Katerina Duda: Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe

Nakon što je 1990-e proveo kao potisnuti dio neželjene povijesti istočne Europe, socijalizam se u posljednjih desetak godina vraća kao turistički sadržaj prikladno ispražnjen od svake političke poruke koja nije totalitarizam. Katerina Duda propituje učinke banalizacije koje dinamika turizma diktira komodifikacijom socijalističkih ideja i simbola.


Dok klopate s lokalnim stanovništvom, oduševit ćete se kako još uvijek možete ručati za tri dolara i osjetiti nostalgiju za poljskim komunističkim danima.

Rick Stevens, Nostalgia in a Polish Milk Bar[1]




Gotovo svatko tko je turistički posjetio Berlin posjeduje fotografiju sebe ili svojih suputnika pokraj Checkpoint Charliea, graničnog prijelaza iz američkog u sovjetski sektor grada. Istoimeni muzej postoji od šezdesetih godina, a osnovan je, što nimalo ne iznenađuje, u američkom sektoru gdje se na sigurnoj udaljenosti od graničara prikazivala povijest Berlinskog zida uz ilustraciju raznih pokušaja bijega preko, iznad ili kroz zid.[2] Prenošenje kulturno-povijesnog iskustva čini bitan dio turističkog putovanja, čemu svjedoče i pretrpani itinereri putničkih agencija, angažmani turističkih vodiča, pa i maskirani DDR granični čuvari uhvaćeni na fotografijama iz Berlina.
„Autentičan“ se socijalizam kroz nostalgiju ili traumu prodaje posjetiteljima, utjelovljujući spomenik antikomunizmu zbog čestog podmetanja liberalne demokracije kao jedinog mogućeg odgovora jednopartijskom sistemu, i smjera u ekonomskom i političkom razvoju

César Graña će turizam, karakterističnu granu, čiji početak bilježi razvoj moderne industrije, objasniti kao glad za ostacima predindustrijskog društva, potaknutu brzinom promjena uslijed procesa industrijalizacije.[3] Putovanje iz dokolice nudi šansu bijega u neko drugo povijesno vrijeme neopterećeno trenutnim geopolitičkim i društveno-ekonomskim odnosima. Sličnu ćemo potku pronaći u nizu reklama i turističkih vodiča, gdje su zemlje Istočne Europe nazivane „ostacima zlog carstva“ ili predstavljene kao „Zapad kakav je bio nekada“[4], pružajući turistima izlet u ostavštinu nekadašnjega državnog uređenja, prezentiranu iz postkolonijalističkog rakursa. Egzotična turistička ponuda leži u nedavnoj prošlosti, ostacima socijalističkog sistema, pri čemu socijalizam, zapakiran u komadiće Berlinskog zida i memorijalne centre ili izlete na Goli otok i vožnju u Titovom Cadillacu, postaje glavnim adutom u akumulaciji kapitala. Nakon perioda u kojemu ga se pokušava izbrisati, ulazi u postsocijalističku svakodnevicu kao atrakcija, turistički izvozni proizvod. „Autentičan“ se socijalizam kroz nostalgiju ili traumu prodaje posjetiteljima, utjelovljujući spomenik antikomunizmu zbog čestog podmetanja liberalne demokracije kao jedinog mogućeg odgovora jednopartijskom sistemu, i smjera u ekonomskom i političkom razvoju.

U CIJENU JE UKLJUČENA I PIONIRSKA MARAMA

Nakon početnog perioda tranzicije u kojemu ga nacionalne ideologije pokušavaju izbrisati iz povijesne slike država, socijalizam posljednjih nekoliko godina ponovno postaje prisutan u javnom diskursu. Logikom kapitala vraća se kao brend – “očišćen od konflikta, sukoba interpretacija, posve zgotovljen proizvod, napokon dostupan svakome”[5]. U tom kontekstu turizam, tranzicijom osviješten kao industrija u koju je poželjno ulagati, u socijalizmu prepoznaje autentičan izvozni proizvod. Zemlje Istočne Europe sve češće bivaju uvrštene u različite Top 10 ljestvice i niskobudžetne turističke aranžmane za srednju klasu Zapada. U diskursu koji isprepliće traumu i nostalgiju, u literaturi i turističkim vodičima nazivanu ostalgijom, države bivšeg socijalističkog uređenja obnavljaju imaginarij prije 1989., investirajući u memorijalne centre i redizajnirajući pripadajuću ikonografiju. Primjera je, po cijeloj Istočnoj Europi, napretek – od već spomenutog Berlina i muzeja DDR svakodnevice, preko „Komunističkih ruta“ po Nowoj Huti, istočnoj četvrti u Krakowu, „Hammer and Sickle toura” u Budimpešti, muzeja komunizma u Pragu do osmodnevnih aranžmana koji nude uvid u život bugarskog diktatora Todora Živkova. Gotovo svaki od nabrojanih aranžmana nudi vožnju u Trabantu, poljskom Fiatu 125 ili ruskoj Čajki uz odgovarajuću glazbenu pratnju u pozadini, uključuje suvenir u obliku nekog detalja partijske odore, putovnice ili autentični komunistički obrok koji se od tradicionalne nacionalne kuhinje vjerojatno razlikuje jedino u infrastrukturi ugostiteljskog obrta. Potrebu za fikcijom i informacijom u turističkom obilasku ispunjava osobni vodič koji najčešće, kako je navedeno u ponudi, prepričava anegdote totalitarne svakodnevice[6] uz reference na Orwella kao već opće mjesto.
Potrebu za fikcijom i informacijom u turističkom obilasku ispunjava osobni vodič koji najčešće, kako je navedeno u ponudi, prepričava anegdote totalitarne svakodnevice uz reference na Orwella kao već opće mjesto

Analiziramo li diskurs nekoliko turističkih aranžmana ili opisa u turističkim vodičima, najčešće ćemo naići na opis socijalističke svakodnevice kao totalitarne, što izletu osigurava poene na račun egzotike i neobičnosti. Sam pojam totalitarizam evocira analogiju SSSR-a i Trećeg Reicha zbog diktata jednopartijskog sistema, međutim, prema Domenicu Losurdu, njihovim supostavljanjem kroz pojam totalitarnog režima ignoriraju se ključne razlike, poput provođenja rasističke politike koja zasigurno vodi do drugačijih asocijacija i analogija, primjerice onih s imperijalnom politikom kolonijalne Britanije, ili eugenikom, koja se u praksi ostvarivala u nasilju nad američkim autohtonim stanovništvom.[7] Postavljanje Istočnog bloka i Trećeg Reicha u istu kategoriju, s jedne strane, nudi legitimaciju kapitalizma kao demokracije koju valja nekritički prigrliti, dok je s druge, ipak prisutna svijest o razlici između dvaju režima, koja omogućuje kategoriju „manjeg zla“. Na taj način, kao ublažena verzija, totalitarizam komunističkog državnog uređenja omogućuje njegovu komercijalizaciju kroz egzotiku turističke destinacije i simulaciju strašne svakodnevice „zlog carstva“, bez etičke prepreke koju čitamo u nacizmu.

POLITIKA SJEĆANJA

Pišući o rekvijemima za komunizam, Charity Scrimber iščitava nekoliko oblika koje proizvodi politika sjećanja: nostalgiju, oplakivanje, melankoliju i poricanje.[8] Isti smjer interpretacije pronaći ćemo i u turističkoj reprezentaciji gdje će se antagonizmi ispreplitati većinu (izletničkog) vremena. Primjerice, zamislimo posjetitelja Brijuna, koji će obilaskom imati uvid u fotografije Tita kako ispija Chivas s različitim filmskim i političkim zvijezdama, bit će mu omogućeno provozati se i Titovim Cadillacom El Dorado za pozamašnu cifru, kupiti šalicu ili majicu s njegovim likom u otočkoj prodavaonici suvenira, a sljedeći će se dan, prema turističkom itinereru zaputiti na tek nekoliko sati vožnje udaljen Goli otok, zatvor za političke protivnike sustava.

Dok je kod nas brendiranje socijalizma tek u povojima, pa je tako, unatoč pokušajima turističke zajednice grada Raba, Goli otok potpuno zapušten, a preuređenje otoka u memorijalni centar tek u dugoročnom planu, u drugim zemljama Istočne Europe priča je razvijenija. Primjerice, turistički pogled na poljske gradove obilježava jaka memorija mjesta, prožimajući dojmove od Drugog svjetskog rata i komunizma do nacionalnih ideologija i katoličanstva. U koji god dio grada zalutali, jedan od ovih aspekata, sveden na ideološki simbol i poglavlje u povijesti, bit će tek površna informacija, binarna opreka drugome, i naposljetku, materijalizirana u suveniru.
U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora

Međutim, bilo da je riječ o nostalgičnom prikazu svakodnevice ili poricanja i prodaji traume režima, pri čemu će prikazani spomenik prijašnjeg života dobiti status umjetničkog predmeta[9], dolazi do paradoksalne situacije legitimiranja kapitalizma. Kapitalizam daje zamah razvoju industrije dokolice gdje turizam nalazi svoje mjesto, omogućavajući demokratizaciju putničkog iskustva, ali upućuje i na njegovu reproduktivnu i konfekcijsku praksu[10]. Diskurs turističkih vodiča koji „uvode način putovanja iz dokolice“ i „prenose stil, način upotrebe putovanja koji će zadugo definirati kultivirani turizam“[11] možemo analizirati i kao oblik diskursa trženja, s obzirom da omogućuje uvid u mjesta gdje ćemo pojesti „najbolji objed“ ili gdje „nećemo požaliti potrošiti novac“. Konfekcijska praksa vidljiva je i u popratnom materijalu, nuspojavama turizma – razglednicama, suvenirima i sličnoj robi. Stoga ne iznenađuje što socijalizam pronalazimo prilagođen tržištu, zapakiran u babuške s likovima političkih vođa, pionirske kape, putovnice, žigove i čitav popratni već poznat šablonski asortiman, koji seže do redizajniranih, starih, praznih konzerva s opisom na etiketi – „Posljednji dah komunizma“.

U pročišćenoj povijesti, socijalizam ulazi na tržište očišćen od svake ideologije, zadržavajući floskule o bratstvu i jedinstvu ili pak slavljenjem autentičnog industrijskog dizajna, pri čemu, bez uvida u pravu kritičku analizu socijalističke povijesti i ekonomskog sustava, sve ostaje na razini estetike i folklora.

OSTALGIJA

Pišući o ikoni modernog turista, MacCannell će reći da svako društvo nužno sadrži još jedno društvo u sebi i pored sebe, svoje prošle epohe, i svoje manje razvijene i nerazvijene susjede. Modernom društvu prijeti prevrat iznutra od nostalgije, sentimentalnosti, i drugih tendencija da se vrati u prijašnje stanje, u zlatno doba koje se u retrospektivi uvijek čini sređenijim i normalnim.[12] Zato postsocijalističke zemlje Europe inozemnim turistima predstavljaju muzej socijalizma, ne samo kroz priče o traumama u pripovjednoj liniji koja prati dihotomiju socijalizam (totalitarizam) / kapitalizam (demokracija), pri čemu je moguće govoriti o muzeju antikomunizma, već i evocirajući zapadnjačku nostalgiju na isti sustav, moguću alternativu razvijenom kapitalizmu. Možemo govoriti o ostalgiji kod građana „prvog svijeta“ koja se razvija nakon 1989., najčešće kod intelektualaca ili umjetnika koji su u istočnom bloku vidjeli opoziciju i potencijal socijalne države.[13] Nedavnu ekonomsku krizu i postepeno ukidanje socijalne države moguće je interpretirati kao okidač za ostalgiju, što nakon razočaranja u sadašnji sustav razvija diskurs o alternativnim ekonomskim oblicima i idejama. Nostalgija za socijalnom državom u turizmu, tumačena kroz ideologiju slobodnog tržišta, kanalizira se kroz njezinu materijalnu varijantu, popularizacijom dizajna i ikonografije toga razdoblja.

Tako će povjesničar Tvrtko Jakovina u razgovoru za Novi list reći da naši znanstvenici čak ni tržišno ne razmišljaju; socijalizam jest roba koja bi se najbolje prodavala, po kojoj bi se znanstvenici najlakše mogli integrirati u međunarodnu znanstvenu zajednicu, jer bi mogli pokazati nešto što je sve donedavno, do rata, bilo beskrajno atraktivno, a bilo je drukčije no u ostatku socijalističke Europe[14].
U mainstream javnom diskursu modeli upravljanja u socijalizmu i ekonomski razvoj ostaju samo u povijesnom pamćenju, bez otvaranja rasprave o nekom ozbiljnom potencijalu omogućenom povijesnim nasljeđem ili reinterpretacijom modela u današnji kontekst

Međutim, ista ideja prevedena u turističke obilaske, o kojem god da se pristupu radi, zanemaruje postsocijalističku stvarnost. Vrlo pojednostavljenom formulom, iskustvo koje reference traži u realizaciji nostalgije ili poricanja, koji god filmski žanr odabrali, završit će u akumulaciji kapitala jer će svaka percepcija socijalizma, najčešće materijalizirana u svom najbenignijem obliku, čisto dekorativnom, napuniti nečiju blagajnu. U mainstream javnom diskursu modeli upravljanja u socijalizmu i ekonomski razvoj ostaju samo u povijesnom pamćenju, bez otvaranja rasprave o nekom ozbiljnom potencijalu omogućenom povijesnim nasljeđem ili reinterpretacijom modela u današnji kontekst. Socijalizam zasigurno jest brend koji postaje sve vidljiviji, međutim, upravo u pretvaranju istoga u sustav koji je održiv u neoliberalnoj ekonomiji, on se dovodi u paradoksalnu situaciju.

Turistički obilasci po Pragu, Budimpešti, Berlinu, Krakowu ili čitavoj Bugarskoj pretvaraju ove države u muzeje socijalizma, tematske parkove, omogućujući stranom turistu da kroz vožnju Trabantom i ručak u komunistički uređenom restoranu, konzumira fikciju, povijest prilagođenu kapitalu, pročišćenu političkih implikacija i sadašnjice. Zanemarujući političku stvarnost država u koje putuju, ili je pak svodeći na površnu epizodu koja proizlazi iz prethodno logičnog završetka „spasa u demokraciji“, turisti će doma odnijeti potvrdu socijalizma kakvu su i očekivali, onog s ključnim riječima totalitarizma, cenzure, klišeja bratstva i jedinstva, s ponešto nostalgije za estetikom i folklorom, bez dubljih analiza i odgovarajuće kritike. Jasno je da kritički odmak ne možemo očekivati u tematskom izletu i magnetu koji će nas s frižidera podsjećati na vrijeme provedeno u dokolici, međutim potrebno je postaviti pitanje, kakva je mogućnost opstanka ideje o socijalizmu usred uvjeta komodifikacije. Pitanje odgovarajuće reinterpretacije nedostaje u mainstream javnom diskursu, a sve veća popularizacija socijalizma zahtjeva promišljanje o pitanjima kamo vode banalizacija komodifikacijom, te ilustrativno prikazivanje socijalističkih ideja i simbola koju nalaže dinamika turizma.

Naposljetku, primjer razglednice iz praškog muzeja komunizma čija je kompozicija sastavljena od Lenjinovog lika i teksta – We’re above McDonalds, across from Benetton. Viva la imperialism! Museum of Communism, djelomično implicira odgovor.

Katerina Duda

Bilješke

[1] Iz članka Ricka Stevensa, američkog autora turističkih vodiča po Europi, url: http://www.ricksteves.com/watch-read-listen/read/articles/nostalgia-in-a-polish-milk-bar (21.2.2014.)
[2] Url: http://www.mauermuseum.de/index.php/en (21.2.2014.)
[3] MacCannell, D. (1999) „The Tourist: A New Theory of the Leisure Class“, London: University of California Press
[4] URL: http://travelstore.ricksteves.com/catalog/index.cfm?fuseaction=product&theParentId=157&id=208 (22.8.2011.)
[5] Duda, D. (2010.) „Uspavanka za gomilu“ M. u: Hrvatski književni bajkomat, Zagreb: Disput, str: 122-125
[6] Url: http://www.krakow-tours.com/tour/Communism_and_Nowa_Huta-Krakow (24.8.2011.)
[7] Losurdo, D. (2004) „Towards a Critique of the Category of Totalitarianism“, u: Historical Materialism, 12:2 (25-55)
[8] Scrimber, C. (2003) „Requiem for Communism“, Cambridge: MIT press
[9] MacCannell, 1999
[10] Duda, D. (2012) „Kultura putovanja“, Zagreb: Naklada Ljevak
[11] Isto.
[12] MacCannell, 1999
[13] Scrimber, 2003
[14] Url: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Tvrtko-Jakovina-Socijalizam-je-roba-koja-bi-se-najbolje-prodavala


Adaptirana fotografija preuzeta s thesenseofdissonance.com

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve