O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu

Nakon što je u bijegu pred nacističkim režimom jedva izvukao živu glavu, Rafał Lemkin, poljski pravnik židovskog porijekla, posvetio se istraživanju režimskih pravilnika i načinima na koje je nedvosmislenost konačnih ciljeva strahovlade u njima zakrivena implikacijama. U svome djelu Vladavina sila osovine u okupiranoj Europi, pravnoj analizi nacističke vladavine, 1944. godine predložio je novi termin za posebnu vrstu masovnih zločina, genocid. Brojne definicije pojma koji je odigrao ključnu ulogu tijekom Nürnberškog procesa, kao i ograničenost njegovog konceptualnog okvira, predmet su ustrajnih polemika u pravnim, akademskim i aktivističkim krugovima. Budući da se u ovome tematu bavimo pitanjem trans genocida, fokusirat ćemo se na teoretičare_ke koji posljednjih tridesetak godina preispituju koncept i njegove manjkavosti s fokusom na kvir osobe, ne samo kao nepriznate žrtve historijskih genocida, već i njihov izostanak iz samih definicija.

Opća skupština Ujedinjenih naroda 1948. godine usvojila je Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, u kojoj je genocid definiran kao „bilo koje od sljedećih djela počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubijanje članova skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne boli članovima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno preseljavanje djece iz skupine u drugu skupinu”.

Ovo je ujedno i najraširenija definicija genocida, obično početak (a ponekad i kraj) većine debata o pitanju genocida. Na nju se, dakako, pri utvrđivanju zločina genocida i određivanju kaznenopravnih sankcija počiniteljima poziva i Međunarodni kazneni sud.

Čak i kada moralne i etičke implikacije ovog „zločina nad zločinima” ostavimo po strani, preostaju pitanja notorno teškog utvrđivanja genocidne namjere, kao i kompleksnosti geopolitičkih utjecaja i kulturnih pristranosti u odlučivanju zaslužuje li nešto biti imenovano kao genocid ili ne. Strah od narušavanja diplomatskih odnosa, primjerice, kumovao je mejnstrimizaciji eufemističkog pojma etničkog čišćenja. Isto tako, eurocentrizam, rasizam i sva sila drugih opresivnih strategija i mehanizama utjecat će na to hoće li žrtve uopće biti percipirane kao kolektivitet, kao i koliko će ozbiljno biti shvaćen uništavalački naboj određenih radnji. Kako je genocid prije svega pravni pojam, karceralna narav sustava ogleda se i u izostanku prevencijskih mehanizama.

Matthew Waites, koji se u svojim istraživanjima bavi temama seksualnosti, roda, globalnih kvir politika i sociologije ljudskih prava, u svome radu Genocide and Global Queer Politics analizirao je diskurs o genocidu, s naglaskom na postkolonijalne kontekste. Ukazao je na to da se suštinski patrijarhalni i heteronormativni korijeni nalaze kako u pokretačkoj logici genocida, tako i u analitičkim i kritičkim diskursima o njemu, koji kontinuirano isključuju kvir osobe. Jedan je od očitijih primjera potonjeg činjenica da se ni u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida kao zaštićene kategorije ne navode rod, seksualna orijentacija i/ili rodni identitet.

Na istome tragu Lily Nellans, u fokusu čijeg istraživačkog rada su međunarodni odnosi, studije genocida te feministička i kvir teorija, ustvrđuje da je nedostatno zadržati se na pitanjima predstavlja li nasilje nad kvir osobama genocid i treba li ih uključiti u definiciju ranjivih skupina. A Queer(er) Genocide Studies, Nellans zanimaju interakcija kviriteta s genocidom i načini na koje je impliciran u genocide koji odgovaraju zakonskoj definiciji.

U Queering Genocide as a Performance of Heterosexuality, Patrick Vernon, čiji je rad posvećen kvir, feminističkoj i dekolonijalnoj teoriji, genocidu i humanitarnoj intervenciji, analizira primjer genocida koji Mjanmar od 1970-ih naovamo provodi nad etničkom manjinom Rohindža. Vernon promatra genocidno nasilje kao izvedbu (post)kolonijalne heteroseksualnosti, s obzirom na to da razara koheziju ciljane zajednice tako da targetira društvene spone koje često slijede heteronormativnu logiku heteroseksualne nuklearne obitelji, binarnog razumijevanja spola/roda i monogamnih intimnih odnosa.

Kako ističe i Nellans, reprodukcija skupine, tj. članova nacionalne države, heteronormativna je jer se nereproduktivni seks smatra ugrozom projekta izgradnje nacionalne države. Logika je vrlo jednostavna: kako bi nacionalna država postojala, moraju postojati članovi te nacije, a njihovo postojanje osigurava reprodukcija kao osnovna svrha obiteljskoga života. Nacionalističko razumijevanje biološke i društvene reprodukcije temelji se na opozicijskom (M vs. Ž) i tradicionalnom (M > Ž) seksizmu, a heteronormativnost je neodvojiva od nacionalizma, iz čega slijedi da će projekt izgradnje države nerijetko dovesti do isključivanja i opresije kvir osoba kao najočitijih primjera neispravnog (performiranja) maskuliniteta i feminiteta.

Nellans ukazuje da naglasak na genocidu kao zločinu koji ometa kulturnu i biološku reprodukciju može umanjiti značaj nasilja nad stvarno ili percipirano nereproduktivnim članovima skupine, kao što su siromašne i kvir osobe, a s obzirom na to da se definicije genocida poput Lemkinove temelje na pretpostavci da određene kulturne skupine imaju suštinsku vrijednost zbog svojega doprinosa civilizaciji, nije dalek put do klasizma i elitizma.

Kvir teoretičar Lee Edelman u svojoj knjizi iz 2004. godine, No Future: Queer Theory and the Death Drive, tvrdi da je politički sustav kakvog poznajemo usmjeren prema legitimaciji vrijednosti koje se smatraju neupitnima, od kojih izdvaja inherentnu nevinost djece koja iziskuje našu obranu. Edelman ističe da se političke rasprave u čijem je fokusu zaštita djece bave pitanjem platonskog ideala Djeteta, i to Djeteta u budućnosti, a ne postojeće, stvarne djece. Ovaj fenomen naziva reproduktivnim futurizmom, te tvrdi da je njegova funkcija nametanje ideoloških ograničenja političkom diskursu, očuvanje privilegije heteronormativnosti i onemogućavanje mogućnosti kvir otpora. Studije genocida također su fokusirane na reproduktivni futurizam, a ciljane skupine često su konceptualizirane kao organski kolektivi, pri čemu se privilegira one koje se smatraju sposobnima za heteronormativno prirodnu i ispravnu reprodukciju.

Iako se slaže s drugim kvir teoretičarima da monogamni heteroseksualni par ima privilegiranu ulogu u društvu, Edelman dodaje da Dijete koje taj par proizvodi ima najpovlašteniji položaj jer utjelovljuje cilj društvenoga poretka. Naše kolektivne politike, dakle, trebaju biti usmjerene na vječno očuvanje ovoga poretka, ne za nas same, već za ovo buduće, imaginarno Dijete. Edelman u kviru, specifično kvir negativitetu, odnosno odbijanju društvenog i političkog poretka, vidi potencijal za subverziju logike reproduktivnog futurizma. Na pervazivnosti ideje o sadašnjoj žrtvi za buduće generacije imamo, između ostalog, za zahvaliti i protestantizmu, tenjegovom globalnom kulturnom utjecaju kao posljedici kolonijalizma i imperijalizma.

U ovom kratkom pregledu ključnih koncepata i doprinosa kvir teoretičara i kvir teoretičarki razmatranjima genocida, važno je još jednom sumirati zašto je institucija obitelji organizirajuća jedinica za većinu društvenih grupa, kako bismo razumjeli zašto su postojeće obiteljske hijerarhije i orodnjene uloge manevarska mjesta opresije za vršitelje genocidnog nasilja.

Za navedeno nam je stoga od presudne važnosti ranije spomenuti koncept heteronormativnosti, uključujući i pitanje seksualnosti, te nebinarno razumijevanje roda. Heteronormativnost, koja podrazumijeva set normirajućih društvenih praksi koje proskribiraju i organiziraju tzv. normalnu seksualnost utemeljenu na rodnoj binarnosti i privilegiranju heteroseksualnog seksa, prožima brojne aspekte našega života, od nacionalnosti, države, prava, rada, medicine, obrazovanja, trgovine do različitih aspekata kulture. Heteronormativnost ne samo da vodi u podjele između muškaraca i žena, već i podređenosti žena muškarcima, odnosno dovodi do potlačivanja svih onih koji se percipraju da neispravno izražavaju svoju maskulinost ili femininost, dakle kvir osoba.

Zašto nam je navedeno zapravo relevantno za razumijevanje genocidnog nasilja i na koji je način heteronormativnost intrinzično vezana uz nacionalizam?

Nellans je nacionalizam definirala kao oblik političkog identiteta koji sadrži dva međusobno povezana cilja – jedan teritorijalni — održati ili postići državnost, a drugi ideološki – osigurati vjeru u kolektivni identitet.

Brojne_i feminističke_i i kvir teoretičarke_i ukazuju na koji način i koliko je zapravo grupna reprodukcija – i biološka i socijalna – od presudne važnosti za nacionalističku praksu, proces i politiku. Istovremeno, grupna reprodukcija u modernoj nacionalnoj državi heteronormativna je, jer nereproduktivni seks prijeti projektu izgradnje države-nacije. Naravno da će ona tražiti načine da disciplinira nereproduktivni seks. Izgrađena na pretpostavljenoj prirodnoj binarnosti žena/femininost i muškarac/maskulinitet, nacionalistička shvaćanja biološke i društvene reprodukcije konstruiraju „heteroseksualnu vezu kao osnovu seksualne intimnosti, obiteljskog života i grupne reprodukcije“. Dakle, ne možemo odstraniti heteronormativnost iz nacionalizma i izgradnje države. Kao rezultat toga, nacionalizam najčešće rezultira isključivanjem i ugnjetavanjem kvir osoba, jednako kao što heteronormativnost omogućuje rodne uloge i obiteljske hijerarhije koje podržavaju genocidne procese. U konačnici, kako poentira autorica:

Naime, imajući u vidu da se većina istospolnih parova ne može biološki reproducirati te da su se kvir osobe kroz povijest percipirale kao neplodne, a obitelji kao središta kulturnog života, kvir osobe bez djece također ne igraju toliko važnu ulogu u prenošenju kulturnih normi i obrazaca. Dakle, proširenjem logike futurističkih definicija genocida, „smrti kvir osoba manje su genocidne od smrti nekvir osoba“.

Međutim, iako su kvir osobe desetljećima izostavljane iz istraživanja genocida , danas sa sigurnošću možemo ustvrditi da u svakoj skupini i u svakom vremenskom razdoblju, postoje kvir ljudi koji su neizbježno bili / jesu zahvaćeni genocidnim nasiljem. Ako se složimo da heteronormativnost ima važnu ulogu u stvaranju preduvjeta za genocid, možda se možemo složiti i s optimističnom opaskom da kvir, sa svojom antikapitalističkom oštricom, može biti i strateška poluga njegove prevencije, ali i prevencije drugih orodnjenih oblika nasilja.