Populisti ne integriraju mase u političke procese

Čitav je spektar značenja ideje populizma: od pozitivno konstruiranog političkog stila do negativno nabijenog termina kojim (uglavnom) liberalni mediji podjednako demoniziraju sve što se stigmatizira kao „ekstremno lijevo“ i „ekstremno desno“. I dok populistička retorička strategija upotrebljava kategorije poput „narod“ (spram „elita“) ili „99%“ (spram „1%“) te nastoji uvjeriti da je na strani „većine“, važno je istaći da je populistički stil nešto sasvim drugo od ozbiljnog političkog organiziranja masa. Masovna politika, koja se gradi kroz dugoročnije i ukorjenjenije masovne partije, pokrete i društvenost radničke klase, ne oslanja se na medijsku prezentnost stranaka i glasačku podršku pasivnog naroda, već na demokratičnu i institucionalniju (samo)organizaciju masa. O različitim ciljevima lijevih i desnih populizama, ograničenjima postmarksističke verzije populizma, usponu populističke desnice, neoliberaliziranju lijevog centra i nestanku radničke ljevice u Italiji, razgovarali smo s Davidom Broderom tijekom njegova gostovanja na 15. Subversive festivalu.

Govor Mattea Salvinija tijekom proslave 30. godišnjice osnutka Sjeverne lige u Bergamu, Italija, 29. ožujka 2015. godine (izvor: Philip Hunt @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)

Kako definirate populizam i na koje se sve načine ovaj termin koristi u srednjostrujaškim medijima i teorijskim odnosno političkim krugovima? Što je masovna politika i kako biste je usporedili s populizmom?

Populizam postoji u mnogo različitih obličja; kao brend koji stranke i pokreti teže kultivirati, ali i kao pejorativni označitelj. Naravno, možemo primijetiti i određene razlike u načinu na koji se primjenjuje u akademskim i istraživačkim krugovima, te njegove proliferacije u suvremenim političkim debatama.
 
U današnjim medijima, osobito liberalnim, populizam se kao sveobuhvatni, pogrdni termin redovito koristi za različite aktere koje se doživljava autsajderima. Radikalno lijeve i ekstremno desne opcije nerijetko se izjednačava kao populističke. Također, neke ekstremno desne stranke žele se prikazati kao populističke kako bi se distancirale od negativnih konotacija vlastite političke tradicije. Primjerice, francuska stranka Le Rassemblement National, koju predvodi Marine Le Pen, tvrdi da se ne svrstava ni lijevo ni desno, nego uz narod protiv elita.
 
Općenitije gledano, možemo govoriti o populističkom političkom stilu, koji ne prihvaća nužno ovakav transverzalni, ni-lijevi-ni-desni identitet, ali ipak mobilizira i stavlja u opoziciju kategorije kao što su „narod“ i „elite“ ili pak „99 posto“ i „1 posto“, kako je to artikulirao David Graeber u pokretu Occupy Wall Street.
 
U Sjedinjenim Državama postoji karakteristična tradicija Populističke stranke koja svoje korijene vuče iz kasnog 19. stoljeća, a poznati su nam i drugi slični primjeri, poput ruskih narodnjaka. Radi se o specifičnim iskustvima djelovanja agrarnih stranaka, često u obrani interesa ljudi koji su se našli na udaru katastrofa u bankarskom sektoru, kao u slučaju SAD-a.
 
Dakle, termin je sam po sebi poprilično sklizak; oscilira između znanstvene uporabe unutar koje se primarno razmatra kao politički stil ili retorička strategija, nasuprot njegovog korištenja u svrhu delegitimacije ili demonizacije.
 
Paolo Gerbaudo i Marco Revelli proveli su zanimljiva istraživanja o suvremenom populizmu na primjeru Italije, čvrsto ustrajući da se isti razlikuje od masovne politike u pogledu organizacijske logike, izgradnje masovnih partija te uspostavljanja struktura koje integriraju široke mase u političke procese, poput lokalnih partijskih podružnica i radničkih klubova u kojima se nekoć gradio društveni život. Slične ideje prakticiraju i kršćansko-demokratska udruženja (na izbore se ide poslije mise) odnosno sindikalni pokret koji održava svoju vezu s radničkim partijama.
 
Pod masovnom politikom uglavnom se misli na organiziranu i strukturiranu integraciju masa u demokraciju tijekom 20. stoljeća. Ne radi se isključivo o upražnjavanju općeg prava glasa, već o tome da same mase postaju protagonisti.
 
Populistički politički stil zapravo ne pretpostavlja mase kao svoj adresat, a samozvane populističke stranke ne organiziraju mase, nego nastoje osvojiti izbornu podršku glasačkog tijela te pasivnu potporu naroda kojeg one same kreiraju, uokviruju i definiraju kroz diskurzivne strategije. U suštini pokušavaju ustvrditi da ljudi koji su glasali za njih legitimno predstavljaju „narod“, neovisno kako ga definirali – u opoziciji prema elitama, koje se sumnjiči za krađu demokracije, ili prema imigrantima i strancima općenito. U svakom slučaju, pretpostavlja se niži intenzitet participacije, a shodno tome i niži nivo demokratičnosti.
 

U knjizi First They Took Rome trasirate uspon tzv. populističke desnice u Italiji od 1990-ih do danas, ukazujući na sličnosti i razlike s obzirom na druge zapadnoeuropske države. Kako su neoliberalne reforme otvorile put ekstremnom desnom populizmu u Italiji?

Centralno mjesto u mojoj knjizi zauzima teza da se uspjeh takozvanih desnih populističkih snaga poput Lige (Lega), a sve više i Braće Italije (Fratelli d’Italia), stranke fašističkih korijena, uglavnom manifestirao kroz osvajanje podrške tradicionalnih birača desnog bloka, do čega dolazi nakon kolapsa stare Demokršćanske stranke tijekom 1990-ih, i perioda Berlusconijeve vlasti. Time su donekle porušene prethodne barijere između desnog centra i ekstremnije, pa i bivše fašističke desnice.
 
Tijekom protekla tri desetljeća, na polju povijesnog sjećanja i pristupâ antifašizmu došlo je do legitimizacije ovih ekstremnije desnih aktera, uz još oštrije imigracijske politike te jačanje nacionalnog identiteta, koji se nesumnjivo napaja i razočaranjem nad time kakvim se europski projekt (kojemu se većina Talijana i Talijanki u početku pridružila vrlo entuzijastično) pokazao u praksi.
 
Teza da se razočarani birači radničke klase okreću ekstremnoj desnici može odvesti na krivi trag. Glavni faktor njezina jačanja je radikalizacija postojećih birača i biračica desnog bloka, kao i demobilizacija povijesne baze ljevice, koju su provele neoliberalizirane stranke poput talijanske Demokratske stranke, koja svoju tradiciju u najvećoj mjeri vuče iz stare Komunističke partije, a dijelom iz redova demokršćana i socijalista. Cjelokupni birački blok desnice čitavo vrijeme zapravo stagnira. Kvaka je u tome što svjedočimo masovnom povlačenju radničke klase iz političkog procesa – ogromnom opadanju izborne izlaznosti, kao i stranačkog odnosno sindikalnog članstva.
 
Neoliberalne reforme su ključni faktor ovog procesa. Naime, pod krinkom europeizma, u sklopu priprema Italije za prelazak na euro, a na tragu određenih ideja o modernizaciji njezine ekonomije i smanjivanja nepovoljnog konkurentskog položaja u odnosu na Njemačku kojeg je dodatno potenciralo usvajanje zajedničke valute, recepti neoliberalizirane talijanske ljevice u osnovi su nalagali ukidanje radničkih prava i elemenata države blagostanja, za koje su se izborili poslijeratni radnički pokreti i radničke partije.
 
Ovo je također poprimilo formu nerijetko grube retoričke ofenzive u kojoj su se iznova mobilizirali tropi na kakve nailazimo i u njemačkim medijima. Primjerice, moglo se čuti da su mladi Talijani i Talijanke, među kojima je visoka nezaposlenost, ili radnici_ce na iznimno nisko plaćenim poslovima, zapravo lijeni i neproduktivni, te da nisu zaslužili pravo da u potpunosti budu Europljani.
 
Retorika, ali i konkretne političke mjere koje propisuje tzv. lijevi centar u Italiji prilično su elitističke i preusmjerile su ga ka pretežno srednjoklasnoj i starijoj bazi. Štoviše, unatoč okupljanju vrlo različitih struja, demokrati danas osvajaju manje glasova od nekadašnje Komunističke partije, čak i tijekom kasnih 1980-ih. Kompozicija njihova biračkog tijela u dubokoj je korelaciji s njegovom klasnom strukturom: vjerojatnije je da će za njih glasovati oni koji posjeduju više bogatstva.
 
Dakle, zapravo svjedočimo nadmetanju između ovog tipa neoliberalnog centra i desnice, koje pravoj radničkoj ljevici zatvara prostor djelovanja te joj u posljednje vrijeme onemogućava ikakve pobjede, kao inspiraciju i nadu da je nekakva drugačija politika moguća.
 

Koje su specifičnosti postmarksističkog modela lijevog populizma kojega su teorijski artikulirali Ernesto Laclau i Chantal Mouffe, te koliko je podesan za projekt lijeve masovne politike?

Laclau i Mouffe polaze od neizbježne intuicije da je radnička klasa, koja je s radničkim organizacijama u 20. stoljeću činila bazu radničkih partija u zapadnim zemljama s demokratskim izbornim sustavima – opustošena i fragmentirana. Više nije moguće osloniti se na industrijsku armiju rada koja postepeno raste, postajući sve kompaktnijom i koherentnijom silom.
 
Lijevi populizam u njihovoj teoriji, poput mnogih odgovora na ovaj historijski trend koji dolaze s ljevice, nastoji reorganizirati ono što nazivaju „narodom“ i definirati ga kao svojevrsni kolektor koji okuplja različite zahtjeve i identitete (bilo da je riječ o društvenim pokretima iz 1960-ih i 1970-ih, napose feminističkim pokretima, borbama oko seksualnih sloboda, identiteta, rase, imigracija itd.), ali i ukazati na raznolikost u kompoziciji subalternih skupina te različitih gubitnika neoliberalizma, od silazno mobilnih srednjih klasa do prekarnog radništva.
 
Snaga ovog projekta je u tome što nastoji ostvariti koheziju i organizaciju kroz političku mobilizaciju, do čega ne dolazi spontano na radnom mjestu ili u društvu. Naravno, pitanje je kako bi to uopće i bilo moguće bez političke mobilizacije i neke vrste diskurzivnog mitotvorstva.
 
Međutim, ograničenje njihova lijevog populizma, ma koliko bio učinkovit u kreiranju izbornih mobilizacija, leži u tome da je prilično slab kada treba uspostaviti granularnu, duboko ukorijenjenu organizaciju, kakva je u pravilu potrebna da bi se ostvarilo pravu društvenu promjenu, osobito ako imamo u vidu da moć radništva nije toliko jednostavno izraziti kroz medije i takvu vrstu izbornog nadmetanja.
 
Iskustva koja bismo mogli nazvati lijevo-populističkima, nastala do određene mjere pod utjecajem Laclaua i Mouffe, kao što su Podemos, France Insoumise, ali i preliminarna predsjednička kampanja Bernieja Sandersa te Laburistička partija pod Corbynovim vodstvom, zabilježila su kratke nalete izbornog uspjeha te pokazala sposobnost kreiranja novih političkih linija podjele. Međutim, retrospektivno gledajući, ni jednom od spomenutih aktera nije uistinu pošlo za rukom preobraziti takve trenutke u duboko ukorijenjene, dugoročnije organizacijske napore koji bi mogli ustrojiti kontra-moć u organiziranoj politici.
 
Naravno, tijekom 20. stoljeća je većina lijevih stranaka i partija u zemljama zapadne Europe, a osobito u SAD-u, uglavnom bila u manjini i u oporbi. Ipak, često bi uspijevale utjecati na nacionalnu političku agendu i iz opozicije.
 
Problem je u tome što današnje pop-up stranke, sa svojom labavom, diskurzivnom kombinacijom silnica, u pravilu ne uspijevaju uspostaviti nikakvu dugotrajniju institucionalnu prezentnost. Usto, teško se nose s izgradnjom kadrova i ne uspijevaju biti centri oblikovanja javnog mnijenja, a kamoli društvenosti radničke klase, poput starih radničkih partija.
 

Koji je značaj E. P. Thompsonove sintagme „moralna ekonomija“ odnosno Marxova koncepta „historijskog i moralnog standarda“ za lijevu politiku?

Koncept moralne ekonomije temelji se na ljudskim očekivanjima – načinima na koje percipiramo sami sebe i svoje mjesto u društvu. Thompsonova argumentacija oslanja se na povijest pokretâ koji su zapravo stali u obranu pogaženih prava i očekivanja iz ranijeg perioda.
 
To pogotovo vrijedi za povijesne seljačke pokrete, koji su uglavnom branili dotadašnji status quo, umjesto da ponude nekakvu transcendentalnu viziju društvene promjene. Protivili su se razvoju događaja koji je započeo sporijim ritmom još za vrijeme feudalnog perioda, i nastavio prodorom kapitalizma. Ista stvar se događa i s pokretima zanatlijskih radnika iz zapadne Europe u 19. stoljeću – dolazi do obrane postojećih prava i privilegija od nadirućeg kapitalizma koji proždire sve pred sobom, uništava sve prijašnje spone zajedništva itd.
 
Ista kontradikcija pojavljuje se i u povijesti radničkog pokreta i njegovih zahtjeva. Pokreti koji su deklarativno usmjereni ka kreiranju socijalističke budućnosti, reorganizaciji društva, promjeni očekivanja u pogledu društvenih uloga, zapravo se često oslanjaju na rezervoar koncepcija o izgubljenoj pravednosti i jednakosti.
 
Možemo to zamijetiti i u specifičnim aktualnim kontradikcijama spomenutih lijevih populističkih iskustava, koja često evociraju ideju da su u fordističkom periodu radnička prava bila snažnija, poslovi stabilniji, javne usluge kvalitetnije itd., i da je sve to uništeno u proteklih nekoliko desetljeća. Dio kontradikcije je u tome što su mlađi ljudi puno prijemčiviji za tu ideju od generacije koja je proživjela kolaps fordističkog poretka.
 
U Britaniji se tijekom Corbynova perioda često tvrdilo da je Laburistička partija izgubila dušu, i da je prijeko potrebno vratiti se reformističkom duhu laburističke vlade iz 1945. godine, koja je uspostavila Nacionalnu zdravstvenu službu (National Health Service, NHS). Granice takvog apela postaju jasnije uzmemo li u obzir stvarni renome te vlade, koji umnogome nije toliko pohvalan, naročito u pogledu njezine kolonijalne politike.
 
Međutim, čak i ako se slažemo da je posrijedi mitotvorstvo na temelju pogrešnog tumačenja povijesti, prednost takvog okvira je što ukazuje na NHS kao općepriznato postignuće Partije iz toga vremena, koje pomaže ljudima da dobiju potpuniju sliku društvene transformacije kakvoj težimo. NHS je servis koji je besplatan za sve. Neovisno o kritikama koje bismo mogli uputiti na njegov račun, u osnovi predstavlja ideju univerzalnih servisa i zato može poslužiti i u mobilizaciji kao moćna politička sabirna točka. U zemljama u kojima nije moguće ukazati na takva postignuća kao potencijalne temelje političkog angažmana, vrlo je teško uvjeriti ljude da je isti vrijedan truda i uloženog vremena, te da je njime moguće nešto postići.
 
Kontradikcija je i u tome da se (kao što argumentira G. M. Tamás u zanimljivom članku pod naslovom „Telling the Truth About Class“) radnički pokret u Europi dobrim dijelom svoje povijesti zapravo bavio dovršavanjem buržoaske revolucije i obranom prosvjetiteljskih vrijednosti naspram stvarnih uvjeta u kojima su se one pojavile te konkretnih načina na koje su se politički formirale (između ostalog i kroz dugogodišnje isključivanje velikog dijela stanovništva čak i iz glasačkog te drugih temeljnih prava), ali i njihova uvelike kolonijalnog i rasističkog karaktera.
 
Pitanje na koje i lijevi populizam pokušava dati odgovor jest kako početi od postojećih ljudskih očekivanja, zdravog razuma naslijeđenog od ranijih društava, te mobilizirati to u potencijalno transformativnu, a ne samo reakcionarnu ili utopijsku silu.
 

Koji su kratkoročni i dugoročni učinci prioritiziranja političke agitacije kroz medijske nastupe s iznimno personaliziranom promocijom izbornih kandidata i kandidatkinja, uz jaku prisutnost na društvenim mrežama? Možete li usporediti takav način djelovanja s komunikacijom koja se odvija na terenu odnosno uživo?

Naša je moć bitno slabija u areni korporativnih medija i podesnije ju je organizirati na druge načine. U talijanskom slučaju, Silvio Berlusconi pokrenuo je i pokupovao gomilu televizijskih postaja te ih iskoristio u svrhu vlastite promocije. Ljevica ne smije koristiti iste strategije – one naprosto neće funkcionirati. Moramo graditi strukture i organizacije izvan buržoaske politike, koje će omogućiti ljudima da se obučavaju kao politički_e aktivisti_kinje i lideri_ce.
 
Jedna od prednosti političke agitacije na društvenim mrežama jest što dobro odgovara načinu na koji ljudi sve više konzumiraju medije. Kada bi neka stranka danas pokušala promovirati svoj program prodajom novina na ulici, bila bi to puno neučinkovitija metoda komuniciranja s većinom ljudi negoli prije pedeset ili stotinu godina.
 
Podemosov YouTube TV kanal i organiziranje na društvenim mrežama koje provodi Momentum u Engleskoj ili France Insoumise u Francuskoj pokazali su se iznimno učinkovitima u dopiranju do vrlo široke publike. Međutim, njihovo je ograničenje u tome što od svojih pratiteljica i pratitelja ne traže pravu političku participaciju ili posvećenost, već im se obraćaju kao pasivnim glasačima, konzumentima njihovih poruka.
 
Svaki od ovih političkih aktera obilježen je jasnom podjelom – s jedne strane stoji aktivistička baza iz koje su proizašli, i koja se u pravilu nalazi na radikalnoj ljevici. Dapače, u France Insoumise je čak i među vodećim članovima bilo puno bivših trockista, pripadnika_ca malih skupina. U Podemosu također – unatoč inicijalnim tvrdnjama da se ne svrstava ni na ljevicu ni na desnicu, njegovi glavni kadrovi u velikoj mjeri dolaze s radikalne ljevice. Dakle, postoji podjela između aktivističke vrhuške s jedne strane i ciljane publike njihove poruke s druge.
 
Jedno od ograničenja ovakve mobilizacijske forme jest u tome što ni blizu ne uspijeva prevladati taj jaz. Budući da se obraćaju bazi putem medija, ovi pokreti i stranke u konačnici kroje svoju poruku u maniri marketinškog zadatka, ili se pokušavaju prilagoditi imaginiranom popularnom mnijenju radničke klase, koje zapravo ne konstruiraju same.
 
Primjerice, u slučaju Brexita, suparničke liberalne proeuropske i ekstremno desne populističke snage zapravo su postavljale okvir debata, dok je Corbynova Laburistička partija uglavnom pokušavala balansirati između te dvije pozicije, umjesto da kreira alternativnu perspektivu kojom će intervenirati u te debate. Slična dinamika na djelu je i kod drugih lijevih populističkih aktera u kontinentalnoj Europi.
 
Dva su razloga zbog kojih je važno organizirati se uživo. Naravno, prije svega, time doprinosimo ukorjenjivanju političkog organiziranja u praktičnim problemima i konkretnim pitanjima. U pokušaju izgradnje masovne partije s društvenim korijenima koji odolijevaju protoku vremena, također je važno sudjelovati u lokalnim izborima, a ponekad čak i organizirati se oko naizgled banalnih pitanja, kako bi politička snaga pokazala da ima sposobnost upravljanja, da je zaista u doticaju s ljudima i njihovim svakodnevnim problemima, te da je u stanju poduzeti nešto kako bi ih adresirala.
 
Sastajati se uživo bitno je i zbog sljedećeg razloga – iako komentare na društvenim mrežama po svoj prilici svakodnevno objavljuje veći dio populacije nego prije dvadeset ili trideset godina, ta forma komunikacije zapravo nije najbolja za podrobne rasprave, ne pomaže ljudima da prevaziđu nabacivanje prvoloptaškim argumentima i duboko polariziranim stavovima. Sastanci uživo puno više pogoduju strukturiranim i produktivnim raspravama, lišenima one vrste agonizma i animoziteta koju je moguće naći u online prostorima. Nadalje, korisni su naprosto kako bi pokreti i partije mogle strukturirati vlastite rasprave i donositi demokratske odluke u prostoru koji nije ostrašćen i koji je pošteđen od vanjskih utjecaja.
 
Problem nekih od spomenutih političkih aktera jest što nisu izgradili strukture za debate i rasprave unutar vlastitih redova, pa se prijepori prelijevaju u skandale i polemike koje proizvode korporativni mediji, neprijateljski nastrojeni prema njihovim interesima. Iako je teško rekreirati uvjete kakvi su postojali tijekom 20. stoljeća jer su ljudi možda manje voljni, dostupni, a osobito manje naviknuti sudjelovati u političkim sastancima uživo, bilo bi korisno pokušati ponovno uspostaviti takvu praksu.
 

Kako komentirate to da akteri koji se u političkom spektru svrstavaju na ljevicu ili pristaju uz neke elemente lijevih programa, zagovaraju koordinaciju ili koalicije s desnim populističkim snagama?

Iako intelektualci poput Michela Onfrayja, pa i neki koji su bili članovi France Insoumisea u početnim godinama, te različite crveno-smeđe publikacije zagovaraju ideju svojevrsnog ujedinjenog fronta populista protiv globalista, pogledamo li realnu situaciju u pojedinim državama, takvo što se ne događa. Nije moguće navesti političku snagu koja se zaista ne svrstava ni lijevo ni desno. Najbliže tome vjerojatno je bila stranka Pet zvjezdica u Italiji, iako je zanimljivo da se ista pretvorila u poprilično centrističku, čak i proeuropsku stranku, izgubivši pritom većinu podržavatelja. Nije se uspjela održati na okupu.
 
Problem s usporedbom između lijevog i desnog populizma jest što se u suštini ne bore za iste stvari. Ciljevi desnih populista u bitnome su manje transformativni od lijevih, a oni sami puno su otporniji na percepciju da nisu uspjeli provesti promjenu.
 
Uzmimo kao primjer talijansku stranku Liga, na čelu s Matteom Salvinijem, koja je od 1990-ih opetovano bila na vlasti, nedavno od 2018. do 2019. godine. Iako je obavija određena aura euroskepticizma i često se tvrdi da je to stranka koja ima namjeru izvući Italiju iz Europske unije, nije učinila nijedan korak u tom smjeru. Nije se čak ni pokušala ozbiljnije sukobiti s EU oko proračunskog deficita i sličnih stvari.
 
Liga artikulira vrlo kontradiktorne pozicije, istovremeno braneći državu blagostanja i ogromne porezne rezove, te predstavlja pastiš nespojivih politika. Međutim, ono što je motivira i okuplja njezinu bazu nisu stavovi o navedenim pitanjima, već ogorčeni talijanski nacionalizam. Tijekom njezinih mandata na vlasti podrška u ispitivanjima javnog mnijenja znala bi joj porasti i na preko 30 posto, dok su stranke poput Syrize ili Podemosa puno podložnije kritikama na račun neuspjeha u provođenju svojih transformativnih ciljeva.
 
Glavni, pa čak i većinski dio izborne baze lijevih i desnih populista u svim je zemljama uglavnom sastavljen od podržavatelja struja uz koje se i same političke opcije svrstavaju. Ni jedni ni drugi nisu rekonfigurirali politiku i prevladavali povijesne podjele između ljevice i desnice.
 
Svakako stoji da je, barem na razini retorike, diskursa i stila, populističko huškanje naroda na elitu sve raširenije u američkoj Republikanskoj stranci, kao i u britanskoj Konzervativnoj stranci, što ranije nije bio slučaj. U to se očekivano uklapa i pokušaj kreiranja vlastite specifične reakcionarne klasne politike, usmjerene prema premorenim radničkim obiteljima, nasuprot pretpostavljenih intelektualnih woke kozmopolitskih elita s ljevice.
 
Često se tvrdi da je Donald Trump imao kapacitet za transverzalnu interpelaciju, koja nadilazi kategorije ljevice i desnice, te da je pridobivao najamno radništvo koje se razočaralo Demokratskom strankom itd. Ima istine u tome da je privukao neke najamne radnike, ali oni čine tek mali udio njegova glasačkog tijela, manje od 10 posto.
 
Premda je većina političkih sustava zapadnih zemalja naočigled nestabilna, ideja istinski transverzalne lijevo-desne fronte zapravo se nije ozbiljila u praksi i poprilično je neizgledna politička oklada.
 

Kako bi se ljevica trebala postaviti prema konceptima dualne moći – koordinaciji angažmana u predstavničkoj politici s izgradnjom paralelnih mreža uzajamne pomoći i drugih struktura u civilnom društvu? Koji su dosezi lijevih grassroots mobilizacija i parlamentarnih stranaka tijekom proteklih desetak godina u pogledu osiguravanja duljeg kontinuiteta njihovog političkog djelovanja?

Mnogi društveni pokreti koji su se pojavili nakon krize iz 2008. godine – potaknuti financijskim pitanjima, društvenim beznađem, sviješću o izgubljenoj demokraciji i izgubljenim prilikama za uspjeh, osobito za mlade ljude koji ne uspijevaju izgraditi karijere i riješiti stambeno pitanje – izvršili su snažan utjecaj postavljanjem političkih linija razdvajanja i izražavanjem opozicijskog sentimenta te nezadovoljstva.
 
Međutim, ti su se pokreti brzo ugasili. Ljudi su izašli na ulice, iznijeli svoje zahtjeve i pokazali svoj gnjev, ali nitko ih nije poslušao. Postojeće socijaldemokratske stranke su ih ignorirale, i to im je dijelom dalo podstrek te pokrenulo energiju koja je proizvela nove lijeve pokrete i stranke.
 
Dakle, u slučaju Podemosa, France Insoumisea, pa čak i britanske Laburističke partije (gdje je antiratni pokret vjerojatno bio važniji od pokreta protiv mjera štednje), stranačka politička mobilizacija nastupila je nakon što su pokreti zauzimanja ulica već značajno oslabjeli, kao pokušaj da se kompenzira izostanak ukorijenjene moći uličnih pokreta.
 
Iako su politički slogani poput „99 posto protiv 1 posto“ neophodni za postavljanje političkih linija razdvajanja i izgradnju kadrova te aktivističkih baza, njihov je vijek trajanja kratak. Iznimno je teško graditi trajniju mobilizaciju koja ne pokušava poprimiti institucionalniju formu, između ostalog zato što će mnogi ljudi koji su bili najteže pogođeni krizom imati najslabije kapacitete za političku mobilizaciju – primjerice, oni koji su zaposleni na više radnih mjesta ili brinu o drugima.
 
Tijekom proteklih desetljeća, između ostalog zbog zaokreta u socijaldemokratskim strankama, ideje političke reprezentacije na meti su općeg nepovjerenja u politiku i politički proces. Međutim, smatram da je neka razina delegiranja moći neizbježna, da mora doći do određene podjele političkog rada.
 
U suštini, trebali bismo se organizirati na demokratski i transparentan način, kako bismo mogli pozvati svoje čelne ljude na odgovornost, umjesto da se pretvaramo da ne postoje, kao u nekima od ovih pokreta. Time zapravo kreiramo neformalnu hijerarhiju koja skupinama prijatelja i znanaca (ili pak ljudima koji imaju previše slobodnog vremena) omogućava da dominiraju i slome pravedniju, inkluzivniju formu reprezentacije.
 
Desni populisti ne moraju nužno graditi društvenu bazu jer mogu odnijeti političku prevagu tako što će izdominirati medijski prostor, služeći se oštrom i polarizirajućom retorikom, budući da ne teže transformirati način na koji moć funkcionira u društvu. Ne pokušavaju vratiti moć onima kojima je moć oduzeta, nego naprosto mobilizirati izbornu podršku kako bi se borili za pitanja koja su im prioritetna.
 
Problem je upravo u tome što ljevica želi demokratizirati moć i distribuirati je među ljudima, zbog čega nužno mora graditi bazu i strukture koje daju moć onim ljudima koji se u pravilu ne nalaze na vodećim pozicijama, ne upravljaju svojim radnim mjestima, ne predvode svoje zajednice, i vjerojatno nisu stekli vrstu obrazovanja ili imali životne prilike koje bi im omogućile da budu aktivni u javnom životu. Motivaciju za takve poduhvate prije svega bi trebalo tražiti na političkoj ili čak etičkoj razini, pored toga što predstavljaju i prijeko potreban element dugoročne izgradnje te širenja utjecaja lijevih partija.
 
Parlamentarno djelovanje i kandidiranje na izborima imaju ulogu u tome, osobito zato što većina ljudi još uvijek misli da se politika odvija prema tom modelu, kojega načinom organizacije prati i većina srednjostrujaških političkih debata. Dakle, bilo bi pogrešno držati se podalje od izborne politike, osobito jer je danas po svoj prilici teže izgraditi moć na radnom mjestu i strateški se organizirati izvan neposredno političke arene. U svakom slučaju, iznimno je bitno upotpuniti to strategijom koja će se u većoj mjeri oslanjati na grassroots organiziranje u lokalnim zajednicama, kako bi ljudi izgradili samopouzdanje i kapacitete da interveniraju u politiku i izraze svoje zahtjeve.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 27. siječnja 2015. Političke organizacije različitog ideološkog predznaka i izgradnja paralelnih struktura u društvu
  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.
  • 1. ožujka 2018. Dok se svaka kuharica ne politizuje Dovođenje u pitanje eksplanatorne moći historijsko-materijalističke analize eksploatacije žena nije samo udaljilo feminističku borbu od socioekonomskih pitanja, nego i otvorilo put aproprijaciji progresivnih dosega socijalističkog i marksističkog feminizma. Iz 9. broja časopisa Stvar prenosimo tekst u kojem Maja Solar analizira položaj žena u carističkoj Rusiji i nakon Oktobra, ukazujući na važnost promišljanja „ženskog pitanja“ kao dijela klasne borbe i emancipatornih dosega revolucionarnog nasljeđa u području socijalnih, ekonomskih i političkih prava, koja su danas ponovo pod direktnim udarom kapitala.
  • 25. srpnja 2021. Nema prava na život bez pristojne nadnice "Valja obratiti pozornost na temeljne radne standarde Međunarodne organizacije rada (International Labour Organization, ILO), sastavljene od osam konvencija, među kojima nije i ona o minimalnoj nadnici niti išta vezano uz minimalne nadnice. To je naprosto zapanjujuće. Konvencije jamče slobodu udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje, zabranjuju dječji rad, diskriminaciju, prisilni rad, itd. Međutim, izostaje konvencija o nadnicama, i to nije slučajno, jer je nadnica mjesto na kojem se kapital i rad frontalno sukobljavaju. Ova konvencija očito nije ušla u temeljne radne standarde tripartitnog sustava ILO-a iz političkih razloga."
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 22. studenoga 2020. Politika nije isključiva privilegija stranaka Politička ljevica koja pretendira na osvajanje moći izbornim metodama ne može biti samo posrednik izvanparlamentarnih aktivnosti, već mora i potaknuti demokratsku samoorganizaciju odozdo. U intervjuu sa Stathisom Kouvelakisom, političkim teoretičarem i bivšim članom Syrize razgovarali smo o srazu grčke vlade pod njezinim vodstvom s neoliberalnim centrom eurozone, makedonskom pitanju, režimima i sukonstituciji roda, klase i rase, kulturalizaciji Gramscijevog poimanja hegemonije te ograničenom dosegu komunikativne racionalnosti u političkom polju.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve