Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije

Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?

Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ).
Glumci baleta „Partizansko kolo“, izvedenog u oslobođenom Splitu, preobučeni u ustašku, četničku, njemačku i talijansku uniformu (dio izložbe o 1945. godini u Hrvatskom povijesnom muzeju / foto: BČ).

Ideologičnost onih koji od ideologije bježe

Sredinom veljače umalo je došlo do zanimljive polemike na temu ljudskog stradavanja u Drugom svjetskom ratu, između profesorice s Katedre za filozofiju povijesti na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Marije Selak i feministkinje Asje Bakić s portala muf.com. U emisiji trećeg programa HRT-a Peti dan od 5. veljače, tijekom rasprave na temu „Koliko (anti)fašizma imamo danas?“, Selak je pozdravila odluku novog saborskog povjerenstva o vraćanju saborskog pokroviteljstva nad godišnjim komemoriranjem pogibije pripadnika ustaško-domobranskih snaga na bleiburškom polju, komentirajući kako „pitanje treba li obilježavati Bleiburg nije riješila ona, već Sofoklo u svojoj Antigoni.“ Svoju tezu proširila je u članku „U ime…feminizma?“ objavljenom na portalu H-alter, braneći se od prozivki Asje Bakić za desničarenje i relativizaciju fašizma.

Selakina obrana pritom počiva na paradoksalnim postavkama koje se svakodnevno mogu vidjeti ne samo u političkom, već i u akademskom polju. Niz aktera, poput predstavnice „konzervativnijeg intelektualnog bloka“ u HRT-ovoj emisiji, vlastitu objektivnost i analitički legitimitet nastoje istaknuti nominalnim zauzimanjem neideološke pozicije. Međutim, stavovi izneseni u spomenutom članku mogu se promatrati kao presjek argumentacijske linije hrvatske desnice, posebice kada je riječ o raspravama na temu ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu te nasljeđa antifašističke borbe.

U ovom tekstu analizirat ću historijsku utemeljenost prosudbe Marije Selak, prema kojoj su

„na blajburškom ‘križnom putu’ prvenstveno ginuli ljudi, bez suđenja, bez imena. Koji sve ljudi i s kojom krivnjom, to nikome nije bilo važno. I zato je riječ o (po)ratnom zločinu (…) kao što Martina Grahek Ravančić navodi u knjizi Bleiburg i križni put 1945., broj stradalih na ‘križnom putu’ prema najnovijim istraživanjima iznosi oko 80 000 – 90 000.“

Bavit ću se i historijskom utemeljenošću tvrdnje Marije Selak prema kojoj ne treba inzistirati na polarizaciji između žrtava ustaškog logora smrti u Jasenovcu i pogibije sluga kvislinškog režima na tzv. Križnom putu kao i upotrebu povijesnog fenomena kolokvijalnog naziva „bitka na Lijevča polju“. Pokušat ću osporiti i tvrdnju filozofa Larsa Svendsena o tzv. „ideološkom zlu“, koju Selak afirmativno prenosi, a prema kojoj su jednako strašne zločine kroz povijest počinili i nacisti i komunisti – prvi metodom eliminiranja „manjkavih“ u svrhu stvaranja
Ulje na platnu Nikiforosa Lytrasa (1832-1904) koje prikazuje Sofoklovu Antigonu ispred mrtvog Polinika, njezina brata.
Ulje na platnu Nikiforosa Lytrasa (1832-1904) koje prikazuje Sofoklovu Antigonu ispred mrtvog Polinika, njezina brata (izvor: commons.wikimedia.org).
savršene rase, dok su drugi, prema Svendsenu i Selak, pokušaj izgradnje besklasnog društva sveli na izgladnjivanje stanovništva. Također, nastojat ću definirati podrijetlo te ideološki obrazac ovakve interpretacije povijesti, demantirajući autoričin deklarativni neideološki stav iskazan kroz tvrdnju da njezina izjava nije ni „desničarenje“ ni „ustašovanje“, već se prema njezinim riječima nalazi izvan domene „manipulativnih ideoloških podjela jer bi trebala biti osnova svake humanosti“.
 

Pritom polazim od tumačenja ideologije (grč. idea = ideja i logos = nauka) kao osnove društvenih predodžbi koje dijele pripadnici pojedine skupine i u skladu s kojima politički djeluju. Nameće se stoga zaključak da „ideologijska nije samo svijest i spoznaja nego i čovjekov opstanak, njegov život, njegovi društveni i ljudski odnosi, njegov svijet. Ideologijski je konstituiran njegov (svjesni) bitak koji je njegovo djelo.“[1]

Tvrdnja Larsa Svendsena o „ideološkom zlu“ eklatantni je primjer liberalne pozicije prilikom retrospektivnog pokušaja analize krajnjih posljedica političko-ideoloških sustava. Cilj joj je diskreditacija komunizma kroz zagovaranje odmaka od svake „ekstremističke“ ideologije, uz učestalu upotrebu neanalitičkih i neznanstvenih pojmova kao što je „totalitarizam“. Ovakva analogija u krajnjoj instanci nužno uzrokuje relativizaciju fašizma. Selakino paušalno navođenje primjera zločinačkih rezultata nacističkog i komunističkog političkog rada počiva na revizionističkim načelima. Uzmemo li u obzir razmjer i narav nacističkog terora nad etničkim skupinama, koje se nakon institucionalne degradacije Nürnberškim zakonima pokušalo fizički istrijebiti te teror nad političkim protivnicima (prvenstveno komunistima) koji je
Nemoguće je nacizam i njegovu destruktivnost ne promatrati u opreci s egalitarnim promjenama u društveno-političkom uređenju koje su, u Jugoslaviji i mnogim drugim zemljama, bile nezamislive prije komunističkog preuzimanja vlasti
neprekidno trajao od 1933. do 1945. godine,[2] nemoguće je nacizam i njegovu destruktivnost ne promatrati u opreci s egalitarnim promjenama u društveno-političkom uređenju koje su, u Jugoslaviji i mnogim drugim zemljama, bile nezamislive prije komunističkog preuzimanja vlasti.
 

Emancipacija žena (kroz legislativnu potvrdu rodne ravnopravnosti, 11. kolovoza 1945), demokratizacija vlasti i povećanje participacije na lokalnoj razini (kroz Narodnooslobodilačke odbore) te pokušaj dokidanja klasne dominacije nad radnicima u proizvodnom odnosu (kroz osnivanje radničkih vijeća),[3] samo su neki od socijalno-revolucionarnih dosega čiju je institucionalizaciju omogućila upravo vojna pobjeda partizanskog pokreta, predvođenog jugoslavenskim komunistima. Teza o tobožnjem „izgladnjivanju ljudi prilikom pokušaja izgradnje besklasnog društva“, s obzirom na povijesnu činjenicu vala modernizacije koji je na svakom polju doživjela novonastala socijalistička država predvođena Komunističkom partijom Jugoslavije, ostaje u potpunosti nedokaziva i empirijski neodrživa.[4] U konačnici, dinamika političke borbe tridesetih i četrdesetih godina dvadesetog stoljeća najkonciznije je prezentirana u izjavi Koče Popovića:

„Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje [D]rugog svetskog rata, doživljavajući sve očiglednije nadiranje fašizma kao izazov na koji nema drugog odgovora: moramo se tući.“

Ratna razaranja i obnova zemlje

Ukupni broj žrtava u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata, procjenjuje se na 1 000 000, među kojima je najviše civila.[5] Razlog velikom broju žrtava, u odnosu na veće i mnogoljudnije zemlje (u Europi su više stanovnika izgubili samo SSSR, Poljska i Njemačka), treba tražiti u činjenici što je u Jugoslaviji, za razliku od ostatka Europe, usporedno s ratom protiv okupatorâ i socijalističkom revolucijom, vođen i krvavi građanski rat protiv većeg broja narodnih neprijatelja – kvislinga.

Studija Milana Radanovića, „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji“. (Foto: BČ)
Studija Milana Radanovića, „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji“ (foto: BČ), dostupno na rosalux.rs.
Kvislinške snage u Jugoslaviji činile su ustaše i domobrani na području dijela današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine; Jugoslovenska vojska u otadžbini (JVuO), odnosno ravnogorski četnici Draže Mihailovića na području Srbije, BiH i Hrvatske; snage marionetske vlade Milana Nedića te Srpski dobrovoljački korpus Dimitrija Ljotića i četnici Koste Pećanca, odnosno „vladini četnici“ na području okupirane Srbije; 13. SS „Handžar“ divizija u Bosni i Hercegovini; Domobranci u Sloveniji; balisti na Kosovu itd. Niti u jednoj zemlji okupirane Europe nije zabilježena ovolika brojnost kvislinških pokreta. Pavelićeva vlada u Zagrebu, kao i Nedićeva u Beogradu, rasnim je zakonima, po uzoru na Treći Reich, obuhvatila Židove i Rome, dok se u NDH radilo i na masovnom istrebljenju srpskog naroda, koje je dva desetljeća ranije, u samim počecima ustaškog pokreta, postavljeno kao njegov glavni cilj.[6]
 

Osim direktnog sudjelovanja u zločinu, koje je bilo osobito često na tlu NDH, kao jedine države okupirane Europe u kojoj su logorima smrti rukovodili domaći kolaboracionisti, činjenicu aktivne kolaboracije s okupatorom nužno je promatrati kao zločin, sam po sebi. Povjesničar Milan Radanović ističe kako

„nema sumnje da je kolaboracija zločin. Politička i vojna kolaboracija podrazumeva doprinos u stvaranju ambijenta koji odgovara okupatoru u cilju što dužeg zadržavanja na okupiranom području. Svaki dan produžetka okupacije na tlu Jugoslavije podrazumevao je smrt više stotina, ponekad i nekoliko hiljada civila i pripadnika pokreta otpora, ubijenih od strane okupatora i kolaboracionista. Osim toga, produžetak okupacije sa sobom je donosio razaranje materijalnih dobara. Ne treba napominjati kolike su bile posledice takvog razaranja u jednoj siromašnoj zemlji kakva je bila Jugoslavija (…) Praksa okupatora i kolaboracionista na području Jugoslavije podrazumevala je sistematsko uništavanje života na teritoriji na kojoj su izvodili vojne operacije, odnosno paljevinu i prethodnu pljačku naselja, čime je preživelo i izbeglo stanovništvo bilo osuđeno na glad, bolest i smrt.  Nažalost, snage kolaboracije su počinile bezbroj zločina nad domaćim stanovništvom – u okviru kontinuirane višegodišnje kampanje uništavanja oslobodilačkog pokreta.“

Povjesničarka Sanja Petrović-Todosijević jedna je od rijetkih istraživačica koja se bavila temom poslijeratne obnove, odnosno načinima suzbijanja destruktivnih socijalnih posljedica nacifašističke okupacije koje navodi Radanović. Petrović-Todosijević svoja istraživanja objedinila je u studiji „Za bezimene: delatnost UNICEF-a u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji 1947.-1954.“ Ona izvještava da je, u neposrednom poslijeratnom razdoblju, stanovništvo FNRJ bilo izloženo zaraznim bolestima kao što su tuberkuloza, endemski sifilis, trahoma, tifus, malarija. Širenju ovih bolesti uvelike je doprinijelo loše stanje imunološkog sustava kod velikog dijela stanovništva, naročito kod djece, za što je u prvom redu bila zaslužna glad. Međutim, uzrok gladovanja stanovništva metodološki je nedopustivo promatrati odvojeno od ratnog razaranja koje su počinili okupatori i njihovi pomagači, na što može navesti Svendsenova tvrdnja s početka Selakina teksta.

Naprotiv, KPJ na čelu s Josipom Brozom, u vrijeme kada trećinu umrlih čine djeca mlađa od 14 godina, na geopolitičkom planu
Izgradnja željezničke pruge Brčko-Banovići, od svibnja do studenog 1946. godine ogledni je primjer poslijeratnog optimizma mladih ljudi, dobrovoljno angažiranih u proces obnove zemlje (izvor: forum.klix.ba).
Izgradnja željezničke pruge Brčko-Banovići, od svibnja do studenog 1946. godine, ogledni je primjer poslijeratnog optimizma mladih ljudi u Jugoslaviji, dobrovoljno angažiranih u proces obnove zemlje (izvor: forum.klix.ba).
poduzima mjere potrebne za poboljšanje zdravstvenog stanja naroda. Još od samog osnutka UNICEF-a kao UN-ove agencije 1946. godine, a naročito nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom, FNRJ se uvelike koristila humanitarnim paketima Fonda ove organizacije. Upravo je uspješna Titova politika „balansiranja“ između Istoka i Zapada te izdvojenost FNRJ iz blokovske podjele svijeta, omogućila Jugoslaviji korištenje UNICEF-ovih programa, od kojih se ističe program dopunske dječje prehrane. Novčana sredstva izdvojena za ovaj program iznose 10 milijuna američkih dolara, što čini više od polovice sredstava dodijeljenih Jugoslaviji kroz ukupno 27 različitih programa. Fond je podupirao utemeljenje školskih kuhinja za djecu školske dobi te mliječnih restorana za predškolsku djecu: 1947. u Jugoslaviji ih je bilo 1.683 za 140.000 korisnika, a 1953. već 5.508 školskih kuhinja u kojima se hranilo 800.000 učenika. U sklopu mliječnih restorana, mlijeko je redovito moglo dobiti 320.000 djece u dobi od 3 do 7 godina. U sklopu programa izgradnje mljekarske industrije (1949-1964), UNICEF je poklonio kompletnu opremu za podizanje 17 mljekara i 5 postrojenja za proizvodnju mlijeka.[7]
 

Ekonomski progres, koji je ubrzo gotovo doveo do anuliranja posljedica razornog rata, nastavio se i na drugim poljima. Tako se, primjerice, samo na tlu Socijalističke Republike Hrvatske u novoizgrađenih 395.000 društvenih stanova uselilo milijun i pol ljudi.[8] S obzirom na navedeno, teško je osporiti teoretičara Darka Suvina koji, u jednoj od dosad najopsežnijih studija ekonomsko-političkih specifičnosti socijalističke Jugoslavije, zaključuje kako je najveća zasluga jugoslavenskih komunista bila ostvarenje elemenata komunizma (kao političke ideje) u poljima zdravstva, obrazovanja i raspodjeli materijalnih dobara kao što su stanovi.[9] Imajući na umu sve opisane činjenice, narativ o paralelizmu i jednakoj destruktivnosti fašizma i komunizma moguće je promatrati isključivo kao puki povijesni revizionizam te ideološki konstrukt (krajnje) desnice. Stoga nam se nameće Suvinov zaključak o sveukupnom karakteru antifašističke borbe:

„Ako je ikad postojao gotovo potpuno crno-bijeli sukob demokracije protiv prokletnika, bio je to antifašistički aspekt sukoba 1933-45.“[10]

Mogu li sluge genocidnog režima biti žrtve?

­­­­­­­­­­­­Podaci i zaključci koje iznosi Marija Selak, braneći tezu o nužnosti izjednačavanja svih žrtava i komemoracija, otkrivaju da nominalno ideološki neutralna pozicija počiva na povijesnim stereotipima jasnog desničarskog, a u nekim slučajevima i kriptofašističkog podrijetla. Kritizirajući komentar Asje Bakić, autorica diskvalificira navodno nepotrebnu polarizaciju između jasenovačkih i bleiburških, tj. poslijeratnih žrtava, čiji broj, navodeći procjene Martine Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest (HIP), smješta između 80 i 95 tisuća. Selakin je pristup temi žrtava manjkav na dvije razine, u kvalitativnom i kvantitativnom smislu.

Navedene brojčane procjene tzv. „bleiburških žrtava“ ne temelje se ni na jednom valjanom povijesnom izvoru. Čak i prema poimeničnom popisu tuđmanističke[11] Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH, osnovane 1992. godine, broj žrtava tzv. Križnog puta višestruko je manji te iznosi otprilike 13 tisuća.[12] Neutemeljeno licitiranje brojem žrtava predstavlja nastavak politički instruirane revizije broja poratnih žrtava koja je u RH najviše maha uzela 1990-ih, dok je u emigrantskim krugovima nastupila gotovo odmah po oslobođenju zemlje u Drugom svjetskom ratu. Bili smo tako svjedoci mnogih kvazi-znanstvenih izdanja, koja su baratala različitim teorijama
Parada u NDH s istaknutim obilježjima ustaške države i Trećeg Reicha (arhiv Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu / foto: BČ).
Parada u NDH s istaknutim obilježjima ustaške države i Trećeg Reicha (arhiv Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu / foto: BČ).
o broju žrtava u rasponu od nekoliko stotina tisuća, vođenih izopačenom logikom kojoj odgovara što veći broj ubijenih. Primjer je knjiga Operation Slaughterhouse, izdana u ustaškoj emigraciji, na temelju koje danas mnogi Josipa Broza Tita svrstavaju na listu „deset najmasovnijih ubojica svih vremena.“
 

Međutim, osim u ekstremnijim dijelovima domaće historiografije, procjene ljudskih gubitaka nakon bleiburške predaje, na koje se poziva i Marija Selak, ustalile su se oko iznosa od stotinjak tisuća. Navedenu brojku najveći dio historiografije nije odabrao slučajno. Naime, svima dobro poznati poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac, utemeljen na 169 različitih povijesnih izvora, iznosi brojku od 83.145 ubijenih muškaraca, žena i djece. Falsificiranje poslijeratnih vojnih gubitaka kvislinških snaga prvenstveno služi brojčanom, a potom i moralno-etičkom izjednačavanju žrtava „Križnog puta” sa žrtvama ustaškog genocida te kreiranju mitologiziranog narativa o tobožnjem masovnom komunističkom teroru, bez osvrta na kompleksno i traumatično iskustvo Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije.

Drugi revizionistički konstrukt na kojem počiva Selakin pokušaj bavljenja temom stradavanja u Drugom svjetskom ratu jednako je problematičan kao i falsificiranje broja poginulih, a tiče se kvalifikacije svih žrtava kao „jednakih“, iz čega se može zaključiti da se radi o podjednakoj krivnji, odnosno nevinosti svih ljudi stradalih u ratu, što je u najmanju ruku ozbiljna metodološka pogreška. Ovakvo stajalište, između ostaloga, svjesno ignorira navedenu specifičnost jugoslavenskog ratnog iskustva te činjenicu nečije smrti tumači kao garanciju nevinosti. Kritički odmak od prošlosti, koji zaziva Selak, podrazumijevao bi i odmak od dekontekstualizirajućeg pristupa fenomenu ratnog i poratnog nasilja, kakvog zastupa dominantna struja u domaćoj historiografiji.

„Bosanska golgota“ i „Križni put“ – ustaško-četničko žrtvoslovlje

Zanimljiv dio argumentacije koji autorica navodi u svrhu izjednačavanja Jasenovca i Bleiburga, svakako je onaj u kojem se spominje jedan od glavnih povijesnih stereotipa proizvedenih u prokvislinškim krugovima – tzv. bitka na Lijevča (ili Lijevče) polju. Naime, Selak smatra
Njemački general Friedrich Stahl, nepoznati domobranski oficir i četnički vojvoda Rade Radić, tijekom IV. neprijateljske ofenzive na Prenju 1943. godine (izvor: sh.wikipedia.org).
Njemački general Friedrich Stahl, nepoznati domobranski oficir i četnički vojvoda Rade Radić, tijekom IV. neprijateljske ofenzive na Prenju 1943. godine (izvor: sh.wikipedia.org).
da bi se na polarizaciju između žrtava fašizma i poginulih pripadnika kolaboracionističkog režima moglo odgovoriti relativizacijom stradalih u Jasenovcu, pozivajući se na krivnju četnika zarobljenih u bitci na Lijevča polju.
 

Lijevča polje je mjesto blizu Banja Luke u Bosanskoj krajini, na kojemu se prema službenoj verziji[13] između 30. ožujka i 8. travnja 1945. godine odvio sukob između Hrvatskih oružanih snaga NDH s jedne strane te crnogorskih četnika s druge strane, koji je po potonje, tobože, završio tragično – 7.000 ih je pobijeno, dok je ostatak likvidiran u Jasenovcu. Ove tvrdnje dio su gotovo u potpunosti izmišljenog narativa, ustaljenog u četničkim krugovima, o tzv. „Bosanskoj golgoti“, čime se referira na povlačenje desetkovanih jedinica JVuO kroz Bosnu krajem Drugog svjetskog rata i njihove gubitke na tom putu.

Nedavno objavljena studija Milana Radanovića, Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945), sadrži i obradu dosad neiskorištenih arhivskih materijala „Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača“, koji govore i o događajima na Lijevča polju u travnju 1945. godine. No, prije navođenja arhivski i metodološki utemeljene kronologije ovog fenomena, bitno je upoznati se s političkim imaginarijem iz kojega proizlazi gore navedena mainstream interpretacija događaja, koja prema Radanoviću

„ima za cilj da hrani stereotip kod srpskih i hrvatskih nacionalista o nekakvom velikom ratnom sukobu između četnika i ustaša, s obzirom na to da je očigledno da su se te dve formacije od sredine 1942. do kraja rata odnosile sa međusobnom tolerancijom, najčeš­će izbegavajući oružanu borbu, uz povremene sukobe, ali i uz povremeno borbeno sadejstvo i još češće druge oblike saradnje protiv snaga NOVJ.“[14]

Neki od važnijih izvora na kojima svoje falsifikate temelje svi koji događaje na Lijevča polju nazivaju „bitkom“, potječu direktno iz emigrantsko-kvislinške štampe. Mihajlo Minić, crnogorski četnik, u svojoj knjizi „Rasute kosti (1941-1945)“, zastupa teoriju o teškoj bitci koja je na Lijevča polju vođena s ustašama. Slične zapise možemo pronaći i u emigrantskim časopisima „Iskra“ te „Američki Srbobran“ u kojima se Lijevča polje naziva „drugim Kosovom“ i „najvećom srpskom katastrofom od 1389. godine“. Nasuprot tome, Radanović zaključuje da se

„dvodnevne borbe na Lijevče polju zbog relativno malih gubitaka i relativno slabog intenziteta borbi, u odnosu na broj angažovanih snaga, ne mogu (…) okarakterisati kao bitka.“

No pored same terminološke augmentacije, nužne za uspješno stvaranje mitova, suština problema leži u nastavku ovog događaja. Naime, na samom završetku ovog kratkog i gotovo beznačajnog sukoba ratnih saveznika, manja skupina četničkih oficira sprovedena je u Jasenovac (oružje im nije bilo oduzeto), kao geografski najbližem kompleksu pogodnom za držanje zarobljenikâ, dok je većina preostalih četničkih snaga uklopljena u ustašku vojsku, pod zapovjedništvom VjekoslavaMaksa“ Luburića.

Ovaj izolirani slučaj, kojim se Selak služi u promoviranju jalovog argumenta kako je i u „Jasenovcu stradao netko kriv“, ne može i ne smije neutralizirati i relativizirati sustavno višegodišnje istrebljivanje srpskog, židovskog i romskog naroda kao raison d’etre jasenovačkog logora, iz čega proizlazi i etički krajnje dvojbeno izjednačavanje Jasenovca i Bleiburga. Možda nesvjesno, perpetuiranju opisanog desničarskog povijesnog stereotipa o Lijevča polju doprinijela je tako i pripadnica hrvatske intelektualne elite i to u popularnoj emisiji javne televizije. Drugim riječima, radi se o zauzimanju itekako ideološki uvjetovanog stava o prošlosti. S time na umu, valja napomenuti kako uza sve navedene specifičnosti rata na tlu Jugoslavije, poslijeratna „odmazda“ nije ekskluzivni jugoslavenski fenomen, niti je izbliza surova i neselektivna kako Selak sugerira u svojim izjavama.

Selak naglašava da su na „Križnom putu“ umirali ljudi „bez suđenja, bez imena. Koji sve ljudi i s kojom krivnjom, to nikome nije bilo važno“. Svatko tko tvrdi da se nakon partizanske pobjede smrtna kazna izricala bez suđenja i reda, ignorira jedan od

Amnestije iz 1945, kao i ranije iz 1944. godine kojima se četnicima i hrvatskim domobranima koji nisu počinili zločine omogućuje prelazak u partizane, najčešće su ignorirane od strane revizionistâ, upravo iz razloga što su one same dokaz tome da se na kraju rata nije dogodio masovni, nekontrolirani i neselektivni komunistički teror

povijesnih fenomena završne faze rata u Jugoslaviji – opću amnestiju. Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a o općoj amnestiji i pomilovanju, 3. kolovoza 1945, na temelju Zakona o davanju amnestije i pomilovanja, omogućen je povratak u društvo „svim osobama koje su učestvovale u četničkim i nedićevskim jedinicama, jedinicama hrvatskog i slovenačkog domobranstva, muslimanskoj miliciji, šiptarskim oružanim formacijama i u svim ostalim oružanim formacijama u službi okupatora ili ih pomagale kao i svim osobama koje su pripadale odgovarajućim političkim organizacijama ili odgovarajućem administrativnom odnosno sudskom aparatu.“ Ukaz je podrazumijevao i amnestiju partizanskih dezertera, kao i svih onih koji su „surađivali s okupatorom na umjetničkom i kulturnom polju.“ Nadalje „od amnestije se izuzimaju ustaše, ljotićevci i pripadnici Ruskog zaštitnog korpusa, izuzev onih koji su bili prisilno mobilisani poslije 1. siječnja 1942,“ dakle fašistički dobrovoljci. Također, od amnestije se izuzimaju i „osobe koje su u [svim] navedenim formacijama počinile zločin, kao i osobe koje su bile dostavljači i agenti policijskih formacija, članovi Kulturbunda, članovi prekih sudova, ideološki pokretači, organizatori, oni koji su u većem opsegu financirali [i] materijalno pomagali gore navedene organizacije, kao i viši operativni i pozadinski komand[n]i kadar.“
 

Amnestije iz 1945, kao i ranije iz 1944. godine kojima se četnicima i hrvatskim domobranima koji nisu počinili zločine omogućuje prelazak u partizane, najčešće su ignorirane od strane revizionistâ,[15] upravo iz razloga što su one same dokaz tome da se na kraju rata nije dogodio masovni, nekontrolirani i neselektivni komunistički teror, kao što Marija Selak implicira u svom tekstu. Radanović, s druge strane, sugerira da je nacionalno pomirenje (imperativ koji navodno stoji u pozadini zahtjeva za rehabilitacijom pripadnikâ domaćih pokreta poraženih 1945) omogućeno i umnogome sprovedeno krajem rata, upravo zahvaljujući spomenutim amnestijama.

Onu represiju i one smrtne kazne koje u Jugoslaviji jesu izvršene, ne treba promatrati izvan konteksta u kojem se nalazio čitavi kontinent. Diljem tek oslobođene Evrope, bilo da je riječ o Italiji, Francuskoj, Mađarskoj, Slovačkoj ili Rumunjskoj, vođe domaćih kolaboracionista uglavnom su pogubljeni. Procjenjuje se da je čak 250.000 građana Mađarske bilo umiješano u
Pridošli bivši domobrani svrstavaju se u jedinice 32. divizije (izvor: izložba Saveza antifašističkih boraca Hrvatske).
Pridošli bivši domobrani svrstavaju se u jedinice 32. partizanske divizije (izvor: izložba fotografija Saveza antifašističkih boraca Hrvatske).
organiziranje deportacija u nacističke logore ili denuncijaciju židovskih obitelji. Do 1944. godine u Francuskoj je strijeljano 10.000, a u Italiji 15.000 kolaboracionista. U maloj zemlji kao što je Belgija, s optužbom za kolaboraciju nakon rata se suočilo nevjerojatnih 400.000 osoba, od kojih je 2.940 osuđeno na smrt.[16]
 

Na kraju, uočava se i terminološka srodnost između sintagmi „Bosanska golgota“ i „Križni put“ na kojoj inzistira i profesorica Selak. Poistovjećivanje puta kvislinške vojske s biblijskim motivima „Križnog puta“ i „Golgote“, predstavlja viktimizaciju onoga tko taj put prolazi. Time se podrazumijeva svirepost donositelja presude, nevinost učesnika puta te da se onaj tko poput Krista prolazi „Križnim putem“, žrtvuje za neko veće dobro.

Unatoč tome što „neideološkoj“ relativizaciji ustaša u prilog ne idu povijesni izvori, arhivski materijali, znanstvena metoda i elementarna politička teorija, to nažalost neće spriječiti dio akademske elite da nastavi perpetuirati prokvislinška stajališta. Prošle je godine identičan obrazac predstavljen na znanstvenom skupu „1945. – na razmeđi dvaju totalitarizama“ na kojemu se također inzistiralo na poistovjećivanju iskustva NDH i socijalističke Jugoslavije, kroz širenje desno-liberalne dogme o teroru komunistâ nad hrvatskim narodom i njegovom „društvenom kremom“.

S obzirom na aktualni nedostatak lijeve političke platforme koja bi interpretirala povijest radničke i Narodnooslobodilačke borbe kao temelj onoga što danas zovemo „demokratskim vrijednostima“, teško je očekivati da će taj nezaštićeni dio povijesti prestati biti metom revizionističkih jurišnika. U tom nam slučaju prijeti opasnost od, biblijskom terminologijom rečeno, uskrsnuća onih političkih snaga čijom je kapitulacijom na Bleiburškom polju prije 70 godina u Europi završio Drugi svjetski rat.

 

Bilješke:

[1] Vladimir Filipović, ur, Filozofijski rječnik (Zagreb: Matica Hrvatska, 1965), 167.

[2] Slomu nacističke vladavine te okončanju genocidnog nasilja njemačkih nacista i njihovih saveznika, od vojnih formacija u Europi najviše je pridonijela Crvena armija, punim imenom Crvena armija radnika i seljaka, prilikom čega je ubijeno preko 8 milijuna njenih boraca. Za vrijeme sukoba sa silama Osovine, najveće ljudske gubitke pretrpjele su SSSR i Kina (ukupno više od 40 milijuna civilnih i vojnih žrtava). Najorganiziraniji i najmasovniji gerilski pokret na okupiranim područjima, uz sovjetski, bio je onaj jugoslavenski, također predvođen komunistima.

[3] Za daljnju kritiku prešućivanja revolucionarnog nasljeđa NOB-a, vidi: Luka Matić, „Osamnaesti brumaire našeg antifašizma,“ Bilten, 12. svibnja 2015, dostupno na http://www.bilten.org/?p=6840

[4] Na europskoj i svjetskoj razini puno je rašireniji povijesni stereotip o tzv. „Holodomoru“, tobožnjoj sovjetskoj politici namjernog izazivanja nestašice hrane u Ukrajini u razdoblju velike gladi (1932-1933). Teze o „Holodomoru“ naročito su se intenzivirale od početka Ukrajinske krize 2014, a spominjanje „Holodomora“ kao tek jedne od stepenica u dugoj povijesti zločinačke politike Moskve prema ukrajinskom narodu, imali smo prilike čuti i u hrvatskim medijima. Potenciranje „Holodomora“ kao pandana Holokaustu, kao i negiranje uloge ukrajinskih fašista u istrebljenju Židovâ, dva su temeljna revizionistička konstrukta u postsovjetskoj Ukrajini. Kanadski povjesničar marksističkog usmjerenja John-Paul Himka, podrijetlom Ukrajinac, većinu svoje akademske karijere nakon 1989. proveo je vodeći debate s ukrajinskom akademskom elitom o ukrajinskom kvislinškom vođi Stepanu Banderi, zauzimajući stav protiv njegove rehabilitacije koju su nakon „Narančaste revolucije“ provodili lideri antikomunističke desnice Viktor Juščenko i Julija Timošenko. Također, Himka osporava genocidnu narav „Holodomora“, nazivajući ga dijelom „nacionalističke povijesne mitologije“.

[5] Broj se temelji na popisu Saveznog ureda za statistiku iz 1964. godine. Utvrđivanje broja žrtava Drugog svjetskog rata inicirano je radi pregovora o ratnoj odšteti između SFRJ i SR Njemačke. Utvrđeno je oko 600.000 poimenično popisanih žrtava te je procijenjeno da one čine 58% ukupnog stvarnog broja žrtava, kojeg ova procjena smješta između 1.000.000 i 1.100.000.

[6] Filip Škiljan, „Ustaštvo kao ideologija istrebljenja“ u Organizirana prisilna iseljavanja Srba iz NDH (Zagreb: Srpsko narodno vijeće, 2014), 26-40. Povjesničar Filip Škiljan, svojim istraživanjem u kojem koristi ustaške izvore, pobija tvrdnje koje nastoje negirati inicijalnu fašistoidnost ustaškog pokreta. Takve tvrdnje zastupa primjerice HDZ-ovac Damir Škrtić, koji je konstatirao kako je „jedina mana NDH ta što je ta država propala.“ Škiljan ustaštvo definira kao presliku nacističke ideologije odnosno kao „krajnji oblik i ekstremni izdanak starčevićanstva 19. stoljeća i raznih oblika pravaštva u 20. stoljeću“, s time da centralno mjesto antisemitizma zauzima srbofobija. Konačno rješenje „srpskog pitanja“ ustaše su odredile u Načelima iz 1933. godine. U temeljnom dokumentu Pokreta u 11. točki stoji da „u hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i nezavisnoj hrvatskoj državi ne smije odlučivati nitko, tko po koljenima i krvi nije član hrvatskoga naroda.“ Ustaše svoje planove još eksplicitnije navode u članku „Treba klati“ u srpanjskom broju časopisa „Ustaša“ iz 1932. godine. U članku stoji: „ono što pije krv hrvatskoga naroda treba poklati da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi.“

[7] Sanja Petrović-Todosijević, Za bezimene. Delatnost UNICEF-a u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, 1947-1954 (Beograd: Institut za savremenu istoriju Srbije, 2008).

[8] Podaci preuzeti iz članka Stipe Šuvara „Hrvatska i Hrvati 1945-1990.“

[9] Darko Suvin, Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2014), 13.

[10] Krunoslav Stojaković, predgovor studiji Milana Radanovića „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,“ (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 11-26.

[11] Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava u RH nazivam tuđmanističkom jer se uobičajena praksa Komisije svodila na jednak tretman svih ljudi stradalih za vrijeme Drugog svjetskog rata, bez pokušaja da se njihova smrt kontekstualizira. Komisija je također inzistirala na kategoriziranju žrtava prema etničkoj pripadnosti, pokušavajući utvrditi „broj izginulih Hrvata“. Ovakva metodologija bila je u skladu s idejom o „nacionalnom jedinstvu Hrvata“ ili „pomirenju unuka ustaša i partizana“, jednim od značajnijih ideoloških temelja tuđmanizma.

[12] Krajnji doseg poimeničnog popisa Komisije ne poriče čak ni Vladimir Geiger, povjesničar čvrstih antikomunističkih uvjerenja.

[13] Takve teze zastupa i Kosta Nikolić, povjesničar s Instituta za savremenu istoriju u Beogradu. Nikolić je autor nekih školskih udžbenika i trotomne Istorije ravnogorskog pokreta, a inače tvrdi da je šamaranje civila najteži oblik represije kojim su se četnici koristili za vrijeme rata. Nikolićev suradnik Bojan Dimitrijević, nedavno je iskazao javnu podršku ministru kulture RH Zlatku Hasanbegoviću. Vidi: Kosta Nikolić, Istorija ravnogorskog pokreta, sv. 3 (Beograd: Srpska reč, 1999), 341.

[14] Milan Radanović, Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 485-494.

[15] Kao i činjenica da je iz pet zarobljeničkih i kažnjeničkih logora u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, u kojima je bilo zatočeno 6.227 osoba, na slobodu pušteno 5.846 lica, kako navodi Zdravko Dizdar u svojoj studiji „Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944 – 1946.“

[16] Krunoslav Stojaković, predgovor studiji Milana Radanovića „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,“ (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26.

Vezani članci

  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.
  • 1. ožujka 2018. Obrazovanje stanovništva 1930-ih u selu Shorkasy (okrug Cheboksary) (Izvor: Wikimedia Commons) Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve