Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu

Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.

Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM.
Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM.
„Za vas Glembaj drži u ruci crkvu, a za mene krvav nož“


Sasvim je očigledno da se na Balkanu vodi žestoki kulturkampf u čijem se centru nalazi pravo na sećanje. Za sada, ova polja su prvenstveno polja bitke između – uzmemo li za trenutak da postoji jasno razgraničenje – nacionalista i liberala. U tom ratu, valjalo bi priznati bez okolišanja, trenutno pobeđuju prvi. Mehanizmi politika sećanja – iako su navodno dizajnirani za izlaženje na kraj sa traumatičnim kolektivnim iskustvima koja su se nagomilala tokom ratnih 1990-ih[1] – isključivo su angažovani u rehabilitaciji onih režima pre 1945. godine, a serijalna se rehabilitacija kvislinških predvodnika adekvatno da protumačiti tek kao deo šireg procesa rehabilitacije ordnunga[2] i hijerarhijskih odnosa koje su, navodno, socijalizam i Jugoslavija razvalili. Sticajem istorijskih okolnosti i globalnih ideoloških prestrojavanja – zahvaljujući kojima je nostalgija za klasnim redom deregulisanog kapitalizma i/ili pretkomunističkih režima postala dominantna paradigma – „politike sećanja“ i proizvodnja nostalgije uporište su desnih, nacionalističkih i antisocijalističkih političkih snaga. Stoga se ne bi trebalo čuditi ni ekonomskoj isplativosti čitave jedne industrije politički pogodnih sećanja ni činjenici da političke elite parazitiraju na njoj. Politički mejnstrim je u potrazi za legitimacijskim narativima, kulturna industrija je u potrazi za mecenama pa je, stoga, savez razumljiv. Upravo zbog ovog saveza velik deo pomenute industrije i političkih elita danas parazitira na antisocijalističkim desnim pozicijama te eksploatiše demagoške desničarske trope.[3]
 
Manevar je relativno jednostavan: izravno izmišljanje „grozne“ stvarnosti socijalizma sa jedne strane i izravno izmišljanje ugodne prošlosti „pre komunističkog terora“ sa druge.[4] Liberalne i levoliberalne političke snage, međutim, situaciju tretiraju tek kao problem kiča, produkcije banalnosti, pretpostavljene invazije nekakve „kulture niske vrednosti“ ili eventualno kao problem hegemonije „nacionalne kulture“. Ali pošto industrija sećanja gorepomenute proizvode ne bi mogla tako hiperprodukovati da nije bilo jednog ideološkog predrada – koji ukazuje da je u pitanju projekat, a ne tek problem zagađenja kulturnog prostora – pogrešno i naivno bi bilo zaustaviti se na gadljivosti. Dodamo li tome i činjenicu da teorijom koja operiše politikama sećanja suvereno vladaju teoretičari liberalne provinijencije te da postoji čitav niz institucija
Postaje očigledno da je očajnički potrebna leva kritička perspektiva koja će politike memorijalizacije prošlosti ozbiljnije i teorijski obraditi te konačno otići korak dalje od defanzivne politike nostalgije za Jugoslavijom
koje se bave memorijalizacijom istorija koje je „komunistički totalitarizam“ potisnuo, postaje očigledno da je očajnički potrebna leva kritička perspektiva koja će politike memorijalizacije prošlosti ozbiljnije i teorijski obraditi te konačno otići korak dalje od defanzivne politike nostalgije za Jugoslavijom.
 

Balkan i posebno prostor bivše Jugoslavije nalazi se u privilegovanom položaju kada su u pitanju produkcije istorije i memorijalija. Na ovim su prostorima dva istorijski bitna procesa tekla paralelno pa se paralelno odvijaju i dve vrste politika sećanja. Jedna je izgrađivala nove nacionalne identitete, dok je druga radila na potiskivanju sećanja na ulogu ratne tranzicije u konstituisanju kapitalističkih društava u kojima živimo, kao i politički neugodnih sećanja na socijalističku emancipaciju. I dok su kritički osvrti na prvu relativno česti – uz opasku da je proces stvaranja nacionalnih država ujedno i proces izmišljanja identiteta i infrastrukture[5] koja treba da održi i nadalje reprodukuje novoizmišljenu istoriju, ali i specifično kolektivno sećanje – kritički su osvrti na druge dve funkcije politika sećanja relativno retki.

Kulturkampf: bitka za žrtve

Međutim, uopšte nije slučajno da poljem politike sećanja vlada liberalni diskurs. U pitanju nije originalni balkanski fenomen, već neizbežna potreba kapitalističkog društva za ideološkom i diskurzivnom markacijom terena te buržoaskom istorijom koja će kontrolisati načine na koji se misli prošlost.

U centru buržoaske istorije nalazi se slepa tačka za žrtve kapitalizma. Trend izjednačavanja dva totalitarizma, ispostavlja se, krajnje je cinični ideološki konstrukt. U istom se trenutku može govoriti o stotinama miliona (!?) žrtava komunizma,[6] ali se sasvim svesno previđaju žrtve imperijalizama, kolonijalizama, u krvi gušenih radničkih, sindikalnih i narodnih protesta, otvorenih ubilačkih kampanja, raznih vrsta „tranzicija“ tržišnih gibanja, manje ili više konstruisanih nestašica i epidemija, radikalnih osiromašenja društava tzv. Trećeg sveta i slično. Tako su, na primer, žrtve japanske ekspanzije (doduše samo ako imaju „sreće“ da se neko uopšte i seti tih nekoliko desetina miliona žrtava) prepoznate kao žrtve japanskog militarizma, ali ne i kao žrtve kapitalizma koji imperijalizam proizvodi. Žrtve nemačkog proširenja na Istok su žrtve fašizma, ne i kapitalizma koji je u odbrani od levih snaga u pomoć pozvao pijane ludake iz minhenskih laguma. Žrtve Velikog rata nisu žrtve kapitalizma iako su uzroci tog rata locirani duboko u antagonizmima kapitalističke proizvodnje (setimo se i friškijih primera: milion mrtvih u Iraku poslednjih je godina valjda ubila smrt, ali ne i američka invazija i njena žeđ za naftom) i tako dalje.

Čak i sama teškoća sa kojom se suočavamo kada pokušavamo zamisliti eventualno identifikovanje (Ko su sve žrtve kapitalizma? Kako ih identifikovati?), a kamoli memorijalizaciju (pitanja su čak kompleksnija: Kakav spomenik im napraviti? Kakvi bi bili artefakti u muzeju? Ne bi li to bili artefakti koji bi u drugom nekom muzeju bili artefakti emancipacije i/ili tehnološkog napretka? Kaučuk? Indigo? Pelene?)
Kako je ideologija ono što stvarnosti daje značenje, tako je i naša nemoć pred ovim pitanjima tek posledica ideološkog rada u čijem je centru pokušaj uspostavljanja „ulepšane“ istorije kapitalizma i njenih „slepih tačaka“
tih žrtava reflektuje koliko duboko ispod buržoaskih ideoloških nanosa leži mogućnost njihove memorijalizacije.
 

Kako je ideologija ono što stvarnosti daje značenje, tako je i naša nemoć pred ovim pitanjima tek posledica ideološkog rada u čijem je centru pokušaj uspostavljanja „ulepšane“ istorije kapitalizma i njenih „slepih tačaka“. Najveća je ovakva slepa tačka rezervisana za zločin koji se nalazi u korenu svake kapitalističke ekonomije – primitivnu akumulaciju: otvorenu i legalizovanu pljačku u kojoj elite nagrnu svoje prve milione. Pa iako smo svi individualno svesni „kako se to stekne prvi milion“, izgleda da je nemoguće to pretvoriti u politički bremenitu kolektivnu svest, niti je moguće zamisliti „mehanizam kapitalističke pravde“, niti simboličku „reparaciju“, ni „komisiju za ispitivanje istine“, a kamoli nekakav sudski proces.

Stoga, pošto su politike sećanja na ratove 1990-ih bitno obeležene težnjama elita za prikrivanjem strvožderskog porekla njihovog statusa, utoliko i najčešće (gotovo isključivi) korišćeni identitetski ključ za identifikaciju žrtava, počinioca i motiva služi prvenstveno kao mehanizam blokiranja alternativnih tumačenja uzroka rata, među kojima je i onaj koji ratove tumači upravo kao primitivnu akumulaciju. Stoga ćemo žrtve identifikovati kao pripadnike ove ili one etničke grupe, ali nikad kao, recimo, radnike (a vrlo je verovatno da je najbrojnija kategorija žrtava: siromašni).

No, valjalo bi primetiti da kulturkampf oko karaktera žrtava ratova 1990-ih nije ni izdaleka završen i pored naizgled potpune dominacije etničkog ključa. Svaki put kada pomislite da su žrtve bili sirotinja i nemoćni, a počinioci bahate siledžije, u malom ste obuhvatili i klasnu dimenziju sukoba – jer eksproprijatori su uvek bahate siledžije, a eksproprisani su uvek sirotinja i nemoćni.

Teorijsko utemeljenje

Robert Nozik, jedan od teoretičara libertarijanizma, pokušao je da potrebu za zaboravom filozofski utemelji. Ukratko, ne bi li diskreditovao politike preraspodele, on tvrdi da bi svaki takav pokušaj – što je temelj svih progresivnih i levih političkih projekata – nužno završio neuspešno jer nejednakost je neizbežna posledica procesa slobodne razmene koja bi se javila već sledećeg dana, čineći svaki pokušaj redistribucije besmislenim.[7] Ono što je „ispalo“, međutim, ključno je. Isteramo li Nozikovu argumentaciju do logičnog zaključka, ispašće da nije bitno kako je došlo do nejednakosti te da je legitimno sve što nejednakost proizvodi, a mehanizam stvaranja, održavanja i produbljivanja nejednakosti ostaće nam trajno tajan.[8] Za Nozika, doduše, to nije ni bitno – kao da socijalne tenzije ne postoje i kao da nejednakost nije društveni činilac. No vulgarne liberalne teorije, kao što je Nozikova, najlakše se daju kritikovati upravo na njihovim nesigurnim i nedomišljenim temeljima te potrebi za velikim brojem „kao da“ (as if) pretpostavki. Razmena se tretira kao da se sve razmene vrše sinhrono (teorija marginalne vrednosti), kao da novac sam po sebi nije u isto vreme ni društvena ni politička moć (distinkcija političke i ekonomske sfere),
Kako elite zahtevaju legitimizaciju imovine i zaprečavanje dalje trke, svaka se primitivna akumulacija završava zahtevom za legitimisanjem nekog trenutnog stanja i uspostavljenjem pravne države kao mehanizma odbrane nagrabljene imovine
kao da pojedinac formiran i kompletan pada na zemlju bez istorijskog konteksta (subjekt), kao da društvene nejednakosti ne razaraju društva i, na kraju krajeva, kao da je sam kapitalizam aistorijski fenomen – ništa drugo do inherentna, konstantna i aistorijska težnja ljudskog društva.
 

Pored svih nekonzistentnosti – ili možda baš zbog njih – Nozikova implicitna preporuka („nije bitno kako je ko zgrnuo svoje prve milione“) i dan-danas je spiritus movens tranzicionih društava. Jer ispratimo li ga – uprkos tome što je tranzicija period ne-vladavine prava,[9] razgradnje (socijalističkih i emancipatorskih) društva i njegovih institucija te otvorene trke u grabljanju društvene imovine (ukratko: primitivne akumulacije) – sve što ispliva iz ove grabeži je fer. Međutim, zahtev za zaključavanjem trke od ključne je važnosti – kako elite zahtevaju legitimizaciju imovine i zaprečavanje dalje trke (jer bi to značilo i rizik da njihova imovina postane nečiji plen),[10] svaka se primitivna akumulacija završava zahtevom za legitimisanjem nekog trenutnog stanja i uspostavljenjem pravne države kao mehanizma odbrane nagrabljene imovine. Drugim rečima, ključna komponenta „ustavotvornog momenta“[11] jeste uspostavljenje privatnog vlasništva kao osnovnog i jedinog legitimnog oblika vlasništva i legitimacija nasiljem uspostavljene hijerarhije, što momenat ove transformacije čini i politički bremenitim i simbolički potentnim.

Liberalni mehanizmi tranzicione pravde

Stoga, na eksplicitnom nivou liberalnih politika sećanja stoji zahtev za nekakvim „okretanjem novog lista“ iza kojeg će se sakriti težnja za legitimacijom uspostavljene klasne hijerarhije. Naime, cilj mehanizama tranzicione pravde je uspostavljanje političkog okvira za ulivanje liberalno-demokratskog društvenog modela, oktroisanje „nultog momenta“ jednog društva nakon kojeg će biti moguć, kako se to kaže, „društveni dijalog“ u okviru jedne političke zajednice. Međutim, lociranjem „nultog momenta“ nakon primitivne akumulacije sakriva se činjenica da u pitanju nije nikakav početak, već oktroisanje trenutka u kojem se primitivna akumulacija zaustavlja, a zateknuto stanje zakonski petrifikuje.

Komisije za istinu i pomirenje paradigmatični su primer načina na koji funkcioniše buržoaska država. U pitanju je kompromis između nasilnika i njihovih žrtava (primer južnoafričke komisije je u ovom smislu samo najočigledniji – ona je amnestirala neke od onih onima koji su pred njom svedočili, a sve ostale su, u manjoj ili većoj meri, imale ugrađene slične mehanizme), kao što je „ustavotvorni momenat“ zapravo nametnuti kompromis između eksproprijatora i eksproprisanih.
Komisije za istinu i pomirenje paradigmatični su primer načina na koji funkcioniše buržoaska država – u pitanju je kompromis između nasilnika i njihovih žrtava, kao što je „ustavotvorni momenat“ zapravo nametnuti kompromis između eksproprijatora i eksproprisanih
Pa iako su neki teoretičari primetili da se zaključci nekih komisija najbolje daju sagledati iz sličnog rakursa,[12] retko koji će od autora zagaziti do klasnih politika i pogledati u strukturne uslove mogućnosti te razmotriti ključni zahtev buržoaskih elita.
 

U tom svetlu treba posmatrati i različite zahteve za takozvanim društvenim restartom[13] koji ima usađenu manu. Naime, iako se zahteva restart – raskidanje sa sistemom privilegija tranzicionih i (u percepciji građana) visoko korumpiranih država – ne zahteva se i preraspodela bogatstva stečenog u tranziciji, tj. primitivnoj akumulaciji. Dakle još jedno „kao da“… Kao da posedovanje kapitala samo po sebi nije privilegija i kao da je ustavotvorni restart zaista polazak od „čistog lista papira“. Time se zanemaruje da taj restart, usled de facto unapred uspostavljene klasne hijerarhije i strukture društva, nije i ne može da bude „čist list papira“.

Treba imati ovo na umu kada su u pitanju mehanizmi tranzicione pravde. Kako su uspostavljeni državnim nametanjem i kako predstavljaju kompromis između nasilnika i žrtava, ne treba da čudi ni neizbežno podbacivanje tih mehanizama. Oni podbace svaki put kada treba dokačiti pitanja oktroisanja klasne strukture društva upravo zato što tu klasnu strukturu na kraju treba legitimisati. U ovom kontekstu postaju jasne uloge liberalnih mera tranzicione pravde, kao i uloga samog koncepta tranzicione pravde. Naime, u pitanju je pravda koja neće temeljno uznemiriti klasni poredak i hijerarhiju uspostavljenu u samoj tranziciji.

No, „istorija koju pišu pobednici“ reflektuje se i kao zakon koji pišu pobednici, ali i kao subjekt koji pišu pobednici. Stoga, kako se građansko pripadanje uspostavlja kao glavni facilitator političkog angažmana, delovanja i vidljivosti, tako se i oktroisanje društvenog „nultog momenta“ da tumačiti i kao uspostavljanje građanina kao jedinog koji može biti prepoznat kao žrtva. Eliminišući pritom sve marginalizovane strategije definisanja žrtve (za nas su svakako najvažniji radnici), a time i potencijalne reartikulacije društvenih sukoba (za nas ovde najvažnije: reartikulisanje ratova i sukoba devedesetih kao metoda uspostavljanja kapitalističke hijerarhije), „građanin“, uprkos svojoj prividnoj univerzalnosti, zapravo skriva de facto nejednakost individua pred zakonom i kapitalom.
Eliminišući sve marginalizovane strategije definisanja žrtve, a time i potencijalne reartikulacije društvenih sukoba, „građanin“, uprkos svojoj prividnoj univerzalnosti, zapravo skriva de facto nejednakost individua pred zakonom i kapitalom
Stoga, ovaj skupi politički koncept, paralelno sa „čistim papirom“ koji se uspostavlja mehanizmima tranzicione pravde, postaje jedan od elemenata koji prikriva klasnu hijerarhiju buržoaskog društva.[14]
 

Ispostavlja se da projekat tranzicione pravde nije politički neutralan ni pored pokušaja da se takvim predstavi. Konstituisanje buržoaske države i pratećih ideoloških kompleksa nastaju kao odgovor na potrebe elita za stvaranjem diskurzivnih i pravnih sigurnosnih sistema koji njihov položaj legitimišu. Primeri Indije i Južnoafričke Republike su najočigledniji. U Indiji je konstituisanje nacije bilo ispraćeno prezervacijom i legitimacijom kastinske strukture društva, dok je konstituisanje zajednice Južnoafričke Republike bilo praćeno očuvanjem de facto rasne segregacije. U oba slučaja, novonastalo „mi“ – nacija i građansko pripadanje – sakriva unutrašnji sukob, rascep. Kao da su se pomenuta dva društva rekonstruisala da bi ostala ista.

Prava borba koju levica valja voditi stoga je neizbežno borba na više frontova – i za uspostavljanje političkog subjekta, i protiv revizionističkih tendencija, i za očuvanje sećanja na socijalističku emancipaciju, ali i protiv uspostavljanja hegemonskih istorijskih tumačenja raspada bivše države i jugoslovenskog socijalizma koja danas služe prvenstveno liberalnim mehanizmima tranzicione pravde. Potreba za strategijama leve memorijalizacije istorije kapitalističkih društava mogla bi biti ona ključna komponenta u stvaranju sistema paralelnih institucija (i sećanje je jedna institucija).

 

Bilješke:

[1] Koliko su omanuli u ovom zadatku pokazuje i zanimljiva slika društvene traume koju nam je dala Svjetlana Nedimović koja se zapitala „šta je to traumatizovano društvo“ i odgovorila da je to ono društvo koje nemoćni otpor bahatim lokalnim političkim elitama identifikuje kao nasilje. Drugim rečima, „izlaženje na kraj sa lošom prošlošću“ transformisano je u mehanizam proizvodnje servilnosti.

[2] Poslednjih je dana na internet-portalima osvanula i nedavno pronađena arhivska fotografija table na kojoj su ispisana neka potpuno sumanuta pravila za kretanje jednom od glavnih beogradskih ulica. Velik broj pozitivnih komentara otkrio je i paradoks u centru vladajuće paradigme – fotografija je iz Nedićeve Srbije, iz 1942. godine.

[3] Ključne tačke oko kojih su se zgusnuli ovi desničarski tropi su ideje reda i njegovog brata blizanca, rada. Gašpar Mikloš Tamaš tvrdi da je upravo ideja reda ključna za razumevanje savremenog konzervativizma.

[4] No, uvek nešto ispadne – u ugodnu prošlost „pre komunističkog terora“ neplanirano je upao i onaj period ogoljenog fašizma koji se, ni kriv ni dužan, našao na „pravoj strani istorije“ ne bi li se legitimisala desna i antisocijalistička demagogija. Stoga se za fašizam i njegove kolaborante ima i pijetetnog razumevanja i sofisticiranih relativizacija i eshatoloških opravdavanja.

[5] Proces izgradnje identiteta kreće se paralelno sa kasapljenjem nižih kulturnih formi radi uspostavljanja hegemonskog identiteta i kulturnog modela te odbacivanjem svih višaka, pa i po cenu manje (maternji jezik i gramatička pravila upravo su neki od centralnih dispozitiva koji u ovom procesu učestvuju) ili više nasilnog zaboravljanja vernakularnih kulturnih formi.

[6] U okviru globalnog konsenzusa buržoaskih političkih elita oko „dva totalitarizma“ kolaju dve odokativne i netačne brojke koje je u spornoj „Crnoj knjizi komunizma“ uspostavio Stéphane Courtois: „stotine miliona“ žrtava komunizma i 25 miliona žrtava fašizma. Čisto da bude jasno sa kojim će se od dva totalitarizma jednog dana praviti savez. Courtois takođe navodi i neke potpuno besmislene i očigledno izmišljene podatke kao onaj da fašizam nastaje kopiranjem sovjetskog totalitarizma. Nije ni čudo da je knjiga prošla kroz pravi špalir kritičkih uvida koji su joj pomeli bilo kakav kredibilitet. Uprkos tome, ova knjiga je i dan-danas jedan od temelja konzervativnog konsenzusa o „dva totalitarizma“.

[7] No, da Nozikove maštarije „drže vodu“, klase bi bile visoko fluidne strukture i menjale bi se iz dana u dan. To se, međutim, ne događa, a klasa je, kao što pokazuje i Tomas Piketi – želimo li navoditi savremene teoretičare – struktura koja teži petrifikovanju.

[8] Pratimo li ga do kraja, krajnje nejasnim ostaje i zašto je baš politička redistribucija nelegitimna?

[9] Šta god mi o „vladavini prava mislili“. Uzmemo li da je to najopštije „poštovanje zakonskih normi“, u pitanju je mač sa dve oštrice. Elitama je ona smetnja kada treba nagrabiti društvenu imovinu, ali odbrana kada tu imovinu treba legalizovati i sastaviti mehanizam odbrane nagrnute imovine – buržoasku državu. Stoga, „vladavina prava“ nekad može biti i mehanizam odbrane društvene imovine. Sve zavisi, dakle, od političke dinamike i realne društvene moći. Ništa nama bez nas samih.

[10] U istom kontekstu bi valjalo tumačiti i moralističku gadljivost političkih i ekonomskih elita prema kriminalu. On je primitivna akumulacija u najčistijem obliku, pokušaj klasne destabilizacije, reprize primitivne akumulacije, nezgodno podsećanje, pokušaj ponovnog otvaranja grabeži, a time i zahtev za rekompoziciju društvene hijerarhije. No, „pravna država“ i postoji ne bi li legalizovala onu primitivnu akumulaciju iz koje je njena elita iznikla i ne bi li sprečila pokušaj otvaranja nove.

[11] Pogledajmo to i etimološki: koren reči „ustav“ je „ustava“ – brana/zaustavljanje.

[12] Dejan Ilić sasvim dobro primećuje da je uloga Komisije za istinu i pomirenje SRJ upravo konstituisanje nacionalne zajednice oko laži koju je baš ta komisija trebala pompezno da obznani: „tokom ratova devedesetih, sve je bilo ok!“

[13] O simboličkoj snazi ovog pojma dovoljno govori i podatak da ga je jedna partija u Srbiji koristila kao predizborni slogan.

[14] Valja primetiti, međutim, da „građanin“ postaje mehanizam reprodukcije nejednakosti tek nakon obimnog političkog rada buržoaskih institucija. Ponovo je ovde najvažniji rad Gašpara Mikloš Tamaša koji tvrdi da je prezir buržoazije uperen upravo prema univerzalnosti građanina i da je savremena politička praksa bitno obeležena političkim radom na njenom dokidanju. Utoliko se ispostavlja da nije problem građansko pripadanje, već kakvo građansko pripadanje jeste u okvirima savremenog globalnog kapitalizma. Odgovor je jednostavan: antiemancipatorsko.

Vezani članci

  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 30. rujna 2016. Prosvjed američkog sindikata umjetnika, oko 1935. godine (izvor: Smithsonianov arhiv američke umjetnosti prema Fair Use licenci). O klasnoj strukturi kulturne proizvodnje Propast realnih socijalizama uz prateću devastaciju socijalne države odrazila se i na kulturni život društva. Prije svega, napušteno je shvaćanje kulture kao cjelokupnog načina djelovanja u prilog razumijevanju kulture kao umjetničkog stvaralaštva. Uslijedila je njena transformacija u ekonomsku aktivnost povezanu s različitim granama privrede, čime je promijenjena i njezina uloga u društvenoj reprodukciji. S Vesnom Vuković iz BLOK-a razgovarali smo o refleksijama navedenih transformacija na kulturno polje, kulturnu i umjetničku djelatnost te na položaj radnika/ca u kulturi, kao i o mogućim lijevim strategijama unutar ovog sektora.
  • 27. rujna 2016. Minirani spomenik Vuke Bombardellija posvećen borcima Prvog splitskog partizanskog odreda koje su pogubili ustaše u okolici Sinja (izvor: maz.hr , foto: Igor Grubić) Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 18. srpnja 2016. Izvor: Maciej Lewandowski @ Flickr Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 16. svibnja 2016. Poster sa prosvjeda u Brightonu, UK (izvor: acb prema Creative Commons licenci). Egalitarni ili liberalni sindrom? Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?