Bez obzira na ključne sličnosti, poput nadređenog im identitarnog esencijalizma, suvremene stranke ekstremne desnice mogle bi se diferencirati na one koje promoviraju čistu neoliberalnu politiku i one koje se zalažu i za protekcionističke mjere. Političke struje ekstremne desnice nisu antikapitalističke, čak i kada koriste elemente takvog diskursa: društvena kolektivnost koja im je u osnovi je hijerarhijski ustrojena nacionalna zajednica, podređena vlasti i određena spram vanjskog neprijatelja. Debatirati s ekstremnom desnicom u navodno neutralnom polju rasprave stoga je besmisleno, jer daje još više prostora politikama mržnje. Donosimo intervju s politologom Janom Rettigom.
U svojem izlaganje na seminaru Centra za radničke studije „Nacionalizam, populizam i nova desnica“, ustvrdili ste kako nacionalizam stvara nacije, a ne obrnuto. Možete li elaborirati ovu tezu?
Cilj mi je bio podsjetiti na argumentacijsku liniju koja postoji već 50-60 godina. Kada govorimo o nacijama i nacionalizmu, treba imati na umu da nacija, u ontološkom smislu, ne postoji. Sve zajednice, čak i prije nacija ili prije nacionalizma, bile su mješovite zajednice, i to po različitim kriterijima: jeziku, etnicitetu, teritorijalnom podrijetlu, religiji… Oduvijek je postojao narativ koji teži svojevrsnoj kolektivizaciji, odnosno uspostavljanju hegemonijske kolektivnosti, a nacija je tek najmodernija takva forma kolektivnosti, stara kojih tristotinjak godina.
Uvijek je u pitanju moć – tko integrira druge kulture ili utječe na njihovo nestajanje i tko u konačnici određuje koja zajednica predstavlja vrhunac razvoja. Dakle, nacionalizam stvara nacije u koje ljudi potom vjeruju. Ekstremna desnica pokušava nas uvjeriti da su nacije oduvijek postojale – u Njemačkoj se pozivaju na germanskog poglavicu Hermana, u Hrvatskoj na kralja Tomislava, u Ukrajini na Vladimira I., koji vlada od 980. do 1015., iako oni zapravo nisu imali veze s nacijama.
Kakav je odnos između nacionalne, odnosno identitarne dimenzije i ekonomije u političkom imaginariju europskih stranaka ekstremne desnice?
Europska ekstremna desnica zapravo nije razjedinjena, ali u ekonomskom smislu postoji čista neoliberalna struja i protekcionistička struja s potisnutom neoliberalnom tendencijom, kakav je, primjerice, francuski Nacionalni front.
Osnovna diferencijacija između nacionalizma ekstremne desnice i drugih konzervativnih desničara, odnosno drugih sektora koji se služe nacionalističkom argumentacijom, jest identitarni esencijalizam ekstremnog nacionalizma, koji u određenom smislu postaje cilj koji je nadređen ekonomiji.
Segmenti europske ekstremne desnice koji su relevantni u izbornom smislu, više se ne priklanjaju ovoj staroj, fašističkoj, korporativnoj ideji o primatu političkog nad ekonomskim. Takve struje još uvijek postoje, ali nisu relevantne. Međutim, nacija, odnosno nacionalizam, i dalje služi kao ultimativno opravdanje za gotovo sve, pa i ekonomiju. Dakle, ekonomija mora služiti naciji, što se formulira kroz nacionalistički narativ, i u tome leži specifičnost ekonomskog diskursa ekstremne desnice, bilo u neoliberalnoj ili protekcionističkoj varijanti.
Kakav je odnos ideoloških ekonomskih narativa europskih stranaka ekstremne desnice i njihovih konkretnih ekonomskih politika jednom kada dođu na vlast (primjerice, stranke Fidesz u Mađarskoj)?
Sve dok stranke nemaju perspektivu osvajanja vlasti, mogu prilično slobodno argumentirati i mijenjati svoju poziciju, sve dok to ne ispada toliko nekoherentno da počne predstavljati problem za biračko tijelo. No takve stranke imaju tu mogućnost jer ne snose nikakvu odgovornost.
Ne postoji opći konsenzus oko toga, no ja svrstavam Fidesz na ekstremnu desnicu. Njihovi se argumenti nisu previše mijenjali tijekom godina, a provode ekonomsku politiku koja je do određene mjere heterodoksna. Dakle, iako s jedne strane implementiraju ultraliberalne ili neoliberalne mjere poput režima workfarea, i pokušavaju izgraditi izvozno orijentiranu ekonomiju, s druge strane provode protekcionističke mjere intervencijama u bankarski sektor, u financijski sektor kao takav, ili npr. u građevinski sektor, a na svemu tome rade ne samo na razini narativa, već i s realnim i praktičnim ciljem izgradnje nacionalne buržoazije, nacionalne (više) srednje klase, koja bi mogla održavati takav razvoj. To je generalni cilj, za čije se ostvarenje ne biraju sredstva.
Pitanje je koja je cijena ovakvog projekta i kako on utječe na unutarnji razvoj Mađarske, u smislu društvenih sukoba, visine nadnica itd. Također, sumnjam da za takav projekt izgradnje nacionalne buržoazije i srednje klase na periferijama Europe ima dovoljno vremena, kako iz desne, nacionalističke, tako i iz lijeve perspektive. Mislim da je ovdje grčki primjer ilustrativan. Grčka je svojevrsna periferija, a trenutno je veća periferija Europe nego što je to bila prije pet godina.
Vrlo je brzo postalo očigledno koja su ograničenja postavljena regionalnom ili nacionalnom projektu koji odskače od onoga što dopušta kapitalistički centar, a u Europi je to Njemačka, odnosno njemački kapital. Ekonomska kriza u koju sustav neprekidno ciklički upada vratit će se, i to ubrzo. Dakle, kapitalistički centar uvijek će periferiji nametati određene mjere kako bi zaštitio svoj kapital i profite.
Što karakterizira socijalne države kakve zagovara desnica? Koliko su takvi projekti inkluzivni i obuhvatni kada je riječ o pokrivanju potreba socijalne reprodukcije neheteronormativnih subjekata i migrantske populacije?
Sve nacionalne stranke ekstremne desnice na prvo mjesto stavljaju vlastitu nacionalnost, pritom izravno referirajući na model socijalne države. AfD (Alternative für Deutschland) neće otvoreno reći „Nijemci na prvome mjestu“, ali je to iz njihova programa vrlo očito. Međutim, FPÖ (Freiheitliche Partei Österreichs) kaže „Austrijanci na prvome mjestu“, UKIP (United Kingdom Independence Party) – „Britanci na prvome mjestu“, Nacionalni front – „Francuzi na prvome mjestu“ itd. Dakle, svi oni imaju poprilično ekskluzivističko poimanje socijalne države.
Postoji neoliberalni ogranak krajnje desnice, koji nema u vidu socijalnu državu (tzv. welfare state), nego „workfare state“. Ne pokušavaju zamisliti skladnu zajednicu u kojoj svi dobro žive, nego zajednicu u kojoj vlada velika konkurencija, u kojoj je svatko primoran sudjelovati.
Postoje određene razlike i u pristupu migrantskom pitanju. Npr., Nacionalna fronta na ovogodišnjim predsjedničkim izborima u programu postavlja zahtjev za smanjenjem neto imigracije na 10 000 osoba godišnje. Za imigracijsku zemlju poput Francuske, ako uzmemo u obzir i njezinu kolonijalnu povijest, taj je broj gotovo jednak nuli.
AfD se barem do otprilike 2015. godine zalagao za migracijski model tzv. kanadskog tipa, koji je više ili manje obilježen sustavom bodovanja i procjene migranata na temelju njihova kompeticijskog potencijala – jesu li visoko obrazovani, kakve su im poslovne kompetencije, dolaze li s obitelji, itd. Boduje ih se u skladu s time, a postignu li zadovoljavajući broj bodova dozvoljava im se ulazak u zemlju, i potom vjerojatno mogu koristiti beneficije socijalne države, ako su im potrebne. AfD se više ne zalaže za takav model, jer se neoliberalno krilo, koje ustraje na kompeticiji, odcijepilo, pa im se u tom smislu i politika promijenila.
Kada govorimo o socijalnoj reprodukciji neheteronormativnih zajednica, uzmimo kao primjer Partei für die Freiheit, koja izričito odbija adresirati spomenuto pitanje. No i velika većina ekstremno desnih stranaka odbija prihvatiti takav način života, takvu subjektivaciju, i stoga ona za njih ne postoji, smatraju da je atipična i da se ne smije promicati ni u kojem obliku. Pritom se AfD nalazi u neobičnoj kontradikciji. Naime, jedna od dopredsjednica stranke na federalnoj razini živi u otvorenoj lezbijskoj vezi, s posvojenom djecom, ali AfD o tome ne govori i na tome ne temelji svoju politiku.
Nisam siguran kako se u AfD-u i među njegovim simpatizerima ova kontradikcija racionalizira, ali postoje studije koje se bave tzv. homonacionalizmom, u kojima se tvrdi da su desničari u stanju prihvatiti ono što smatraju „abnormalnim načinom života“, koji na koncu vide kao odraz zapadne postmoderne civilizacije, što im je još uvijek prihvatljivije od prijetnje izvana, gdje im najopasniju prijetnju predstavljaju islamski migranti sa svim karakteristikama koje im pripisuju, poput reakcionarnih oblika obiteljskog života i tome slično. Dakle, „ovakav način života je ipak bolji, i s njim bi se dalo živjeti, pa čak i stati u njegovu obranu pred vanjskom prijetnjom.“ Dakle, radi se o formaciji u kojoj postoji vanjski neprijatelj, što potencijalno može izvršiti legitimaciju takvih načina života, no tek na vrlo marginalnoj razini.
Možemo li reći da je “kapitalistički realizam” temeljni set ekonomskih uvjerenja među svim ekstremno desnim strankama (bilo da je riječ o njihovoj neoliberalnoj ili desnoj-kejnzijanskoj varijanti)? Dolaze li ikakvi istinski antisistemski impulsi iz tog polja?
Slažem se da bismo to mogli nazvati kapitalističkim realizmom ili možda prihvaćanjem kapitalizma kao statusa quo, što je prisutno među gotovo svim relevantnim strankama ekstremne desnice.
Na pitanje postoje li nastojanja da se formuliraju antisistemski, antikapitalistički odgovori, odgovorio bih primjerom rasprave koja je sredinom 2000-ih vođena u Nacionaldemokratskoj stranci Njemačke, historijskoj nacističkoj stranci iz 60-ih, kao i u krugovima oko nje. Raspravljalo se o konceptu takozvane lokacijski ili prostorno orijentirane ekonomije, uz fokus na regionalne ekonomske cikluse i samoodrživost. Bila je to usputna rasprava koja nije utjecala na generalnu militantnost stranke, jer je NPD u izbornom smislu marginalna stranka, iako se i dalje radi o najvećoj nacističkoj stranci u Njemačkoj, pa to nije bilo potrebno razrađivati, ni intelektualno, ni teorijski.
Ekstremno desni pokreti i stranke više su puta pokušali upravljati NPD-om kako bi uključili antikapitalizam u njegovu agitaciju, ali na toliko tankoj ideološkoj osnovi da se to lako može dekonstruirati. To nije antikapitalizam već naprosto narodni nacionalizam i jedino što mogu suprotstaviti kapitalizmu jest ideologija narodne zajednice, ideologija zajedništva naroda, privid narodnog drugarstva – ako se podrede zajednici u dovoljnoj mjeri, svi će ljudi biti zbrinuti, ali to je otprilike granica, ne ide se dalje od toga. Stoga se zapravo ne radi o stvarnim antisistemskim alternativama.
Mislim da nije najbitnije ono što teorijski i intelektualno elaboriraju u socioekonomskim terminima, već da opasnost leži u trenutku njihove društvene integracije u obliku koji nadomješta pojedine aspekte socijalne reprodukcije i na određenim razinama čak preuzima ekonomske funkcije ili elemente.
Na seminaru CRS-a naveo sam primjer fenomena iz ruralne Istočne Njemačke, gdje u malim sredinama više nema omladinskih klubova, kao ni civilnog društva. Nestanak omladinskih klubova osobito je zanimljiv, jer su nacisti počeli masovno agitirati i dolaziti u kontakt s mladim ljudima preko sličnih organizacija, koje je bilo lako oformiti i preko njih manipulirati mladima, no koje su istovremeno ispunjavale društvenu funkciju. U tim se klubovima odvijala neka aktivnost za mlade ljude u selima, gdje se nije puno toga događalo, čak i ako je to samo bilo ispijanje piva svake večeri u prostoriji privatne organizacije koja nalikuje na omladinski klub. To ispunjava neku vrstu društvene funkcije i može biti opasno počne li se širiti.
Sarah Wagenknecht iz njemačke stranke Die Linke, ali i druge lijeve snage u Europi, poput Nizozemske socijalističke partije, u zadnje se vrijeme dodvoravaju desnom biračkom tijelu, odašiljajući dvosmislene poruke o migrantskim politikama. Wagenknecht slijedi retoričku egidu “njemački radnici na prvome mjestu, a zatim ostali, ako uopće”. Može li se išta pragmatično postići ovakvom taktikom i kakve to dugoročne posljedice donosi za lijevu strategiju?
Prije svega, iako je Sarah Wagenknecht bila isturena kandidatkinja na izborima, ona nije predsjednica stranke die Linke. Naime, unutar die Linke, a po svoj prilici i u nizozemskoj Socijalističkoj partiji, postoje različite struje. Ne radi se o monolitnom bloku koji zauzima ovakvu poziciju i o tome se dosta žestoko sporilo proteklih tjedana.
Ne mislim da postoji ikakva korist koju možemo izvući iz takve stategije. Možemo to argumentirati pragmatično, prema broju glasova. Die Linke neprekidno gubi glasove koje dobiva AfD. Na izborima 2013. godine izgubila je oko 800 000 glasova koji su otišli AfD-u, a na zadnjim izborima daljnjih oko 400 000 glasača die Linke odlučilo se za AfD. Ovo je pragmatična argumentacija, ali demonstrira da je nacionalistički narativ definitivno desni narativ, kojim ljevica očito ne može pridobiti glasove na toj razini.
Naravno, nacionalizam treba odbaciti i na ideološkoj razini – za to ne bi smjelo biti mjesta u lijevoj aktivističkoj perspektivi. Ljudi očajnički traže objašnjenje situacije u svijetu, a nacija je snažan narativ, ponekad možda i prvi koji im je na pameti, pa zato posežu za njim u argumentaciji, no ljevica se nipošto ne smije postaviti oportunistički i koristiti naciju kao zajednički okvir ili pokušati izgraditi bolju naciju, itsl. Umjesto toga, treba se povezati s ljudima, uključiti u njihove borbe, doznati koji su njihovi problemi i zajedno ih adresirati na društvenoj, a ne na nacionalnoj razini. Mislim da je to jedina strategija.
Bilo bi dobro da ljevica odbaci nacionalistički narativ kao takav, upravo zato što je potrebno imati perspektivu uistinu postnacionalne solidarne zajednice. Ako ga sami prolongiramo, kako će ljudi ikada početi razmišljati o nečemu drugačijem od upravo ovakve vrste kolektivne subjektivizacije? Također, trebamo biti realistični kada razmišljamo koliko će nam vremena biti potrebno da promijenimo svijet u kojem danas živimo, što podrazumijeva da već sada trebamo započeti s aktivnostima na terenu, te zalaganjem i borbom za svoje ciljeve gdje god i kad god se za to pruži prilika.
Na koji način predstavnici krajnje desnice funkcioniraju kao sugovornici u medijima? Koje bismo komunikativne strategije mogli upogoniti kako bismo javno dekonstruirali njihovu poruku? Može li se išta postići pokušajem da se „u konstruktivnoj debati s ekstremnom desnicom dođe do kompromisa“?
U Njemačkoj se 2010. godine vodila takozvana debata o Sarrazinu. Thilo Sarrazin je bivši socijaldemokrat koji je objavio knjigu naslova Deutschland schafft sich ab (Njemačka uništava samu sebe), i u njoj izložio teze protiv migranata, teze o genetskim predispozicijama kvocijenta inteligencije i tome slično, koje su dale vjetar u leđa ekstremnoj desnici.
Potom se ispostavilo da je Sarrazin iznio apsolutno pogrešne statistike. Međutim, njegov je odgovor glasio: „To je nebitno, pustio sam ove brojke u javnost, i sada je na toj javnosti da donese odluku što će s njima.“ To je taj takozvani post- ili anti-fakticizam. On je u svijet pustio nekakav podatak, koji je bio dovoljan da potakne raspravu. Njegov je cilj bio pokrenuti raspravu – njega ne zanima je li statistika ispravna, radi li se o milijunu premalo ili previše. Međutim, rasprava na takvim osnovama posve je bezvrijedna. Nikada se neću pronaći na zajedničkom terenu u raspravi s osobom kojoj je osnovni cilj potaknuti strah i progurati kako god formuliranu politiku straha, koja se potom transformira u politiku mržnje. Zašto bih onda na to trošio svoje vrijeme?
Ne mislim da postoji strategija kojom se možemo suprotstaviti AfD-u na razini parlamentarne politike ili na medijskoj razini. Preživjeli su sve skandale, od nacista i antisemita u svojim redovima, do e-mailova s govorom mržnje koji su kolali njihovim društvenim krugovima i mrežama itd., i kroz 4 godine stekli 26 000 dodatnih članova. Ne moramo razgovarati s dužnosnicima. Nema šanse da njihove narative dekonstruiramo na njihovu terenu. No ono što možemo učiniti jest razgovarati s ljudima u sportskim klubovima, kafićima. Trebamo intervenirati i iznijeti našu poziciju gdje god se nešto odvija i kada god su ljudi spremni razgovarati.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
31. prosinca 2018.Društveni razvoj ekonomskih ideja
Ekonomija se u javnom i akademskom diskursu (samo)prezentira kao objektivna znanstvena disciplina koja, zahvaljujući svojoj neutralnosti i apstraktnosti, predstavlja neophodni alat za donošenje političkih odluka. Toni Prug svoje je izlaganje temeljio na tezi kako razvoj ekonomske misli ukazuje na njenu uvjetovanost društvenim i političkim kontekstom – ortodoksna, odnosno neoklasična ekonomija, kao srednja struja suvremene ekonomske misli, utemeljena je na aksiomima koji ne podliježu znanstvenoj verifikaciji, a njezina samoproglašena „nepolitičnost“ sredstvo je za legitimaciju kapitalističkog načina proizvodnje, akumulacije i distribucije viška vrijednosti. Predavač je stavio posebni naglasak na ahistorijski i nekritički prikaz prevladavajućih ekonomskih ideja u udžbenicima ekonomije, te ulogu institucija u podržavanju razvoja ekonomske misli. Pogledajte snimku i pročitajte pregled predavanja održanog na Ekonomskom fakultetu u sklopu kolegija „Politička ekonomija rasta“.
19. srpnja 2020.Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice?
Brojni aspekti Heideggerove filozofije inspiriraju neke od ključnih ideja suvremene ekstremne desnice, kao i njezin pokušaj aproprijacije tema poput zaštite okoliša i životinja. Primjerice, Heideggerov geofilozofski koncept tubitka (Dasein) podupire desničarsku usmjerenost na regionalno oblikovanje identiteta i zavičajnu povijest kolektiva; populizam koji prezire znanstvenu racionalnost oslanja se na koncept postava (Gestell) i Heideggerovu kritiku modernosti i tehnologije; dok se umjesto zakonski kažnjivog biološkog rasizma koristi kulturni rasizam – inferiorizacija nebijelog, najčešće muslimanskog „Drugog“ – informiran Heideggerovom filozofijom esencijaliziranog kolektiva „ukorijenjenog“ u povijesti.
29. prosinca 2016.Iluzija političke normalnosti
Globalni rast desnog populizma, kojemu u zadnje vrijeme svjedočimo, antiklimaktički je rasplet višedesetljetnog neoliberalnog projekta depolitizacije javnog diskursa u svrhu opsluživanja interesa kapitala. U europskom kontekstu, neujednačen ekonomski razvoj između zemalja centra i periferije kad-tad je morao rezultirati sistemskom krizom u kojoj se status quo sve češće dovodi u pitanje. Pred socijalističkom ljevicom danas stoji historijski izazov mobilizacije, povećanja društvene participacije i širenja političkog utjecaja čemu se kao alternativa nudi predaja terena ekstremnoj, ksenofobnoj desnici. U intervjuu smo razgovarali s Markom Kostanićem, urednikom regionalnog portala Bilten.
12. ožujka 2017.Nema rasprave s fašistima
Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
19. prosinca 2018.Nova klasna politika: perspektiva protiv desnih i neoliberalnih pripovijesti
Uspon desnog populizma dio europske ljevice prepoznao je i kao indikator vlastite slabosti i povijesne erozije značaja. Da ljevica nema monopol na artikulaciju socijalnog pitanja nije nova lekcija. No ono što je relativno novo jest da ga je ljevica posljednjih desetljeća u sve manjoj mjeri postavljala. Ovako glasi kritička dijagnoza autora poput francuskog sociologa Didiera Eribona. Objavljivanje njemačkog prijevoda njegove sociološko-autobiografske monografije Povratak u Reims inicirao je 2016. godine opsežne rasprave unutar njemačke ljevice. Mnogi su usvojili Eribonovu dijagnozu i plediraju za povratak klasnoj politici, dok drugi upozoravaju na opasnost rehabilitacije starog klasnog redukcionizma i olakog dezavuiranja desetljeća nastojanja oko rodnih i manjinskih pitanja. Formuliran unutar tih rasprava, pojam „Nove klasne politike“ teži integraciji klasnog i „identitetskih“ pitanja kao temelja obnove integrativne lijeve politike, koja se mora suprotstavljati i desnim i neoliberalnim narativima. Pročitajte prijevod teksta Sebastiana Friedricha.
19. svibnja 2016.Ustav je posthistoricistička bajka
Pročitajte prilagođenu, skraćenu verziju intervjua s filozofom i publicistom Borisom Budenom, u kojem smo razgovarali o odnosu liberalizma i fašizma, o rehabilitaciji ustaštva, različitim varijantama nacionalizma, o revizionizmu te anakronom, historicističkom tumačenju društvenih kretanja, o pitanju posttranzicijskih implikacija na sektor kulture unutar i izvan konteksta jezične politike, a osvrnuli smo se i na aktualni sukob oko klerikalizacije visokog obrazovanja, naročito vidljive u prijedlozima integracije FFZG-a i KBF-a. Cjelovitu snimku intervjua možete pogledati u video prilogu.
28. lipnja 2016.Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije
U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
6. kolovoza 2016.Fašizam i kultura zaborava
Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
6. travnja 2016.Antifašizam budala
Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.
1. lipnja 2017.Diskretni šarm revizije
Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
12. lipnja 2016.Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma
Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
15. rujna 2018.Klasna borba, a ne klasna suradnja
O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe iz Trsta u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
16. srpnja 2017.Komplementarnost u borbi za sekularnu državu
S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
16. listopada 2016.Lekcije iz Cable Streeta
Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.
19. srpnja 2019.Na braniku kluba, kvarta i antifašizma
Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
22. prosinca 2018.Nema revolucije bez kontrarevolucije – komparativna historija revolucija Arna Mayera
Dok revizionistički konzervativni i liberalni politički akteri koncept „dva totalitarizma“, koji izjednačava komunizam i fašizam, koriste za delegitimiranje revolucija i antifašističke borbe, progresivna ljevica izbjegava problematizirati pitanje revolucionarnog nasilja. Branimir Janković s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu kroz prikaz komparativne studije Arna Mayera o Francuskoj građanskoj i Ruskoj boljševičkoj revoluciji govori o hijerarhizaciji nasilja i nužnosti njegove historijske kontekstualizacije, te radikaliziranju i revolucionaliziranju revolucija putem kontrarevolucija i antirevolucija, međunarodnih ratova i religijskih konflikata.
18. srpnja 2016.Privatizacija društva: proizvodnja ljudskog viška
Na pozadini demontaže socijalnih država i resemantizacije „društva“ kao „zone nesputane trgovinske razmjene“, neujednačena tržišna utakmica tretira mase ljudi u najboljem slučaju kao jeftinu radnu snagu, a ni srednja klasa više ne uživa nekadašnju razinu sigurnosti i materijalnih privilegija – zbog čega postaje potencijalno prijemčiva za fašizirajuće trendove obračunavanja s percipiranom „nelojalnom konkurencijom“. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua s voditeljicom programa „Motor mijene“.
15. listopada 2016.Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu
Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
31. prosinca 2018.Što Trump nije
Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
4. ožujka 2016.Zašto je bitno raspravljati o ustašama i partizanima?
Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
28. rujna 2014.Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva
Pogledajte snimku predavanja Ishaya Lande, održanog 20.9.2014. na FFZG-u u sklopu ovogodišnjeg programa CRS-a posvećenog teoriji kapitalističke države. Udaljavajući se od standardnog poimanja fašizma kao ”masovne politike” ili ”masovne histerije”, Landa predlaže razumijevanje međuratnog evropskog fašizma kao sveobuhvatnog pokušaja nošenja s izazovom koje je masovno društvo predstavljalo tradicionalnim pozicijama moći i višim društvenim slojevima.
14. listopada 2016.Kritika građanskog antifašizma
Pročitajte izvještaj s panela održanog u sklopu 9. Subversive festivala. Uz pokušaj historijskog kontekstualiziranja antifašističkog otpora uoči i tijekom Drugog svjetskog rata, povučene su i određene paralele u suvremenom kontekstu. Tijekom diskusije koju je nerijetko karakterizirao šum u komunikaciji, usuglašena je barem jedna zajednička pozicija – imperativ šire suradnje još je uvijek ključan u borbi za ostvarenje emancipatornih potencijala društva. Integralnu snimku panela na kojemu su govorili Dragan Markovina, Luka Matić, Aleksandar Matković, Žarko Puhovski i Nikola Vukobratović te prateće diskusije koju je moderirao Zoran Kurelić možete pogledati na video snimci.
27. lipnja 2016.Promjena okvira #1O fašizmu
U prvoj bilingvalnoj epizodi emisije „Promjena okvira“ pogledajte mozaični pregled događanja održanih tijekom veljače, ožujka i travnja 2016. u sklopu vaninstitucionalnog programa političke edukacije civilno-aktivističkog kulturnog sektora, prilog na temu fašizma u kojem govore Boris Buden, Luka Matić, Ivana Perica i Nikola Vukobratović te intervju s britanskom sociologinjom i političkom aktivistkinjom Hilary Wainwright, s kojom razgovaramo o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, odnosu između paralelnih ekonomija i državnih struktura te pitanju kućanskog rada. Nove epizode pratite na TV Istra svakog zadnjeg petka u mjesecu.
5. veljače 2017.Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma
U srijedu 4. svibnja 2016. godine na 9. Subversive festivalu Rastko Močnik održao je predavanje „Što da se radi? Politizacija radničkog pokreta kao kritika fašizma“. Predavanje se sastojalo od tri dijela: u prvom je govorio o općem opisu društva nakon svjetske financijske krize iz 2007/2008. godine s fokusom na sociometriju društvenih nejednakosti u zemljama centra i periferije; u drugom dijelu o historijskoj putanji organiziranja radničke klase u zemljama postsocijalističke periferije nakon restauracije kapitalističkih odnosa; a u trećem dijelu, skraćenom zbog vremenskog ograničenja, Močnik je načeo temu politizacije radničkog otpora kao načinu antifašističke akcije. Donosimo snimku predavanja i izvještaj.
29. prosinca 2017.Facelift fašizma
Rušenjem realsocijalističkih društvenih uređenja krajem 20. stoljeća narodima istočne Europe obećani su prosperitet i neusporedivo bolja budućnost. Gotovo tri desetljeća kasnije „Europski san“ samo što se nije posve rasplinuo, no posljedice masovnog društvenog preodgoja, odnosno tzv. dekomunizacije, pružile su ideološku osnovu za ponovno političko oživljavanje ekstremne desnice. Možemo samo pretpostaviti koliko će novom fašizmu trebati da od prekrajanja povijesnih udžbenika i rehabilitiranja notornih zločinaca napokon skine i posljednji sloj maske za pomlađivanje.
29. studenoga 2018.Fašisti pogoduju rastu dionica
Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
27. rujna 2016.Da je Tito živ, vjerojatno bi se sastajao s Junckerom
U procesima okoštavanja režima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća, te nakon propasti realnih socijalizama u 1990-ima, naše je društvo raskinulo s partizanskim sjećanjem. No i partizanska praksa predstavlja raskid – na temeljnoj razini ona je ponudila emancipatornu projekciju transnacionalne antifašističke solidarnosti otvorene prema svim dijelovima društva, osim onim fašističkim. Emancipatorni potencijal sjećanja na partizanske prakse danas se razbija o nacionalističke i liberalne revizije. Prve im odriču transnacionalnost, a druge revolucionarnu emancipatornost. O političkim potencijalima partizanstva razgovarali smo s Galom Kirnom.
14. prosinca 2018.Duh fašizma pušten je iz boce
Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih kolaboracionista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
29. prosinca 2017.Ideologija pomirbe u službi desnog revizionizma
Nedavnom javnom komemoracijom 75. obljetnice četničko-talijanskog pokolja nad stanovnicima sela Gata, u omiškom zaleđu, službeni izaslanici hrvatske države još su jednom demonstrirali nepoznavanje ili svjesno ignoriranje povijesnog konteksta u kojemu se zločin dogodio. Suprotno tvrdnjama prisutnih nacionalista iz redova klera i visoke politike, pokolj u Gatima i okolnim selima, sproveden uz punu suglasnost tadašnjih ustaških vlasti, nije motiviran njihovom nacionalnošću ili vjerskim opredjeljenjem, nego antifašističkim diverzantskim aktivnostima i političkom potporom Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije – partizanima.
26. studenoga 2015.Na krivoj strani povijesti u Lisinskom
Prije nešto manje od mjesec dana, na pitoresknom festivalu ekstremne desnice u punoj dvorani Lisinski, okupilo se Hrvatsko nacionalno etičko sudište kako bi izreklo presudu Josipu Brozu Titu: „Riječ je o skupu koji se može promatrati i kao nastavak dugog pohoda tuđmanističkih revizionista tijekom kojeg je u ovih 25 godina izgrađen mitsko-simbolički kompleks koji vrši funkciju konstitutivnog političkog mita neke skupine, u ovom slučaju nacionalne. Hrvatski državotvorni mit isti je kao i svaki drugi – njegovim graditeljima nisu bile bitne činjenice, već samo površne slike i narativi kojima je glavna svrha politička instrumentalizacija.“
10. listopada 2019.Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa
Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
27. srpnja 2016.S roguljama boj smo bili
U suradnji s Antifašističkim Vjesnikom, donosimo tekst posvećen 75. obljetnici ustanka narodā Hrvatske. U pregledu povijesne situacije u Hrvatskoj 1941. godine naglasak je na dinamici odnosa između fašističkog terora kojeg je provodio ustaški represivni aparat i partizanskog pokreta, koji se pod vodstvom KPJ ubrzo nakon narodnih ustanaka u Hrvatskoj i drugim krajevima Jugoslavije prometnuo u jedan od najmasovnijih antifašističkih pokreta u okupiranoj Europi.
7. kolovoza 2019.Spomenik nacionalističkoj pomirbi
Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
12. travnja 2018.Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta
Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
9. travnja 2016.Viktimizacija zločinaca u kontekstu historijske relativizacije
Autor teksta osvrnuo se na nedavnu raspravu u HRT-ovoj emisiji, u kojoj jedna od sugovornica inzistira na relativiziranom tumačenju povijesti, lišenom političko-ekonomskih implikacija po suvremenu društvenu zbilju. Prema njenom shvaćanju, termin ideologije ne obuhvaća nikakvu aktualnu/relevantnu političku dimenziju te ga, u duhu ahistorijske post-konfliktne teorije razvitka društva, odbacuje kao relikt vremena koje je danas već jamačno prevladano. Što stoji iza koncepta o post-ideološkom društvu?
23. ožujka 2016.Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji
Pogledajte snimku predstavljanja knjige "Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)" Milana Radanovića, održanog 12. veljače u knjižnici Bogdana Ogrizovića. Pored autora, na promociji su, referirajući se na sadržaj knjige i teme historiografije, revizionizma, odmazde i amnestije, govorili urednik knjige Krunoslav Stojaković te povjesničari Dragan Markovina i Hrvoje Klasić. "Radanovićeva knjiga predstavlja primjer argumentirane polemike sa revizionističkom historiografijom u Srbiji jer otvoreno ukazuje na ignoriranja historijskih činjenica, plasiranja poluinformacija i dezinformacija, mistificiranja historijskog konteksta i donošenja neznanstvenih zaključaka od strane revizionističkih povjesničara koji obrađuju razdoblje Drugog svjetskog rata."
31. prosinca 2018.Prosvjedi u Mađarskoj: „Zakon o robovskom radu očigledno je pisan da udovolji njemačkim industrijskim interesima!“
U Mađarskoj, zemlji čiji su se politički režimi u periodu postsocijalističke tranzicije masovno oslanjali na direktne strane investicije, aktualni su prosvjedi povodom donošenja drastičnih zakonskih promjena u području rada i sudstva. Otpor je počeo kao savez studenata i radnika, a pretvorio se u široku koaliciju političkih stranaka, sindikata i građanskih organizacija, pri čemu je u medijima kooptiran, pretežno od strane liberalnih opcija. Pročitajte više u prijevodu intervjua s Gergőm Vargom, urednikom časopisa Tett.