Kultura otkazivanja: kritika ili napad?

Popularizirana MeToo heštegovima, uz glavno područje borbe na Twitteru, kultura otkazivanja jedna je od suvremenih formi (poglavito online) ostracizma. Ponekad se upućuje i na njezine demokratizacijske potencijale, jer javni bojkot onih koji bi inače bili imuni na bilo kakve posljedice za svoj govor i aktivnosti makar simbolički uzdrmava neke naizgled nedodirljive pozicije. Ipak, pored moralnih i političkih problema ovog fenomena ponekad bliskog online sramoćenju, zlostavljanju, maltretiranju, vigilantizmu i linčovanju, ostaju i njegove logičke kontradikcije, koje – ako se ne zadovoljavamo samo optužbama bez dokazivanja – valja stalno iznova propitivati. Upravo to čini i Natalie Wynn u svom video-eseju o činu otkazivanja.

Kadar iz video-eseja Canceling
Ima li kultura otkazivanja (cancel culture, call-out culture) politički-analitički potentno mesto u arsenalu levih strategija ili se ni u čemu ne razlikuje od ličnog napada na određene osobe? Da li se u njoj mogu pronaći novi oblici borbe protiv rasizma, seksizma, transfobije i sličnih problema u javnom prostoru ili se u njoj ne nalazi ništa više od iracionalnih izliva besa i optužbi koje reprodukuju nepoverenje prema takvim stavovima i politikama? Da li se kulturi otkazivanja pripisuje kritički potencijal ili se radi o razračunavanju sa neistomišljenicima_cama? Da li je „povlačenje podrške“ izraz glasa naroda ili opresiranih skupina, ili otvara prostor za bujanje onlajn satanizovanja bez ozbiljnijeg propitivanja i dokazivanja?
 
Natalie Wynn, filozofkinja, politička analitičarka i YouTuberka poznatija kao ContraPoints, u svom video-eseju o kulturi otkazivanja Canceling nastoji osvetliti neke od odgovora na ova pitanja i analizira neke od kontradikcija te najčešćih tropa koji se vezuju uz ovaj fenomen.
 
Prvi trop koji Wynn locira, analizirajući nekoliko slučajeva kenselinga (uključujući i sopstveno otkazivanje koje je doživela nakon jedne saradnje), naziva pretpostavkom krivice, što otkazivanje delom smešta u diskurs prava, uračunljivosti i krivice. Međutim, dok se u uvreženom pravnom razumevanju postupka protiv osobe optužene za prekršaj ili zločin pretpostavlja nevinost, pre nego što se bilo šta dokaže, u kulturi otkazivanja se često radije insistira na krivici pre bilo kakvog dubljeg zalaženja u analizu gesta zbog kojeg se vrši otkazivanje. Kada se neki gest jednom označi kao problematičan, najčešće je nakon toga veoma teško pokazati ga u drugačijem svetlu, bez obzira da li za to ima opravdanih razloga. Na taj način, stvar je manje-više zapečaćena, osoba stigmatizovana i moraće da se suoči sa određenim posledicama, jer je u slučaju otkazivanja optužba već dokaz.
 
Drugi trop koji Wynn adresira u vezi sa otkazivanjem jeste apstrakcija. Ukoliko, primera radi, neko u javnosti iznese šalu na račun neke marginalizovane grupe, taj se gest, bez pažljivijeg sagledavanja konkretne šale ili izjave, apstrakcijom može prevesti u tvrdnju da je osoba iznela rasistički/seksistički/homofobni i tome sličan stav. Iako postoje slučajevi u kojima se može nesumnjivo i na prvi pogled utvrditi da se radi o problematičnom gestu, postoje i slučajevi u kojima nam to ne može biti jasno bez detaljnijeg ispitivanja, na primer kada se radi o greški u izražavanju, nerazumevanju određene situacije i slično. Nerazumevanje bi, takođe, valjalo razlučiti od govora mržnje, što je suptilniji postupak za koji u kulturi otkazivanja često nedostaje prostora.
 
Treći trop koji karakteriše fenomen otkazivanja se može nazvati esencijalizacijom. Kultura otkazivanja najčešće nema nameru da gestove koje označava kao problematične podvrgne ozbiljnoj kritici i(li) analizi, već pravi skok od gesta ka osobi. Ako je, na primer, neko izjavio nešto što može uputiti na rasistički intoniran govor, veoma brzo se dolazi do suda u kojem se osoba koja je to izjavila proziva rasistom. Dakle, od izjave se odmah esencijalistički zaključuje o trajnijim karakteristikama osobe.
 
Četvrti trop Wynn naziva pseudo-moralizam ili pseudo-intelektualizam. Na ovoj se tački pita u kojoj se meri namera onih koji sprovode otkazivanje može opisati u terminima pokušaja da se zaista nešto promeni ili neko suoči sa posledicama svojih političkih gledišta, te da ih u tom procesu istinski promeni, nakon čega zaključuje da se veoma često radi o nekim drugim motivima ili ličnim interesima, koji sa preobražajem stavova nemaju mnogo dodirnih tačaka, iako se kriju iza njih.
 
Peti trop: nema opraštanja. Ovde se Wynn pita da li je ispravljanje greške u okviru kulture otkazivanja uopšte moguće. Uprkos ponekim izvinjenjima i sličnim pokušajima, odgovor je najčešće – ne. Izvinjenje se vidi kao očajnički pokušaj da se (sebično) ublaže efekti otkazivanja ili se ono prosto odbacuje kao neiskreno, neautentično i slično. Ako je neko napisao nešto politički nekorektno na Twitteru, teško da će to otvoriti ozbiljan drugarski razgovor u kojem se toj osobi nastoji ukazati na implikacije njegove izjave, ona odmah zaslužuje onlajn ostrakizam i to se gotovo nikada ne oprašta.
 
Šesti trop se odnosi na tranzitivna svojstva otkazivanja. Ako se osoba ‒ sa kojom neko sarađuje ili se na bilo koji način može dovesti u vezu sa njom ‒ vidi kao problematična, samim tim se problematičnim čini i onaj ko sa tom osobom sarađuje. Ovo dovodi do stigmatizovanja i otkazivanja saradnika_ca i prijatelja_ica. Posledice otkazivanja, prema tome, mogu se preneti i na osobe bliske onoj koju se otkazuje. U slučaju Natalie Wynn posledice su trpele osobe koje sa njom sarađuju ili joj pružaju podršku, a potom, lančano, i osobe koje su tim osobama bliske itd. To znači da neko može biti izložen efektima otkazivanja bez realnog učestvovanja u gestu koji je označen problematičnim: otkazan_a je iako nema nikakve veze sa time, već samo lično poznaje osobu koja ga je učinila.
 
Sedmi po redu navedeni trop nije usko vezan uz kulturu otkazivanja, ali bi u njoj mogao doći do izražaja. Radi se o onome što Wynn naziva dualizmom. Otkazivanje dovodi do veoma grube binarne podele na dobre i loše osobe, na one koji su na strani problema i onih koji se istom protive. Pritom se dobija utisak i da su svi koji su prepoznati na strani onih „loših“ u podjednakoj meri „loši“.
 
Pored navedenih tropa, ovde su se dotakla još neka bitna pitanja u okviru kulture otkazivanja, kao što su ona o tome da li otkazivanje podjednako pogađa one koji pripadaju višoj klasi u odnosu na kreatore_ke sadržaja na internetu koji joj ne pripadaju te da li u ovim strategijama možemo detektovati odraze klasnog antagonizma. Čini se da bi kultura otkazivanja u slučajevima sukoba onih koji putem ovih strategija pokušavaju „odozdo“ da uzdrmaju one koji zaposedaju neke privilegovane pozicije, poput bogatih javnih ličnosti ili akademske elite, mogla biti demokratična alatka. Međutim, pokazalo se da se za osobe iz više klase posledice otkazivanja najčešće svode na umanjivanje popularnosti, ali uglavnom im ne mogu naneti veću štetu. To ipak nije slučaj ukoliko se otkazuju osobe iz niže klase i marginalizovanih grupa.
 
Da bi transformativni potencijali ukazivanja na nekorektne diskurse u borbama protiv rasizma, seksizma, homofobije, transfobije itd. u javnom i onlajn prostoru došli do izražaja, čini se da je potrebno nešto više od emotivno nabijenog kritizerstva: kritika.


[LP, MS]










Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve