Kultura otkazivanja: kritika ili napad?

Popularizirana MeToo heštegovima, uz glavno područje borbe na Twitteru, kultura otkazivanja jedna je od suvremenih formi (poglavito online) ostracizma. Ponekad se upućuje i na njezine demokratizacijske potencijale, jer javni bojkot onih koji bi inače bili imuni na bilo kakve posljedice za svoj govor i aktivnosti makar simbolički uzdrmava neke naizgled nedodirljive pozicije. Ipak, pored moralnih i političkih problema ovog fenomena ponekad bliskog online sramoćenju, zlostavljanju, maltretiranju, vigilantizmu i linčovanju, ostaju i njegove logičke kontradikcije, koje – ako se ne zadovoljavamo samo optužbama bez dokazivanja – valja stalno iznova propitivati. Upravo to čini i Natalie Wynn u svom video-eseju o činu otkazivanja.

Kadar iz video-eseja Canceling
Ima li kultura otkazivanja (cancel culture, call-out culture) politički-analitički potentno mesto u arsenalu levih strategija ili se ni u čemu ne razlikuje od ličnog napada na određene osobe? Da li se u njoj mogu pronaći novi oblici borbe protiv rasizma, seksizma, transfobije i sličnih problema u javnom prostoru ili se u njoj ne nalazi ništa više od iracionalnih izliva besa i optužbi koje reprodukuju nepoverenje prema takvim stavovima i politikama? Da li se kulturi otkazivanja pripisuje kritički potencijal ili se radi o razračunavanju sa neistomišljenicima_cama? Da li je „povlačenje podrške“ izraz glasa naroda ili opresiranih skupina, ili otvara prostor za bujanje onlajn satanizovanja bez ozbiljnijeg propitivanja i dokazivanja?
 
Natalie Wynn, filozofkinja, politička analitičarka i YouTuberka poznatija kao ContraPoints, u svom video-eseju o kulturi otkazivanja Canceling nastoji osvetliti neke od odgovora na ova pitanja i analizira neke od kontradikcija te najčešćih tropa koji se vezuju uz ovaj fenomen.
 
Prvi trop koji Wynn locira, analizirajući nekoliko slučajeva kenselinga (uključujući i sopstveno otkazivanje koje je doživela nakon jedne saradnje), naziva pretpostavkom krivice, što otkazivanje delom smešta u diskurs prava, uračunljivosti i krivice. Međutim, dok se u uvreženom pravnom razumevanju postupka protiv osobe optužene za prekršaj ili zločin pretpostavlja nevinost, pre nego što se bilo šta dokaže, u kulturi otkazivanja se često radije insistira na krivici pre bilo kakvog dubljeg zalaženja u analizu gesta zbog kojeg se vrši otkazivanje. Kada se neki gest jednom označi kao problematičan, najčešće je nakon toga veoma teško pokazati ga u drugačijem svetlu, bez obzira da li za to ima opravdanih razloga. Na taj način, stvar je manje-više zapečaćena, osoba stigmatizovana i moraće da se suoči sa određenim posledicama, jer je u slučaju otkazivanja optužba već dokaz.
 
Drugi trop koji Wynn adresira u vezi sa otkazivanjem jeste apstrakcija. Ukoliko, primera radi, neko u javnosti iznese šalu na račun neke marginalizovane grupe, taj se gest, bez pažljivijeg sagledavanja konkretne šale ili izjave, apstrakcijom može prevesti u tvrdnju da je osoba iznela rasistički/seksistički/homofobni i tome sličan stav. Iako postoje slučajevi u kojima se može nesumnjivo i na prvi pogled utvrditi da se radi o problematičnom gestu, postoje i slučajevi u kojima nam to ne može biti jasno bez detaljnijeg ispitivanja, na primer kada se radi o greški u izražavanju, nerazumevanju određene situacije i slično. Nerazumevanje bi, takođe, valjalo razlučiti od govora mržnje, što je suptilniji postupak za koji u kulturi otkazivanja često nedostaje prostora.
 
Treći trop koji karakteriše fenomen otkazivanja se može nazvati esencijalizacijom. Kultura otkazivanja najčešće nema nameru da gestove koje označava kao problematične podvrgne ozbiljnoj kritici i(li) analizi, već pravi skok od gesta ka osobi. Ako je, na primer, neko izjavio nešto što može uputiti na rasistički intoniran govor, veoma brzo se dolazi do suda u kojem se osoba koja je to izjavila proziva rasistom. Dakle, od izjave se odmah esencijalistički zaključuje o trajnijim karakteristikama osobe.
 
Četvrti trop Wynn naziva pseudo-moralizam ili pseudo-intelektualizam. Na ovoj se tački pita u kojoj se meri namera onih koji sprovode otkazivanje može opisati u terminima pokušaja da se zaista nešto promeni ili neko suoči sa posledicama svojih političkih gledišta, te da ih u tom procesu istinski promeni, nakon čega zaključuje da se veoma često radi o nekim drugim motivima ili ličnim interesima, koji sa preobražajem stavova nemaju mnogo dodirnih tačaka, iako se kriju iza njih.
 
Peti trop: nema opraštanja. Ovde se Wynn pita da li je ispravljanje greške u okviru kulture otkazivanja uopšte moguće. Uprkos ponekim izvinjenjima i sličnim pokušajima, odgovor je najčešće – ne. Izvinjenje se vidi kao očajnički pokušaj da se (sebično) ublaže efekti otkazivanja ili se ono prosto odbacuje kao neiskreno, neautentično i slično. Ako je neko napisao nešto politički nekorektno na Twitteru, teško da će to otvoriti ozbiljan drugarski razgovor u kojem se toj osobi nastoji ukazati na implikacije njegove izjave, ona odmah zaslužuje onlajn ostrakizam i to se gotovo nikada ne oprašta.
 
Šesti trop se odnosi na tranzitivna svojstva otkazivanja. Ako se osoba ‒ sa kojom neko sarađuje ili se na bilo koji način može dovesti u vezu sa njom ‒ vidi kao problematična, samim tim se problematičnim čini i onaj ko sa tom osobom sarađuje. Ovo dovodi do stigmatizovanja i otkazivanja saradnika_ca i prijatelja_ica. Posledice otkazivanja, prema tome, mogu se preneti i na osobe bliske onoj koju se otkazuje. U slučaju Natalie Wynn posledice su trpele osobe koje sa njom sarađuju ili joj pružaju podršku, a potom, lančano, i osobe koje su tim osobama bliske itd. To znači da neko može biti izložen efektima otkazivanja bez realnog učestvovanja u gestu koji je označen problematičnim: otkazan_a je iako nema nikakve veze sa time, već samo lično poznaje osobu koja ga je učinila.
 
Sedmi po redu navedeni trop nije usko vezan uz kulturu otkazivanja, ali bi u njoj mogao doći do izražaja. Radi se o onome što Wynn naziva dualizmom. Otkazivanje dovodi do veoma grube binarne podele na dobre i loše osobe, na one koji su na strani problema i onih koji se istom protive. Pritom se dobija utisak i da su svi koji su prepoznati na strani onih „loših“ u podjednakoj meri „loši“.
 
Pored navedenih tropa, ovde su se dotakla još neka bitna pitanja u okviru kulture otkazivanja, kao što su ona o tome da li otkazivanje podjednako pogađa one koji pripadaju višoj klasi u odnosu na kreatore_ke sadržaja na internetu koji joj ne pripadaju te da li u ovim strategijama možemo detektovati odraze klasnog antagonizma. Čini se da bi kultura otkazivanja u slučajevima sukoba onih koji putem ovih strategija pokušavaju „odozdo“ da uzdrmaju one koji zaposedaju neke privilegovane pozicije, poput bogatih javnih ličnosti ili akademske elite, mogla biti demokratična alatka. Međutim, pokazalo se da se za osobe iz više klase posledice otkazivanja najčešće svode na umanjivanje popularnosti, ali uglavnom im ne mogu naneti veću štetu. To ipak nije slučaj ukoliko se otkazuju osobe iz niže klase i marginalizovanih grupa.
 
Da bi transformativni potencijali ukazivanja na nekorektne diskurse u borbama protiv rasizma, seksizma, homofobije, transfobije itd. u javnom i onlajn prostoru došli do izražaja, čini se da je potrebno nešto više od emotivno nabijenog kritizerstva: kritika.


[LP, MS]










Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve