Ljetna škola – Franck Lepage: Od obrazovanja naroda do pripitomljavanja preko “kulture” (Povijest utopije o emancipaciji)

U sklopu Ljetne škole prenosimo prijevod teksta Francka Lepagea iz hrvatskog izdanja Le Monde Diplomatiquea za svibanj 2009. u kojem se pitanju narodnog obrazovanja i socijalnih antagonizama u Francuskoj pristupa problematizirajući pojam “kulture” u situaciji u kojoj se ona poistovjećuje s “umjetnošću”, umjesto bilo kojim društvenim odnosom. Također, kako “kulturno”, poništavanjem “političkog” u smislu vrijednosnog suda, uime opće ekvivalentnosti u carstvu znakova – depolitizira i pripitomljava obrazovani srednji sloj.


Kad se u Francuskoj spomene riječ “kultura”, svi misle na “umjetnost” i preciznije na “suvremenu umjetnost”. Riječ Kultura, u jednini, pisana velikim slovom, izaziva religiozan osjećaj, oslonjen na novoj svetosti – umjetnosti, višoj biti koju utjelovljuje nekolicina pojedinaca koji su sami doživjeli milost da budu “pravi” umjetnici. Stanovništvo je pak pozvano da uživa promatrajući misterij.

Započeto 1960-ih, pod okriljem ministarstva za kulturna pitanja, svođenje kulture na umjetnost predstavlja intelektualnu katastrofu za svakog naprednog čovjeka. Ako “kultura” više ne znači ništa drugo osim “umjetnosti”, onda ni sindikalno djelovanje, ni borbe manjina, ni feminizam, ni povijest, ni zanati, ni obrtništvo, ni ekonomsko izražavanje, itd., više nisu dijelom kulture. Između kulture i politike u tom slučaju se uspostavlja odnos isključivanja. A ljevica ima problem. Nije uvijek tako bilo. Sjećamo se vremena – ne tako davno – kad je mala skupina aktivista smještenih u samom središtu francuskih institucija pokušala povezati kulturu, narodnu, i politiku.

1944., parobrod ugašenih farova plovi prema Francuskoj. Na njemu se nalazi i mlada žena. Pedeset godina kasnije, ona se prisjeća: “Moje osvješćivanje datira iz 1942., kad je francuska država proglasila zakone o Židovima. Tada sam bila profesorica književnosti u ženskoj gimnaziji u Oranu, u Alžiru. Bila sam posve šokirana mirnoćom s kojom su moje kolege prihvatile i počele provoditi antisemitske zakone.” Uvažena gospođa od 86 godina koja je s nama podijelila svoja sjećanja, toga dana 1944., zove se Christiane Faure. Sada počiva na groblju u Vaucluesu, pored svoje sestre i šogora, Alberta Camusa.

Ona priča kako su židovska imena precrtana crvenom tintom i kako učenice napuštaju školsku ustanovu. Faure je tada tajno organizirala pripremnu nastavu za maturu. Stvar se pročula, zaprijetili su joj, ali ona je ustrajala. Nakon što se u studenom 1942. iskrcala u Alžiru, profesorica se pridružila Privremenoj vladi Alžira na “službi u kolonijama”, pod vodstvom Renéa Capitanta, ministra obrazovanja, koji je bio zadužen da službeni udžbenici budu u skladu s republikanskim osnovama. Gospođa Faure se 1944. s Privremenom vladom vratila u Francusku, brodom koji je plovio ugašenih farova.

“Kapetan nas je okupio i kazao nam da Jean Guéhenno osniva službu za obrazovanje odraslih – “ured za narodno obrazovanje” – te je pitao tko se želi toga prihvatiti. Na opće iznenađenje, ja sam podigla ruku.” Razočarana državnim obrazovanjem gospođa Faure više nije željela predavati djeci. “‘Laičnost’ (koju ovdje treba shvatiti kao ‘političku neutralnost’) koja je nametnuta nastavnicima nije mi odgovarala. Sprečavala je svako otvoreno i izravno, odnosno političko izražavanje s mladima. Laičnost je postala religija koja je izolirala jednako kao sve druge. U okviru obrazovanja za odrasle, činilo mi se da možemo govoriti sve što želimo. Zato sam se odlučila za narodno obrazovanje: novi, slobodni okvir u kojem će se moći razvijati kritički duh.” Radnik koji je postao profesor u Louisu-le-Grandu a onda pisac, pripadnik pokreta otpora Jean Guéhenno shvatio je svoju zadaću kao nešto sveto. “Obrazovanje građana, koje je bilo prepušteno propagandi, trebalo je uzdići na obrazovni plan.” (Le Figaro, 2. svibnja 1952.)

Demokracija se uči

Nakon Oslobođenja, strahote Drugog svjetskog rata vratile su na svjetlo dana ovu jednostavnu ideju: demokracija ne pada s neba, ona se uči i predaje. Da bi bila trajna, mora biti odabrana; potrebno je dakle da svatko može o tome razmisliti. Školska nastava za djecu nije za to dovoljna. 1930-e u Njemačkoj i Francuskoj pokazale su da možemo biti vrlo obrazovani i vrlo veliki nacisti. Ministarstvo obrazovanja odlučilo je dakle da Republika mora otvoriti još jedan okvir javnog obrazovanja: javno obrazovanje odraslih mladih ljudi.

Članovi Konventa shvatili su to još 1792.: ostati na tome da učimo djecu, značilo bi stvoriti društvo u kojem bi nejednakosti bile zasnovane na znanju. “Sve dok bude ljudi koji neće slušati samo razum, koji će mišljenje primati izvana, uzaludno će biti što smo pokidali sve lance”, grmio je Nicolas de Concordet za govornicom Narodne skupštine, 20. travnja 1792. “Ljudski rod ostat će podijeljen u dvije klase: klasu ljudi koja zaključuje i klasu ljudi koji vjeruju, klasu gospodara i klasu robova.” Taj zastupnik, kojem se općenito pripisuje očinstvo za izraz “narodno obrazovanje”, predložio je da se obrazovanje građana nastavi “za cijelog trajanja života”. Ali to nije dovoljno. Kad je Concordet (već tada!) spomenuo onaj “dio ljudske vrste” koji je u manufakturama” prisiljen na “čisto mehanički posao” i istaknuo potrebu da se ti pojedinci “uzdignu”, da “upoznaju i provode svoja prava, da shvate i ispune svoje zadaće”, to više nije bilo samo učenje nego političko obrazovanje.

Te dvije dimenzije, koje nisu uvijek međusobno pomirljive, tvore dvojnost izraza “narodnog obrazovanja”. Za srednje slojeve koji su u ishodištu laičkih pokreta poput Lige za obrazovanje (1881.), riječ je o obrazovanju naroda, kao nadopuni školovanja ili kao njegovoj zamjeni. Drugo značenje odnosi se na svaki oblik samooslobađajućeg obrazovanja, narodnog oblika. To zahtijeva naslijeđe iskustva kritičkog i političkog obrazovanja koja su ispresijecala radnički pokret potkraj 19. stoljeća (revolucionarni sindikalizam, burze rada).

Na brodu koji je bez farova plovio prema Francuskoj, Christiane Faure razmišljala je više o ovom drugom… Tako se poslije Auschwitza – zbog Auschwitza – ponovno razmišlja o političkom obrazovanju mladih odraslih osoba. Faure i Guéhenno okupljaju profesionalce za narodnu kulturu koji dolaze iz teatra (Hubert Gignoux, Henri Cordreaux, Charles Antonetti, Jean Rouvet…), s radija (Pierre Schaeffer), filma, fotografije, književnosti (Jean Nazet), plastičnih umjetnosti i plesa, etnologije, itd. Njihova je zadaća postaviti uvjete za kritičko obrazovanje mladih odraslih ljudi preko popularne kulture ili pak “preko razmišljanja i prakse, izazvati ponašanje koje je pogodno za obrazovanje odraslih”.

Uprava za narodnu kulturu

1944., unutar Ministarstva obrazovanja, nastaje uprava za narodnu kulturu i pokrete mladih, koja je ubrzo preimenovana u upravu za narodno obrazovanje i pokrete mladih. “Mladi” tada još nisu “adolescenti” – taj će se izraz pojaviti 1960-ih: “mladi” iz 1945. su odrasli ljudi od 21 godinu. Usporedno se osniva uprava za umjetnost i književnost. Jeanne Laurent, bivša pripadnica pokreta otpora, ondje će se angažirati oko decentralizacije kazališta. Na pitanje kakvi su bili njihovi odnosi, Faure ističe do koje mjere su te dvije problematike bile različite: “Jeanne Laurent se bavila umjetnošću, a mi smo se bavili kulturom, demokracijom.” Distinkcija je vrlo važna.

Mala uprava narodnog obrazovanja potrajat će manje od četiri godine. Kad je počeo hladni rat, rasplamsala je borba između degolista i komunista. Obrazovanje mladih odraslih ljudi vjerojatno predstavlja takav ulog da nijedan od dvojice protagonista ne smije riskirati da upravu preuzme onaj drugi. 1948. dogovorili su se o njezinoj fuziji – “kao mjeri javne štednje” – s upravom za fizičko obrazovanje i sportske aktivnosti u dragocjenu “glavnu upravu za mlade i sport”, kao matricu ministarstva koje je kasnije često bilo povjereno ništa manje dragocjenim sportašima (Bernard Laporte), uglavnom velikim neznalicama za pitanja narodnog obrazovanja. Drugim riječima: neće postojati javna služba za demokratsko, kritičko i političko obrazovanje odraslih mladih ljudi u Francuskoj. Guéhenno je odstupio, Faure se vratila u Alžir gdje vodi službu za narodno obrazovanje koja nije pripojena sportu.

Ipak, poticaj je dan. već 1950-ih, nastavnici narodnog obrazovanja koje je okupila gospođa Faure razmišljaju o tome kako da napuste sport s kojim ne znaju što bi i osnuju vlastito ministarstvo. Zamjenik direktora Robert Brichet čak će 1956. skicirati projekt “ministarstva umjetnosti”. U tom smislu, treba prilagoditi koncept “ministarstva kulture” koje su uvele totalitarne zemlje i pretvoriti ga u ministarstvo narodnog obrazovanja. Koga imenovati na njegovo čelo? Nastavnici su pomislili na filozofa Alberta Camusa, direktora kulturne ustanove u Alžiru, osnivača kazališta rada i pobornika kolektivnog, a ne individualnog stvaranja.

Povijest će drukčije odlučiti. Kad je stigao na vlast, general de Gaulle želi nagraditi vjernost Andréa Malrauxa, ministra informiranja u vladi Četvrte Republike i direktora propagande Okupljanja francuskog naroda (RPF), koje je general osnovao u travnju 1947. Tada počinje neka vrst institucionalnog ruskog ruleta, iz kojeg će narodno obrazovanje izaći kao gubitnik. 1959., predsjednik Republike zatražio je od šefa vlade Michela Debréa da pronađe neko ministarstvo za njegovog službenog pjesnika. Malraux je tražio veliko Ministarstvo za mlade, što je nakon Vichya još uvijek vrlo osjetljivo područje, pa mu to odbijaju. Zatražio je istraživanja, ali također bez uspjeha. Onda je zatražio televiziju i po treći put bio odbijen. Sjetivši se plana o “ministarstvu umjetnosti”, Debré mu je sav očajan predložio ministarstvo za kulturna pitanja. Malraux je prihvatio. Ondje su okupili film, umjetnost i književnost, narodno obrazovanje i državne nastavnike. Malrauxov šef kabineta, Pierre Moinot, prijatelj gospođe Faure, kazao joj je sretnu vijest i pozvao je da im se pridruži u osmišljavanju rada ministarstva.

Suprotno općeprihvaćenom mišljenju, autor Ljudske sudbine nije “osnovao” to ministarstvo, koje uostalom nije ni tražio. Njegova je administracija sastavljena od dužnosnika vraćenih iz prekomorskih departmana, koji su se nakon dekolonizacije priključili kulturnim poslovima. Učinkoviti, ali ideološki obilježeni svojim ranijim iskustvom, oni utječu na doktrinu ministarstva. A ono će imati za vokaciju da unutar i izvan granica širi plamen nacionalne veličine. Moć Francuske na međunarodnom planu i simbolička vlast države u regijama, apologija elite i francuskog duha. Duboko antinarodno ministarstvo.

Kultura svedena na umjetnost

Nastavnici narodnog obrazovanja koji su mislili da su dobili ministarstvo, izgubili su igru. Najprije priključena Malrauxu, zajedno s upravom za umjetnost, poduprava za narodno obrazovanje definitivno se vratila Ministarstvu mladih i sporta. Tako će biti uspostavljena razdjelnica između kulturnog i socijalno-kulturnog, između “prave” i “lažne” kulture koju će samo država moći određivati. Mnogi su očekivali da će ljevica kad je stigla na vlast ukinuti tu podjelu, no nije bilo ništa od toga.

Ta je priča poznatija: umjesto da prekine s elitističkom vizijom i preformulira kulturno pitanje na naprednim osnovama (svi proizvode kulturu, ona nije ništa drugo nego društveni odnos), ljevica je 1980-ih uzdigla lik umjetnika na dotad neviđene visine! Nakon liberalnog zaokreta 1983., Kultura s velikim slovom, svedena na umjetnost, postala je barjak Socijalističke stranke koja se na ekonomskom planu više ne razlikuje, budući da je pristala obaviti “prljavi posao za desnicu”. Štoviše: kulturna akcija zamjenjuje političku akciju, kao što pokazuje obilježavanje dvjestote obljetnice Revolucije 14.srpnja 1989.

Postavljen prema zamisli stručnjaka za reklame Jean-Paula Goudea, defile naslovljen “planetarna plemena” predstavlja svaki narod – ne nekim simbolom njegovih političkih osvajanja, stečene emancipacije ili dominacije koju trpi – nego svojim anegdotalnim i stereotipnim “kulturnim” obilježjem: goli Afrikanci s tam-tamovima, Englezi pod kišom, itd. Kraj revolucije. Kraj politike. Kraj povijesti. Živjela kultura!

Ta vrst “kulture” zamijenila je politiku jer je funkcija “kulturnog” upravo da ubije političko. Političko je afirmacija vrijednosnog suda. “Kulturno” je njegovo poništavanje i opća ekvivalentnost u carstvu znakova. Osuda nasilja učinjenog nad ženama – obrezivanje primjerice – je “politička” gesta: ona potvrđuje da je društvo koje je proglasilo jednakost muškaraca i žena bolje od društva koje to nije proglasilo. Tolerancija spram obrezivanja je naprotiv “kulturna”, jer traži priznavanje kulture o kojoj neka druga kultura ne može suditi “izvana”.

U Francuskoj danas postoji službena kultura, sa službeno potvrđenom estetikom, kao što su primjerice nacionalna kazališna uprizorenja. Paradoks je u tome što ona na svim mjestima želi pokazati slobodu izražavanja, ali uz uvjet da ona ne ocrtava nikakav realni socijalni odnos, da ne dovodi do neke neugodne posljedice i da je doslovno bespredmetna. Adolescentske provokacije, ludičko-dekadentna estetika, ironični citati… dosađujemo se, ali snažno plješćemo! Istodobno kako depolitizira, održavanje kulta “kulture” pridonosi pripitomljavanju obrazovanog srednjeg sloja, ponovno potvrđujući granice koje ga odvajaju od narodnih slojeva.

Evo priče o posjetitelju koji je sredinom 1990-ih ušao u Kuću kulture i ondje našao beskonačan niz limenki napunjenih vodom i poslaganih uza zid, na kojem je bila obješena mala fotografija s naznakom odakle potječe tekućina. Postoje tri najčešća stava u odnosu na to “djelo”. Netko tko je upoznat sa suvremenom umjetnošću i raspolaže odgovarajućim kulturnim alatima moći će uživati u “radu”. Neupućen čovjek, bez takvih resursa, kazat će da on može učiniti to isto, pobunit će se protiv “podvale”, proklet će sve umjetnike i imat će osjećaj socijalne inferiornosti. Između njih dvojice, posjetitelj pun “kulturne dobre volje” uvjerit će samog sebe da u svemu tome postoji neki “postupak”, neka “namjera”, nešto više što se mora uvažavati – što govori o njegovoj pripadnosti obrazovanoj srednjoj klasi.

Takav stav nije bez posljedica, naročito u vrijeme ekonomske krize, kad pomicanje srednje klase prema narodnim slojevima a ne prema vladajućima predstavlja važan politički ulog. Zbog toga bi se stvarno lijevi program trebao odijeliti od koncepta kulture i poduprijeti onaj narodnog obrazovanja.

Federacije s oznakom “narodno obrazovanje” daleko su od toga. Još početkom 1980-ih uvedene u nebrojene odluke o socijalnom tretmanu stanovništva “u teškoćama”, koliko ih ima koje u zamjenu za subvencije, vode programe “mobilnosti mladih”, “životnog obrazovanja”, “izazova za mlade” i drugih oblika učenja o fleksibilnosti i poduzetničkom duhu, dok druge, angažirane u “politici grada”, rade na “uključivanju” narodnih slojeva u “lokalni razvoj”, “kulturni razvoj” i “socijalno-kulturnu animaciju”?

2002., udruga Attac, osnovana četiri godine ranije, stekla je status nacionalnog udruženja za mlade i narodno obrazovanje. I odjednom se pojavio kontrast: Ako Attac radi na narodnom obrazovanju informirajući o ekonomiji, objašnjavajući nejednakosti i predlažući načine da se tome stane na kraj, što onda rade drugi?

Možemo dakle razlikovati dvije koncepcije djelovanja preko kulture: “kulturnu akciju”, koja želi okupiti ljude oko “univerzalnih” vrijednosti, oko kojih postoji konsenzus (umjetnost, građanski status, različitost, poštovanje, itd.); i narodno obrazovanje, koje nastoji što većem broju ljudi učiniti razvidnim odnose dominacije, socijalne antagonizme i ustroj eksploatacije. Ekonomska kriza doista bi mogla raspršiti iluzije one prve i istaknuti u prvi plan onu drugu.

Franck Lepage

(Autor i interpret kazališnog predavanja L’éducation populaire. Monsieur, ils n’en ont pas voulu, Editions Le Cerisier, Cuesmes, Belgija)

Vezani članci

  • 28. lipnja 2020. Izbori 2020: Budućnost parlamentarne političke diskusije U prvom su planu nadolazećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj dvije najveće stranke, obje izašle iz procesa unutarnje konsolidacije oko figura svojih lidera. Ekstremna desnica, koju je HDZ proteklih godina odbacio, prijeti ostvariti povijesno dobar rezultat i trajno poremetiti dugogodišnju političku ravnotežu. Međutim, u Sabor bi mogla ući i lijevo-zelena koalicija te konačno uvesti nove političke modele i koncepte u hrvatski parlamentarizam.
  • 28. lipnja 2020. Nemiri Stonewalla "Danas je prvi dan Mjeseca ponosa, proslave Stonewallskih nemira iz 1969. godine. Ustanci trenutno izbijaju diljem zemlje. Današnji bogati bijeli gej muškarci možda se protive „nasilju“, ali povijest LBGTQ+ pokreta pokazuje da se neredi ugnjetavanih ljudi tiču oslobođenja."
  • 21. lipnja 2020. Martin Luther King znao je da nema ničega mirnog u nenasilju ako se provodi kako spada Daleko od srednjostrujaške aklamacije nenasilnog djelovanja svedenog na moralni nagovor, širenje utjecaja u postojećim institucijama i pristojne, pacifizirane prosvjede, Kingov zagovor nenasilja kao metode gnjevnog, ali staloženog suprotstavljanja sistemskom nasilju kroz kolektivnu direktnu akciju koja remeti normalno funkcioniranje društva, taktičke je prirode. Radikalna rekonstrukcija američkog društva na kakvoj je radio iziskivala je da se gnjev transformira u moć putem angažmana duljeg trajanja, umjesto da se opravdano, ali reaktivno troši u neredima.
  • 21. lipnja 2020. Voziti automobil u doba nejednakosti "Kada časopis poznatiji po recenzijama stranih superautomobila i domaćih nabrijanih vozila te uredničkoj politici koja izaziva kontroverze jedino kada napada terence (u prilog monovolumenima i automobilima) istakne priču o Oliveru, obiteljskom automobilu Jasona M. Vaughna marke Subaru, koji je prešao 418 000 kilometara, u članku pod naslovom “The Fear of Failure” („Strah od neuspjeha“), to je svakako znak da živimo u vremenima opscene nejednakosti."
  • 21. lipnja 2020. Prava definicija „privatnog vlasništva“ "Elite se pribojavaju uništenja vlastite imovine, ali još više strahuju od uništenja društvenih odnosa koji čine privatno vlasništvo mogućim. Dakle, strepe od svijeta bez policije."
  • 14. lipnja 2020. Neka vas „preispisivanje povijesti“ ne zabrinjava: upravo je to historičarski posao Rušenje spomenika britanskom robovlasniku Edwardu Colstonu u bristolsku luku dočekano je, između ostalog, reakcijama koje hine zabrinutost za historiografiju. Međutim, svako je postavljanje spomenika i politički čin, a kada je omjer komemoracije eksponenata trgovine robljem i imperijalizma naspram njihovih žrtava toliko jednostran, upravo se obaranje ovakvog spomenika ispostavlja kao predugo odgađani prilog historijskoj reevaluaciji.
  • 14. lipnja 2020. Trudeauov odgovor na rad policije i rasnu pravdu samo je prazna gesta Platitude centrističkih političara poput kanadskog premijera Justina Trudeaua i njihovo korištenje prilika za simboličku kooptaciju antirasističkih društvenih pokreta slaba su zamjena za strukturno adresiranje mehanizama i institucija koje potiču i održavaju rasizam, fenomen koji nikako nije ograničen na kontekst SAD-a.
  • 14. lipnja 2020. Rezervna armija – pandemijsko izdanje "Zbog načina na koji je američka ekonomija trenutno konfigurirana, privatna poduzeća počet će zapošljavati radnice i radnike i smanjivati rezervnu armiju tek kada im to postane profitabilno. Radnici i radnice će pak biti prepušteni na milost i nemilost tih odluka i, posljedično, na agregatnoj razini nastaviti gubiti naspram njihova suparnika, korporacija koje neovisno o ikome donose odluke o zapošljavanju."
  • 7. lipnja 2020. Rad od kuće nakon korona virusa osigurat će šefovima veću kontrolu nad radničkim životima Korist koju korporacijama donosi rad od kuće daleko nadilazi pogodnosti koje od takvog aranžmana imaju radnici i radnice. Unatoč tome što istraživanja pokazuju da ih većina jedva čeka vratiti se na tradicionalno radno mjesto, uštede koje se mogu ostvariti eksternaliziranjem nekretninskih i režijskih troškova na individualna kućanstva, uspješno provedeni eksperiment rada na daljinu tijekom pandemije i pritom zabilježeni porast učinkovitosti pružile su upravama velikih kompanija dovoljno povoda da krenu najavljivati prebacivanje na „digitalni standard“, koji radništvu predstavljaju kao povlasticu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve