Da je Obamacare korak naprijed, dobio bi našu podršku

Zakon kojim se kreće u zdravstvenu reformu u SAD donesen je uz žestoke kritike desnice, unatoč tome što njegov sadržaj sugerira drugačije. Iako je to zakon od kojeg će neke koristi (2014. kad krene u primjenu) imati i 40 milijuna trenutno neosiguranih Amerikanaca, ObamaCare ipak najviše ide na ruku osiguravateljskim kućama i farmaceutskim kompanijama (za više o tome vidi članak Anthonya DiMaggia – Boons for business). Margaret Flowers iz Physicians for a National Health Program’s Congressional u apelu prije izglasavanja zakona najmanji inkrement napretka vidi u izostavljenoj javnoj, „single payer“ opciji.

Da je ovaj zakon korak naprijed, mi bismo ga podržali.

Da vjerujemo i da dokazi ukazuju na to da se ovaj zakon može „uštimati“ u nešto bolje, mi bismo ga podržali.

No ovaj zakon je korak unatrag, korak dalje od „single payera“*. Ovaj zakon dodatno cementira privatizaciju zdravstvene skrbi, dodatno obogaćuje industrije u kojima je problem.

Vidimo isti scenarij kako se odigrava na nacionalnoj razini, isto kao što se desetljećima odigravao na državnoj razini. Ljudi primjećuju patnju jer je vrlo stvarna. Rečeno im je da se nešto mora učiniti i da je ovo sve što mogu dobiti. Zato to i prihvaćaju, vjerujući da se radi o dobrom koraku prema reformi. Ali to nije korak u pravom smjeru. Ovakav tip reforme svaki put je podbacio. Ovo je razlog zašto nastavljamo živjeti u krizi zdravstvene skrbi.

Kad ovo prođe, javnosti će se reći da je to rješenje. Reći će im se da pričekaju i vide kako funkcionira jednom kad se provede, 2014. U međuvremenu, ljudi će nastaviti patiti, odlaziti u bankrote ili umirati od uzroka koji se mogu spriječiti. To je neprihvatljivo.

Mi želimo reformu zdravstvene SKRBI. Reforma zdravstvenog osiguranja nema smisla. Zdravstveno osiguranje je već sada vrlo regulirano, no bogati su dovoljno domišljati da izbjegnu regulacije. Mi nećemo podržati reformu zdravstvenog osiguranja: ona je gubitak vremena, novaca, i ljudskih života.

Ako želimo pravu reformu, ona neće biti ugodna. Ne može se uvesti na mala vrata ili naknadnim poboljšavanjem. Morat ćemo se obračunati s vrlo moćnom industrijom koja trenutno vlada Bijelom Kućom, Kongresom i medijima. No raditi za išta manje je gubitak vremena. Najmanja promjena koja će proizvesti neki učinak je promjena na javno financiranu zdravstvenu skrb.

Trebat će još 10 ili 50 godina prije nego što dobijemo pravu reformu ako ovaj zakon podbaci. Pokret za „single payer“ opciju raste. Možemo se organizirati i pogurati za pravu reformu. No moramo biti jaki i ujedinjeni u našim principima. Moramo staviti „single payer“ na stol. Neće se dogoditi nikako drugačije.

Margaret Flowers

(pedijatrica iz Marylanda, član ‘Physicians for a National Health Program’s Congressional’)

objavljeno 22. ožujka 2010. u Monthly Review

* http://www.pnhp.org/facts/what-is-single-payer

Što je „single payer“?

„Single payer“ je pojam koji se koristi kako bi se opisao određen tip sustava financiranja. Odnosi se na tijelo koje funkcionira kao administrator, ili „platitelj“. U slučaju zdravstvene skrbi, sistem „single payer“ bio bi uređen tako da jedno tijelo – vladina organizacija – prikuplja sve naknade za zdravstvenu skrb i plaća sve troškove zdravstvene skrbi. U trenutnom sustavu SAD-a, postoje doslovce deseci tisuća različitih organizacija koje brinu o zdravstvenoj skrbi – HMO-i, agencije za naplatu itd. Budući da postoji toliko različitih platitelja naknada za zdravstvenu skrb, u sustavu se generira ogromna količina administrativnog rasipanja. (Zamislite samo koliko složeno može biti naplaćivanje u liječničkom uredu, ako svaka osiguravateljska kuća zahtijeva ispunjavanje drukčijih formulara, ima drukčiji sistem naplate, različite kontakte za naplate i telefonske brojeve – to je vrlo zbunjujuće.) U „single payer“ sustavu sve bolnice, liječnici i ostali pružatelji zdravstvene skrbi naplatili bi svoje usluge jednom tijelu. To samo po sebi uvelike reducira administrativno rasipanje, i štedi novac, koji se može upotrijebiti za pružanje zdravstvene skrbi i osiguranja onima koji ih trenutno nemaju.

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.