David Broder10. rujna 2022.Populisti ne integriraju mase u političke proceseČitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
Goran Pavlić23. studenoga 2021.Tko se zadnji smije – od Konga do CongaDok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
Ishay Landa14. ožujka 2021.Posljednji ljudi i fašistički koncept neprijateljaFašistički koncept neprijatelja karakteriziraju osobita iracionalnost i ekstremnost, koja uključuje i ideju o neophodnosti potpunog istrijebljenja. Neprijatelj se demonizira do mitskih razmjera, a budući da je svejedno je li realno postojeći ili konstruiran, racionalna diskusija i kontraargumenti utemeljeni na prihvaćenim diskurzivnim procedurama uzaludni su. Fašistička slika neprijatelja preklapa se s idejama koje su propovijedale križarski rat protiv masa i zagovarale sprečavanje mogućnosti trajnog mira (Nietzscheov hvalospjev ratu kao vitalnom elementu društva, te detoniranju egalitarističkog carstva „posljednjih ljudi“, Heideggerov diskurs o totalnom istrebljenju kao preduvjetu postizanja veličine, Schmittovo razumijevanje univerzalnog mira kao eliminacije politike i društva, itsl.). Zadatak ljevice je da nastoji razumjeti iracionalnost desničarskih fobija, kako nekadašnjih tako i aktualnih, te da i u doba „post-istine“ na odlučan način obrani demokratski projekt posljednjih ljudi. Pogledajte snimku predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
Aurelien Mondon9. siječnja 2021.Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasuNarativ prema kojemu je pobjeda Donalda Trumpa – kao i Brexita – omogućena glasovima iz radničke klase opovrgavaju statistički podaci koji pokazuju da glasačku bazu Republikanaca postojano najvećim dijelom čini bogatija bjelačka populacija, dok oni najzanemareniji uglavnom ne glasuju ili čak i nisu registrirani kao glasači_ce. Činjenica da manji dio potlačenih svoj glas daje antiradničkim kandidatima_kinjama češće je rezultat neuspjeha protukandidata da privuku glasače_ice radikalnijom političkom alternativom. Umjesto da se ljevica vrti oko besplodnih reakcionarnih razumijevanja tobožnje potpore radničke klase, trebala bi usmjeriti energije u principijelno političko organiziranje odozdo.
Peter Gowan8. siječnja 2021.Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu KongresaPokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
Julian Göpffarth19. srpnja 2020.Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice?Brojni aspekti Heideggerove filozofije inspiriraju neke od ključnih ideja suvremene ekstremne desnice, kao i njezin pokušaj aproprijacije tema poput zaštite okoliša i životinja. Primjerice, Heideggerov geofilozofski koncept tubitka (Dasein) podupire desničarsku usmjerenost na regionalno oblikovanje identiteta i zavičajnu povijest kolektiva; populizam koji prezire znanstvenu racionalnost oslanja se na koncept postava (Gestell) i Heideggerovu kritiku modernosti i tehnologije; dok se umjesto zakonski kažnjivog biološkog rasizma koristi kulturni rasizam – inferiorizacija nebijelog, najčešće muslimanskog „Drugog“ – informiran Heideggerovom filozofijom esencijaliziranog kolektiva „ukorijenjenog“ u povijesti.
Hannah Proctor5. srpnja 2020.Kratka povijest Jordana PetersonaO intelektualnom i političkom razvojnom putu kliničkog psihologa i popularnog društvenog kritičara Jordana Petersona – od neartikuliranog ljevičara do proklamatora teza o duboko pokvarenoj ljudskoj naravi baziranoj na biološkom esencijalizmu i opravdanosti dominacije jedne vrste ljudi nad drugima.
Jan Rettig31. prosinca 2019.Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke strujeBez obzira na ključne sličnosti, poput nadređenog im identitarnog esencijalizma, suvremene stranke ekstremne desnice mogle bi se diferencirati na one koje promoviraju čistu neoliberalnu politiku i one koje se zalažu i za protekcionističke mjere. Političke struje ekstremne desnice nisu antikapitalističke, čak i kada koriste elemente takvog diskursa: društvena kolektivnost koja im je u osnovi je hijerarhijski ustrojena nacionalna zajednica, podređena vlasti i određena spram vanjskog neprijatelja. Debatirati s ekstremnom desnicom u navodno neutralnom polju rasprave stoga je besmisleno, jer daje još više prostora politikama mržnje. Donosimo intervju s politologom Janom Rettigom.
Andreja Gregorina10. listopada 2019.Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksaZajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
Petar Odak31. prosinca 2018.Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenjaKolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
Richard Seymour31. prosinca 2018.Što Trump nijeSimplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
Branimir Janković22. prosinca 2018.Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna MayeraDok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.
Populisti ne integriraju mase u političke procese
Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.
Tko se zadnji smije – od Konga do Conga
Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
Posljednji ljudi i fašistički koncept neprijatelja
Fašistički koncept neprijatelja karakteriziraju osobita iracionalnost i ekstremnost, koja uključuje i ideju o neophodnosti potpunog istrijebljenja. Neprijatelj se demonizira do mitskih razmjera, a budući da je svejedno je li realno postojeći ili konstruiran, racionalna diskusija i kontraargumenti utemeljeni na prihvaćenim diskurzivnim procedurama uzaludni su. Fašistička slika neprijatelja preklapa se s idejama koje su propovijedale križarski rat protiv masa i zagovarale sprečavanje mogućnosti trajnog mira (Nietzscheov hvalospjev ratu kao vitalnom elementu društva, te detoniranju egalitarističkog carstva „posljednjih ljudi“, Heideggerov diskurs o totalnom istrebljenju kao preduvjetu postizanja veličine, Schmittovo razumijevanje univerzalnog mira kao eliminacije politike i društva, itsl.). Zadatak ljevice je da nastoji razumjeti iracionalnost desničarskih fobija, kako nekadašnjih tako i aktualnih, te da i u doba „post-istine“ na odlučan način obrani demokratski projekt posljednjih ljudi. Pogledajte snimku predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
Ljevica mora prestati vjerovati desnici da je pridobila radničku klasu
Narativ prema kojemu je pobjeda Donalda Trumpa – kao i Brexita – omogućena glasovima iz radničke klase opovrgavaju statistički podaci koji pokazuju da glasačku bazu Republikanaca postojano najvećim dijelom čini bogatija bjelačka populacija, dok oni najzanemareniji uglavnom ne glasuju ili čak i nisu registrirani kao glasači_ce. Činjenica da manji dio potlačenih svoj glas daje antiradničkim kandidatima_kinjama češće je rezultat neuspjeha protukandidata da privuku glasače_ice radikalnijom političkom alternativom. Umjesto da se ljevica vrti oko besplodnih reakcionarnih razumijevanja tobožnje potpore radničke klase, trebala bi usmjeriti energije u principijelno političko organiziranje odozdo.
Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa
Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice?
Brojni aspekti Heideggerove filozofije inspiriraju neke od ključnih ideja suvremene ekstremne desnice, kao i njezin pokušaj aproprijacije tema poput zaštite okoliša i životinja. Primjerice, Heideggerov geofilozofski koncept tubitka (Dasein) podupire desničarsku usmjerenost na regionalno oblikovanje identiteta i zavičajnu povijest kolektiva; populizam koji prezire znanstvenu racionalnost oslanja se na koncept postava (Gestell) i Heideggerovu kritiku modernosti i tehnologije; dok se umjesto zakonski kažnjivog biološkog rasizma koristi kulturni rasizam – inferiorizacija nebijelog, najčešće muslimanskog „Drugog“ – informiran Heideggerovom filozofijom esencijaliziranog kolektiva „ukorijenjenog“ u povijesti.
Kratka povijest Jordana Petersona
O intelektualnom i političkom razvojnom putu kliničkog psihologa i popularnog društvenog kritičara Jordana Petersona – od neartikuliranog ljevičara do proklamatora teza o duboko pokvarenoj ljudskoj naravi baziranoj na biološkom esencijalizmu i opravdanosti dominacije jedne vrste ljudi nad drugima.
Europska ekstremna desnica između neoliberalne i protekcionističke struje
Bez obzira na ključne sličnosti, poput nadređenog im identitarnog esencijalizma, suvremene stranke ekstremne desnice mogle bi se diferencirati na one koje promoviraju čistu neoliberalnu politiku i one koje se zalažu i za protekcionističke mjere. Političke struje ekstremne desnice nisu antikapitalističke, čak i kada koriste elemente takvog diskursa: društvena kolektivnost koja im je u osnovi je hijerarhijski ustrojena nacionalna zajednica, podređena vlasti i određena spram vanjskog neprijatelja. Debatirati s ekstremnom desnicom u navodno neutralnom polju rasprave stoga je besmisleno, jer daje još više prostora politikama mržnje. Donosimo intervju s politologom Janom Rettigom.
Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa
Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja
Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
Što Trump nije
Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera
Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.