Meghan Tinsley
25. ožujka 2021.
Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje
"Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije.
Parlamentarni predstavnik Robert Jenrick, državni tajnik za stanovanje, zajednice i lokalnu upravu u vladi Borisa Johnsona objavio je 16. siječnja 2021. godine sada već zloglasni komentar u The Telegraphu, denuncirajući nedavnu odluku birmingamskog gradskog vijeća da šestero novih ulica nadjene aspirativna imena kao što su Ulica Humanosti (Humanity Close) i Gaj Raznolikosti (Diversity Grove). Jenrick je lamentirao kako odluka gradskog vijeća podilazi „razjarenim ruljama“ koje su šest mjeseci ranije izbacile kip Roberta Milligana iz postolja u Londonskim dokovima, i bacili kip Edwarda Colstona u Bristolsku luku.
Prema Jenricku, poziv na uklanjanje spomenikâ ropstvu i imperiju bio je čin brisanja povijesti. Nakon što je tzv. Skupina zdravog razuma (Common Sense Group), sačinjena od konzervativnih parlamentarnih predstavnika i predstavnica pozvala na podizanje novog spomenika svakom dobitniku nagrade Viktorijinog križa u njegovu rodnom mjestu, Jenrick je u novoj izjavi predložio da se nove ulice imenuju po „herojima“ Viktorijinog križa.
Jenrick je u pravu oko jedne stvari: incident u Birminghamu samo je najnovija bojišnica u dugotrajnoj borbi oko načina komemoriranja prošlosti. Erupcija osporavanja kipova i spomenika, do koje je došlo uslijed južnoafričkog pokreta Rhodes mora pasti (Rhodes Must Fall) 2015. godine, velikom se brzinom intenzivirala prošlog ljeta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Upadljivo je da se globalni val Black Lives Matter (BLM) prosvjeda protiv policijskog nasilja u SAD-u, u britanskom kontekstu fokusirao na sveprisutne kipove bijelih muškaraca u centrima gradova.
Politika komemoracije
Nasuprot onome što tvrdi Jenrick, komemoracija ne pamti povijest na objektivan način. Umjesto toga, ona objašnjava sadašnjost tako što nameće značenje prošlosti. Ovo je uvijek politički čin: odabir da se komemorira jedan pojedinac ili pojedinka odnosno jedan događaj, nužno znači da se odabire ne komemorirati druge. Ovo vrijedi čak i za progresivne činove komemoracije: primjerice, kada su u Manchesteru izglasali podizanje kipa Emmeline Pankhurst, implicitno su odbili devetnaest drugih žena na poduljoj listi – među kojima su bile sindikalistkinje, antirasističke aktivistkinje, i pionirke kontrole rađanja.
Komemoracijom se određene pojedince ili pojedinke i događaje široj javnosti predstavlja kao važne, a druge umanjuje. Klesanjem nekog sjećanja u kamenu, komemoracija paradoksalno biva činom brisanja.
Neimenovana i neobilježena sjećanja moguće je puno lakše zaboraviti od onih koja su javno komemorirana. Međutim, memorijalizirane ličnosti i događaje također je lako zaboraviti. Štoviše, spomenici prikazuju tek jedan, politički koristan aspekt složenih povijesti.
Primjerice, Colstonov kip podignut je u Bristolu 174 godine nakon njegove smrti, i gotovo nimalo nije naličio samom Colstonu. Napis na postolju istaknuo je tek nekoliko prijemčivih aspekata Colstonova života, prikazujući ga kao „jednog od najkreposnijih i najmudrijih sinova“ Bristola i paušalno izostavljajući njegovu ulogu u trgovini robljem – koja je financirala njegovu „kreposnu“ filantropiju. U tom pogledu, sam kip, kao i javna ličnost koju je popularizirao, omogućio je Bristolijancima i Bristolijankama da zaborave Colstona kao historijsku figuru.
Distorzije i izostavljanja u slučaju Colstonovog kipa navode da se zapitamo zašto je uopće postavljen. Jedan drugi upadljivi primjer komemoracije daje natruhu odgovora: na Jugu SAD-a, većina konfederacijskih kipova – osobito oni u javnim prostorima, ispred sudnica i gradskih vijećnica – podignuti su generaciju nakon kraja Građanskog rata, tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća. Odabir trenutka nije bio slučajnost. Oni koji su ih podizali nisu željeli memorijalizirati pojedine konfederacijske vojnike, nego emfatično proklamirati ideal koji je Konfederacija predstavljala: bjelačku supremaciju.
Usred proliferacije Jim Crow zakona i fizičkog nasilja silovanja i linča, ovi spomenici bili su dodatan oblik rasnog terora. Zauzimanjem javnih prostora, konfederacijski kipovi afirmirali su ideju da je bjelačka supremacija uklesana u kamenu.
Koga pamtimo kao heroja?
Što bi u ovom kontekstu značilo da se birmingamskoj ulici nadjene ime dobitnika Viktorijinog križa? Znakovito je da Jenrick nije imenovao ni jednog pojedinačnog heroja. Naposljetku, svrha komemoracije rijetko je kad prisjećanje konkretne osobe u svoj njezinoj kompleksnosti, već nametanje određenog seta vrijednosti toj osobi, kao i javnom prostoru. Kao što tvrdi i sam Jenrick, imenovanje ulica tako bi potaknulo nacionalno „jedinstvo“ koje bi odalo počast „herojstvu“.
Njegove su riječi pažljivo birane. „Jedinstvo“ pozicionira aktualno osporavanje spomenika kao razjedinjujuće, a „odavanje počasti“ u kontrastu je s uklanjanjem kipova. U oba slučaja, Jenrick odbia pristup BLM-a i drugih prosvjednika_ca. Međutim, naglasak koji stavlja na „herojstvo“ treba pobliže razmotriti.
Termin „herojstvo“ duboko je rasijaliziran i orodnjen. Od 1355 dobitnika Viktorijinog križa od 1857. godine, svi su bili muškarci, a ogromna većina njih bili su bijelci. Primjerice, među nagrađenima je tek dvadeset i sedmoro Indijaca (prije odcijepljenja, što uključuje današnji Pakistan i Bangladeš), jedan Kenijac, i jedan Jamajčanin. Tijekom većeg dijela povijesti tijekom koje se nagrada dodjeljivala, većina nebijelih vojnika služila je u regimentama koje je nadgledao Kolonijalni ured i kojima se upravljalo sukladno načelima ideologije borilačkih rasa – prema kojoj, primjerice, Paštuni, imaju „vrelu krv“ i prikladni su za borbu prsa o prsa, dok je 400 000 Afrikanaca s istoka kontinenta upregnuto u naporan manualni rad u Radnom korpusu (Carrier Corps). Tijekom dva svjetska rata, rasijalizirana segregacija formalno je ograničavala služenje vojnog roka u britanskim oružanim snagama na „britanske podanike čistog europskog podrijetla“.
Budući da su njihove uloge u borbi već definirane rasističkim praksama, a njihovo individualno djelovanje interpretirano kroz rasiziranu vizuru, nije iznenađujuće da je toliko malo vojnika nagrađeno Viktorijinim križem. Međutim, komemoriramo li ih tako što ćemo prema njima imenovati ulice, ostat će u pamćenju kao individualni vojnici koji utjelovljuju „herojske“ osobine, istrgnuti iz svog historijskog konteksta. Imenovanje i preimenovanje tisuća ulica po pretežno bijelim, muškim „herojima“ na takav bi način predstavljalo čin brisanja: zataškavanja imperijalne prošlosti i – potiskivanjem aspirativnih imena koja je predložilo birmingamsko gradsko vijeće – omalovažavanje multikulturne sadašnjosti.
Ako je komemoracija čin brisanja, trebali bismo promatrati osporavanje sjećanja u novom svjetlu. Aktivistkinje i aktivisti ukazuju što kipovi propuštaju komemorirati: ulogu pojedinca ili pojedinke u trgovini robljem ili kolonizaciji, politički kontekst u kojem su kipovi podignuti, kao i odbijanje vlade da se obračuna sa suvremenim nasljeđima imperija i ropstva. Rušenje spomenika – bilo Rhodesa, Colstona ili Robert E. Granta – primorava vladu i društvo da se uhvate ukoštac s prošlošću i sadašnjošću. Odbacivanje sve postojanijih poziva na „odavanje počasti“, „pokazivanje poštovanja“ ili na „jedinstvo“ imat će isti učinak.
Meghan Tinsley je predsjednička suradnica Ethnicity and Inequalities na Sveučilištu u Manchesteru.