Obrana javnog prostora u Splitu – Get Getanima

Stara jezgra grada Splita pod UNESCO-vom je zaštitom od 1979. godine, no njezini stanovnici – Getani – prisiljeni su održavanje objekata plaćati iz vlastitog džepa, a po potrebi im se prijeti eksproprijacijom. Prema Maji Miše, višoj asistentici na Odsjeku za povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, održivi Plan upravljanja Getom prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru.


Stara jezgra grada Splita je utihnula. Završila je turistička sezona, rade se računice uspješnosti i pripreme za novu sezonu. Grad više nije, na svu sreću, pretrpan štekatima, raznobojnim prodajnim štandovima bižuterije, hot dogova, kukuruza i nema više, na opću radost, kvazi izložbenih prostora na Rivi. Grad izgleda pusto. Paradoksalno je da, iako se veselimo što napokon možemo slobodno šetati centrom grada i ne moramo izbjegavati „zamke“ u vidu stolova i stolica štekata koji su „niknuli“ preko noći, ipak to „pustilo“ grada zabrinjava. Zar grad živi samo preko turističke sezone? Naravno da ne. Međutim, „strategijom“ nadležnih službi, prvenstveno Odjela za Staru gradsku jezgru grada Splita, kojom se otvoreno zagovara da Dioklecijanova palača postane „muzej na otvorenom“ (otvoreni prostor koji suži za razgledavanje turistima) ne daje se nikakva šansa da grad „živi“ i izvan turističke sezone.[1]
Nesređena infrastruktura, odnosno neodržavanje sustava vodovoda, kanalizacije, popravljanje krovova, TV i internet signala te sve prisutniji pokušaji apartmanizacije i turističke komercijalizacije Stare gradske jezgre, učinili su životne uvjete unutar Stare gradske jezgre Splita nemogućima, što je posljedica iseljavanju stanovnika.
Ovakvim stavom, broj stanovnika u Staroj gradskoj jezgri Splita – Getana – kontinuirano opada. Prema podacima iz Kotara s biračkog popisa 2011. u odnosu na 2007. g. nestalo je 1700 stanovnika. Nesređena infrastruktura, odnosno neodržavanje sustava vodovoda, kanalizacije, popravljanje krovova, TV i internet signala te sve prisutniji pokušaji apartmanizacije i turističke komercijalizacije Stare gradske jezgre, učinili su životne uvjete unutar Stare gradske jezgre Splita nemogućima, što je posljedica iseljavanju stanovnika. Nesumnjivo je da iseljavanje stanovnika dovodi do niza problema. Osim socijalno-kulturoloških, zato što polako nestaje cijela populacija stanovnika s bogatom nematerijalnom kulturom, iseljavanje stanovnika uzrokuje zapuštanja i propadanja zgrada. U napuštenim zgrada dolazi do pothlađivanja kamena, a time rastu računi grijanja i hlađenja okolnih stanova. Tu i je problem sve većeg porasta napasnika (štakora i komaraca), a deratizaciju je teško provesti.[2] Nadalje, okretanje masovnom turizmu uzrokovalo je propast svega što nema veze s turizmom (obrti, usluge poput frizera, mesara, pekara,…) jer nema više lokalne klijentele. Troškovi parkinga za stanovnike Stare gradske jezgre puno su veći od prosjeka te iznose 1000 HRK mjesečno, a tek je desetak stanara došlo do povlaštenih stanarskih mjesta.

Za taj proces gentrifikacije odgovorna je nadležna služba za upravljanje Starom gradskom jezgrom ponašajući se kao maćeha prema stanovnicima. Plaćanje spomeničke rente, odnosno dio sredstava koje vlasnici stanova i poslovnih prostora unutar Stare gradske jezgre mjesečno izdvajaju za njezino održavanje, također spada u jedno od važnijih pitanja. U rasponu od 3 do 10 kuna po kvadratu, spomeničku rentu u dvije splitske zone plaćaju svi koji posjeduju gospodarske objekte. Grad u 2008. godini dodaje još nešto više od pet milijuna kuna iz proračuna.[3]

Iz godišnjeg izvještaja izvršenja Proračuna Grada Splita za 2009. g. (str. 54 i 55) razvidne su stavke proračuna vezane za Staru gradsku jezgru – stavke održavanja jezgre nema.

Za održavanje života u povijesnoj jezgri Splita ne izdvajaju se nikakva sredstva iz, primjerice, prikupljene spomeničke rente. Za razliku od Splita natječaje za korištenje spomeničke rente a u svrhu održavanja gradskih jezgri (obnove krovova i fasada) provode: Zagreb, Duga Resa, Varaždin, Rijeka, Pula, Karlovac, Opatija, dok Grad Split nikada nije raspisao javni natječaj za korištenje spomeničke rente.

No, Getani se s pravom pitaju gdje odlaze novci iz spomeničkih renti .
Iz godišnjeg izvještaja izvršenja Proračuna Grada Splita za 2009. g. (str. 54 i 55) razvidne su stavke proračuna vezane za Staru gradsku jezgru – stavke održavanja jezgre nema. Za održavanje života u povijesnoj jezgri Splita ne izdvajaju se nikakva sredstva iz, primjerice, prikupljene spomeničke rente.
U Alješevoj ulici trenutno se popravlja vodovod, ali za „investitore“, vlasnike apartmana, koji žele u potpunosti preobraziti Staru gradsku jezgru i u konačnici potjerati lokalno stanovništvo.[4] U cijeloj priči, paradoksalan je stav sadašnjeg voditelja Odjela za Staru gradsku jezgru da vlasnici stanova moraju sami održavati zgrade jer će im se u protivnom stanovi nacionalizirati, a istovremeno im se uskraćuju sredstva iz spomeničke rente.[5] Osim toga, već sam navela da im se uskraćuju osnovne komunalne usluge, troškovi života im se povećavaju te je evidentan nedostatak uslužnih djelatnosti koje nisu usko povezane uz turizam, a koje su i dovele do iseljavanja stanovnika iz Palače.

Dioklecijanova palača zajedno sa Starom gradskom jezgrom upisana je na UNESCO-vu listu zaštićenih svjetskih spomenika od 1979. g. Posljednjih nekoliko godina UNESCO, u namjeri da što bolje zaštiti spomenike, predložio je nadležnim nacionalnim službama (u slučaju Hrvatske: ICOMOS Hrvatska) da pristupe izradi Plana upravljanja spomenikom.[6] Izradi Plana upravljanja Starom gradskom jezgrom Splita pristupio je Odjel za Staru gradsku jezgru uz pomoć inozemne tvrtke SolaARC- Planing, Construction, Conservation. Plan se pisao bez uvida zainteresirane javnosti, a tek nakon što je Grad Split autorima isplatio milijun kuna,
U cijeloj priči, paradoksalan je stav sadašnjeg voditelja Odjela za Staru gradsku jezgru da vlasnici stanova moraju sami održavati zgrade jer će im se u protivnom stanovi nacionalizirati, a istovremeno im se uskraćuju sredstva iz spomeničke rente.
Plan je dati je na javnu raspravu. Tek uvidom u predloženi Plan upravljanja vidjela se njegova potpuna promašenost, nedostatak bilo kakve studije trenutnog stanja unutar Stare gradske jezgre Splita i izostanak interdisciplinarnog pristupa. U Planu se priznaje da proces gentrifikacije postoji, ali niti jednom rječju nisu predložili rješenje tog problema.[7] Štoviše, u potpunosti su ignorirali stanovnike Stare gradske jezgre, temeljeći svoj plan isključivo na konzervaciji arhitektonskih spomenika i nepokretne materijalne baštine. Da, namjerno naglašavam arhitektonskih spomenika, jer su u potpunosti zanemarili da je Stara gradska jezgra i zaštićeni arheološki lokalitet s nepokretnom materijalnom baštinom. U potpunosti su izostavili i ostale čimbenike koji se moraju poštovati u upravljanju spomenikom svjetske vrijednosti kao što su sociološke i ekonomske studije, studije nematerijalne baštine, studije prometa i infrastrukture i monitoringe razvoja koje su dužni poštovati, jer će se u protivnom proces iseljavanja i propadanja Stare gradske jezgre nastaviti. Pored toga, kroz Plan upravljanja nameću se novi troškovi stanarima (za fasade, krovove, škure,…).

Istina, Plan upravljanja nije prošao na Gradskom vijeću, upravo zahvaljujući naporima Građanske inicijative Split, koja je okupila sveučilišne profesore i koji su napisali Kritiku Plana upravljanja. Međutim, ostaje pitanje što će biti s Planom upravljanja. Hoće li se Plan u potpunosti odbaciti i ako se to dogodi, što će biti s nadležnom službom koja je takav neadekvatan plan donijela, a naravno tu je i pitanje o milijun kuna.

U Planu se priznaje da proces gentrifikacije postoji, ali niti jednom rječju nisu predložili rješenje tog problema. Štoviše, u potpunosti su ignorirali stanovnike Stare gradske jezgre, temeljeći svoj plan isključivo na konzervaciji arhitektonskih spomenika i nepokretne materijalne baštine.
Grad Split uputio je javni poziv svim zainteresiranim registriranim udrugama (a ne neformalnim inicijativama građana) da se uključe u „popravljanje“ prijedloga Plana upravljanja. Ponovno su Getani „izvisili“, ali splitski dišpet je proradio. Getani su se u posljednja dva mjeseca organizirali u udrugu „Genuis loci“ (hrv. duh mjesta) i podigli su svoj glas. Pisali su peticije Gradu i UNESCO-u, slali mailove i uspjeli su probuditi birokrate u Parizu.[8] Dopis iz UNESCO-a na adresu Getana ne nudi puno, ali je značajan jer će Odjel za staru gradsku jezgru itekako morati uključiti stanovnike u sve procese odlučivanja.

Vratimo se na Plan upravljanja, dokument koji bi trebao definirati strategiju održivog razvoja Stare gradske jezgre, kako života stanovnika tako i turizma. Pitanje je u kojem će smjeru krenuti. U izradu novog Plana upravljanja uključilo se 12 udruga sa svojim predstavnicima, zatim predstavnici obrtnika, Građanske inicijative Split, Grada i Ministarstva kulture, te stanara, čime je postignut konsenzus da predloženi Plan upravljanja od strane nadležne službe, koji nije uključivao niti jednu od navedenih skupina, treba u potpunosti odbaciti i pristupiti izradi novog. Upravo je to ključan trenutak u kojem treba stati u obranu javnog prostora, života Getana i ne dozvoliti interesima kapitala da „očisit“ Staru gradsku jezgru, oduzme joj dušu i pretvori je u jeftinu turističku atrakciju. Sudeći prema prošloljetnom „vašaru“ splitske Rive i „kičastoj“ proslavi Dana Dioklecijana, Stara gradska jezgra dobrano je već zakoračila u smjeru turističkog Disneylanda. Hoće li stanari i ostali imati snage i vizije stvari preokrenuti – iskreno se nadam da hoće.

Održivi Plan upravljanja prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru, a da bi se to postiglo, potrebno je nužno poboljšati životne uvjete; infrastrukturu, vratiti uslužne djelatnosti koje nisu isključivo vezane za turizam te oživiti kulturne i društvene sadržaje. Usporedimo li Plan upravljanja UNESCO jezgre Durhama i Batha u Velikoj Britaniji, vidimo da turizam i konzervacija spomenika nisu primarni ciljevi održivog plana upravljanja.[9] Ti se planovi upravljanja prvenstveno temelje na povratku stanovnika u staru jezgru grada. Povratak stanovnika znači otvaranje trgovina,
Održivi Plan upravljanja prvenstveno bi se trebao temeljiti na povratku stanovnika u Staru gradsku jezgru, a da bi se to postiglo, potrebno je nužno poboljšati životne uvjete; infrastrukturu, vratiti uslužne djelatnosti koje nisu isključivo vezane za turizam te oživiti kulturne i društvene sadržaje.
tradicionalnih obrtničkih radionica, vrtića, škola, otvaranje biblioteka, odnosno svega onoga što čini život stanovnika održivim, a što se godinama zatvaralo unutar Stare gradske jezgre Splita. Osim toga, proučavanje i istraživanje Dioklecijanove palače u specijaliziranim knjižnicama vratilo bi studentsku populaciju u jezgru, a da i ne spominjem koliko bi inozemnim studentima bilo interesanto preko zime boraviti u Splitu. Svi ovi čimbenici se moraju uzeti u obzir u održivom razvoju, tako da Stara gradska jezgra ne ovisi o trajanju turističke sezone i njezinih prihoda, koji bi se samim time mogli pretočiti na ostale dijelove grada.

Stara jezgra Splita, Get i Getan identitet su Splita. Očuvati tradiciju getski kala, furbarija iz butigi, tiramola ili jednostavno genius loci Geta od pritiska komercijalizacije trebala bi biti najvažnija zadaća svih institucija u gradu Splitu, ali i nadležnih ministarstava. Stoga je važno naglasiti samoorganiziranje Getana, koji su prepoznali važnost zajedničkog djelovanja u očuvanju javnog dobra i javnog prostora, zaštićenih spomenika i života ljudi u njima.

Maja Miše

Bilješke

[5] “Nacionalizacija stanova u Getu“, Slobodna Dalmacija
[6] Ova više savjetodavna uloga UNESCO-a pokazala se na primjeru Getana i žalbi oko izgradnje na bastionu Contarini, kada je sve žalbe UNESCO proslijedio nadležnim službama u Ministarstvu kulture RH, dok jedino u slučaju velikog interesa javnosti, UNESCO može izravno reagirati.
[7] Sve o prijedlogu Plana Upravljanja Starom gradskom jezgrom Splita i Kritika Plana upravljanja: http://www.gi-split.org/p/plan-upravljanja.html

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve