Stjepan Milevčić: Posljednje utočište slobodne misli

Donosimo tekst “Posljednje utočište slobodne misli” apsolventa filozofije i sociologije Stjepana Milevčića. Iskorištavamo ovu priliku da i ostale kolege podsjetimo da nam šalju svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo (besplatno obrazovanje, blokada, radnička i studentska prava, osvrti na aktualna zbivanja, itd.) koje ćemo nastojati objaviti, što će ovisiti o uređivačkoj politici.

U petak, 4. prosinca 2009., na FFZG, u dvorani 7, okupilo se tristotinjak mljekara te su u prostorima u kojima studenti inače održavaju plenume, održali svojevrstan oblik plenuma, skupštine, vijećanja, dogovora ili kako već hoćete. Naime, bavili su se pitanjem od njima egzistencijalnog značaja, problemu koji se vuče već godinu dana: pregovorima s vlašću o povećanju otkupne cijene mlijeka. Socijalni problemi u Hrvatskoj već se kontinuirano zaobilaze poznatim putevima međusobnog dojenja moćnika i odgađanjem pregovora. Sistematski se zanemaruju socijalni problemi u Hrvatskoj od strane medija zbog neeksplozivnosti priče. Tek je zgodno, unutar medijskog sadržaja, s vremena na vrijeme ubaciti pokoju potresnu priču jer emocija bogato mami kupce. Solucije, problemi, udruge, nastojanja pojedinaca: sve nosi podjednak atribut – dosadno!

Gotovo je suvišno govoriti o tome kako je hrvatski vladajući sustav već odavno, kako se to popularno kaže, abdicirao. Problemi socijalne naravi, iz dana u dan se ispoljavaju na svim razinama hrvatskog društva. Od problema zdravstva, gospodarstva, do obrazovanja. Blokada fakulteta, blokada ulica, blokada granica, istupi štrajkom glađu, a sve uokvireno u banalan ton medijske prezentacije. Čarolije medija nemjerljive ikakvim rječnikom, ili prosto psovkom, iznova i iznova siluju misao čitatelja. Parafrazirane informacije prodaju se pod nekim imaginarnim zahtjevom potrošačke javnosti; u neograničenoj mjeri prezentiraju se vijesti potpuno nezanimljivog i nebitnog sadržaja pod rubrikama tematskih naslova. Psihološki uvidi novinara u narav pasa i njihovu reakciju na predsjedničkog kandidata predstavljaju naslovnice. Mizerna prepiranja o povijesnim pozadinama pojedinih autora da i ne spominjemo, a sve u funkciji dezinformacije ili mentalne retardacije. Pa medijima na izbor.

Novinarstvo usmjereno protiv uzurpacije vlasti i elitističkog upravljanja hrvatskom državom postaje nadaleko nepoznat pojam. Popunjenost medijskog prostora reklamnim sadržajima opravdava financiranje medijske riječi, koja pak služi kao razbibrižni osvrt od reklame do reklame. Ne postoji nikakav oblik medijske predstave problema u hrvatskom društvu, koji nastoji doprinijeti poboljšanju tog društva! Kent Clark je šonjo. Ljevičarska i desničarska, i međunožna observacija politički orijentiranih pojedinaca svedena je na prepirku oko prošlih događaja vezanih za pojedince, oko afera koje se vezuju za pojedince, oko toga “ko je čiju njivu dir’o”! A nosioci interesa hrvatske – deprivirane glasa – javnosti, mašu u svojim kolumnama idiotarijama koje im servira vlast. Reakcija je svedena na svojevrsni cinizam, ako je uopće, ikad i ima!

Tkivo hrvatskog društva prožeto je bolešću pasivizma. Sjedinjeno je devedesetih oko ideje nacionalizma, pod kojom mu je pre(!)kradeno sve što se moglo, a sada pod barjakom ulaska u Europu, nastavljaju kopilad (metaforički, naravno) donedavne vlasti, u jednakom ritmu. U okvirima trenutačnog stanja u državi, udojeni mediji, ako nisu pristali uz vlast, što potvrđuju upravo razinom svoje informacije, onda su ekonomski pristali uz oglašivače, koji su pak u kooperaciji s vlašću. Pa na izbor.

Rasprava o blokadi i zahtjevi za besplatnim školovanjem svedeni su na pitanje legitimnosti blokade, govoru o navodnom vječnom studiranju i pitanje tko su protagonisti blokade. Pitati se o tome: što je povod da se izvjestan broj ljudi skupio oko određenog zahtjeva i traži njegovo rješenje, te je voljan i žrtvovati što je njegovo s punim pravom (akademska godina, mlijeko, itd.), nikome ne pada na pamet!? U društvu, optočenom dezinformacijama i zanemarivanjem manje-više svih socijalnih problema, Filozofski je fakultet sa svojim plenumom postao zadnje utočište slobodne misli. Seljaci (mljekari-proizvođači) su mogli u prostorima FFZG-a raspravljati o svojim problemima, neovisno o uspjehu ili dužini njihove rasprave, mogli su reći i saslušati jedni druge. Poveznica između svih socijalno depriviranih ljudi i grupa u Hrvatskoj je upravo deprivacija! Medijska dezinformacija i nezainteresiranost vlasti idu na ruku jedno drugome! Da u državi od 4, 5 milijuna socijalni problemi ne mogu doći do izražaja, naprosto je apsurdno!? Socijalni problemi se vezuju uz pojedince ili manje skupine! Šačice! Kako ih barem mediji, slavno nazivaju.

Namjesto da se postave pitanja o potrebama i zahtjevima ljudi, o tome kako da se poboljša kvaliteta života, ulazi se u farbanja na prostačkoj razini. Namjesto rasprave o problemu postavlja se pitanje zašto je itko uopće, u prvu ruku, spomenuo problem i da li je legitimno da itko išta kaže! Režimski je protustavno imati socijalne zahtjeve! Nesnošljiv je zahtjev poreznih obveznika za mogućnošću egzistencije! Rasprava o legitimnosti blokade?! Legitimno je zanemarivati prava radnika, mljekara, studenata, seljaka, građana, poreznih obveznika, profesora, učenika, mene, tebe, jer po zakonu o svemu se možemo dogovoriti i sutra! Blokada nije izraz negodovanja koji je nesrazmjeran s problemom koji nastoji riješiti. Pitanje blokade nije legitimnost! Glavno pitanje koje treba biti postavljano svim prosvjedima, blokadama, žalbama, zahtjevima, molbama itd., je upravo ZAŠTO? Pitanje koje bi mediji i vlada mogli početi postavljati: Zašto? Zašto je u Hrvatskoj sve više nemoguće živjeti? Danas je na FFZG-u jedan od mljekara rekao, pozivajući na djelovanje: „Gospodo draga, propadnimo i danas, nemojmo još tri mjeseca puniti njihove džepove!“, ali, naravno, sve ovo nije medijski interesantno. A studenti Filozofskog su balavci i/ili p’jandure.