kolumna

Seeraj Mohamed: Stanje ekonomije

Kakvo je danas stanje mainstream ekonomske znanosti u svijetu? Je li nas kriza čemu poučila i hoće li mainstream ekonomisti iz nje nešto naučiti ili će ih i sljedeća kriza dočekati nespremne u neoklasičnom svijetu snova kao i ova trenutna? O tome više u tekstu Stanje ekonomije Seeraja Mohameda objavljenom u Economic News 23. travnja 2010.

Upravo smo proživjeli najgoru financijsku krizu od Velike depresije, a sve što smo mogli čuti od ekonomskih komentara o stanju globalne ekonomije je površno blebetanje.

Ekonomska struka je u tako žalosnom stanju da ne bi bilo čudno da se uskoro dogodi još jedna recesija. Bila je potrebna globalna kriza da bi se ukazalo na katastrofalno stanje te katastrofalne znanosti. Heroji mainstream ekonomske struke, zagovaratelji slobodnog tržišta i financijske deregulacije bili su prisiljeni priznati pogreške. Bailout-i i programi oporavka su lekcije vrijedne više milijardi dolara koje nam pokazuju da srednjostrujaška ekonomija nije realistična. Da bi se pokušala objasniti kriza, u prednji su plan opet isplivali ekonomisti kao Keynes i Minsky. Vrijeme je da se dâ prilika i nesrednjostrujaškom pogledu na ekonomiju.

Nažalost, jedna je od glavnih zadaća mainstream ekonomistâ u posljednjih tridesetak godina bila čišćenje akademskih krugova od “neortodoksnih” ekonomista. Studiji ekonomije su se pretvorili u ispovijedanje neoklasične vjere poduprte beskonačnim drilom matematičkih jednadžaba i repetitivnim ekonometrijskim vježbama. Programi studijâ ekonomije su ukidali kolegije o povijesti ekonomske misli i ekonomskoj povijesti kako bi proizvodili stručnjake vjerne slobodnom tržištu. U razvijenim zemljama, kao i u previše zemalja u razvoju, razvojna se ekonomija uopće ne poučava. Financijska kriza nam je pokazala da nam treba aktivna Država i više regulacije umjesto slobodnog tržišta, kao i to da nam je potreban uvid u financijska tržišta, a ne slijepa odanost prema njima. U vrijeme potrebe za njima uviđamo da su ortodoksni ekonomisti stvorili globalni manjak heterodoksnih ekonomista.

Većina studenata ekonomije još uvijek studira nerealističnu neoklasičnu ekonomiju. Uče ih o hipotezi efikasnog tržišta i pouzdavanju u sposobnost financijskih tržišta da će učinkovito funkcionirati i korektno uspostavljati cijene. Uče ih o savršenim tržištima i ekonomijama u stanju ekvilibrija te o izvanjskim faktorima i događajima kao uzrocima nestabilnosti. Obično im se ne predstavljaju ideje ljudî kao što su Keynes ili Minsky, koji govore o inherentnoj nestabilnosti kapitalističkih ekonomija. Oni su pokazali da povećanje dereguliranosti financijskog sektora i njegov rast vode u gospodarsku nestabilnost. Drugim riječima, normalno funkcioniranje financijskih tržišta vodi do ciklusâ procvatâ i propastî (booms and busts) te nestabilnosti u ekonomijama.

Čak i u zemljama kao što je Južna Afrika, gdje je nezaposlenost užasan problem, studenti na predavanjima iz srednjostrujaške ekonomije uče o ekonomskoj znanosti u kojoj ekonomije nemaju nehotimične nezaposlenosti. Mnogi od ekonomskih modela mainstream ekonomije pretpostavljaju punu zaposlenost. To je ekonomska znanost u kojoj studente uče vjerovati da je nezaposlenost stvar izbora pojedinca.

Na mainstream studijima ekonomije deregulacija financijskih tržišta i nedovoljna regulacija novih financijskih instrumenata se predstavlja kao neproblematična. Štoviše, takav se razvoj financijskih tržišta predstavlja kao pozitivan. Studente se podučava da je loše regulirati financijska tržišta. Ignorira se makroekonomska nestabilnost i drugi rizici povezani s nekontroliranim tijekom kapitala u ekonomije i iz njih. Opasnost širenja takvih problema se također ignorira.

Ustvari, krivnja bi za financijsku krizu vjerojatno pala na lošu ekonomsku politiku. Takva teorija, očarana financijskim institucijama, ne dopušta mogućnost da namjerno neprimjereno ponašanje financijašâ i financijskih institucija može dovesti do krize. Pretpostavlja se da financijski instrumenti kao što su derivativi promiču efikasnost financijskih tržišta. Ne uviđa se činjenica da se mnoštvo ugovora o derivativima upotrebljava kako bi se izbjegli propisi i regulacija te da bi se moglo spekulirati.

Danas smo svjesni pouka proisteklih iz krize, no studenti ekonomije i dalje uče istu onu ekonomiju koja se poučavala i prije krize. Stvara se čitava nova generacija ekonomista koja će opet biti šokirana kada neka nova financijska kriza prouzroči rasap ekonomije.

Seeraj Mohamed

S engleskog preveo Drago Markiša

27. travnja 2010.
Tagovi:
, , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka