Jelena Lovrić: Obama s filozofije
U kontekstu izvještaja plasiranih iz novinskih centrala EuropaPress Holdinga, tekst Jelene Lovrić se čini kao odmak od ustaljenog i dekretom utvrđenog pravca (dez)informiranja i poluinformiranja što je očito postala (po)etika određenih medijskih kuća koji ne kriju svoju “režimsku” pripadnost. Isto tako u kontekstu besplatnog preuzimanja “platnih” tvornica (što Lovrić jasno ističe), zahtjev za besplatnim obrazovanjem dobiva u hrvatskoj stvarnosti dodatnu snagu u izbjegavanju ulaska u (post)tranzicijsku neoliberalnu kaljužu.Na studentsku pobunu proljetos nadležno je ministarstvo reagiralo diskvalifikacijama i višednevnim skrivanjem ministra. Sada žurnom izjavom da studenti kucaju na otvorena vrata i da će se već iduće godine na fakultete upisivati bez ikakvog plaćanja školarina.
Oni koji su prije nekoliko mjeseci studentska zborovanja bezobrazno uspoređivali s plenumima komunističke partije, sada izjavljuju da su studentski prosvjedi opravdano ukazali na postojeće nepravde. Benevolentnost je znak da se možda nešto naučilo? Svojedobni napadi imali su učinak gašenja vatre benzinom. Ili se sada možda samo lukavije postupa?
Ministarstvo tvrdi da je većina studentskih zahtjeva već ispunjena. Možda na razini obećanja. Studenti nemaju ništa na papiru. Novi se model financiranja visokog obrazovanja tek kroji. Ekipa za izradu novog zakona uspjela se sastati samo dva puta.
Usto, studentske se blokade, baš kao i u prvom navratu, medijski pokušavaju ocrniti osporavanjem njihova demokratskog legitimiteta ili prozivanjem njihova tobožnjeg financijskog autizma, slijepog za duboko posrnule ekonomske mogućnosti zemlje.
Napadajući proljetos studentsku pobunu, nekadašnji ministar a danas premijerkin savjetnik Borislav Škegro docirao je kako nigdje nema besplatnog ručka, pa je tako nemoguće i besplatno studiranje. Nema besplatnog ručka, ali je bilo besplatnih tvornica i drugih hrvatskih divota. Studentski prosvjedi zaslužuju podršku, prvo, zato što je za Hrvatsku i njenu budućnost jako dobro da su se mladi probudili iz višedecenijskog sna. Stanje pobune mnogo je bolje od stanja letargije.
Predugo se studente nije vidjelo i nije čulo, kao da ne postoje, što je sigurno problematičnije od njihova novopokrenutog angažmana. Njihov je primjer i socijalno vrlo koristan. Može podići opću političku kulturu nacije.
Držanje je studenata mirno i dostojanstveno, bez bilo kakvih ispada, retorika uzorno demokratska. Usto, u totalno pasiviziranoj Hrvatskoj, gdje se golemo nezadovoljstvo ne transformira u akciju, nego se pretvara u močvaru, njihov primjer može biti poticajan za dinamiziranje ukupnog društva. Još u ovoj zemlji ima boraca.
Drugo, studentske blokade treba podržati jer su one izraz masovne čežnje za boljom Hrvatskom. Najeksplicitniji su zahtjevi za besplatnim obrazovanjem i protivljenje komercijalizaciji visokog školstva. Zbog visokih školarina fakulteti postaju nedostupni za široke slojeve stanovništva. Trenutno je sedamdesetak europskih sveučilišta blokirano iz istih razloga, pa tako hrvatski studenti svojom akcijom korespondiraju s Europom. Ali studentska je pobuna sinkronizirana i sa specifičnim hrvatskim problemima. Treba je razumjeti kao prosvjed protiv socijalne nepravde i deprivilegiranosti, protiv bezdušnog, predatorskog kapitalizma. U biti ona je zahtjev za socijalno osjetljivijom i pravednijom državom. Naposljetku, riječ je o pobuni intelektualnog proletarijata, koji se pretvorio u jednog od velikih gubitnika hrvatske tranzicije. Treće, studentske prosvjede treba podržati jer su ohrabrujući znak da plemeniti ideali još nisu mrtvi.
Političke elite, potrošene i bezidejne, uspjele su da u naciji ubiju svaki zanos. Hrvatska nema svoga Obamu, ali, eto, klinci s filozofije svojevrsni su glasnici nade. Prije osamnaest godina ista su takva djeca jurišala u rat i obranu.
