješke:

[1] John Urry, Consuming Places (London: Routledge, 1995), 166.

[2] Podaci opisani u tekstu proizlaze iz istraživanja koje provodim od 2014. godine, započetog u svrhu izrade diplomskog rada na Akademiji likovnih umjetnosti, koji uključuje razgovore s turističkim radnicima i statistike novootvorenih kulturnih sadržaja u gradu Zagrebu.

[3] European Best Destinations, dio je platforme EDEN Network, organizacije kojoj je cilj promocija kulture i turizma u sklopu europskih destinacija, a baza se nalazi u Bruxellesu. Izbor najboljih lokacija odvija se preko interneta i pronalazi interesnu grupu među korisnicima društvenih mreža poput Twittera, Facebooka, Google+ i Pinteresta, na taj način promovirajući destinacije.

[4] Sharon Zukin, „Whose culture? Whose cities?“ u: The Cultural Geography Reader, ur. Timothy Oakes, Patricia Price (London: Routledge, 2008), 431-438.

[5] Joseph Todd, „Fetiš siromaštva i komodifikacija radničke kulture,“ MAZ, 27. veljače 2015, dostupno na http://maz.hr/index.php/tekstovi/clanci/56-joseph-todd-fetis-siromastva-komodifikacija-radnicke-kulture

[6] Zukin, „Whose culture,“ 436.

[7] Citat iz razgovora tijekom istraživanja spomenutog u bilješci br. 2, proljeće 2015. godine. U međuvremenu, terasa je proširena.

Vezani članci

  • 23. kolovoza 2015. Katerina Duda: Alternativni turistički vodič: “Zagreb: turisti, trgovine, terase trgovi – Od trga Europe do nacionalne riznice”, 16.-31.8.2015.

    U sklopu UrbanFestivala, festivala umjetničkih intervencija u javnom prostoru koje istražuju svoj prostorni kontekst i društvene procese koji ga proizvode, od 16.-31. kolovoza svaki dan s početkom u 18h na Trgu Europe popratite alternativni turistički vodič “Zagreb: turisti, trgovine, terase trgovi – Od trga Europe do nacionalne riznice” kojim Katerina Duda propituje javnu funkciju prostora […]

  • 2. rujna 2014. Katerina Duda: Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe

    Nakon što je 1990-e proveo kao potisnuti dio neželjene povijesti istočne Europe, socijalizam se u posljednjih desetak godina vraća kao turistički sadržaj prikladno ispražnjen od svake političke poruke koja nije totalitarizam. Katerina Duda propituje učinke banalizacije koje dinamika turizma diktira komodifikacijom socijalističkih ideja i simbola. Dok klopate s lokalnim stanovništvom, oduševit ćete se kako još […]

  • 27. prosinca 2011. Maja Miše: Obrana javnog prostora u Splitu – Get Getanima

    Stara jezgra grada Splita pod UNESCO-vom je zaštitom od 1979. godine, no njezini stanovnici – Getani – prisiljeni su održavanje objekata plaćati iz vlastitog džepa, a po potrebi im se prijeti eksproprijacijom. Prema Maji Miše, višoj asistentici na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, održivi Plan upravljanja Getom prvenstveno bi se trebao […]

  • 22. veljače 2010. Barbara Matejčić, Luka Rinčić: Građani mogu zaustaviti i bagere i kapital

    Akcije građana u obrani Varšavske ulice se nastavljaju uz razne difamacije, ali i mnogobrojne podrške. U iščekivanju novih, donosimo tekst Barbare Matejčić i Luke Rinčića s portala poslovni.hr, objavljen i na blogu pogledaj.to, u kojem se ukazuje na neke domaće i strane akcije građana u obrani javnog prostora koje su završile uspješno, odnosno, odustajanjem od […]

  • 7. veljače 2010. Javno priopćenje sekcije Sociologija prostora

    Pročitajte javno priopćenje sociologa okupljenih u sekciji Sociologija prostora pri Hrvatskom sociološkom društvu kojim se daje potpora borbi za očuvanje javne pješačke zone u Varšavskoj ulici. “Slučaj Cvjetni prolaz može se promatrati i kao neravnopravan model nametnutog tzv. privatno-javnog interesa s minimumom javnog, a maksimumom privatnog interesa. Namijenjen je samo elitnom sloju stanovnika (novom društvenom […]

  • 24. siječnja 2010. David Harvey: Pravo na grad

    Aktivisti Prava na grad, Zelene akcije i zainteresirani građani čuvaju Varšavsku kako ne bi nelegalno (dok traje žalbeni postupak stanara) započeli radovi na pretvaranju javne pješačke zone u rampu za ulaz u privatnu garažu, što Horvatinčić radi, a gradska vlast dopušta, pod egidom javnog interesa. No, za razumijevanje pozadine problema privatizacije javnog prostora nužno je […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve