Puč koji (zasad) nije uspio

Prenosimo tekst Marka Weisbrota, direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu, objavljen na portalu h-alter, o pokušaju vojnog puča u Ekvadoru koji nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji diljem Latinske Amerike u narednim mjesecima vrlo je velika.


U lipnju prošle godine, kada je vojska u Hondurasu izvršila državni udar na socijaldemokratsku vladu predsjednika Manuela Zelaye, predsjednik Ekvadora, Raffael Correa, shvatio je to osobno. “Imamo obavještajne podatke koji kažu da sam sljedeći na redu nakon Zelaye”, rekao je Correa.

Pokazalo se da je bio u pravu. Neki analitičari i dalje inzistiraju da je ono što se jučer dogodilo samo policijski prosvjed zbog rezanja povlastica koji je izmakao kontroli. No, bilo kome tko je sinoć na TV-u pratio tijek duge, rovovske oružane bitke u kojoj je vojska spasila predsjednika Correu iz bolnice u kojoj ga je zatočila policija, to nije izgledalo kao prosvjed. Bio je to pokušaj rušenja vlade.

Koordinirane akcije u više različitih gradova, preuzimanje aerodroma Quito od strane dijela oružanih snaga – sve to upućuje na isplanirani državni udar. Iako je puč na koncu propao, u nekim trenucima dana nije bilo izvjesno da će stvari upravo tako završiti.

Vlada je za pokušaj puča optužila bivšeg predsjednika i pukovnika Lucia Gutierreza koji je dan prije na televiziji pozivao na rušenje Corree. Gutierrez je predsjednika optužio za koješta- od davanja podrške FARC-u (gerilska skupina koja se bori protiv kolumbijske vlade)- do upropaštavanja ekonomije.

Puč je možda i mogao uspjeti da Correa nije tako popularan. Usprkos neprijateljima na visokim pozicijama, podrška predsjedniku u glavnom gradu Quito prije nekoliko tjedana iznosila je 67 posto. Correina je vlada udvostručila izdatke za zdravstvo, znatno povećala druga socijalna davanja te uspješno osporila dio vanjskog duga u iznosu od 3,2 milijarde dolara, za koji je utvrđeno da je nelegitiman. Ekvador se kroz 2009. uspio provući bez recesije i ima očekivanu projekciju rasta od 2,5 posto za ovu godinu. Correa, koji je ekonomist, morao se poslužiti heterodoksnim i kreativnim metodama kako bi se gospodarski rast nastavio usprkos vanjskim šokovima koji proizlaze iz činjenice da zemlja nema vlastitu valutu. Ekvador je 2000. prihvatio dolar kao svoju valutu, a to znači da nema kontrole nad monetarnom politikom i tečajem.

Correa je upozorio da će možda privremeno raspustiti Kongres kako bi zemlja izašla iz legislativne pat pozicije, na što prema novom ustavu ima pravo, ali je potrebo i odobrenje Ustavnog suda. Sile koje priželjkuju puč u tome su vjerovatno vidjele dobrodošao povod za djelovanje. Situacija podsjeća na državni udar u Hondurasu, kada je Zelayina podrška neobvezujućem referendumu o ustavotvornoj skupštini u medijima – i honduraškim, i inozemnim – pogrešno prikazana kao pokušaj produljenja njegova predsjedničkog mandata.

Medijske manipulacije i u Ekvadoru igraju značajnu ulogu. Većinu medija kontroliraju desne grupacije, čiji su interesi oprečni politici vlade. To je pomoglo stvaranju baze ljudi (slično grupama u SAD-u koje svoje stavove stvaraju na temelju Fox News-a, samo proporcionalno veću) koji vjeruju da je Correa diktator koji Ekvador pokušava pretvoriti u komunističku Kubu.

Američki State Department se jučer kasno poslijepodne preko Državne tajnice Hillary Clinton oglasio izjavom od dvije rečenice u kojoj poziva “sve Ekvadorce na zajedničko djelovanje unutar okvira ekvadorskih demokratskih institucija s ciljem što brže i mirnije ponovne uspostave poretka”. Za razliku od prošlogodišnje izjave Bijele kuće o puču u Hondurasu, sadrži i “punu podršku” izabranom predsjedniku. Radi se svakako o poboljšanju, iako je malo vjerojatno da je riječ o stvarnoj promjeni politike Washingtona prema Latinskoj Americi.

Obamina administracija prošlogodišnji je državni udar u Hondurasu poduprla na sve načine na koje je mogla i još uvijek pokušava navesti vlade Južne Amerike – uključujući Ekvador, Brazil, Argentinu i kolektivnu organizaciju UNASUR – da priznaju tamošnju novu vladu. Južna Amerika, međutim, odbija priznati Loboovu vladu jer je izabrana pod diktaturom koja nije dozvolila slobodno i pošteno izborno natjecanje. Pored toga, traži garancije da će se zaustaviti ubijanja novinara i političkih aktivista u Hondurasu, koja se i pod “izabranom” vladom nastavljaju ili čak pogoršavaju.

Kao što su se vlade Južne Amerike i pribojavale, zbog podrške Washingtona puču u Hondurasu, u zadnjih godinu dana vjerovatnost državnih udara desničarskih snaga protiv lijevo orijentiranih demokratskih vlada u regiji se povećala. Pokušaj u Ekvadoru nije uspio, no vjerojatnost sličnih prijetnji u narednim mjesecima i godinama je vrlo velika.

Mark Weisbrot
prevela Andrea Milat
Tekst je objavljen 1. listopada u britanskom Guardianu

Mark Weisbrot je jedan od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, u Washingtonu. Doktorirao je na području ekonomije na Sveučilištu Michigan. Autor je brojnih istraživačkih radova o ekonomskoj politici, posebice Latinske Amerike i međunarodne ekonomske politike. S Deanom Bakerom koautor je knjige Social Security:The Phony Crisis (University of Chicago Press, 2000). Također je i predsjednik organizacije Just Foreign Policy.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.