O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu

Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Reflections in water deformed by the spectator Francois Morellet
Nakon što je u bijegu pred nacističkim režimom jedva izvukao živu glavu, Rafał Lemkin, poljski pravnik židovskog porijekla, posvetio se istraživanju režimskih pravilnika i načinima na koje je nedvosmislenost konačnih ciljeva strahovlade u njima zakrivena implikacijama. U svome djelu Vladavina sila osovine u okupiranoj Europi, pravnoj analizi nacističke vladavine, 1944. godine predložio je novi termin za posebnu vrstu masovnih zločina, genocid. Brojne definicije pojma koji je odigrao ključnu ulogu tijekom Nürnberškog procesa, kao i ograničenost njegovog konceptualnog okvira, predmet su ustrajnih polemika u pravnim, akademskim i aktivističkim krugovima. Budući da se u ovome tematu bavimo pitanjem trans genocida, fokusirat ćemo se na teoretičare_ke koji posljednjih tridesetak godina preispituju koncept i njegove manjkavosti s fokusom na kvir osobe, ne samo kao nepriznate žrtve historijskih genocida, već i njihov izostanak iz samih definicija.

 

Opća skupština Ujedinjenih naroda 1948. godine usvojila je Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, u kojoj je genocid definiran kao „bilo koje od sljedećih djela počinjeno s namjerom da se potpuno ili djelomično uništi nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, kao što je: (a) ubijanje članova skupine; (b) nanošenje teške tjelesne ozljede ili duševne boli članovima skupine; (c) namjerno podvrgavanje skupine životnim uvjetima kojima je cilj njezino potpuno ili djelomično fizičko uništenje; (d) nametanje mjera s namjerom sprječavanja rađanja unutar skupine; (e) prisilno preseljavanje djece iz skupine u drugu skupinu”.

 

Ovo je ujedno i najraširenija definicija genocida, obično početak (a ponekad i kraj) većine debata o pitanju genocida. Na nju se, dakako, pri utvrđivanju zločina genocida i određivanju kaznenopravnih sankcija počiniteljima poziva i Međunarodni kazneni sud.

 

Čak i kada moralne i etičke implikacije ovog „zločina nad zločinima” ostavimo po strani, preostaju pitanja notorno teškog utvrđivanja genocidne namjere, kao i kompleksnosti geopolitičkih utjecaja i kulturnih pristranosti u odlučivanju zaslužuje li nešto biti imenovano kao genocid ili ne. Strah od narušavanja diplomatskih odnosa, primjerice, kumovao je mejnstrimizaciji eufemističkog pojma etničkog čišćenja. Isto tako, eurocentrizam, rasizam i sva sila drugih opresivnih strategija i mehanizama utjecat će na to hoće li žrtve uopće biti percipirane kao kolektivitet, kao i koliko će ozbiljno biti shvaćen uništavalački naboj određenih radnji. Kako je genocid prije svega pravni pojam, karceralna narav sustava ogleda se i u izostanku prevencijskih mehanizama.

 

* * *

Matthew Waites, koji se u svojim istraživanjima bavi temama seksualnosti, roda, globalnih kvir politika i sociologije ljudskih prava, u svome radu Genocide and Global Queer Politics analizirao je diskurs o genocidu, s naglaskom na postkolonijalne kontekste. Ukazao je na to da se suštinski patrijarhalni i heteronormativni korijeni nalaze kako u pokretačkoj logici genocida, tako i u analitičkim i kritičkim diskursima o njemu, koji kontinuirano isključuju kvir osobe. Jedan je od očitijih primjera potonjeg činjenica da se ni u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida kao zaštićene kategorije ne navode rod, seksualna orijentacija i/ili rodni identitet.

 

Na istome tragu Lily Nellans, u fokusu čijeg istraživačkog rada su međunarodni odnosi, studije genocida te feministička i kvir teorija, ustvrđuje da je nedostatno zadržati se na pitanjima predstavlja li nasilje nad kvir osobama genocid i treba li ih uključiti u definiciju ranjivih skupina. A Queer(er) Genocide Studies, Nellans zanimaju interakcija kviriteta s genocidom i načini na koje je impliciran u genocide koji odgovaraju zakonskoj definiciji.

 

U Queering Genocide as a Performance of Heterosexuality, Patrick Vernon, čiji je rad posvećen kvir, feminističkoj i dekolonijalnoj teoriji, genocidu i humanitarnoj intervenciji, analizira primjer genocida koji Mjanmar od 1970-ih naovamo provodi nad etničkom manjinom Rohindža. Vernon promatra genocidno nasilje kao izvedbu (post)kolonijalne heteroseksualnosti, s obzirom na to da razara koheziju ciljane zajednice tako da targetira društvene spone koje često slijede heteronormativnu logiku heteroseksualne nuklearne obitelji, binarnog razumijevanja spola/roda i monogamnih intimnih odnosa.

 

Kako ističe i Nellans, reprodukcija skupine, tj. članova nacionalne države, heteronormativna je jer se nereproduktivni seks smatra ugrozom projekta izgradnje nacionalne države. Logika je vrlo jednostavna: kako bi nacionalna država postojala, moraju postojati članovi te nacije, a njihovo postojanje osigurava reprodukcija kao osnovna svrha obiteljskoga života. Nacionalističko razumijevanje biološke i društvene reprodukcije temelji se na opozicijskom (M vs. Ž) i tradicionalnom (M > Ž) seksizmu, a heteronormativnost je neodvojiva od nacionalizma, iz čega slijedi da će projekt izgradnje države nerijetko dovesti do isključivanja i opresije kvir osoba kao najočitijih primjera neispravnog (performiranja) maskuliniteta i feminiteta.

 

Nellans ukazuje da naglasak na genocidu kao zločinu koji ometa kulturnu i biološku reprodukciju može umanjiti značaj nasilja nad stvarno ili percipirano nereproduktivnim članovima skupine, kao što su siromašne i kvir osobe, a s obzirom na to da se definicije genocida poput Lemkinove temelje na pretpostavci da određene kulturne skupine imaju suštinsku vrijednost zbog svojega doprinosa civilizaciji, nije dalek put do klasizma i elitizma.

 

Kvir teoretičar Lee Edelman u svojoj knjizi iz 2004. godine, No Future: Queer Theory and the Death Drive, tvrdi da je politički sustav kakvog poznajemo usmjeren prema legitimaciji vrijednosti koje se smatraju neupitnima, od kojih izdvaja inherentnu nevinost djece koja iziskuje našu obranu. Edelman ističe da se političke rasprave u čijem je fokusu zaštita djece bave pitanjem platonskog ideala Djeteta, i to Djeteta u budućnosti, a ne postojeće, stvarne djece. Ovaj fenomen naziva reproduktivnim futurizmom, te tvrdi da je njegova funkcija nametanje ideoloških ograničenja političkom diskursu, očuvanje privilegije heteronormativnosti i onemogućavanje mogućnosti kvir otpora. Studije genocida također su fokusirane na reproduktivni futurizam, a ciljane skupine često su konceptualizirane kao organski kolektivi, pri čemu se privilegira one koje se smatraju sposobnima za heteronormativno prirodnu i ispravnu reprodukciju.

 

Iako se slaže s drugim kvir teoretičarima da monogamni heteroseksualni par ima privilegiranu ulogu u društvu, Edelman dodaje da Dijete koje taj par proizvodi ima najpovlašteniji položaj jer utjelovljuje cilj društvenoga poretka. Naše kolektivne politike, dakle, trebaju biti usmjerene na vječno očuvanje ovoga poretka, ne za nas same, već za ovo buduće, imaginarno Dijete. Edelman u kviru, specifično kvir negativitetu, odnosno odbijanju društvenog i političkog poretka, vidi potencijal za subverziju logike reproduktivnog futurizma. Na pervazivnosti ideje o sadašnjoj žrtvi za buduće generacije imamo, između ostalog, za zahvaliti i protestantizmu, tenjegovom globalnom kulturnom utjecaju kao posljedici kolonijalizma i imperijalizma.

 

* * *

U ovom kratkom pregledu ključnih koncepata i doprinosa kvir teoretičara i kvir teoretičarki razmatranjima genocida, važno je još jednom sumirati zašto je institucija obitelji organizirajuća jedinica za većinu društvenih grupa, kako bismo razumjeli zašto su postojeće obiteljske hijerarhije i orodnjene uloge manevarska mjesta opresije za vršitelje genocidnog nasilja.

 

Za navedeno nam je stoga od presudne važnosti ranije spomenuti koncept heteronormativnosti, uključujući i pitanje seksualnosti, te nebinarno razumijevanje roda. Heteronormativnost, koja podrazumijeva set normirajućih društvenih praksi koje proskribiraju i organiziraju tzv. normalnu seksualnost utemeljenu na rodnoj binarnosti i privilegiranju heteroseksualnog seksa, prožima brojne aspekte našega života, od nacionalnosti, države, prava, rada, medicine, obrazovanja, trgovine do različitih aspekata kulture. Heteronormativnost ne samo da vodi u podjele između muškaraca i žena, već i podređenosti žena muškarcima, odnosno dovodi do potlačivanja svih onih koji se percipraju da neispravno izražavaju svoju maskulinost ili femininost, dakle kvir osoba.

 

Zašto nam je navedeno zapravo relevantno za razumijevanje genocidnog nasilja i na koji je način heteronormativnost intrinzično vezana uz nacionalizam?

 

Nellans je nacionalizam definirala kao oblik političkog identiteta koji sadrži dva međusobno povezana cilja – jedan teritorijalni — održati ili postići državnost, a drugi ideološki – osigurati vjeru u kolektivni identitet.

 

Brojne_i feminističke_i i kvir teoretičarke_i ukazuju na koji način i koliko je zapravo grupna reprodukcija – i biološka i socijalna – od presudne važnosti za nacionalističku praksu, proces i politiku. Istovremeno, grupna reprodukcija u modernoj nacionalnoj državi heteronormativna je, jer nereproduktivni seks prijeti projektu izgradnje države-nacije. Naravno da će ona tražiti načine da disciplinira nereproduktivni seks. Izgrađena na pretpostavljenoj prirodnoj binarnosti žena/femininost i muškarac/maskulinitet, nacionalistička shvaćanja biološke i društvene reprodukcije konstruiraju „heteroseksualnu vezu kao osnovu seksualne intimnosti, obiteljskog života i grupne reprodukcije“. Dakle, ne možemo odstraniti heteronormativnost iz nacionalizma i izgradnje države. Kao rezultat toga, nacionalizam najčešće rezultira isključivanjem i ugnjetavanjem kvir osoba, jednako kao što heteronormativnost omogućuje rodne uloge i obiteljske hijerarhije koje podržavaju genocidne procese. U konačnici, kako poentira autorica:

„Kada genocid smatramo gnjusnim jer prijeti našem društvenom poretku, konstruiranom logikom reproduktivnog futurizma, time također obuhvaćamo kvir – karakterizirajući podjednako opasnim i destruktivnim zbog načina na koji budućnost dovodi u pitanje”.

Naime, imajući u vidu da se većina istospolnih parova ne može biološki reproducirati te da su se kvir osobe kroz povijest percipirale kao neplodne, a obitelji kao središta kulturnog života, kvir osobe bez djece također ne igraju toliko važnu ulogu u prenošenju kulturnih normi i obrazaca. Dakle, proširenjem logike futurističkih definicija genocida, „smrti kvir osoba manje su genocidne od smrti nekvir osoba“.

 

Međutim, iako su kvir osobe desetljećima izostavljane iz istraživanja genocida , danas sa sigurnošću možemo ustvrditi da u svakoj skupini i u svakom vremenskom razdoblju, postoje kvir ljudi koji su neizbježno bili / jesu zahvaćeni genocidnim nasiljem. Ako se složimo da heteronormativnost ima važnu ulogu u stvaranju preduvjeta za genocid, možda se možemo složiti i s optimističnom opaskom da kvir, sa svojom antikapitalističkom oštricom, može biti i strateška poluga njegove prevencije, ali i prevencije drugih orodnjenih oblika nasilja.

Novinarski projekt Utjecaj anti-trans narativa u medijima i političkim raspravama na prava i življenu stvarnost trans osoba realizira se u okviru potpore novinarskim radovima Agencije za elektroničke medije.

Vezani članci

  • 27. rujna 2024. Solidarnost kao uzajamna pomoć Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
  • 23. rujna 2024. Michel Foucault, “post” – izam i neoliberalizam Na tragu odredbi Erica Hobsbawma o dvama historiografskim pristupima – teleskopskom i mikroskopskom – autor kroz prvu leću prati neke Foucaultove misaone zaokrete, prividno kontradiktorne: od Foucaulta kao otpadnika strukturalizma nakon 1968. godine, do intelektualca koji se uklapa u poststrukturalističko odbacivanje znanosti, objektivnosti i istine te postaje misliocem novog somatizma; od Foucaulta kao „ikone radikala“ i onog koji flertuje s ljevičarenjem, do Foucaulta koji krajem 1970-ih drži predavanja o neoliberalizmu, a marksizam smatra povijesno prevladanim, pretvarajući se u zagovornika konvencionalnog „ljudskopravaštva“. Dubinsku dimenziju Foucaultova mišljenja i djelovanja obilježava nietzscheovstvo (njegov „aristokratski radikalizam“), a u predavanjima o neoliberalizmu, pak, izostaje jasna kritika. Foucaultova retorički nekonformna misao ipak ostaje sadržajno konformna i savršeno usklađena s vladajućim mislima i trendovima njegova doba.
  • 10. rujna 2024. Zapadni kanon i kontrakanon: nedostatak historijsko-materijalističke analize u književnoj kritici U tekstu se razmatraju manjkavosti zapadnog "kanona" i alternativnog "kontrakanona" u književnoj kritici i teoriji. I dok konzervativni branitelji uspostavljenog zapadnog kanona konstruiraju sakralni status za zaslužne ''genije'' i ''velikane", produbljujući larpurlartističke pretpostavke o tobožnjoj autonomiji umjetnosti obrisanoj od svakog traga politike, ni kontrakanonska kritika koja je nastala zamahom tzv. Nove Ljevice ne usmjerava se na političko-ekonomske dinamike, već prije svega na jezik i tekst. Unutar radikalne književne kritike (poststrukturalizma, feminističke kritike inspirirane Lacanom, postmarksističke kritike itsl.), posebno mjesto zauzimaju postkolonijalna kritika i na njoj utemeljene subalterne studije, jer preispituju uspostavu zapadnog kanona na leđima imperijalizma i kolonijalizma. Međutim, i postkolonijalna učenja su ustrajala na tomu da marksistička tumačenja ne mogu obuhvatiti korporealnost života na Istoku. Na tragu marksističkog književnog kritičara Aijaza Ahmada i teoretičara Viveka Chibbera, tekst stoga kritički propituje i postkolonijalni pristup Edwarda Saida (i drugih).
  • 5. rujna 2024. Nema većeg Nijemca od Antinijemca Autor analizira tzv. “antinjemačku” frakciju njemačko-austrijske ljevice, koja se iz povijesnih i političkih razloga snažno zalaže za podršku Izraelu, što ju odvaja od globalne ljevice koja uglavnom podržava borbu za slobodnu Palestinu. Ova frakcija smatra njemački nacionalizam i antisemitizam duboko ukorijenjenim problemima germanofonih društava, a u anticionizmu vidi rizik antisemitizma, te svoje proizraelsko stajalište opravdava kao nužno u kontekstu povijesne odgovornosti Njemačke za Holokaust. Takav stav izaziva sukobe na lijevoj sceni u Njemačkoj i Austriji, pri čemu antinjemački ljevičari druge ljevičarske skupine smatraju regresivnima zbog njihove podrške Palestini.
  • 25. kolovoza 2024. Oteta revolucija i prepreke emancipaciji: Iran na ivici Knjiga „Iran on the Brink: Rising of Workers and Threats of War‟ („Iran na ivici: radnička pobuna i prijetnje ratom‟), napisana u koautorstvu Andreasa Malma i Shore Esmailian, donisi historijski pregled Irana kroz klasnu analizu i globalnu geopolitiku. Konkretna analiza historijskih događaja i radikalno-demokratskih tradicija prije svega pokazuje kako se od Iranske revolucije 1979., kao najmasovnije revolucije i radničke borbe u svjetskoj povijesti, došlo do uspostavljanja Islamske republike te zaoštravanja odnosa SAD-a i Izraela s Iranom. Zauzimajući značajno mjesto u „palestinskom pitanju‟, odnosima s Libanom i Irakom, ova historija je značajna i radi razumijevanja suvremene situacije, te daje orijentire za internacionalnu ljevicu koja bi solidarnost s iranskim narodom gradila u pravcu emancipacije.
  • 23. kolovoza 2024. Izraelska kampanja protiv palestinskih stabala masline Autorica u ovome članku razmatra izraelsko sustavno uklanjanje palestinskih stabala masline, koje značajno utječe na palestinsku ekonomiju i kulturu. Masline su ključne za životne prihode mnogih obitelji te simbol otpora i kulturnog identiteta. Osim što se stabla uklanjaju, priječi se i ograničava njihova ponovna sadnja, što dodatno pogoršava ekonomsku nesigurnost naroda Palestine. Unatoč naporima da se maslinici obnove, dugotrajni rast ovih stabala otežava njihov oporavak.
  • 21. kolovoza 2024. Novi iracionalizam Tekst se bavi iracionalizmom u filozofiji, znanosti, historiji i ideologiji 19. i 20. stoljeća, pokazujući kako ova struja ima duboko reakcionaran i defetistički karakter. Iracionalizam u filozofiji i društvenoj teoriji nije slučajna pojava. György Lukács mu je u „Razaranju uma‟ pristupao kao sastavnom djelu mišljenja i djelovanja u uvjetima imperijalizma i kapitalističke ekspanzije. Bellamy Foster se na tom tragu osvrće na ključne figure moderne i suvremene filozofije iracionalizma, osvjetljujući njihovu reakcionarnu i apologetsku funkciju. Pored potiskivanja marksističke teorije i analize, te indirektne apologetike kapitalističkih društvenih odnosa, u ovim učenjima pod maskom radikalne kritike krije se mistifikacija tih odnosa i zakriva potreba za prevladavanjem kapitalizma. Autor se zalaže za racionalno orijentirani pristup, koji nosi potencijal za promjenom i ukidanjem sistema zasnovanog na eksploataciji, dominaciji, otuđenju, uništenju životnog prostora, iscrpljivanju prirodnih bogatstava i sveukupnom podrivanju opstanka čovječanstva.
  • 28. lipnja 2024. Kada je kamera oružje? Osvrnuvši se na pobjednički dokumentarni film ovogodišnjeg Berlinaea No Other Land, u režiji palestinsko-izraelskog kolektiva, koji je nastajao prije eskalacije 7. listopada, prateći odnos dvojice prijatelja-filmaša i reflektirajući kroz njihov odnos nasilje izraelskog aparthejda, autorica polemički pristupa programatskoj ideji kamere kao oružja Treće kinematografije. Problematizirajući načine na koje danas cirkuliraju slike (kako arhivski, tako i novosnimljeni materijali) u audiovizualnom polju posredovanom novim medijima i tehnologijom, razmatra kako drukčije organizirati njihovu distribuciju da bi se umaknulo komodifikaciji i sačuvalo njihov društveno-transformativni potencijal.
  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve