Društvo privatiziranog znanja

Smjer u kojem u igru oko obrazovanja ulazi novac je jasan: to je privatizacija javnih poslova. Oni koji vole govoriti o načelu efikasnosti i o štedljivosti “začudo” ne pitaju za cijenu Bolonjskog procesa, i to ne samo novčanu. U naoko kaotičnoj retorici reforme univerziteta ima sistema, a njena tajna nije u pretumbavanju godina studija, drugačijem važenju diploma ili, ne daj bože, u stvarnoj valorizaciji nastavnih planova i programa. Ne, nedvosmisleni smisao, jest od javnog vlasništva (tj. od odnosa u zametku oslobođenih vlasničkog pristupa) stvoriti privatno, a od javnih potreba privatne poslove.


U intrigantnoj, no i ponešto preuopćenoj te na kraju i konzervativnoj (što autora vjerojatno ne bi smetalo) knjižici bečkog profesora Konrada Paula Liessmanna naslovljenoj “Teorija neobrazovanosti; Zablude o društvu znanja”, koja se u nas reklamira kao jedina nova kritička literatura o Bolonjskom procesu i prilagodbi univerziteta kapitalskim tokovima, postoji zabavno mjesto koje govori o novom odnosu između reforme i revolucije, u prevažnoj sferi obrazovanja, ali i šire.

Riječ “reforma” zaposjela je sva polja društvenog, političkog i kulturnog života, inflacijski označavajući predstojeće, već odavno potrebne ili za brzu provedbu zrele prevrate i pučeve. Ta riječ stoji danas tamo gdje je do prije nekoliko desetljeća, isto tako inflatorno, stajala riječ “revolucija” – sjetimo se, imali smo seksualnu, obiteljsku, kulturnu i društvenu, da o tehnološkoj, kojom se i dalje hvale svi poreci, i ne govorimo! Tko je tada bio za “reformu” a protiv “revolucije”, bio je za polagano, promišljeno, evolutivno građenje društva. Kada se danas zaziva “reformu” nekog sektora, u pravilu je riječ o obrnutom procesu. Uz natuknice kao što su “deetatizacija”, “privatizacija”, “spremnost na rizik”, “vlastita odgovornost”, “vlastita skrb”, “fleksibilizacija”, “smanjivanje socijalnih izdataka”, “povećanje socijalnih doprinosa”, “elitno obrazovanje” i “ograničenje pristupa”, događa se pod imenom “reforme” najveći pokret povratka u novijoj povijesti. Liessmann nam piše iz Beča: “Naopake prilike u zapošljavanju, manjkava društvena skrb, prisila na mobilnost, pritisak u vezi s prilagodbom, privatizirane infrastrukture, medicinska skrb i zahtjevno obrazovanje sve više samo za one koji si to mogu priuštiti – sve smo to već jednom imali!” Da u nas postoje neki relevantni postkolonijalni studiji, netko bi već dopisao: “A tek mi. Pod Bečom i Peštom. A uz male briselske varijacije i dobro potisnutu socijalističku iznimku, imat ćemo ponovno.”

Res publica postaje res privata

No, tamo gdje se hrabrost za reforme propagira kao politička maksima, kukavički je ne odazvati se na neku reformu. Nažalost, to će se sada u nas vjerojatno dogoditi i sindikatima, u čemu ishod izleta u referendum čak ne mora biti presudan. Pošto živimo u doba permanentne reforme, spram koje je Trocki, sa svojim konceptom revolucionarne kritike svakodnevnog života, maltene modernistički liberal, jedino što je sigurno jest da će današnje reforme, pa i onu univerziteta, već sutra trebati ponovno reformirati – ali i da će na ovoj današnjoj netko zaraditi!

Smjer u kojem u igru oko obrazovanja ulazi novac je jasan: to je privatizacija javnih poslova. Oni koji vole govoriti o načelu efikasnosti i o štedljivosti “začudo” ne pitaju za cijenu Bolonjskog procesa, i to ne samo novčanu. U naoko kaotičnoj retorici reforme univerziteta ima sistema, a njena tajna nije u pretumbavanju godina studija, drugačijem važenju diploma ili, ne daj bože, u stvarnoj valorizaciji nastavnih planova i programa. Ne, nedvosmisleni smisao, koji su cijelom društvu u Hrvatskoj u posljednje dvije godine jasno predočili pobunjeni studenti, jest od javnog vlasništva (tj. od odnosa u zametku oslobođenih vlasničkog pristupa) stvoriti privatno, a od javnih potreba privatne poslove. Res publica bit će očuvana tako što će postati res privata.

Samo uz takvu, šok-terapijom pretvorbe i privatizacije i u nas proizvedenu “slijepu pjegu” javnosti, moguće je cijelu diskusiju oko privredne i društvene neuspješnosti privatnih posjednika i raspolagatelja svime, pa i znanjem, prevesti u borbu za dalju privatizaciju područja koja do jučer nisu bila pod udarom ideologije tržišta. To nas ne treba čuditi, sjetimo li se samo npr. iskrenih misli praktičara tranzicije, poput Miroslava Kutle, koji je svoj preuzimačko-vlasnički pohod kroz masne devastacije privrede opisao kao vožnju biciklom, s kojega se pada čim se zaustaviš – na jednoj pošteno pokrenutoj proizvodnji. Sada, kada toliko toga znamo o nadkutlima u centrima kapitalske moći i njihovoj još većoj invenciji, ne trebamo se čuditi što tzv. neoliberalna reforma, usprkos dokazanoj neuspješnosti, čak i sa stanovišta želje za prosječnom eksploatacijom ljudi i prirodnih resursa na duži rok, uspješno pronalazi nove načine da iscijedi i zadnji novčić iz stanovništva i prirode, “tako lijepih i tako njihovih”. Periferije koje praktično nemaju privrede, niti im je klasična kupovna moć stanovništva iole značajna u svjetskim razmjerima, ipak imaju još samo to stanovništvo, koje će što dalje to više plaćati svaki svoj životni potez – poput školovanja, liječenja, kupovine stana – višegodišnjim, pa i višegeneracijskim zaduživanjem. A time što ih isporučuje vjerovnicima, država – i sama dužnik – računa na nove beneficije za sebe od svojih novčarsko-transakcijskih gospodara-partnera.

Desetljeća bez idejne borbe na univerzitetu

Ono što se odigrava već nalikuje na “slobodnotržišnu” prodaju cigle, za koju više nisu zaduženi huligani iz kvarta koji su, djelovanjem pravne države, u međuvremenu nestali. Tako da otkada se klopka za periferiju počela vraćati i u centre EU-a, a u SAD-u i Velikoj Britaniji najprije je i iskušana na domaćem stanovništvu, možemo reći da smo, bez obzira na formalno članstvo, sada sasvim pristojno euroatlantski integrirani.

A takvo je i naše školstvo. Osnovno propada, srednje stagnira, a visoko se beskonačno reformira. Jer, to je sada stvar elita. A one su uvijek na pravoj liniji, ako već nisu linija sama. Prodati akademskoj zajednici, koja se ipak još računa kao mjesto kritičke refleksije o društvu oko sebe, najtrivijalnije menadžerske ideologije, s pojmovima poput “izvrsnosti”, “konkurentnosti”, pa čak i nekakav uvrnuti “menadžerski marksizam”, bez kojega je nemoguć ovakav panekonomizam u obrazovnom polju, kvantifikacija prosječnog radnog vremena nastavnika i studenata, sva ta ludila bodovanja i lista, koja invencijom nadilaze staljinističku birokraciju, protiv koje smo se tako herojski borili, zaista premašuje sva zamišljanja oko realno očekivanog oportunizma intelektualne klase. Pogotovo sjetimo li se žustrine s kojom se univerzitet odupirao “realno socijalističkoj” reformi školstva sedamdesetih, kojoj je ova bolonjska “realno kapitalistički” pandan.

Količina konvertitstva kojom se nekada postojeća, ako ne i hegemona, lijeva kritika na univerzitetima preobrnula u dominantnu apologiju sadašnjih neoliberalnih reformi, ipak možda ne treba čuditi. “Ljevica” i “desnica” na našim fakultetima žive u sada već višedecenijskim i višegeneracijskim suživotima, u kojima su desetljeća bez prave idejne borbe odavno obesmislila i samo političko razvrstavanje. Samo što novo nuđenje raspodjele karata, koje kao da su ulaznice u akademskoj većini prihvatljiv socijalni elitizam, čini sve prošle, sadašnje i buduće bitke na samim fakultetima još efemernijima. Većina je valjda ipak svjesna kako je naličje ovog od kapitala poklonjenog elitizma dalja proletarizacija većine pozicija i odnosa na fakultetima i univerzitetima. Obrazovne institucije tako će ipak (p)ostati mjesta klasne borbe (vidi članak Michaela D. Yatesa “Mi protiv njih – Radnička klasa u akademskoj tvornici“, preveden na www.slobodnifilozofski.com). Moralizirati nad (ne)sviješću akademske zajednice, koja je u krizi, u “novinarskoj zajednici”, koja je u svojoj korporativnoj reformi već propala, nije naročito zahvalno. No šteta koja se upravo događa u procesima komercijalizacije univerziteta dugoročnija je od one propasti pojedinih medija, iako je u bliskoj vezi s općim propadanjem javnosti.

S daljnjim prilagodbama Bolonjskom procesu slijedi nam i daljnja komercijalizacija univerziteta, koja će se očitovati u okrenutosti “praktičnosti” i novim principima ocjenjivanja i izabiranja znanstvenog kadra. Institucionalizirat će se i diferencijacija među profesorima: oni produktivni, po spornim kriterijima, dobivat će znanstvene ugovore, oni neproduktivni nastavničke. Budućnost nam donosi veće prihode fakulteta od tržišta, ali i od države. Ukidat će se subvencije, a razvijati studentski krediti i novi oblici plaćanja. Već danas fakulteti u, primjerice, Velikoj Britaniji sami s komercijalnim bankama potpisuju ugovore za studentske kredite. A kada se školarina jednom ustali kao značajan prihod fakulteta, pitanje njenog rasta iz godine u godinu postaje samo retoričko.

Pokret za besplatno školstvo

Svima nam treba biti jasno da bi bez pobunjenih studenata i njihove aktivnosti, kako piše i Toni Prug (”Fakulteti u Hrvatskoj pod kontrolom studenata”, prevedeno iz britanskog časopisaRadical Philosophy”, na www.slobodnifilozofski.com), državno-kapitalistička mašinerija bez mnogo javne diskusije uvela i provela nekritičku implementaciju najgorih aspekata neoliberalne doktrine. A i s tom pobunom prosvjetna i šira vlast, iako grogirana, od takvog reformiranja patološki ne odustaje. Prije studentske subjektivacije, kao i danas, na margini, koje smo svi misleći stanovnici dio, postojala je i postoji različito radikalna kritika ovih pojava. No, nije isto samo izjaviti kako “mi ne želimo neoliberalnu obrazovnu reformu” i aktivirati se u blokadi nastave na fakultetima, u neprestanom reteoretiziranju i razvijanju koordiniranih napada na same ideološke temelje kapitalizma u Hrvatskoj i njegovu parlamentarnu nedemokratsku formu. Svojom teoretizacijom vlastite prakse, studenti su stvorili “oslobođeni teritorij”, s kojeg im je – kao i drugim aktivistima – postalo moguće poduzimati različite akcije solidarnosti s borcima protiv ulaska u NATO, s pokretom Pravo na grad, s organiziranim seljacima u demonstracijama, na tegoban način i sa sindikatima. No, to ne znači da su studenti, koji čine zametak jednog djelatnog studentskog pokreta, zanemarili svoj prvotni cilj: borbu za besplatno školstvo. Stalno djelujući na sprečavanju štetnih odluka (vidi okvir), studenti ne odustaju od svoga cilja. Mišljenja su da većina univerzitetske vlasti ne želi do kraja razumjeti stalno nove okolnosti koje nastaju i da je vladajuća ideologija univerzitetskoga kadra konformizam, pa samo stoga trenutno i neoliberalizam, a što se vidi i po slaboj znanstvenoj produktivnosti (i kada se ne mjeri neoliberalno) najvećeg dijela akademske zajednice. No, zato se ne oskudijeva u autoritarnosti. Da se pobunjene studente ne osuđuje samo moralno, na sveučilišnim sudovima časti, proziva za veliko nasilje prekidanja sjednica, anonimne istupe u javnosti i slično, već i da ih se želi disciplinski, a sutra možda i kazneno sankcionirati, vidi se i po zanijemjelim reakcijama većine članova fakultetskih vijeća.

Ispostavilo se da je jednostavni a snažni zahtjev studenata za “besplatnim, svima dostupnim i javno financiranim obrazovanjem na svim razinama” dobra i svima razumljiva platforma, koja ima multiplicirajući mobilizatorski učinak. Pa, iako je univerzitetska vlast naumila do sredine jula progurati nacrte za financiranje akademske godine 2010/11. koji pogoršavaju i sadašnji, studentima neprihvatljiv način plaćanja školarina (vidi niže), te čini nezgrapne i bezuspješne napore da kriminalizira politički svjesnu aktivnost studenata, ta borba, usprkos različitim rezultatima pojedinih bitaka, još ni izdaleka nije okončana. U njoj prava ljevica ne može biti promatrač.

Prosjek ocjena nema veze s plaćanjem studija

U posljednje vidljivije akcije studenata spada prekidanje sjednice Senata Sveučilišta, održane 8. juna, na kojoj se neopazice htjelo izglasati novi način financiranje sljedeće akademske godine. Nakon upada na sjednicu, studenti su upriličili javno čitanje vlastitih zahtjeva. Nekoliko dana kasnije, 11. juna, zbio se i hepening na misi u povodu kraja akademske godine (da, taj akademski “običaj” stvarno postoji!), upriličenoj u zagrebačkoj Katedrali, kada je grupa studentica i studenata rasprostrla transparent s natpisom “Za besplatno obrazovanje, Isuse, molimo te”. S obzirom na razvoj situacije, očito je da studentske aktivnosti ni preko ljeta neće izostati.

Zimski prijedlog Rektorskog zbora, usuglašen u Ministarstvu, mogao je tako ovih dana postati operativnim i za Senat: po njemu je uspješan student, koji ne mora plaćati školarinu, onaj tko sakupi 60 ECTS bodova, tj. položi sve ispite propisane studijskim programom na jednoj godini. Studenti su izračunali da i odlikaši koji ne daju sve ispite moraju platiti onoliko ECTS bodova koliko im nedostaje do 60. Ako je cijena jednog boda “simboličkih” 300 kuna, kako je predloženo, a jedan kolegij iznosi oko pet bodova, to ispada oko 1.500 kuna po kolegiju. Tako bi svaki student koji s minimalna 42 boda upiše iduću godinu plaćao 5.400 kuna školarine. Priča o besplatnoj prvoj godini studija posebna je navlakuša, s obzirom na to da je predviđeno u ugovore o studiranju umetnuti i klauzulu da, ako država (tj. Ministarstvo) ne podmiri sve svoje obaveze prema pojedinim fakultetima, oni zadržavaju pravo retroaktivne naplate “participacije”.

Studentice i studenti koji redovito kritički prate rad sveučilišnih tijela uvjereni su da se privid zastoja, koji se sada odigrava u procesima reforme, najviše može pripisati političkoj razini pregovora s EU. Naime, lokalnima nije jasno što bi briselski šefovi najviše voljeli, jer strategija i taktika provedbe neoliberalne obrazovne politike u EU nije jedinstvena. Razmišlja se kako u strategijama razvoja od 2010. do 2013, a za potrebe traženja novca iz predpristupnih fondova, prikazati sadašnje i željeno stanje. No, u koncept neoliberalizacije, privatizacije i komercijalizacije školstva se ne dira. Sada vidimo da komercijalizacija može imati mnogo načina izvedbe, pa tako npr. i onaj kojim pedagog Miomir Žužul želi svoju privatnu obrazovnu ustanovu sada prikrpati dubrovačkom univerzitetu. Princip izvrsnosti studentima je u cjelini neprihvatljiv, jer iza njega vide dodatnu socijalnu diskriminaciju, negativnu za siromašnije studente (one “lijene”, koji moraju i raditi), ali i pozitivnu (za bogate, koji mogu otkupiti svoju lijenost).

Postoji sukob unutar iste ideologije, između Rektorskog zbora i rektora Alekse Bjeliša. Dok Zbor predlaže opisani sustav, tzv. linearni model po ECTS bodovima, rektor je za linearni model po prosjeku (osim na Filozofskom fakultetu, gdje to ne prolazi). Velika većina studentskih stipendija danas se već daje po kriteriju izvrsnosti, dok su socijalni kriteriji potpuno zanemareni. A ono jedno jedino istraživanje koje je u nas provedeno o korelaciji između socijalnog porijekla, plaćanja i neplaćanja te uspjeha studenata u studiranju (Dolenec, D., Marušić, I., Puzić, S., 2006, “Školarine u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj: Poveznice između plaćanja studija i uspješnosti studiranja”, IDIZ-CIRO) govori da prosjek ocjena nema veze s plaćanjem, odnosno neplaćanjem. Ali ima sa socijalnim porijeklom studenata.

Srećko Pulig

preuzeto iz Novosti br. 550

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ika pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve