Intervju – Vandana Shiva: Gnoj Zelene revolucije

Krajem prošle godine u danskom glavnom gradu održana je konferencija UN-a o klimatskim promjenama. Pregovori o smanjenju emisije stakleničkih plinova neslavno su propali, a dugo očekivani Kopenhagen CO15 se neće tako dugo pamtiti. U kontekstu tih događanja prenosimo tekst s portala H-alter – intervju s indijskom ekofeministicom Vandanom Shivom koja je sama sudjelovala na spomenutoj konferenciji. Ona oštro kritizira “patetične ponude” velikih igrača – pogotovo onu Evropske unije ili pak “žongliranje” američkog predsjednika koji još nije prihvatio Kyoto. Kroz “zelenu” prizmu jasno progovara o neoliberalnoj stvarnosti korporativnih vlada i (ne)zavisnih država, ali i tobože ekološki osviještenim figurama i planovima iza kojih se kriju čisti korporativni interesi.



Vandana Shiva doktorirala je iz područja fizike na Sveučilištu Zapadnog Ontarija u Kanadi. Poznata je filozofkinja, ekološka aktivistica, ekofeministica i autorica nekoliko knjiga od kojih su dvije prevedene i na hrvatski jezik, „Ratovi za vodu” i „Biopiratstvo”. Sudjelovala je u nenasilnom Chipko pokretu u Indiji u 70-ima kada su prosvjednice formirale ljudske štitove oko drveća da bi spriječile njihovu sječu. Kasnije se borila za promjene praksi i paradigmi u poljoprivredi i hrani. Aktivno je sudjelovala i pisala o pravima intelektualnog vlasništva, bioraznolikosti, biotehnologije, bioetike, genetičkog inžinjerstva, vode. Osnivačica je Research Foundation for Science, Technology and Ecology, koja je dovela do osnivanja Navdanye, mreže čuvara sjemenja i organskih poljoprivrednika. Navdanya je dosad pomogla u osnivanju 54 banki sjemenja u lokalnim zajednicama, educirala više od 500 000 farmera o suverenosti hrane i održivoj poljoprivredi te pomogla u uspostavljanju „fair trade” organske mreže. Dobitnica je niza priznanja, a među njima i „Right Livelihood Award” koja se često naziva alternativnim Nobelom, „za pozicioniranje žena i ekologije u središte modernog razvojnog diskursa”.

U H-Alterovoj anketi o okolišnim problemima iz siječnja, pri vrhu se našao i naš odnos prema tlu i hrani. Zemlja koja ne proizvodi vlastitu hranu već ovisi o uvozu ne može biti održiva, puno je nestabilnija i ovisi o globalnim kretanjima, istaknuli su naši sugovornici.

“Cijeli je svijet baziran na nestabilnoj globalnoj ekonomiji. Dan kad SAD krahira, Kina će krahirati i obrnuto. Zato trebamo graditi stabilnost od dna”, slaže se i poznata indijska aktivistica Vandana Shiva, s kojom smo razgovarali u Kopenhagenu na klimatskom summitu gdje je najviše upozoravala na ulogu koju agroindustrija ima na klimatske promjene.

„Svaka dimenzija suvremenog ljudskog života je u krizi, a kriza je povezana zajedničkim korijenima. Svaka solucija čini problem još gorim jer potječe iz istog mehanicističkog duha”, rekla je Shiva.

Dvije milijarde ljudi u svijetu danas pate od posljedica loše prehrane, tvrdi, a za primjer loše politike nije potrebno ići dalje od njene domovine Indije gdje je kriza u proizvodnji hrane dovela je do samoubojstva čak 200 tisuća farmera.

“Ista agrikultura koja stvara emisije uništava farmere i gura ih u samoubojstvo. Prvih pet godina Vlada je to poricala, zatim su učinili neke sićušne korake, ali kako su današnje vlade korporativne vlade, ne upuštaju se u ništa što bi ograničilo rast profita korporacija. Države više nisu nezavisne. Mi smo snažniji od vlada u govorenju korporacijama gdje je njihovo mjesto u društvu. Željela bih da moja voljena zemlja nastavi putem Mahatme Gandhija- da bude mirnija, pravednija, održiva. Naš je posao stalno biti svijest naše Vlade, stalno razotkrivati veze njene veze sa globalnim korporacijama, s onima koji se čine indijskim, ali nisu, jer korporacije više nemaju nacionalnost. Vlada Indije će se morati probuditi kad bude dovoljno demokratskih glasova. Moj je posao nastavljati spašavati manje nasilnu Indiju”, kaže.

Shiva priželjkuje zabranu GMO-a i neobnovljivog sjemena. Voljela bi vidjeti kako indijska vlada 30 milijardi koje troši na poticaje za kemijska gnojiva troši na organsku poljoprivredu i na taj način osigura malim farmerima dostojan život.

“Zelena revolucija koju promoviraju korporativni fondovi poput Rockefeller fondacije i Fondacije Billa Gatesa u Africi kroz AGRA-u (Alliance for Green Revolution) produbljuje, a ne rješava problem. Kad se jednom novac počne kretati, počne i uništavanje prioriteta zemlje. Deset puta više vode koristi se u zelenoj revoluciji nego u drugim područjima da bi se proizvela ista količina hrane. U Punjabu i Haryani su se podvodne vode totalno povukle jer su to bile države u kojima se provodila zelena revolucija. Sedamdeset posto vode koja se koristi u proizvodnji hrane potroši se kroz industrijsku agrikulturu jer kemikalije trebaju vodu.”

Vandana Shiva zagovara organsku poljoprivredu malih farmera kao rješenje za četrdeset posto problema klimatskih promjena, dakle ne samo kao mjeru osiguranja dostojanstvenog života malim poljoprivrednicima i zdrave hrane. Organska poljoprivreda, naime, smanjuje potrošnju vode na dva načina. Kada se ne koriste kemikalije nije potrebno navodnjavanje poplavljivanjem, a dodajući organsku tvar u tlo povećavaju se njegovi kapaciteti da zadržava vodu.

“Kažem često da su organska tla najveći rezervoari na zemlji, najveća brana koju ne vidimo. Ako se vlaga zadrži u tlu, suša neće imati isti dramatični utjecaj. Međutim, u agrikulturi koja je kemijski gnojena nema apsolutno nikakve organske tvari da drži vodu”, upozorava.

Shiva promovira takozvanu „demokraciju hrane” kroz suverenost znanja. U Indiji je pokrenula Navdanyju, mrežu čuvara sjemenja i organskih poljoprivrednika. Navdanya je dosad pomogla u osnivanju 54 banki sjemenja u lokalnim zajednicama, educirala više od 500 tisuća farmera o suverenosti hrane i održivoj poljoprivredi te pomogla u uspostavljanju „fair trade” organske mreže.

Klimatska kriza povezana je s krizom ljudskih prava. Prisiljeni smo jesti stvari koje ne bismo trebali jesti, a u modernom svijetu ne povećava se pristup hrani nego udobnosti.

U Europskoj uniji uživa se u udobnosti, a prema Uniji Shiva je kritična.

“Europska komisija je kapetan Monsantovih lobija, a ponuda Europske unije na stolu u Kopenhagenu je bila patetična. Prošlo je vrijeme da velikom biznisu raste zarada. EU nudi dvije milijarde za adaptaciju na klimatske promjene dok istovremeno samo Indija troši 30 milijardi na gnojivo. Tri trilijuna dolara se izvlači iz zemalja globalnog juga. Sumi za adaptaciju na klimatske promjene trebali bi dodati količinu eksploatacije Trećeg svijeta i istovremeno smanjiti ekstrakciju. Znamo što treba učiniti, znamo što se događa Bangladešu nakon ciklona, što se događa Himalaji nakon teških kiša. Sve te katastrofe su iznos koji treba dodati, platiti za štetu koju ste izazvali, to je temelj zakona „onečišćivač mora platiti”, to je iznos o kojem bi trebali razgovarati.”

Međutim, u Europi se odvijaju i neke pozitivne stvari. “Pokret regija slobodnih od GMO-a je jako važan. Volja ljudi biva prakticirana za razliku od lažnih rješenja koja bivaju promovirana, GMO-i, agrogoriva, konzervacijska soja. Monsantoi ovoga svijeta preuzimaju zasluge, a kvare svijet. Tu je i novo lažno rješenje „biokarata” (biocharts), u biti industrijski otpad nazvan tako da nas zavara. Sve je to industrijski trik, ono što zemlje u grupi G7 zovu karbonskom kolonizacijom.”

Nije Vandana Shiva kritična samo prema Europi već prema cijelom procesu klimatskih pregovora, i to ne samo ovim posljednjim kopenhagenskim, koji su neslavno završili.

“U Kopenhagenu je trebalo pregovarati na temelju činjenice da Treći svijet nije glavni zagađivač. Išla bih i jedan korak dalje i rekla da je model industrijaliziranih zemalja baziran na fosilnim gorivima, dinosaur koji pripada prošlosti. Međutim, korporacije dominiraju globalnom ekonomijom i politikom i one uzrokuju katastrofu. Kritična sam prema procesu klimatskih pregovora baš zato jer su pregovori preoteti od strane korporacija. Čak i Kyoto protokol, jedino što imamo, predviđa da zagađivači bivaju plaćeni. Alocirali su sebi javni novac, milijune dolare. I to je problem.”

Obama, također, predstavlja korporativne interese. “Obama ne donosi organsko rješenje. Žonglirao je brojkama i politikom. Za vrijeme izbora pričao je mnogo o pridruživanju SAD-a Kyotu, a najvažnije što bi mogao učiniti, da potpiše taj protokol, nije učinio.”

Afričke zemlje, koje nemaju pristup udobnosti, ali ni hrani, hrabro su se borile u Kopenhagenu, inzistirajući da je novac o kojem se razgovara klimatski dug razvijenih, a ne humanitarna pomoć, kao što su to SAD željele prikazati.

“Moć afričkih zemalja je moć slabih, moć koju je Gandhi identificirao kao moć da se kaže „NE”. U Barceloni na predkopenhagenskom sastanku afričke zemlje su se prijetile da će napustiti sastanak, a to su učinile i u Seattleu. Afričke zemlje dobivaju hrabrost od ljudi na ulici, da su to samo pregovori iza zatvorenih vrata bez prosvjeda vani, ne bi to učinili. Od ljudi dobijaju hrabrost jer shvaćaju da je vani ipak prisutan novi trend”, komentirala je Shiva.

Globalna kriza na svim područjima, od krize morala do ekonomske krize, prelama se na leđima slabih. Jasno je to vidljivo kroz direktni obrnuti efekt klimatskih promjena koji znači da oni koji najmanje profitiraju i najmanje pridonose zagađenju najviše osjećaju njene posljedice. Znamo da najviše pate zemlje u razvoju, da najviše profitiraju i zagađaju veliki i razvijeni, ali nismo baš sasvim sigurni gdje je tu uloga Hrvatske i drugih zemalja stisnutih negdje između na toj ljestvici?

“Ne biti dio velike slagalice je divna privilegija. Biti mali u današnjem svijetu je mjesto za fleksibilnost u kojoj možete naći drugačije opcije”, poručila nam je Vandana Shiva.

Marina Kelava
objavljeno na H-alteru

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve