Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe

Nakon što je 1990-e proveo kao potisnuti dio neželjene povijesti istočne Europe, socijalizam se u posljednjih desetak godina vraća kao turistički sadržaj prikladno ispražnjen od svake političke poruke koja nije totalitarizam. Katerina Duda propituje učinke banalizacije koje dinamika turizma diktira komodifikacijom socijalističkih ideja i simbola.


Dok klopate s lokalnim stanovništvom, oduševit ćete se kako još uvijek možete ručati za tri dolara i osjetiti nostalgiju za poljskim komunističkim danima.

Rick Stevens, Nostalgia in a Polish Milk Bar[1]




Gotovo svatko tko je turistički posjetio Berlin posjeduje fotografiju sebe ili svojih suputnika pokraj Checkpoint Charliea, graničnog prijelaza iz američkog u sovjetski sektor grada. Istoimeni muzej postoji od šezdesetih godina, a osnovan je, što nimalo ne iznenađuje, u američkom sektoru gdje se na sigurnoj udaljenosti od graničara prikazivala povijest Berlinskog zida uz ilustraciju raznih pokušaja bijega preko, iznad ili kroz zid.[2] Prenošenje kulturno-povijesnog iskustva čini bitan dio turističkog putovanja, čemu svjedoče i pretrpani itinereri putničkih agencija, angažmani turističkih vodiča, pa i maskirani DDR granični čuvari uhvaćeni na fotografijama iz Berlina.
„Autentičan“ se socijalizam kroz nostalgiju ili traumu prodaje posjetiteljima, utjelovljujući spomenik antikomunizmu zbog čestog podmetanja liberalne demokracije kao jedinog mogućeg odgovora jednopartijskom sistemu, i smjera u ekonomskom i političkom razvoju

César Graña će turizam, karakterističnu granu, čiji početak bilježi razvoj moderne industrije, objasniti kao glad za ostacima predindustrijskog društva, potaknutu brzinom promjena uslijed procesa industrijalizacije.[3] Putovanje iz dokolice nudi šansu bijega u neko drugo povijesno vrijeme neopterećeno trenutnim geopolitičkim i društveno-ekonomskim odnosima. Sličnu ćemo potku pronaći u nizu reklama i turističkih vodiča, gdje su zemlje Istočne Europe nazivane „ostacima zlog carstva“ ili predstavljene kao „Zapad kakav je bio nekada“[4], pružajući turistima izlet u ostavštinu nekadašnjega državnog uređenja, prezentiranu iz postkolonijalističkog rakursa. Egzotična turistička ponuda leži u nedavnoj prošlosti, ostacima socijalističkog sistema, pri čemu socijalizam, zapakiran u komadiće Berlinskog zida i memorijalne centre ili izlete na Goli otok i vožnju u Titovom Cadillacu, postaje glavnim adutom u akumulaciji kapitala. Nakon perioda u kojemu ga se pokušava izbrisati, ulazi u postsocijalističku svakodnevicu kao atrakcija, turistički izvozni proizvod. „Autentičan“ se socijalizam kroz nostalgiju ili traumu prodaje posjetiteljima, utjelovljujući spomenik antikomunizmu zbog čestog podmetanja liberalne demokracije kao jedinog mogućeg odgovora jednopartijskom sistemu, i smjera u ekonomskom i političkom razvoju.

U CIJENU JE UKLJUČENA I PIONIRSKA MARAMA

Nakon početnog perioda tranzicije u kojemu ga nacionalne ideologije pokušavaju izbrisati iz povijesne slike država, socijalizam posljednjih nekoliko godina ponovno postaje prisutan u javnom diskursu. Logikom kapitala vraća se kao brend – “očišćen od konflikta, sukoba interpretacija, posve zgotovljen proizvod, napokon dostupan svakome”[5]. U tom kontekstu turizam, tranzicijom osviješten kao industrija u koju je poželjno ulagati, u socijalizmu prepoznaje autentičan izvozni proizvod. Zemlje Istočne Europe sve češće bivaju uvrštene u različite Top 10 ljestvice i niskobudžetne turističke aranžmane za srednju klasu Zapada. U diskursu koji isprepliće traumu i nostalgiju, u literaturi i turističkim vodičima nazivanu ostalgijom, države bivšeg socijalističkog uređenja obnavljaju imaginarij prije 1989., investirajući u memorijalne centre i redizajnirajući pripadajuću ikonografiju. Primjera je, po cijeloj Istočnoj Europi, napretek – od već spomenutog Berlina i muzeja DDR svakodnevice, preko „Komunističkih ruta“ po Nowoj Huti, istočnoj četvrti u Krakowu, „Hammer and Sickle toura” u Budimpešti, muzeja komunizma u Pragu do osmodnevnih aranžmana koji nude uvid u život bugarskog diktatora Todora Živkova. Gotovo svaki od nabrojanih aranžmana nudi vožnju u Trabantu, poljskom Fiatu 125 ili ruskoj Čajki uz odgovarajuću glazbenu pratnju u pozadini, uključuje suvenir u obliku nekog detalja partijske odore, putovnice ili autentični komunistički obrok koji se od tradicionalne nacionalne kuhinje vjerojatno razlikuje jedino u infrastrukturi ugostiteljskog obrta. Potrebu za fikcijom i informacijom u turističkom obilasku ispunjava osobni vodič koji najčešće, kako je navedeno u ponudi, prepričava anegdote totalitarne svakodnevice[6] uz reference na Orwella kao već opće mjesto.
Potrebu za fikcijom i informacijom u turističkom obilasku ispunjava osobni vodič koji najčešće, kako je navedeno u ponudi, prepričava anegdote totalitarne svakodnevice uz reference na Orwella kao već opće mjesto

Analiziramo li diskurs nekoliko turističkih aranžmana ili opisa u turističkim vodičima, najčešće ćemo naići na opis socijalističke svakodnevice kao totalitarne, što izletu osigurava poene na račun egzotike i neobičnosti. Sam pojam totalitarizam evocira analogiju SSSR-a i Trećeg Reicha zbog diktata jednopartijskog sistema, međutim, prema Domenicu Losurdu, njihovim supostavljanjem kroz pojam totalitarnog režima ignoriraju se ključne razlike, poput provođenja rasističke politike koja zasigurno vodi do drugačijih asocijacija i analogija, primjerice onih s imperijalnom politikom kolonijalne Britanije, ili eugenikom, koja se u praksi ostvarivala u nasilju nad američkim autohtonim stanovništvom.[7] Postavljanje Istočnog bloka i Trećeg Reicha u istu kategoriju, s jedne strane, nudi legitimaciju kapitalizma kao demokracije koju valja nekritički prigrliti, dok je s druge, ipak prisutna svijest o razlici između dvaju režima, koja omogućuje kategoriju „manjeg zla“. Na taj način, kao ublažena verzija, totalitarizam komunističkog državnog uređenja omogućuje njegovu komercijalizaciju kroz egzotiku turističke destinacije i simulaciju strašne svakodnevice „zlog carstva“, bez etičke prepreke koju čitamo u nacizmu.

POLITIKA SJEĆANJA

Pišući o rekvijemima za komunizam, Charity Scrimber iščitava nekoliko oblika koje proizvodi politika sjećanja: nostalgiju, oplakivanje, melankoliju i poricanje.[8] Isti smjer interpretacije pronaći ćemo i u turističkoj reprezentaciji gdje će se antagonizmi ispreplitati većinu (izletničkog) vremena. Primjerice, zamislimo posjetitelja Brijuna, koji će obilaskom imati uvid u fotografije Tita kako ispija Chivas s različitim filmskim i političkim zvijezdama, bit će mu omogućeno provozati se i Titovim Cadillacom El Dorado za pozamašnu cifru, kupiti šalicu ili majicu s njegovim likom u otočkoj prodavaonici suvenira, a sljedeći će se dan, prema turističkom itinereru zaputiti na tek nekoliko sati vožnje udaljen Goli otok, zatvor za političke protivnike sustava.

Dok je kod nas brendiranje socijalizma tek u povojima, pa je tako, unatoč pokušajima turističke zajednice grada Raba, Goli otok potpuno zapušten, a preuređenje otoka u memorijalni centar tek u dugoročnom planu, u drugim zemljama Istočne Europe priča je razvijenija. Primjerice, turistički pogled na poljske gradove obilježava jaka memorija mjesta, prožimajući dojmove od Drugog svjetskog rata i komunizma do nacionalnih ideologija i katoličanstva. U koji god dio grada zalutali, jedan od ovih aspekata, sveden na ideološki simbol i poglavlje u povijesti, bit će tek površna informacija, binarna opreka drugome, i naposljetku, materijalizirana u suveniru.
U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora

Međutim, bilo da je riječ o nostalgičnom prikazu svakodnevice ili poricanja i prodaji traume režima, pri čemu će prikazani spomenik prijašnjeg života dobiti status umjetničkog predmeta[9], dolazi do paradoksalne situacije legitimiranja kapitalizma. Kapitalizam daje zamah razvoju industrije dokolice gdje turizam nalazi svoje mjesto, omogućavajući demokratizaciju putničkog iskustva, ali upućuje i na njegovu reproduktivnu i konfekcijsku praksu[10]. Diskurs turističkih vodiča koji „uvode način putovanja iz dokolice“ i „prenose stil, način upotrebe putovanja koji će zadugo definirati kultivirani turizam“[11] možemo analizirati i kao oblik diskursa trženja, s obzirom da omogućuje uvid u mjesta gdje ćemo pojesti „najbolji objed“ ili gdje „nećemo požaliti potrošiti novac“. Konfekcijska praksa vidljiva je i u popratnom materijalu, nuspojavama turizma – razglednicama, suvenirima i sličnoj robi. Stoga ne iznenađuje što socijalizam pronalazimo prilagođen tržištu, zapakiran u babuške s likovima političkih vođa, pionirske kape, putovnice, žigove i čitav popratni već poznat šablonski asortiman, koji seže do redizajniranih, starih, praznih konzerva s opisom na etiketi – „Posljednji dah komunizma“.

U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora.

OSTALGIJA

Pišući o ikoni modernog turista, MacCannell će reći da svako društvo nužno sadrži još jedno društvo u sebi i pored sebe, svoje prošle epohe, i svoje manje razvijene i nerazvijene susjede. Modernom društvu prijeti prevrat iznutra od nostalgije, sentimentalnosti, i drugih tendencija da se vrati u prijašnje stanje, u zlatno doba koje se u retrospektivi uvijek čini sređenijim i normalnim.[12] Zato postsocijalističke zemlje Europe inozemnim turistima predstavljaju muzej socijalizma, ne samo kroz priče o traumama u pripovjednoj liniji koja prati dihotomiju socijalizam (totalitarizam) / kapitalizam (demokracija), pri čemu je moguće govoriti o muzeju antikomunizma, već i evocirajući zapadnjačku nostalgiju na isti sustav, moguću alternativu razvijenom kapitalizmu. Možemo govoriti o ostalgiji kod građana „prvog svijeta“ koja se razvija nakon 1989., najčešće kod intelektualaca ili umjetnika koji su u istočnom bloku vidjeli opoziciju i potencijal socijalne države.[13] Nedavnu ekonomsku krizu i postepeno ukidanje socijalne države moguće je interpretirati kao okidač za ostalgiju, što nakon razočaranja u sadašnji sustav razvija diskurs o alternativnim ekonomskim oblicima i idejama. Nostalgija za socijalnom državom u turizmu, tumačena kroz ideologiju slobodnog tržišta, kanalizira se kroz njezinu materijalnu varijantu, popularizacijom dizajna i ikonografije toga razdoblja.

Tako će povjesničar Tvrtko Jakovina u razgovoru za Novi list reći da naši znanstvenici čak ni tržišno ne razmišljaju; socijalizam jest roba koja bi se najbolje prodavala, po kojoj bi se znanstvenici najlakše mogli integrirati u međunarodnu znanstvenu zajednicu, jer bi mogli pokazati nešto što je sve donedavno, do rata, bilo beskrajno atraktivno, a bilo je drukčije no u ostatku socijalističke Europe[14].
U mainstream javnom diskursu modeli upravljanja u socijalizmu i ekonomski razvoj ostaju samo u povijesnom pamćenju, bez otvaranja rasprave o nekom ozbiljnom potencijalu omogućenom povijesnim nasljeđem ili reinterpretacijom modela u današnji kontekst

Međutim, ista ideja prevedena u turističke obilaske, o kojem god da se pristupu radi, zanemaruje postsocijalističku stvarnost. Vrlo pojednostavljenom formulom, iskustvo koje reference traži u realizaciji nostalgije ili poricanja, koji god filmski žanr odabrali, završit će u akumulaciji kapitala jer će svaka percepcija socijalizma, najčešće materijalizirana u svom najbenignijem obliku, čisto dekorativnom, napuniti nečiju blagajnu. U mainstream javnom diskursu modeli upravljanja u socijalizmu i ekonomski razvoj ostaju samo u povijesnom pamćenju, bez otvaranja rasprave o nekom ozbiljnom potencijalu omogućenom povijesnim nasljeđem ili reinterpretacijom modela u današnji kontekst. Socijalizam zasigurno jest brend koji postaje sve vidljiviji, međutim, upravo u pretvaranju istoga u sustav koji je održiv u neoliberalnoj ekonomiji, on se dovodi u paradoksalnu situaciju.

Turistički obilasci po Pragu, Budimpešti, Berlinu, Krakowu ili čitavoj Bugarskoj pretvaraju ove države u muzeje socijalizma, tematske parkove, omogućujući stranom turistu da kroz vožnju Trabantom i ručak u komunistički uređenom restoranu, konzumira fikciju, povijest prilagođenu kapitalu, pročišćenu političkih implikacija i sadašnjice. Zanemarujući političku stvarnost država u koje putuju, ili je pak svodeći na površnu epizodu koja proizlazi iz prethodno logičnog završetka „spasa u demokraciji“, turisti će doma odnijeti potvrdu socijalizma kakvu su i očekivali, onog s ključnim riječima totalitarizma, cenzure, klišeja bratstva i jedinstva, s ponešto nostalgije za estetikom i folklorom, bez dubljih analiza i odgovarajuće kritike. Jasno je da kritički odmak ne možemo očekivati u tematskom izletu i magnetu koji će nas s frižidera podsjećati na vrijeme provedeno u dokolici, međutim potrebno je postaviti pitanje, kakva je mogućnost opstanka ideje o socijalizmu usred uvjeta komodifikacije. Pitanje odgovarajuće reinterpretacije nedostaje u mainstream javnom diskursu, a sve veća popularizacija socijalizma zahtjeva promišljanje o pitanjima kamo vode banalizacija komodifikacijom, te ilustrativno prikazivanje socijalističkih ideja i simbola koju nalaže dinamika turizma.

Naposljetku, primjer razglednice iz praškog muzeja komunizma čija je kompozicija sastavljena od Lenjinovog lika i teksta – We’re above McDonalds, across from Benetton. Viva la imperialism! Museum of Communism, djelomično implicira odgovor.

Katerina Duda

Bilješke

[1] Iz članka Ricka Stevensa, američkog autora turističkih vodiča po Europi, url: http://www.ricksteves.com/watch-read-listen/read/articles/nostalgia-in-a-polish-milk-bar (21.2.2014.)
[2] Url: http://www.mauermuseum.de/index.php/en (21.2.2014.)
[3] MacCannell, D. (1999) „The Tourist: A New Theory of the Leisure Class“, London: University of California Press
[4] URL: http://travelstore.ricksteves.com/catalog/index.cfm?fuseaction=product&theParentId=157&id=208 (22.8.2011.)
[5] Duda, D. (2010.) „Uspavanka za gomilu“ M. u: Hrvatski književni bajkomat, Zagreb: Disput, str: 122-125
[6] Url: http://www.krakow-tours.com/tour/Communism_and_Nowa_Huta-Krakow (24.8.2011.)
[7] Losurdo, D. (2004) „Towards a Critique of the Category of Totalitarianism“, u: Historical Materialism, 12:2 (25-55)
[8] Scrimber, C. (2003) „Requiem for Communism“, Cambridge: MIT press
[9] MacCannell, 1999
[10] Duda, D. (2012) „Kultura putovanja“, Zagreb: Naklada Ljevak
[11] Isto.
[12] MacCannell, 1999
[13] Scrimber, 2003
[14] Url: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Tvrtko-Jakovina-Socijalizam-je-roba-koja-bi-se-najbolje-prodavala


Adaptirana fotografija preuzeta s thesenseofdissonance.com

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve