David F. Ruccio
14. lipnja 2020.
Rezervna armija – pandemijsko izdanje
"Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
Znate da je situacija ozbiljna – i da će biti još gora – kada se srednjostrujaške novine poput Washington Posta pozivaju na Mora:
Ono što je Karl Marx nekoć nazivao „rezervnom armijom nezaposlenih“ vjerojatno će zadržavati rast nadnica kako oporavak bude odmicao.
Unatoč navodnicima, Marx se nikada nije poslužio tom konkretnom frazom. Ukazivao je na „rezervnu industrijsku armiju“ ili „relativni višak populacije“ (u dvadeset i petom poglavlju prvog toma Kapitala), koje je tumačio kao rezultat, ali i uvjet kapitalističkog rasta.
Karakteristični smjer kojim se kreće moderna industrija, tj. desetogodišnji ciklus (prekinut manjim oscilacijama) periodâ srednje aktivnosti, proizvodnje pod visokim pritiskom, krize i stagnacije, ovisi o neprestanoj formaciji, većoj ili manjoj apsorpciji, i ponovnoj formaciji rezervne industrijske armije, odnosno viška populacije. Promjenjive faze industrijskog ciklusa pak regrutiraju višak populacije, postajući jednim od najaktivnijih uzročnika njegove reprodukcije.
Štoviše, postojanje rezervne armije služi discipliniranju rada i obuzdavanju njegovih zahtjeva za većim nadnicama, budući da su zaposlene radnice i radnici prisiljeni natjecati se s nezaposlenim i podzaposlenim radnicima i radnicama za raspoloživa radna mjesta.
Osobno sam naizmjence koristio termine „rezervna armija nezaposlenih“, „rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih“ i „rezervna armija nezaposlenih, podzaposlenih i nisko plaćenih“ ne bih li manje-više govorio o istoj stvari. Kako je jasno vidljivo iz grafikona, rezervna armija odigrala je svoju ulogu: od 2000. godine, indeks udjela rada u nacionalnom dohotku SAD-a (plava linija, koja je 2007. bila na 100 posto) pao je sa 108,2 na 96,7 posto. Štoviše, linija koja pokazuje trend (crvena linija, koju sam prilagodio podacima polinomom petog stupnja) ne samo da pokazuje strelovit pad od prijelaza stoljeća, već se i vrlo malo pomakla tijekom takozvanog oporavka od Druge Velike Depresije.
Međutim, tako je izgledala situacija kada je stopa nezaposlenosti pala na čak 3,5 posto (u veljači ove godine). Sada je vrtoglavo porasla na 14,7 posto, prema službenim brojkama, a zapravo na barem 24,9 posto, prema mojim izračunima. Deseci milijuna novootpuštenih tijekom pandemijske karantene očigledno su popunili redove rezervne armije, kao i novoosiromašeni koji se pokušavaju registrirati za kompenzaciju za nezaposlene i čekaju u redovima ispred pučkih kuhinja u SAD-u.
Još ne znamo koliko će zapravo rezervna armija narasti, jer će to ovisiti i o novom zapošljavanju (neka poduzeća nastavljaju s radom i čak se proširuju ili pokušavaju ponovno otvoriti svoja vrata i vratiti se stvaranju profita), i o novim otkazima (kako druga poduzeća budu propadala i nikada se više ne otvorila ili kako ih budu kupovale druge kompanije koje su opstale).
Prema nedavnom istraživanju koje su proveli Jose Maria Barrero, Nick Bloom, i Steven J. Davis, šok prouzročen Covidom-19 kratkoročno je rezultirao trima novim zaposlenima na svakih deset otpuštenih. Međutim, na temelju dokaza koje su prikupili u anketi i historijskih dokaza o vezi otpuštanja i ponovnog primanja na posao, također procjenjuju da će 42 posto nedavnih otkaza izazvanih pandemijom rezultirati permanentnim gubitkom posla.
To znači da će se rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih radnica i radnika tijekom narednih mjeseci nastaviti povećavati. Očekujem da će to rezultirati daljnjim trendom opadanja udjela rada, koji je bio prisutan još i prije pandemije.
Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju.
Kao što piše Marx,
Sada postaje očiglednom ludost ekonomske mudrosti koja radnicima propovijeda prilagođavanje vlastita broja potrebama kapitala (…) prva je riječ ove prilagodbe stvaranje relativnog viška populacije, ili rezervne industrijske armije, a posljednja: bijeda neprestano rastućeg sloja aktivne armije rada, kao i mrtvi teret pauperizma.
To će se u današnjem SAD-u promijeniti isključivo dođe li do transformacije ekonomije, primjerice, putem državnog programa otvaranja radnih mjesta (kakav je u Sjedinjenim Državama implementiran tijekom prve Velike depresije, kroz Ustanovu za poticanje rada (Works Progress Administration, WPA)) ili putem omogućavanja radnicima da imaju pravo glasa u odlukama o zapošljavanju (bilo zbog toga što sjede u upravljačkim odborima postojećih korporacija ili kroz proširenje broja poduzeća u radničkom vlasništvu).
Tek bi pomoću takvih promjena bilo moguće apsorbirati rezervnu armiju, prorijediti redove novoosiromašenih, te preokrenuti trend udjela rada u nacionalnom dohotku i potaknuti njegov rast.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
