Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje

"Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Ulični znak s nazivima ulica koji komemoriraju kolonijalizam i imperijalizam te kolonijaliste Cecilea Rhodesa i Roberta Clivea, Watford, gradić u okolici Londona, UK, 2021. godine (izvor)
Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije.



Parlamentarni predstavnik Robert Jenrick, državni tajnik za stanovanje, zajednice i lokalnu upravu u vladi Borisa Johnsona objavio je 16. siječnja 2021. godine sada već zloglasni komentar u The Telegraphu, denuncirajući nedavnu odluku birmingamskog gradskog vijeća da šestero novih ulica nadjene aspirativna imena kao što su Ulica Humanosti (Humanity Close) i Gaj Raznolikosti (Diversity Grove). Jenrick je lamentirao kako odluka gradskog vijeća podilazi „razjarenim ruljama“ koje su šest mjeseci ranije izbacile kip Roberta Milligana iz postolja u Londonskim dokovima, i bacili kip Edwarda Colstona u Bristolsku luku.
 
Prema Jenricku, poziv na uklanjanje spomenikâ ropstvu i imperiju bio je čin brisanja povijesti. Nakon što je tzv. Skupina zdravog razuma (Common Sense Group), sačinjena od konzervativnih parlamentarnih predstavnika i predstavnica pozvala na podizanje novog spomenika svakom dobitniku nagrade Viktorijinog križa u njegovu rodnom mjestu, Jenrick je u novoj izjavi predložio da se nove ulice imenuju po „herojima“ Viktorijinog križa.
 
Jenrick je u pravu oko jedne stvari: incident u Birminghamu samo je najnovija bojišnica u dugotrajnoj borbi oko načina komemoriranja prošlosti. Erupcija osporavanja kipova i spomenika, do koje je došlo uslijed južnoafričkog pokreta Rhodes mora pasti (Rhodes Must Fall) 2015. godine, velikom se brzinom intenzivirala prošlog ljeta u Ujedinjenom Kraljevstvu. Upadljivo je da se globalni val Black Lives Matter (BLM) prosvjeda protiv policijskog nasilja u SAD-u, u britanskom kontekstu fokusirao na sveprisutne kipove bijelih muškaraca u centrima gradova.
 

Politika komemoracije

Nasuprot onome što tvrdi Jenrick, komemoracija ne pamti povijest na objektivan način. Umjesto toga, ona objašnjava sadašnjost tako što nameće značenje prošlosti. Ovo je uvijek politički čin: odabir da se komemorira jedan pojedinac ili pojedinka odnosno jedan događaj, nužno znači da se odabire ne komemorirati druge. Ovo vrijedi čak i za progresivne činove komemoracije: primjerice, kada su u Manchesteru izglasali podizanje kipa Emmeline Pankhurst, implicitno su odbili devetnaest drugih žena na poduljoj listi – među kojima su bile sindikalistkinje, antirasističke aktivistkinje, i pionirke kontrole rađanja.
 
Komemoracijom se određene pojedince ili pojedinke i događaje široj javnosti predstavlja kao važne, a druge umanjuje. Klesanjem nekog sjećanja u kamenu, komemoracija paradoksalno biva činom brisanja.
 
Neimenovana i neobilježena sjećanja moguće je puno lakše zaboraviti od onih koja su javno komemorirana. Međutim, memorijalizirane ličnosti i događaje također je lako zaboraviti. Štoviše, spomenici prikazuju tek jedan, politički koristan aspekt složenih povijesti.
 
Primjerice, Colstonov kip podignut je u Bristolu 174 godine nakon njegove smrti, i gotovo nimalo nije naličio samom Colstonu. Napis na postolju istaknuo je tek nekoliko prijemčivih aspekata Colstonova života, prikazujući ga kao „jednog od najkreposnijih i najmudrijih sinova“ Bristola i paušalno izostavljajući njegovu ulogu u trgovini robljem – koja je financirala njegovu „kreposnu“ filantropiju. U tom pogledu, sam kip, kao i javna ličnost koju je popularizirao, omogućio je Bristolijancima i Bristolijankama da zaborave Colstona kao historijsku figuru.
 
Distorzije i izostavljanja u slučaju Colstonovog kipa navode da se zapitamo zašto je uopće postavljen. Jedan drugi upadljivi primjer komemoracije daje natruhu odgovora: na Jugu SAD-a, većina konfederacijskih kipova – osobito oni u javnim prostorima, ispred sudnica i gradskih vijećnica – podignuti su generaciju nakon kraja Građanskog rata, tijekom prva dva desetljeća 20. stoljeća. Odabir trenutka nije bio slučajnost. Oni koji su ih podizali nisu željeli memorijalizirati pojedine konfederacijske vojnike, nego emfatično proklamirati ideal koji je Konfederacija predstavljala: bjelačku supremaciju.
 
Usred proliferacije Jim Crow zakona i fizičkog nasilja silovanja i linča, ovi spomenici bili su dodatan oblik rasnog terora. Zauzimanjem javnih prostora, konfederacijski kipovi afirmirali su ideju da je bjelačka supremacija uklesana u kamenu.
 

Koga pamtimo kao heroja?

Što bi u ovom kontekstu značilo da se birmingamskoj ulici nadjene ime dobitnika Viktorijinog križa? Znakovito je da Jenrick nije imenovao ni jednog pojedinačnog heroja. Naposljetku, svrha komemoracije rijetko je kad prisjećanje konkretne osobe u svoj njezinoj kompleksnosti, već nametanje određenog seta vrijednosti toj osobi, kao i javnom prostoru. Kao što tvrdi i sam Jenrick, imenovanje ulica tako bi potaknulo nacionalno „jedinstvo“ koje bi odalo počast „herojstvu“.
 
Njegove su riječi pažljivo birane. „Jedinstvo“ pozicionira aktualno osporavanje spomenika kao razjedinjujuće, a „odavanje počasti“ u kontrastu je s uklanjanjem kipova. U oba slučaja, Jenrick odbia pristup BLM-a i drugih prosvjednika_ca. Međutim, naglasak koji stavlja na „herojstvo“ treba pobliže razmotriti.
 
Termin „herojstvo“ duboko je rasijaliziran i orodnjen. Od 1355 dobitnika Viktorijinog križa od 1857. godine, svi su bili muškarci, a ogromna većina njih bili su bijelci. Primjerice, među nagrađenima je tek dvadeset i sedmoro Indijaca (prije odcijepljenja, što uključuje današnji Pakistan i Bangladeš), jedan Kenijac, i jedan Jamajčanin. Tijekom većeg dijela povijesti tijekom koje se nagrada dodjeljivala, većina nebijelih vojnika služila je u regimentama koje je nadgledao Kolonijalni ured i kojima se upravljalo sukladno načelima ideologije borilačkih rasa – prema kojoj, primjerice, Paštuni, imaju „vrelu krv“ i prikladni su za borbu prsa o prsa, dok je 400 000 Afrikanaca s istoka kontinenta upregnuto u naporan manualni rad u Radnom korpusu (Carrier Corps). Tijekom dva svjetska rata, rasijalizirana segregacija formalno je ograničavala služenje vojnog roka u britanskim oružanim snagama na „britanske podanike čistog europskog podrijetla“.
 
Budući da su njihove uloge u borbi već definirane rasističkim praksama, a njihovo individualno djelovanje interpretirano kroz rasiziranu vizuru, nije iznenađujuće da je toliko malo vojnika nagrađeno Viktorijinim križem. Međutim, komemoriramo li ih tako što ćemo prema njima imenovati ulice, ostat će u pamćenju kao individualni vojnici koji utjelovljuju „herojske“ osobine, istrgnuti iz svog historijskog konteksta. Imenovanje i preimenovanje tisuća ulica po pretežno bijelim, muškim „herojima“ na takav bi način predstavljalo čin brisanja: zataškavanja imperijalne prošlosti i – potiskivanjem aspirativnih imena koja je predložilo birmingamsko gradsko vijeće – omalovažavanje multikulturne sadašnjosti.
 
Ako je komemoracija čin brisanja, trebali bismo promatrati osporavanje sjećanja u novom svjetlu. Aktivistkinje i aktivisti ukazuju što kipovi propuštaju komemorirati: ulogu pojedinca ili pojedinke u trgovini robljem ili kolonizaciji, politički kontekst u kojem su kipovi podignuti, kao i odbijanje vlade da se obračuna sa suvremenim nasljeđima imperija i ropstva. Rušenje spomenika – bilo Rhodesa, Colstona ili Robert E. Granta – primorava vladu i društvo da se uhvate ukoštac s prošlošću i sadašnjošću. Odbacivanje sve postojanijih poziva na „odavanje počasti“, „pokazivanje poštovanja“ ili na „jedinstvo“ imat će isti učinak.





Meghan Tinsley je predsjednička suradnica Ethnicity and Inequalities na Sveučilištu u Manchesteru.





Vezani članci

  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 28. prosinca 2014. Zašto smo prefarbali najpoznatije berlinske grafite
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, Crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad Crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 25. listopada 2020. Društvena temporalnost estetskih formi O simboličkim, ideološkim i klasnim dimenzijama arhitekture odnosno razlikama između suvremenih tendencija gradnje i dizajna te brutalističkih građevina iz ere socijalne države, kao i produkcijskim te konzumacijskim modelima popularne kulture i drugih kulturno-umjetničkih praksi razgovarali smo s teoretičarem i urednikom kulturne rubrike britanskog časopisa Tribune Owenom Hatherleyjem.
  • 31. prosinca 2019. Zatvorski kolonijalizam "Suvremena ulaganja Ujedinjenog Kraljevstva u deportacijsku infrastrukturu replika su povijesnih praksi deportacije antikolonijalnih disidenata i agitatora, koje je britanski kolonijalni režim izbacio iz Lagosa zbog dovođenja u pitanje imperijalne vladavine u metropoli. Primjerice, predsjednik Nigerijskog sindikata željezničara, Michael Imoudu, deportiran je iz Lagosa u svoj rodni grad u Beninu 1941. godine, i označen kao “potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti” zbog svoga radničkog organiziranja. Britanci već dugo koriste prakse deportacije i zatvaranja kako bi kontrolirali kretanje i politički otpor nigerijskih kolonijalnih i postkolonijalnih subjekata."
  • 15. listopada 2016. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 15. ožujka 2016. O Vidi Tomšič, marksističkom feminizmu i djelovanju Autorica donosi kritiku članka Nanette Funk, koja obnovljeni interes za politički rad osoba poput Vide Tomšič (1913-1998) označava kao „reaktivnu formaciju“ spram neoliberalizma te akademski trend koji bi mogao „ugroziti reputaciju“ ženskih i rodnih studija u regiji. Bonfiglioli ukazuje da su navedeni stavovi tipičan pokušaj nasilnog kreiranja binarne distinkcije između ženske „volje za djelovanjem“[*] i socijalističke državne politike, tvrdeći kako je ostvarivanje ženskih prava unutar komunističkih partija i ženskih organizacija pod državnim socijalizmom uistinu bilo moguće. Nadalje, smatra kako je nužno smjestiti transnacionalni aktivizam Vide Tomšič u kontekst globalnog sustava antifašističkih, antikolonijalnih te internacionalističkih poslijeratnih mreža.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti Filmski i ideološki pastiš Black is King, pod redateljskom palicom Beyoncé i još petero suredatelja_ica (Emmanuel Adjei, Ibra Ake, Blitz Bazawule, Jenn Nkiru i Kwasi Fordjour) izlazi nakon višemjesečnih ustanaka Crnih ljudi diljem Amerike, potaknutih umorstvom Georgea Floyda, a na pozadini godina kontinuirane strukturne rasne opresije, diskriminacije i policijskog nasilja. Međutim, iako adresira općepoznate kolonijalističke trope, film glorificira privatnu akumulaciju, zazivajući panafričko jedinstvo utemeljeno na sentimentalizaciji aristokratskih i oligarhijskih impulsa. Umjesto poticaja izgradnji transnacionalne solidarnosti između Crnih populacija u SAD-u i Africi na temelju prepoznavanja zajedničkih uvjeta izvlaštenja, Black is King je još jedan proizvod koji zakriva stvarnost klasnih odnosa.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma
    Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
  • 8. studenoga 2020. Halucinatorni bunker bijele desnice "Negativne reakcije na pokret Black Lives Matter u Južnoj Africi naglašavaju sve izraženiju konvergenciju između krajnje desnice i konzervativaca."
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 27. lipnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promjena okvira #1
    O fašizmu
    U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
  • 29. prosinca 2017. Facelift fašizma Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka
    Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
  • 1. lipnja 2017. Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 12. lipnja 2016. Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 24. prosinca 2019. Proizvodnja baštine Promjena od proučavanja i registriranja do konzerviranja prošlosti omogućena je do 1970-ih uspostavljanjem i globalnim širenjem mehanizama zaštite građevina važnih za nacionalnu kulturu, te njihovom primjenom i na šire predjele gradova, radnička naselja, te ruralnu i modernističku arhitekturu. Procesom uspostavljanja režima zaštite stvara se simbolička vrijednost, koja može omogućiti ekonomsku eksploataciju kroz povećavanje vrijednosti nekretnina ili inkorporiranje u turističku ponudu, što povratno dovodi do ekonomskog raslojavanja.
  • 28. lipnja 2016. Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 23. travnja 2016. Prema sezoni bez kraja Aproprijacijom različitih srednjoeuropskih modela svojih turističkih uzora, i „mali Beč“ odnedavno se upisao na mapu važnih turističkih destinacija. Uz zanemarivanje ograničenih resursa lokacije, turistička mašinerija u svrhe brendiranja Grada Zagreba sa sobom neizbježno donosi gentrifikacijske procese, komodifikaciju i depolitizaciju kulture. Revizionizam „sretnog zaborava“ upisan je i u većinu itinerara grada, koji uglavnom izostavljaju period od 1918. do 1991. godine, u istom ključu pretvarajući Trg maršala Tita u „Kazališni trg“.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 2. rujna 2014. Socijalizam kao brend – pakiranje iskustva života u nekadašnjem sustavu u turističku ponudu Istočne Europe
  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije Crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem Crne djece, žena i muškaraca.
  • 16. kolovoza 2020. J.K. Rowling i bjelačka supremacistička historija „biološkog spola“ Slavna spisateljica J.K. Rowling već godinama koristi svoju platformu u svrhu transfobne agitacije, a sve pod krinkom tobožnjeg feminizma i znanstvene utemeljenosti „biološkog spola“. Iako se rasprava o njezinoj hobističkoj netrpeljivosti može činiti irelevantnom, riječ je o idejama koje, osim što imaju dalekosežne posljedice po sigurnost, kvalitetu života i dostojanstvo transrodnih osoba, svoje korijene vuku iz viktorijanskog znanstvenog rasizma, seksizma i homofobije. U tekstu se ukazuje na isprepletenost evolucionističke i eugeničke misli 19. stoljeća sa suvremenim „rodno kritičkim feminizmom“.
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 19. prosinca 2018. Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma Najveći izbjeglički kamp u Europi, Morija, smješten na grčkom otoku Lezvos, bio je još jedna manifestacija birokratiziranog europskog sustava azila i kolonijalnog nasljeđa, čiji je kontinuitet vidljiv i danas u brojnim ukorjenjenjim rasističkim imaginarijima i praksama. U kampu čiji su kapaciteti predviđeni za 3000 izbjeglica, bilo je smješteno više od 13 000 ljudi, izloženih krajnje dehumanizirajućim životnim uvjetima, izostanku sanitarnih čvorova, zdravstvene skrbi i elementarnog zaklona. Nakon njegova uništenja, Europa je na otoku postavila novi kamp u kojem su uvjeti još nepodnošljiviji.
  • 31. prosinca 2019.
    Featured Video Play Icon
    Rodno, seksualno i ekonomsko nasilje u neoliberalizmu
    Iako se rodno uvjetovano nasilje pri tumačenju često svodi na interpersonalno nasilje, marksistička feministkinja Tithi Bhattacharya pokušava utvrditi kakve socioekonomske okolnosti pogoduju njegovoj proizvodnji. Eskalaciju nasilja razmatra u kontekstu četrdesetogodišnjeg pogubnog utjecaja neoliberalnih politika na polje socijalne reprodukcije i tržište rada. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog u sklopu 12. Subversive festivala u suradnji s Centrom za ženske studije, a snimke s proteklih festivala potražite na plejlisti.
  • 29. prosinca 2016. Tigar protiv slona 19. prosinca 2016. označio je 70. godišnjicu početka Prvog indokineskog rata. Te večeri 1946. godine eksplodirala je elektrana u Hanoiju, nakon čega je gradom zavladao mrak. Bila je to prva veća diverzija boraca Viet Minha, Revolucionarne lige za neovisnost Vijetnama, protiv francuskih kolonijalnih vlasti. Ova akcija će označiti uvod u sedmogodišnji ratni sukob (do 1. kolovoza 1954. godine) čija nam povijest pomaže rasvijetliti narav globalnih međunarodnih odnosa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te locirati konkretne ideološke pretpostavke koje su, čak i nakon bolnog iskustva nacifašističke okupacije, motivirale francuske političare da slične modele eksploatacije nastave primjenjivati u kolonijama.
  • 11. ožujka 2010. Carlos Oya: Ili milom ili silom – poljoprivrednici zemalja u razvoju: agrarni neoliberalizam u teoriji i praksi
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 31. siječnja 2016. Imigranti su ključan element radničke klase U razgovoru o migracijama Sandro Mezzadra sa Sveučilišta u Bologni promatra iste kao društveni pokret s posebnim naglaskom na subjektivnom stremljenju za boljim životom, razlažući kako su zapravo prodiruće silnice kapitala te koje stubokom mijenjaju uvjete života i rada na prostoru Europe. Govori i o Dublinskom protokolu – režimu azila u okvirima implementacije Schengenskog sporazuma, te o jačanju rasizma koje podcrtava potrebu za kolektivnim europskim odgovorom na spomenute probleme.
  • 10. studenoga 2016. Kolateralne žrtve kolonijalnih politika Humanitarna kriza nastala ulaskom velikog broja izbjeglica na teritorij EU prošle je godine otkrila inherentna proturječja „zapadne civilizacije“. Strukturna ksenofobija i kolonijalistička institucionalna agenda suočili su se sa samoorganiziranom solidarnošću formalnih i neformalnih mreža, pojedinaca, inicijativa i udruga. Danas, kada je očito da je prolazak ljudi tzv. Balkanskom rutom nužnost, postavljaju se pitanja kako stati na kraj imperijalnim politikama vladajućih elita, ali i kako poboljšati položaj izbjeglica koje se već nalaze u Europi. O ovim i drugim vezanim temama razgovarali smo s Julijom Kranjec iz zagrebačkog Centra za mirovne studije.
  • 14. svibnja 2015. Kako govore subalterni? "Postoje neki aspekti naše ljudske prirode koji nisu kulturalno konstruirani: kultura ih oblikuje, ali ona ih ne stvara. Moje je stajalište da unatoč tome što postoje ogromne kulturalne razlike među ljudima na Istoku i na Zapadu, postoji i temeljni skup briga koje ljudi dijele, neovisno o tome jesu li rođeni u Egiptu, ili u Indiji, ili u Manchesteru, ili u New Yorku. Nije ih mnogo, no možemo navesti barem dvije ili tri: briga za vlastitu fizičku dobrobit; po svoj prilici i zabrinutost za određen stupanj autonomije i samoodređenja; briga za one prakse koje se izravno tiču vašeg blagostanja. Toga nema previše, no začudili biste se koliko vas daleko može odvesti u objašnjavanju iznimno važnih povijesnih transformacija."
  • 16. listopada 2016. Lekcije iz Cable Streeta Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
  • 7. rujna 2016. Migracije kao oblik adaptivne strategije Nasuprot aktualnim uvriježenim mitovima o „migrantskoj krizi“, migracije su temeljni i formativni element gotovo svih ljudskih društava. Ksenofobna i panična retorika prisutna u mainstream medijima služi obrani „krhkih zidina“ Tvrđave Europe i imperijalističkih politika Globalnog sjevera. Taj diskurs nužno je raskrinkati, a aktualna migracijska zbivanja sagledati u historijskom i globalno-političkom kontekstu kako bismo spoznali obim problema i radili na sustavnim rješenjima. Naš sugovornik na ovu temu bio je Drago Župarić-Iljić iz Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu.
  • 14. ožujka 2016. Nad Osijekom zora sviće,
    dobro doš’o Čarlse prinče
    Dva i pol desetljeća postsocijalizma dovela su nas do toga da je normalno da u istoj rečenici i prostoriji koegzistiraju „Njegovo kraljevsko visočanstvo princ Charles Philip Arthur George, princ od Walesa, vojvoda od Cornwalla, vojvoda od Rothesayja, grof od Carricka, grof od Chestera, barun od Renfrewa, gospodar Otočja, princ i veliki upravitelj Škotske“ te „mir, nenasilje i ljudska prava.“ O izostanku medijske reprezentacije disenzusa prilikom najava posjete princa Charlesa Osijeku.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti U razgovoru s Joanom Martinezom Alierom, ekološkim ekonomistom i ekonomskim povjesničarem te istraživačem na Institutu okolišnih znanosti i tehnologije Autonomnog sveučilišta u Barceloni osvrnuli smo se na njegov intelektualni put koji je isprepleten s nastankom ekološke ekonomije, ekonomske grane koja kao ulaznu točku analize okolišnih sukoba postavlja prirodne procese, povezujući ih s funkcioniranjem kapitalističkog sistema industrijske proizvodnje. Kroz razlaganje povijesti i aktualnosti klimatskih izazova, dotaknuli smo se i teme odrasta, prava prirode te životinjskih i biljnih vrsta, zaštite okoliša za siromašne i diferencijacije između antropocena i kapitalocena.
  • 28. prosinca 2017. Padaj (jezična) silo i nepravdo!
    Produktivni paradoks Deklaracije
    o zajedničkom jeziku
    Fetiš znanstvene kompetentnosti, koji imaginarni sukob „znanosti“ i „politike“ izmješta izvan realnih socioekonomskih odnosa i historijskog procesa ideološke naturalizacije različitih (pa i jezičnih) praksi, svaki poziv na akciju lišava antisistemskog zahtjeva. Osvrt na ahistorijsko i depolitizirajuće polazište Deklaracije o zajedničkom jeziku, koju je grupa lingvista/kinja i intelektualaca/kinja s prostora bivše Jugoslavije okupljena na projektu „Jezici i nacionalizmi“ javnosti ponudila na potpisivanje početkom ove godine, piše Boris Buden.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 31. prosinca 2018. Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
  • 14. lipnja 2015.
    Featured Video Play Icon
    Postkolonijalna teorija i “realno postojeći kapitalizam”
    Pogledajte snimku predavanja Viveka Chibbera, održanog u sklopu programa konferencije 8. Subversive festivala: "Jedna od upečatljivijih kontradikcija postkolonijalne teorije jest da, iako samu sebe predstavlja kao okvir za analizu kapitalističke dominacije, odbija ideju univerzalne teorije. Stoga se i nalazi u nelagodnom položaju gdje priznaje da se kapitalizam globalizirao, međutim poriče da možemo doći do opće teorije njegova funkcioniranja i njegovih karakteristika. Radi se o dubokoj i poražavajućoj kontradikciji u samom srcu postkolonijalne teorije."
  • 31. siječnja 2021.
    Featured Video Play Icon
    Je li vrijeme za klasni coming out? Rasprava o knjizi Povratak u Reims
    "Knjiga Povratak u Reims nezaobilazni je predmet rasprave posljednjih nekoliko godina, pogotovo u njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Eribon proširuje Bourdieuov pojam autoanalize, pretvarajući ga u novi žanr koji osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju povezuje sa sociološkom studijom i političkim manifestom. U knjizi se prikaz i analiza ideološke preobrazbe radničke klase izmjenjuje s prikazom sukoba autora i društvenih normi u procesu postajanja subjektom te s političkom artikulacijom sukoba ili preklapanja različitih društvenih identiteta. U raspravi s autorom knjige posebno ćemo se usredotočiti na sukob klasnog i homoseksualnog identiteta, koji prožimlje čitavu knjigu, kao i na poziv autora knjige na klasni coming out, na iznošenje iskustva srama i nelagode života u radničkoj klasi, na mapiranje i kritičku analizu tog iskustva, kako bismo ga na koncu pretvorili u političku energiju."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve