kolumna

Često postavljana pitanja – drugi dio

1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?
2. Zašto ne samo prosvjed?
3. Zašto plenumi?
4. Zašto kolektivni istupi?
5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?
6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?

1. Zašto blokirate fakultet, a ne idete Ministarstvu?

  • fakultet je javna ustanova; smatramo legitimnim koristiti ga kao sredstvo i mjesto artikulacije javnoga interesa;
  • fakultet kao simbolički kapital ima važan značaj kao povijesno povlašteno mjesto artikulacije kritičke misli (i u svijetu i u domaćem kontekstu);
  • mislimo da ustanove društveno-humanističkog tipa svoju društvenu funkciju i odgovornost prema društvu ispunjavaju tek kada ustaju kritički protiv procesa koje smatramo socijalno destruktivnima; komercijalizaciju smatramo jednim od tih procesa;
  • autonomija Sveučilišta predstavlja stratešku rezervu za artikulaciju pozicija za koje unutar medijskog i institucionalnog prostora drugdje nema mjesta.

2. Zašto ne samo prosvjed?

  • zasićenje javnosti formom prosvjeda;
  • prelako se apsorbira medijski kao jednokratni spektakl bez konzekvenci;
  • jednokratnost same forme protesta dovodi nas u poziciju ovisnosti o parafrazama medija;
  • smisao je tribina i stvaranje prostora za artikulaciju vlastitih pozicija bez pada u klišeje medijske reprezentacije, npr. stereotip o “naivnom pobunjenom studentu” čije “mutne stavove” tek treba prevesti u tobože suvisle parametre politički realnog;
  • koristeći tribine kao platforme pokazujemo da smo sposobni do kraja i vrlo jasno artikulirati vlastite političke zahtjeve koji nisu svodivi na patronizirajuću logiku medijskih šablona proizvodnje jednokratnih spektakala i skandala;
  • strategijski prosvjed stavlja u poziciju podređenosti i čekanja reakcije adresata uz mogućnost beskonačnog odgađanja ili potpunog izostanka odgovora.

3. Zašto plenumi?

  • u situaciji gdje formalni reprezentacijski mehanizmi i studentski predstavnici nemaju realne moći osjetno utjecati na pitanja koja se tiču direktno njihova statusa i budućnosti, potrebno je tražiti širu bazu i drugačije načine artikulacije zahtjeva;
  • jedina mogućnost demokratske autolegitimacije koja nam preostaje nakon što se nadiđe institucionalni okvir formalnih studentskih predstavništava jest kroz plenum, tj. direktnu demokraciju.

4. Zašto kolektivni istupi?

  • kolektivni istupi formom su primjereniji artikulaciji kolektivnih zahtjeva;
  • želimo spriječiti personalizaciju i “profesionalizaciju”;
  • ova akcija nije svodiva na situaciju u kojoj važi podjela na figuru vođe i inertnu studentsku masu;
  • kolektivne interese je moguće artikulirati bez takvoga unutarnjeg cijepanja i prešutnog sužavanja mogućnosti demokratske participacije u koje potencijalno vodi sama forma reprezentacijskog modela (tj. fiksni profesionalizirani predstavnici kolektivnih interesa);
  • u širem društvenom smislu držimo da je važno vratiti dostojanstvo samoj ideji kolektivnih interesa i socijalne solidarnosti, nasuprot agresivnoj reprezentacijsko-medijskoj kulturi kulta individualizma i logike razgradnje i delegitimacije svega što nadilazi kalkulacije izoliranog egoističnog pojedinca > upravo to smatramo ideološki problematičnim modelom reprezentacije društvenih procesa s dalekosežnim političkim posljedicama, među koje spada upravo ukidanje socijalnih prava i institucija socijalne solidarnosti;
  • aspekti delegitimacijske kampanje protiv institucija čuvanja kolektivnih socijalnih interesa su napadi na sindikate, socijalne institucije, zdravstvenu zaštitu itd. preko njihova etiketiranja kao “socijalizma”, što je riječ koja je u medijskom prostoru istovjetna potpunoj diskvalifikaciji. Alternativa koja se zauzvrat nudi socijalni je darvinizam u kojemu individualna konzumacija i šoping centri tobože imaju kompenzirati ukidanje institucija socijalne zaštite i kolektivne solidarnosti.

5. Tko vam daje pravo da onemogućujete druge studente, koji nisu uz vas, u redovnom pohađanju nastave?

  • upravo zato postoje plenumi – oni su forma koja omogućuje demokratsku participaciju svih zainteresiranih studenata. Odluke plenuma smatramo obvezujućima.
  • ne raspolažemo institucionalnim aparatom ili mehanizmima da na drugačiji način ustanovimo stavove i mišljenja većine: plenum je jedini mehanizam autolegitimacije koji nam stoji na raspolaganju.

6. Nisu li vaše metode na rubu nasilja? Nije li preuzimanje fakulteta nasilan čin?

  • držimo da je u odnosu na našu akciju socijalno nasilje koje se sprovodi ograničavanjem mogućnosti pristupa obrazovanju neusporedivo društveno destruktivniji oblik nasilja u ovoj priči;
  • komercijalizacija nije vrijednosno neutralan proces nego mijenjanje same društvene svrhe obrazovnih institucija; potčiniti obrazovanje kriteriju profita (i u kamufliranoj, eufemiziranoj varijanti “ekonomske efikasnosti”) znači prešutno ukinuti njegovu primarnu funkciju; makar birokratski artikuliran, to ostaje čin socijalnog nasilja;
  • uvođenje financijskog praga direktno onemogućuje velik broj ljudi u realizaciji prava na obrazovanje, pa de facto znači njegovo ukidanje. Novac je oblik društvene moći i socijalna sila – uvesti ga kao kriterij selekcije znači koristiti mehanizme društvene prisile u svrhu društvenog isključivanja i onemogućavanja realizacije važnog prava.
20. travnja 2009.
Tagovi:

Vezani članci

  • 27. listopada 2026. Izvor: wikiart.org Četiri jahača deradikalizacije: kako sistem rekuperira pobunu i kako mu mi u tome pomažemo (osobno svjedočanstvo) Ulazak u parlament, sindikalni legalizam, NGO sektor i akademija rijetko funkcioniraju kao poluge transformacije; češće služe kao mehanizmi kojima sistem apsorbira i pacifizira radikalne impulse. Iz osobnog iskustva generacije stasale u blokadama 2009., autor analizira „četiri jahača deradikalizacije”, ili kako se pod krinkom potrage za djelotvornijim oblicima borbe opozicijsko djelovanje neprimjetno pretvara u vlastitu suprotnost i stavlja u službu reprodukcije sistema.
  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
Arhiva članaka