Tri strategije antifašizma globalnog Juga
Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
U tekstu „Promišljanje antifašističkih internacionalizama: Bandung, Beograd, Havana“, objavljenom u zborniku radova Antifašizam, Paul Stubbs zagovara uključivanje političkih tradicija globalnog Juga u promišljanje i istraživanje antifašizma. Indikativno je da to već nije opći konsenzus. Po svojim rezultatima i ambicijama antifašizmi globalnog Juga imaju obilniju i aktualniju ostavštinu od onih Europe ili SAD-a. Slijedeći liniju argumentacije Aime Cesairea o fašizmu kao povratku kolonijalizma u Europu, moderna kapitalistička kolonizacija je izvorni fašizam; a različite metode borbe protiv kolonijalizma na prostoru globalnog Juga su izvorni antifašizam.
Tri konferencije1“Promišljanje antifašističkih internacionalizama: Bandung, Beograd, Havana” in Lada Duraković and Andrea Matošević (eds.) Antifašizam: Zbornik odabranih radova s Petog međunarodnog znanstvenog skupa Socijalizam na klupi (Zagreb: Srednja Europa, 2023) – Afro-Azijska konferencija u Bandungu (1955.), Prva konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu (1961.) i Trikontinentalna konferencija u Havani (1966.) – koje Stubbs markira kao tekovine globalnog antifašizma, moguće je konceptualizirati kao artikulacije triju različitih ali isprepletenih dominantnih strategija antifašizma globalnog Juga. Bandung anticipira ideju „lokomotiva Juga“ – postkolonijalnih suverenih država koje razvojem mogu parirati nekadašnjim imperijama; Beograd uspostavlja nesvrstanost – diplomatsku orijentaciju i zajednički jezik velike većine zemalja globalnog Juga; Havana zagovara antikolonijalnu borbu – osnovni kontekst oružanih sukoba u nastajanju modernih država globalnog Juga.
Bandung i „lokomotive Juga“
Afro-Azijska konferencija u Bandungu, Indoneziji 1955. je konstitutivni događaj povijesti globalnog Juga. Postkolonijalne države prvi puta su se, na vlastitu inicijativu i bez posredstva imperijalnih sila, sastale kako bi pokušale uspostaviti vlastite političke prioritete i suradnje. Zbog toga je Bandung izvorište svih kasnijih tendencija udruživanja globalnog Juga. Bandung je zaslužan za formulacije koje su kasnije definirale nesvrstanost, kao i za diplomatsko prepoznavanje antikolonijalnih pokreta koji još nisu izborili nezavisnost (Gana, Cipar, Sudan). No, ono što je za Bandung distinktivno upravo je naglasak na dojučerašnjim kolonijama kao novim autonomnim i utjecajnim faktorima u međudržavnom poretku. „Nove Emergentne Sile“ poput Indonezije, Kine i Indije na konferenciji su zastupale vlastite interese i formirale savezništva onkraj blokovskih podjela.
Bandung se nije ponovio. Zaoštravanje Hladnog rata, koje je uslijedilo ubrzo nakon konferencije, idućih je dvadeset godina gurnulo druge strategije u prvi plan. S jedne strane pomirljivu nesvrstanost, s druge asertivni komunizam. Tek nakon što su obje te strategije poražene, polovicom sedamdesetih se vraća ideja drugačije modernizacijske putanje za države globalnog Juga. Mao se tada odmiče od marksizma-lenjinizma s formulom o „tri svijeta“, gdje više nisu sukobljeni kapitalizam i komunizam nego supersile (SAD i Sovjetski savez, Prvi svijet), globalni Sjever (Japan, Kanada, Europa) i globalni Jug. Julius Nyerere, najuporniji protagonist antifašizma globalnog Juga, u osamdesetima inicira South Commission, think-tank čiji izvještaj The Challenge to the South predstavlja ideju velikih zemalja globalnog Juga (Kina, Indija, Brazil) kao „lokomotiva Juga“ koje mogu pokrenuti i podržati regionalni razvoj i rast. Nyerereov glavni suautor u komisiji je bio Manmohan Singh, budući indijski premijer i inicijator BRICS-a.
„Lokomotive Juga“ nesumnjivo je najkonzervativnija od tri strategije antifašizma globalnog Juga, o čemu svjedoči i to da se period njena uzleta preklapa s periodom pobjede fašizma, odnosno konsolidacije kapitalističkog i imperijalističkog globalnog sistema u sedamdesetima i osamdesetima. Ipak, pod cijenu integracije u Washingtonski konsenzus, brojne su države globalnog Juga izgradile administrativne, vojne, sigurnosne, akademske, medijske i infrastrukturne kapacitete koji im omogućuju da djeluju kao protagonisti na globalnoj razini u skladu s aspiracijama Bandunga.
Akronim BRICS (Brazil, Russia, India, China, South Africa) nastao je kao investitorska dosjetka Goldmana Sachsa kojom upućuju globalni kapital na nova potencijalna tržišta. Iako inicijative kao što su New Development Bank i Belt and Road bude nadu u novo i smislenije ulaganje u stvarne potrebe globalnog Juga, njihova logika za sada jednostavno reproducira neoliberalne formule pod čijim se uzusima BRICS i formirao. Dok se za osnivače BRICS-a moglo tvrditi da predstavljaju, uvjetno, mutatis mutandis, liberalne tradicije svojih zemalja (Singh, Hu Jintao, Medvedev), trenutačni vođe grupacije su heroji globalnog reakcionarnog zaokreta (Modi, Xi Jinping, Putin). To opravdava bojazan da BRICS ne predstavlja novu globalnu konstelaciju u kojoj Jug napokon ima svoje institucije, logistiku i program; nego samo reprodukciju tradicionalne europske geopolitičke formule „sfera utjecaja“ koja pouzdano generira imperijalne sukobe, osvajanja i konzervativizam.
Beograd i nesvrstanost
Konferencija u Beogradu, Jugoslaviji 1961. uspostavlja Pokret Nesvrstanih. Revolucionarne i popularne konotacije riječi „pokret“ su opravdane budući da Nesvrstani predstavljaju geopolitičku inovaciju u kontekstu Hladnog rata. Novonastale države okupile su se oko zajedničkog straha od podređenosti svjetskom kapitalu i imperijalizmu. Nesvrstani su preživjeli niz poraza radikalizma šezdesetih (pučevi u Indoneziji, Alžiru, Gani, Brazilu; Sino-Sovjetski raskol; Sino-Indijski rat; Šestodnevni rat; razaranje Vijetnama; pobjeda Zapada u Kongu; opstojnost portugalskog carstva; Francafrique; konsolidacija aparthejdskih režima Izraela, Južne Afrike i Rodezije…), da bi sedamdesetih ostali konsolidirana pozicija koja u UN-u, najčešće kroz Grupu-77, zagovara razoružanje, antiaparthejd i ekonomsku preraspodjelu na globalnoj razini.
Dva najveća uspjeha Nesvrstanih u sedamdesetima su naftni embargo koji su zemlje OPEC-a uvele Zapadnim zemljama kao odmazdu za podršku Izraelu u Jomkipurskom ratu i tako prvi put realizirale ideju kartela globalnog Juga koji koriste svoje strateške resurse kontra zapadne hegemonije; te usvajanje prijedloga New International Economic Order (predvođenog, između ostalih, Juliusom Nyerereom) na generalnoj skupštini UN-a, 1974. godine, kojim se zagovaralo uspostavljanje nove globalne razvojne strategije koja bi poništila efekte kolonijalizma.
Ipak, ovi uspjesi Nesvrstanih brzo su amortizirani s obzirom da nastaju u periodu kada Nixonova administracija formalizira hladnoratovske pobjede Johnsonove administracije. Politika war on drugs kriminalizira globalni Jug; formira se G7 kao konzistentna interesna skupina euroatlantske supremacije; brazilska vojna hunta koordinira operaciju Condor; otvara se diplomacija SAD-a i Kine; svijet se dolarizira napuštanjem zlatnog standarda. SAD odbija usvojiti NIEO. Efekti naftnog šoka koriste se za konsolidaciju kapitalizma na Zapadu i režima odanih Zapadu na Jugu.
Trajne ostavštine Nesvrstanih su suštinska promjena odnosa snaga u UN-u te uspostavljanje diplomatskog kontinuiteta u odnosima država globalnog Juga koje pripadaju različitim „blokovima“, kontinentima i razvojnim putanjama. Dok je prije Nesvrstanih UN bilo lako doživjeti kao ekstenziju volje SAD-u (primjeri Korejskog rata ili Taiwana kao predstavnika Kine u Vijeću sigurnosti), nakon Nesvrstanih SAD je često bila primorana biti „sama protiv svih“ oko pitanja aparthejda, ratova i razvojnih politika.
BRICS je nemoguće zamisliti bez ovih ostavština. Južnoafrički ANC je direktni lučonoša antiaparthejdske kampanje Nesvrstanih, što se i značajno manifestiralo kroz uspješnu tužbu za genocid protiv Izraela na Međunarodnom sudu pravde. Najznačajniji svjetski progresivni lider zadnjih dvadeset godina, Lula de Silva, vodi diplomaciju Brazila u duhu Nesvrstanih, čime popravlja izgubljeni kontinuitet osujećen pučem vojne hunte 1964. Ova dimenzija BRICS-a budi najviše nade u formiranje stvarne alternative suvremenom međunarodnom poretku. Dok se „lokomotive Juga“ oslanjaju na parametre razvoja zapadnog kapitalizma, nesvrstanost je proces dekolonizacije i dekonstrukcije tih parametara u smjeru održivosti, sigurnosti i solidarnosti.
Trikontinentala i antikolonijalna borba
Trikontinentalna konferencija u Havani, na Kubi, 1966. godine, predstavlja vrhunac radikalne globalne diplomacije šezdesetih. Agenda je bila eksplicitno anti-imperijalistička, anti-kolonijalna, revolucionarno internacionalistička. Istovremeno, predvodnice svjetske revolucije Sovjetski Savez i Kina, iako su sudjelovale na konferenciji, već su bile u poodmakloj fazi svog raskola, što je bitno utjecalo na koordinaciju i koherentnost akcijskih planova zamišljenih u okviru Trikontinentale. Kina će se uskoro povući u svoju orbitu kroz pretumbacije kulturne revolucije, a Sovjetski Savez koncentrirati na obranu već postojećih ulaganja (što će rezultirati pobjedama u Indiji i Vijetnamu, porazima u Etiopiji i Afganistanu).
Inicijativu globalne antikolonijalne borbe u sedamdesetima i osamdesetima preuzimaju Kuba i Libija. Najvažniji rezultati ovog perioda oružanih borbi su politička emancipacija donedavno duboko kolonizirane Središnje Amerike, propast portugalskog carstva u Subsaharskoj Africi, poraz aparthejdskih režima juga Afrike, preživljavanje palestinskog pokreta otpora, Iranska revolucija. Iako Kuba i Libija nisu mogle nadoknaditi ulogu Kine i Sovjetskog Saveza, moguće je u ovom periodu prepoznati razvoj novih ideoloških i organizacijskih sinteza koje su aktualne i za suvremeni antifašizam. Prije svega su to feministički, zeleni, sahelski marksizam Thomasa Sankare čiju je revoluciju Gornje Volte u Burkinu Faso inspirirao i podržavao Gadafi; te ozbiljna vojna intervencija Kube u ratovima za nezavisnost Namibije, Angole i Mozambika (uz logističku pomoć Tanzanije Juliusa Nyererea). Vojna pobjeda združenih snaga Kube i afričkih antikolonijalnih pokreta protiv aparthejdske Južne Afrike trebala bi se slaviti kao međunarodni praznik solidarnosti.
Iako brojni i inspirativni, današnji antikolonijalni pokreti se odvijaju u globalno reakcionarnom kontekstu. Posljednje desetljeće obilježeno je globalnim sukobima koji svojom brojnošću i intenzitetom nadmašuju period Hladnog rata. Ovi sukobi se ne mogu svesti isključivo na antikolonijalnu logiku već svjedoče o širem gomilanju suštinskih kapitalističkih kontradikcija – klimatske promjene, rasijalizirane nacionalne države, imperijalne ostavštine rane moderne, paralelne krize nomadstva i seljaštva, milenaristički religijski programi, enklave strateških resursa i trgovinskih punktova… Niti je moguće tvrditi da „lokomotive Juga“ u ovim sukobima nude emancipatornu viziju. Države BRICS-a danas, uglavnom, vode kapitalističke klase i državni aparati koji pokušavaju zatomiti popularne pokrete.
Iako pruža diplomatsko i resursno utočište Rusiji nakon invazije na Ukrajinu, ne djeluje da BRICS ima potencijal ili kapacitet postati vojni savez. Uvriježena zapadnjačka kritika BRICS-a je da se radi o nemogućem savezništvu jer npr. Indiju i Kinu dijele duboki strateški sukobi. Zato treba s opreznim optimizmom pozdraviti što nove članice BRICS-a predstavljaju u tim uvriježenim analizama režime u konfliktu ako ne i vječno suprotstavljene „civilizacije“ (Iran i Ujedinjeni Arapski Emirati odnosno Etiopija i Egipat).
***
Zlatni period antifašizma globalnog Juga, čije različite strategije predstavljaju konferencije u Bandungu, Beogradu i Havani, i danas ima žive odjeke, prije svega kroz neočekivano dug kontinuitet BRICS udruženja. Taj kontinuitet i konzistencija postignuti su kroz dublju integraciju u globalnu kapitalističku logiku; upravo putem metoda razvoja, upravljanja i planiranja, koje je poslijeratni postkolonijalni antifašizam pokušao dekonstruirati i svrgnuti. Tako su izgrađene suverenost, diplomacija, a odnedavno i trgovinska logistika globalnog Juga koji djeluju autonomno, iako ne i neovisno od tradicionalnog kapitalističkog centra.
Ostaje primamljivo otpisati BRICS kao povratak blokovskih podjela ili prijeratnih multipolarnosti koje su integralni dio imperijalističke faze kapitalizma i utoliko ne predstavljaju ništa novo niti transformativno, dapače. Ipak, moguće je i očekivati da BRICS aktualizira svoje antifašističke korijene. Jednostavno zato što, koliko god se „lokomotive Juga“ trenutno trudile imitirati svoje sjeverne uzore, ostaje činjenica da su prve na udaru svih katastrofičnih efekata kapitalističke modernizacije koje globalni Sjever već stoljećima uspijeva eksternalizirati. Ovaj uvid u stvarne uloge i uvjete suvremenih borbi oduvijek je glavna komparativna prednost antifašizma globalnog Juga i krajnji je čas da ove tradicije budu opće poznate i prepoznate kao neizostavni dio bilo kakvog antifašističkog razmišljanja i organiziranja.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.
