Izvorno objavljeno 12. svibnja 2020. godine na autorovu blogu.
"Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
Tisuće radnika i radnica maršira pored zgrade američkog Kongresa u Maršu gladnih (Hunger March), zahtijevajući osiguranje za nezaposlene, Washington D.C., 7. prosinca 1931. (izvor: Washington Area Spark @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Znate da je situacija ozbiljna – i da će biti još gora – kada se srednjostrujaške novine poput Washington Posta pozivaju na Mora:
Ono što je Karl Marx nekoć nazivao „rezervnom armijom nezaposlenih“ vjerojatno će zadržavati rast nadnica kako oporavak bude odmicao.
Unatoč navodnicima, Marx se nikada nije poslužio tom konkretnom frazom. Ukazivao je na „rezervnu industrijsku armiju“ ili „relativni višak populacije“ (u dvadeset i petom poglavlju prvog toma Kapitala), koje je tumačio kao rezultat, ali i uvjet kapitalističkog rasta.
Karakteristični smjer kojim se kreće moderna industrija, tj. desetogodišnji ciklus (prekinut manjim oscilacijama) periodâ srednje aktivnosti, proizvodnje pod visokim pritiskom, krize i stagnacije, ovisi o neprestanoj formaciji, većoj ili manjoj apsorpciji, i ponovnoj formaciji rezervne industrijske armije, odnosno viška populacije. Promjenjive faze industrijskog ciklusa pak regrutiraju višak populacije, postajući jednim od najaktivnijih uzročnika njegove reprodukcije.
Štoviše, postojanje rezervne armije služi discipliniranju rada i obuzdavanju njegovih zahtjeva za većim nadnicama, budući da su zaposlene radnice i radnici prisiljeni natjecati se s nezaposlenim i podzaposlenim radnicima i radnicama za raspoloživa radna mjesta.
Osobno sam naizmjence koristio termine „rezervna armija nezaposlenih“, „rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih“ i „rezervna armija nezaposlenih, podzaposlenih i nisko plaćenih“ ne bih li manje-više govorio o istoj stvari. Kako je jasno vidljivo iz grafikona, rezervna armija odigrala je svoju ulogu: od 2000. godine, indeks udjela rada u nacionalnom dohotku SAD-a (plava linija, koja je 2007. bila na 100 posto) pao je sa 108,2 na 96,7 posto. Štoviše, linija koja pokazuje trend (crvena linija, koju sam prilagodio podacima polinomom petog stupnja) ne samo da pokazuje strelovit pad od prijelaza stoljeća, već se i vrlo malo pomakla tijekom takozvanog oporavka od Druge Velike Depresije.
Udio rada u nacionalnom dohotku SAD-a između 1994. i 2020. godine (izvor: Bureau of Labor Statistics)
Međutim, tako je izgledala situacija kada je stopa nezaposlenosti pala na čak 3,5 posto (u veljači ove godine). Sada je vrtoglavo porasla na 14,7 posto, prema službenim brojkama, a zapravo na barem 24,9 posto, prema mojim izračunima. Deseci milijuna novootpuštenih tijekom pandemijske karantene očigledno su popunili redove rezervne armije, kao i novoosiromašeni koji se pokušavaju registrirati za kompenzaciju za nezaposlene i čekaju u redovima ispred pučkih kuhinja u SAD-u.
Još ne znamo koliko će zapravo rezervna armija narasti, jer će to ovisiti i o novom zapošljavanju (neka poduzeća nastavljaju s radom i čak se proširuju ili pokušavaju ponovno otvoriti svoja vrata i vratiti se stvaranju profita), i o novim otkazima (kako druga poduzeća budu propadala i nikada se više ne otvorila ili kako ih budu kupovale druge kompanije koje su opstale).
Prema nedavnom istraživanju koje su proveli Jose Maria Barrero, Nick Bloom, i Steven J. Davis, šok prouzročen Covidom-19 kratkoročno je rezultirao trima novim zaposlenima na svakih deset otpuštenih. Međutim, na temelju dokaza koje su prikupili u anketi i historijskih dokaza o vezi otpuštanja i ponovnog primanja na posao, također procjenjuju da će 42 posto nedavnih otkaza izazvanih pandemijom rezultirati permanentnim gubitkom posla.
To znači da će se rezervna armija nezaposlenih i podzaposlenih radnica i radnika tijekom narednih mjeseci nastaviti povećavati. Očekujem da će to rezultirati daljnjim trendom opadanja udjela rada, koji je bio prisutan još i prije pandemije.
Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju.
Kao što piše Marx,
Sada postaje očiglednom ludost ekonomske mudrosti koja radnicima propovijeda prilagođavanje vlastita broja potrebama kapitala (…) prva je riječ ove prilagodbe stvaranje relativnog viška populacije, ili rezervne industrijske armije, a posljednja: bijeda neprestano rastućeg sloja aktivne armije rada, kao i mrtvi teret pauperizma.
To će se u današnjem SAD-u promijeniti isključivo dođe li do transformacije ekonomije, primjerice, putem državnog programa otvaranja radnih mjesta (kakav je u Sjedinjenim Državama implementiran tijekom prve Velike depresije, kroz Ustanovu za poticanje rada (Works Progress Administration, WPA)) ili putem omogućavanja radnicima da imaju pravo glasa u odlukama o zapošljavanju (bilo zbog toga što sjede u upravljačkim odborima postojećih korporacija ili kroz proširenje broja poduzeća u radničkom vlasništvu).
Tek bi pomoću takvih promjena bilo moguće apsorbirati rezervnu armiju, prorijediti redove novoosiromašenih, te preokrenuti trend udjela rada u nacionalnom dohotku i potaknuti njegov rast.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
27. rujna 2024.Solidarnost kao uzajamna pomoć
Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
23. rujna 2024.Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam
Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
10. rujna 2024.Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici
U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
5. rujna 2024.Nema većeg Nijemca od Antinijemca
Autor analizira tzv. „antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
25. kolovoza 2024.Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici
Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donosi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
23. kolovoza 2024.Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline
Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
21. kolovoza 2024.Novi iracionalizam
Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
28. lipnja 2024.Kada je kamera oružje?
Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
9. svibnja 2024.Antikapitalistički seminar
Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
