Razgovor s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom

Donosimo još jedan u nizu intervjua Srećka Puliga, ovaj put s rumunjskim teoretičarom Ovidiuom Tichindeleanuom. Razgovor o antikomunizmu, normalizaciji, liberalnom kapitalizmu, nestanku pojma radnika, fikcionalizaciji prošlosti, nepotizmu, komparaciji dviju tranzicija, privatizaciji svih sektora društva, medijskoj kolonizaciji itd. prvotno je objavljen 15. siječnja 2010. u 526. broju Novosti.


Već nekoliko godina u Hrvatskoj je čest gost Ovidiu Tichindeleanu, mlađi rumunjski društveni teoretičar, koji se školovao i u SAD-u i Rusiji. Redovno sudjeluje na riječkom festivalu civilne kulture i teorije “Moje, tvoje, naše”, a bio je i sudionik projekta “Tektonski pomaci”, u zajedničkoj organizaciji Briana Holmesa i zagrebačke kustoske grupe WHW. Ovo je njegov prvi razgovor za neke novine u Hrvatskoj.

Kad govorimo o postkomunističkoj historiografiji, kako stvari stoje u Rumunjskoj? Je li revizionizam zahvatio sve temporalne osi?

– Sve se vrti oko antikomunizma, koji je zauzeo centralnu poziciju. Po toj periodizaciji, komunizam je trajao 41 godinu, od 1949. do 1989. Nakon toga, dakle već 20 godina, imamo tranziciju. Vidimo da je to već polovica vremena od onoga koliko je ukupno trajao komunizam. On je kao ideja konzerviran, potisnut, no istovremeno i intenziviran i umnožen u dominantnom diskursu tranzicije. Tako ga se stalno iznova moramo – u dominantnoj ideologiji kao nečeg lošeg – rješavati, a on se, kao neki nedjeljivi ostatak, uporno vraća. Zapanjujuće je da nam tu negativističku, kritikantsku sliku antikomunizma bez komunizma prodaju već četvrt stoljeća!

Liberalni kapitalizam gotovo je religiozno zasnovan

Ideologije tranzicije govorile su o sretnom kraju u normaliziranoj liberalnoj demokraciji, no to se nije dogodilo?

– Tu se javljaju važne teškoće koje malo dekonstruiraju taj veliki narativ. Ako je 1989. bila godina kraja totalitarizma i ulaska u slobodni svijet, a on se nije odmah ostvario, bilo je potrebno razviti ideologeme o višestrukim tranzicijama. U prijelazu su, na različite načine, bile sloboda, demokracija, tržište… No sve te tranzicije ujedinjava priča o tome da nema alternative liberalnom kapitalizmu, koji je gotovo religiozno zasnovan, kao neupitna tekovina zapadne kulture i civilizacije. Zato se moramo toliko zadržavati na okviru koji divergentne društvene procese hoće podvesti pod jedan, ne bismo li pronašli različita i mnogostruka a nespojiva značenja pojma tranzicije, te je tako potkopali.

To je pojam integracije koji homogenizira zajednice, a ujedno i zakriva nepostojanje kapitalizma, posebno rubnog, kao analitičkog pojma u samopercepciji novih društava. Tako može desetljećima postojati skrivena historija cijelih grupa i klasa, naročito radnih, čija istina ne ulazi u veliku priču o uspjesima?

– Naravno. Jer tranzicija je ustvari priča o uspješnim zatvaranjima, a ne o otvaranju. Sve te navodne integracije i nasljeđa u koja ulazimo, poput NATO-a i EU-a i svjetskog financijskog sistema na čelu sa Svjetskom trgovinskom organizacijom i Svjetskom bankom, nisu za radne mase neko otvaranje širokog slobodnog svijeta, već baš suprotno, uspješno zatvaranje životnih šansi. Sve te priče iz 1989. o otvorenom društvu prepunom prilika za sve sada su se skvrčile i konvergirale u jedinstven model, u kojem nestaje i sam pojam radnika.

I neki na ljevici, poput Borisa Budena, govore o nestajanju društva, u smislu nestajanja i same mogućnosti grupnog, slojnog i klasnog strukturiranja jednog političkog naroda. Vidimo ogorčenu klasnu borbu, ali ne i jasne klase?

– To je ono što u svojoj paradoksalnosti straši. S jedne strane, čini se da možete primijeniti klasično marksističko učenje o klasnim formacijama društva. No, ako pogledate migracije 90-ih, u kojima migrantska radna snaga iz nekadašnjeg istočnog bloka, recimo iz Rumunjske i Poljske, odlazi na rad u Španjolsku, Italiju i Njemačku, to su ljudi iz svih slojeva i svih zanimanja. Od visoko kvalificiranih inženjera do manualnih radnika, koji svi na novim odredištima rade iste poslove. Radi se o tri tipa zaposlenja: u poljoprivredi, građevinarstvu i još nekim zanatima. Dakle, bez obzira na svoje ulaganje u obrazovanje za vrijeme socijalizma, sada su svi izjednačeni i smješteni na dno proizvodne hijerarhije.

Mi sami pristali smo na fikcionalizaciju prošlosti, u kojoj kao da je postojao neki komunizam bez kapitalizma i obrnuto. Kao da socijalistička i kapitalistička socijalna država nisu bile dva tipa odgovora na istu globalnu kapitalističku situaciju. I kao da nikada nije postojao lijevi otpor spram postojećih poredaka, na Istoku i Zapadu.

– Evo vam konkretnog primjera: Rumunjski kulturni institut, glavna državna ustanova s međunarodnim ambicijama, organizirao je nedavno skup na temu “Zašto intelektualce još uvijek privlači socijalizam”. Naravno, svi sudionici konferencije bili su intelektualci s desnice, koji su se iščuđavali nad ljevicom, koju nisu pozvali na skup.

Posljednji sud o komunističkom paklu

U Rumunjskoj je država izradila Konačni izvještaj o razdoblju komunističkog totalitarizma, u nas se govori o lustraciji, iako nije sprovedena. Do kada se lošu sadašnjost može transferirati u prošlost?

– I nakon 20 godina dominantni diskurs za sve neriješene probleme tranzicije optužuje nasljeđe komunizma. Imate li korumpirane građane, to su preživjeli ostaci prošlog režima. Pa nam treba pročišćenje društva, lustracija. Zato je, po nalogu predsjednika Traiana Basescua, komisija točnog naziva Predsjednička komisija za proučavanje komunističke diktature u Rumunjskoj, krajem 2006. proizvela i ovaj zadnji, uvrnut i čudan dokument. On bi trebao funkcionirati na pravnom, kulturnom i općenarodnom nivou. To je posljednji sud o komunističkom paklu, prije no što je uspostavljen kapitalistički raj, a sve na Zemlji. Istog dana kad je dokument prihvaćen održana je svečana sjednica rumunjskog parlamenta. Bio je tu i Lech Walesa da osigura međunarodnu važnost događaju. No, nije se tu sudilo rumunjskom tzv. realnom socijalizmu, već komunizmu uopće, kao ideji i pokretu, potencijalu društvene promjene. I nisu se osuđivale samo komunističke ideje, već sve što je politički lijevo i napredno.

“Šverceri vlastitog života” (Milan Kangrga), koji uspijevaju u svim porecima, prenijeli su odgovornost na radničke klase. One su krive i zato što su nekad podržavale socijalistički poredak i zato što se danas “ne snalaze” u uvjetima kad su žrtvovane pohlepi raznih “poslovnih” posrednika?

– Tu pomaže pristup neokolonijalnih studija. Uzmimo fenomen poput nepotizma. Kad se on promatra s Istoka na Zapadu, opisuje se kao nešto dobro. Kao postojanje aristokracije, tradicije, boljih običaja u “višim” slojevima tamošnjih društava. A isti fenomeni se u lokalnom kontekstu osuđuju kao plemenski primitivizam, balkansko divljaštvo i sl. Dakle, potpuno isti fenomeni mogu dobiti potpuno oprečno tumačenje. Mogu istodobno biti nosioci “kulture” i “primitivizma”. Sve to čini medijski mainstream u našim rubnim zemljama toliko glupim.

Kod nas, koji još nismo u EU, to se ogleda i u ideologiji “borbe protiv korupcije”. Nitko da kaže da je većina naše privrede i trgovine uvozno ovisna o EU, pa je onda logično zaključiti da i većinu korupcije otuda uvozimo?

– Uzmimo ideologiju “strateškog investiranja” koja danas vlada. Početkom 90-ih dominantan narativ bio je onaj o slobodnom tržištu, s onu stranu svih ideologija. Vjera u to slobodno tržište činila se velikom. No, istovremeno su nekad socijalističke zemlje posvuda tražile strateške partnere. Velike investitore, koji će ih baš skloniti s tržišnog propuha jer su, jelte, strateški.

Kriza je prilika za sve

Bavili ste se komparativnim izučavanjem dviju tranzicija. One izlaska iz socijalizma i one ulaska u socijalizam. Jer i socijalizam je bio tranzicijsko, prelazno društvo. Rezultat je da je ova druga tranzicija uglavnom apstraktna suprotnost prve?

– Da, glupost čistog opozita, s mnogim sličnim pretpostavkama, kao što su narodno jedinstvo, nesumnjivi napredak i razvoj, projektirano od vrha društva prema dolje…

No, postoje i današnji primjeri, poput Laclauovog, pokušaja državnog uvođenja lijeve hegemonije, npr. od strane vlade Huga Chaveza i drugdje u Južnoj Americi. Vjerujete li u mogućnost nekog lijevog populizma, možda sutra i u nas?

– Zvuči još uvijek poput sna u koji je teško povjerovati. Mislim da globalna ljevica ima svoje neuspjehe, ali i uspjehe. Tipovi međunarodnih mreža koje je razvila u 90-im, uglavnom izvan političkih stranaka, su zadivljujući. Sjetimo se Internacionalnog foruma, niza Internacionalnih socijalnih foruma, raznih političkih i ekonomskih integracija u Južnoj Americi. Problem je što je u ovome trenutku kriza prilika za sve. Pa tako izgleda kao da je kriza globalnog kapitalizma zaustavila njegovu radikalnu kritiku. Čak je poslužila za učvršćenje koncepta “normalizacije”. Argumentacija ide putem zaključivanja da je danas normalno imati krizu jer, eto, kapitalizam tako funkcionira. Svi smo naučili da se on kreće u ciklusima. Malo se propinje, pa malo strmoglavljuje. Sve je to normalno, pa zato sjedite i čekajte da prođe. Ako pritom malo i patite, i to je normalno, proći će. Uostalom, nije li i prvotna ideologija tranzicije prorokovala da će privikavanje na kapitalizam za većinu biti bolno? Nisu li nam proroci “slobodne tržišne ekonomije” odmah u početku nudili šok terapiju privatizacije svega kao lijek?

Možemo li postkomunističku tranziciju u tzv. svjetsko slobodno tržište sada shvatiti kao neku malu tranziciju, koja je samo specifični dio velike, globalne tranzicije u neki novi postkapitalistički poredak? U svjetski neoliberalni poredak koji se sada globalno urušava?

– Točno to je na djelu. Scene se umnažaju. Je li ovo kriza kapitalističkog ciklusa i kojeg ili je na djelu kriza sistema u cjelini, na to pitanje nema uvjerljivog odgovora. Zato mislim da treba održavati spoznaju da je ovo možda kraj, da je na djelu velika tranzicija. Ali što slijedi nakon nje?

Komunizam nije nikamo otišao

Teoretičari skloni spekulativnim i distopijskim konceptualizacijama, poput Jacquesa Attalija, već objašnjavaju, naravno katastrofički, što slijedi nakon krize.

– Takve i drugačije antikapitalističke vizije u našim je kontekstima uništila ideologija normalizacije: ideologija prijelaza iz totalitarizma u demokraciju, iz neslobodnog u slobodno, zatvorenog u otvoreno društvo. Ideologija zadovoljnog potrošača u društvu roba, na kraju povijesti.

Vidimo da su na djelu i pokušaji da se cijeli obrazovni aparati, koji su do sada bili ideološki aparati države, privatizacijom pretvore u nekakve direktno proizvodne, ekonomske aparate kapitala?

– Volim i primjere iz kulturnih industrija. Sjetimo se kako su 90-ih državne televizije bile posvuda, pa i u Rumunjskoj, optuživane za nekritičko širenje državne ideologije, za monopol i manipulaciju. Sve što su tzv. obični ljudi na njima govorili o društvu, bilo je sumnjivo. A onda su privatne televizije osvojile pravo na reprezentiranje svih društvenih sektora, ne samo ekonomskih. Privatnici nam objašnjavaju što je dobro u socijalnim službama, zdravstvu, školstvu, na stranačko-političkoj sceni. I to nikome nije sumnjivo? Nitko se ne buni zbog te jednostrane invazije svih sektora, zbog tog novog monopola. Pitanje je kako tumačiti to nepostojanje otpora, tu promjenu koja se u međuvremenu s ljudima dogodila.

Je li u Rumunjskoj na djelu antiklimaks, koji i nama slijedi? U stilu, tranzicija je završena, euroatlantski smo integrirani, to je ta budućnost za koju smo se borili?

– Naš predsjednik Basescu javno je obznanio da je tranzicija završila. I da je izbila kriza. Tako da živimo pod asimptotskim, uzaludnim pokušajima bijega od realnosti. No, ako je tranzicija bila predtekst svih tih neokolonijalnih, neokonzervativnih ideologija, sada je završila i godina je opet nulta. Pričali smo kako komunizam nije nikamo otišao. Možda je to dobra vijest. Sva ta komodificirana nostalgija za dobrim starim vremenima zna iznjedriti čudne plodove. Interesantno je kako se ona pojavila u sferi igara za djecu. Svi su otkrili kako su igračke i igre u socijalizmu bile inventivnije, pa se sada obnavljaju.

Kineskinje na radu u Rumunjskoj

– Ne odlaze samo rumunjski radnici na Zapad, u Italiju, Španjolsku i sl., da rade na sezonskim poljoprivrednim poslovima, puno kineskih radnica dolazi na rad u Rumunjsku. Dovoze ih brodovima, ovdje žive u poražavajućim, neljudskim uvjetima, da bi radile u tekstilnim tvornicama. Njih nema u javnosti, za koju i ne postoje. Nekad socijalistička razmjena stanovništva sada se shvaća kao dokaz zapadnog statusa Rumunja koji, eto, isto imaju svoje “istočnjake”. U jednoj takvoj tvornici došlo je do pobune kineskih radnica. Vlasnik ih je tužio, govoreći da je napadnut, da su ga htjele ubiti. U medijima je izašla slika s Kineskinjom koja drži nož, no ona je samo htjela jedaćim priborom napraviti gestu da pokaže kako su gladne.

Kolonizirani u foteljama

– U Rumunjsku su nakon 1989. prvo nahrupili privatni novinski izdavači. Oni su odmah, poput neke avangarde, privatizirali i cijelu sferu simbolizacije, nacionalne motive, kulturu. Sve je bilo podređeno tzv. zapadnim životnim stilovima i prije negoli su oni “proizvodno” rašireni. Uzmimo primjer kablovske televizije. Gledalac danas, ima li pretplatnički paket, može gledati jedan-dva programa na rumunjskom i desetak zapadnih, po tri-četiri engleska, njemačka, talijanska, francuska… On sjedi kući u koju mu dolaze problemi i viđenja njihovih rješenja samo iz tih zemalja, koje sve odreda prikazuju sebe kao superiorne njegovoj. Dakle, kolonizacija mu se događa bez da izađe iz kuće.

Razgovor vodio: Srećko Pulig

Vezani članci

  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve