Druga faza javne rasprave o paketu zakonâ

Dok profesori prijete štrajkom, ministru Fuchsu se ne žuri gurnuti zakone u hitni postupak, jer bi on vjerojatno da i ova godina prođe mirno, kako bi u predizbornoj kampanji mogao tvrditi da su “godine mirne” jer “nije bilo prosvjeda i blokada” te kako su “studentima ispunjeni svi zahtjevi”.


Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta 10. prosinca otvorilo je drugu fazu javne rasprave o paketu triju zakona (o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu). Nakon prve faze javne rasprave koja je trajala tri tjedna prikupljeno je više od tisuću primjedbi i prigovora svih zainteresiranih dionika. Prigovori su se uglavnom ticali smanjenja demokracije na sveučilištima, u institutima i svim ostalim znanstveno obrazovnim ustanovama i tijelima. Već to je samo po sebi dovoljno da izazove burne reakcije sveučilišne, obrazovne i znanstvene zajednice, no u slučaju paketa ovih triju zakona to nije jedini, a ni najveći problem.

Smanjenje demokracije ide u tri smjera: smanjuju se financijska autonomija, politička autonomija i neovisnost istraživanja na znanstvenim ustanovama i sveučilištima. Financijsku neovisnost u odlučivanju o raspolaganju sredstvima želi se smanjiti uvođenjem programskog ugovora koji je osnovni mehanizam provedbe povezivanja znanosti s gospodarstvom. Programski ugovor osigurava sredstva znanosti i sveučilištima samo na period od tri godine uz stroge ugovorne obveze neizvršavanje kojih dovodi do gubitka sredstava. Ugovori se zaključuju nakon individualnog procesa pregovaranja svakog pojedinog sveučilišta s Vladom. Posljedice programskog ugovora su gubitak neovisnosti znanstvenih istraživanja čijim sadržajem će odsad upravljati državne strategije i gospodarski subjekti, pri čemu se otvara prostor za utjecanje na rezultate budu li isti nepovoljni po određeni gospodarski subjekt. Također, postoji nesklad između dobivanja sredstava na period od tri godine, i nametanje izrade strategije za desetogodišnje razdoblje. Ne treba dopustiti da se u moru sličnih informacija propusti sagledati sve društvene opasnosti koje gubitak neovisnosti znanstvenih istraživanja donosi. Realizacija tih opasnosti povećava se smanjenjem političke autonomije sveučilišta, koja se pak provodi kroz već postojeće tijelo s malim do nikakvim značenjem – Sveučilišno vijeće – koje u novim zakonima preuzima ulogu Senata koje je dosada donosilo sve glavne odluke. Trenutno senat, npr. zagrebačkog sveučilišta broji 69 članova, dok će Vijeće brojati njih 9 od čega 5 politički postavljenih, jedan iz sektora gospodarstva, a ostatak iz znanstveno-sveučilišne zajednice. Čak i da brojke nisu ovakve, svejedno je koliko je ljudi iz ministarstava, a koliko iz gospodarstva, poanta je u tome da će najbitnije odluke umjesto dosadašnjih 69 ljudi, po novom zakonu donositi njih 9. Na to nam ministar Radovan Fuchs za Vjesnik 2.siječnja 2011. kaže sljedeće:
Autonomija ne može biti isprika za neracionalno trošenje proračunskog novca. Autonomija je u svakom slučaju nužna i nju se ne dovodi u pitanje, međutim ona mora biti isključivo u domeni koju joj Ustav i definira.

I upravo tu, po tko zna koji put, ministar se koprca uhvaćen u ribarsku mrežu. Autonomija sveučilišta potvrđena je člankom 67. hrvatskog Ustava i odlukom Ustavnog suda broj: U-I-902/1999 od 26. siječnja 2000. (“Narodne novine”, broj 14/02.). Nadalje, stručnjaci za Ustavno pravo izjednačuju autonomiju Sveučilišta s onom Narodne banke i sudstva. S obzirom na potpuni izostanak novijih sadržajnih rasprava i stvarnom promišljanju društvenih posljedica ukidanja demokracije na sveučilištu, pa time i dodatnog smanjenja demokracije u društvu, pozivam se na dokumente stare deset godina. Autonomija koju ministar Fuchs „ne dovodi u pitanje“ novim je prijedlozima zakonâ potpuno uništena, a s njom i dio naše demokracije.

Osim tog osnovnog problema paketa zakonâ, drugi problemi nisu nimalo manje važni, no izravno pogađaju dijelove stanovništva neposredno povezane sa znanosti, sveučilištem i obrazovanjem (npr. ako ste roditelj studenta kojem morate platiti „upisninu“ na početku svakog semestra (?) u iznosu od 60% prosječne hrvatske plaće). Kao problem se identificirala i nemogućnost pohađanja doktorskog studija izvan znanstvene institucije. Ovo ne samo da ograničava pristup doktorskom studiju što je u suprotnosti sa salzburškim načelima usvojenima na jednoj od ministarskih konferencija zemalja potpisnica Bolonjske deklaracije, dakle nije u duhu bolonjskog procesa, nego je i tržišno nelogično ako znamo da zemlje s najvećom mobilnosti najviše zarađuju na studentima koji im dođu na poslijediplomske studije. Na globalnom tržištu uslugama, mobilnost u znanosti i obrazovanju zauzima treće mjesto po ostvarenim prihodima koji se mjere u milijardama dolara.

Također se uvodi piramidalna struktura radnih mjesta, što otežava napredovanje u zvanja u toj mjeri da čak i da ništa drugo nije izazvalo bunt akademske zajednice, ovo sigurno bi. Akademska zajednica se ipak sastoji od radnika koji se pobunom protiv zakona bore za svoja radna mjesta. I upravo ovo je perspektiva kroz koju treba promatrati čini se sve izgledniji štrajk akademskih radnika. No, ovaj put, boreći se za svoja radna mjesta i tražeći „potpuno odbacivanje paketa zakona“ i novu strategiju znanosti oni se bore za demokraciju ovog društva. Demokracija se smanjuje i po pitanju broja studentskih predstavnika u raznim tijelima s 15 na 10 posto. Podsjetimo, u Mađarskoj upravo traje pobuna protiv njihovog novog zakona o obrazovanju u kojem se broj studentskih predstavnika smanjuje s 33 na 15-20 posto.

No, ipak su osnovni studentski problem upisnine/školarine. One i dalje postoje iako su usta službenika ministarstva puna floskula o ukidanju školarina. Iako je sve još potpuno nedefinirano, pomnim praćenjem medijskih istupa raznih ministara, tajnika, rektora itd. dolazi se do zaključka da bi novi sustav „upisnina“ odnosno školarina trebao funkcionirati ovako:
Prema Zakonu o visokom obrazovanju visoka učilišta mogu izvršiti naplatu upisnine svim studentima. Upisnina je pristojba za administrativne troškove upisa godine i dosada je, ovisno o fakultetu, koštala nekoliko stotina kuna. Po prijedlogu ovog zakona, iznos upisnine na javnim visokih učilištima za studente prijediplomskog i diplomskog studija ne može biti veći od 60% iznosa prosječne mjesečne neto plaće utvrđene u Republici Hrvatskoj u prethodnoj kalendarskoj godini sukladno podacima Državnog zavoda za statistiku za upisano puno nastavno opterećenje u iznosu od 60 ECTS bodova. U kolovozu 2010. godine 60% prosječne plaće iznosilo je 3234.60 kn.
Izvor: Slobodni Filozofski

Navodno svi prvu godinu upisuju besplatno. No, to je potpuno nelogično. Svi fakulteti imaju upisnine koje pokrivaju administrativne troškove upisa, a koje na FFZG-u iznose 150 odnosno 200 kn. Neobično je da bi se fakulteti, sveučilište i ministarstvo odrekli tih prihoda logikom: svi upisuju besplatno a oni koji nakon prvog semestra (ili prve godine? – nedefinirano!) ostvare manje od 60 ECTS-a plaćaju upisninu koja se linearno povečava sa manjim brojem ostvarenih bodova. Na granici od pretpostavljenih 42 boda počinje se plaćati puna upisnina u iznosu od 60% prosječne hrvatske plaće. Jedini način da se fakulteti odreknu niskih upisnina i skupa s njima školarina je da im se zagarantira da će nove upisnine nositi više prihoda od ukupnog prihoda dosadašnjih školarina i upisnina. Ako znamo da je od prve bolonjske generacije na prvom semestru, prema logici 100% očišćenih kolegija, odnosno ostvarenih 30 ECTS bodova taj kriterij uspjelo zadovoljiti 22% studenata, izračun bi išao u smjeru da će 78% platiti neku svotu u iznosu od minimalnih 300 kn (za npr. 59 ostvarneih ECTS bodova) do cca. 3500 HRK za ostvarenih 42 boda. Pritom je nužno naglastiti još jednom da jedina istraživanja koja postoje o povezanosti uspjeha i plaćanja govore o tome da dulje studiraju ne oni studenti koji su lijeni nego oni koji moraju raditi da bi mogli studirati kao i oni studenti iz imućnih obitelji. To u biti znači da ministarstvo pod floskulom „sprječavanja lijenosti među studentima“ upravo omogućuje lijenost onim studentima koji si je mogu platiti. Dok one koji moraju raditi da bi studirali kažnjava dvostruko. A sve to pod etiketom „izvrsnosti“ koja je kategorija moralne ucjene svih studenata. Logika koja se krije iza toga je: ako nisi najbolji nemaš pravo glasa. No, zašto bi svi uopće morali biti najbolji? I s podignutim kriterijima „izvrsnosti“ i među izvrsnima se kategorija može dodatno suziti na najizvrsnije, no osim vlastitog ega kakve potrebe društva zadovoljava „izvrsnost“?

U borbi protiv školarina odnosno upisnina studenti imaju opciju širenja borbe traženjem ispostave računa za školarine. No, time riskiraju da postanu pijuni u bitci između Zagrebačkog sveučilišta i Ministarstva. Naime, kad ministarstvo proslijedi sveučilištu novce, oni nestaju s radara. Ovo je osnovni kamen spoticanja između sveučilišta i ministarstva. Sveučilište pritom štiti autonomija i Ministarstvo je nemoćno. Posljedice ovoga su nedostupnost mnoštva potrebnih podataka: koja je stvarna cijena pojedinog studija, kolike su potrebe osnovne i razvojne djelatnosti pojedinog fakulteta i tako dalje. Na internetu su dostupne višegodišnje prezentacije Antuna Baje o tome koje sve podatke Ministarstvo nema, a sveučilišta ne žele ili ne mogu dostaviti. Stoga je logično da ministar Fuchs koji je ministrom postao nakon vršenja dužnosti državnog tajnika za visoko obrazovanje i čiji je odjel autor paketa zakona upravo najviše dovodi u pitanje autonomiju sveučilišta. Ona mu nesumnjivo stvara mnoštvo problema. To je ono što ministar Fuch misli kad priča o „neodgovornom trošenju proračunskog novca“. No, pogrešna je logika da je trošenje proračunskih sredstava neodgovorno samo zato što Ministarstvo nema uvide u detaljne financijske izvještaje. S druge strane, logika sveučilišta je: znanstvena strategija RH 2006. – 2010. godine predviđala je proračunski rast od 6% godišnje, a povećanje ulaganja u znanost 10% jer je znanost bila definirana kao prioritet. Ništa od toga nije ostvareno, već upravo suprotno, svake godine znanost i sveučilišta suočavani su s rezanjima proračunskih davanja i prepuštana prihodima od vlastite djelatnosti. Nama to znači da su sveučilišta svake godine dizala školarine, kompenzirajući tako proračunske rezove. Ako bi studenti tražili račun za školarine i sveučilišta i ministarstvo bili bi primorani napokon izračunati sve što godinama već odbijaju i ne uspijevaju napraviti. No, posljedice tih izračuna mogle bi biti kobne za sve. Nesumnjivo bi se otvorilo mnoštvo novih prostora za rezove poradi efikasnosti, što bi nesumnjivo dovelo do rasta cijene studija za studente i dodatno smanjilo pristup obrazovanju najsiromašnijim dijelovima populacije.

U uvodnoj rečenici spomenuto je da je druga faza javne rasprave otvorena 10. prosinca. No, to u biti znači da je ministarstvo osnovalo nova tri povjerenstva (za svaki zakon po jedno) za usklađivanje zakona s javnim prigovorim. No, ni o kakvom „usklađivanju“ ne može biti ni govora jer srži zakona koje su loše te čak i slijedom tržišne logike (koja je bila osnovna misao pri izradi zakona) kontradiktorne, neće se promijeniti upravo zbog svih gore opisanih elemenata. Što znači da akademska zajednica neće prihvatiti nove prerade zakona. Od novih prerada zakona mogu se očekivati kozmetičke promjene: promjene u sastavu Sveučilišnog vijeća, no i dalje ostaje pravi problem – suženost demokracije ako se Vijeće usporedi sa Senatom; zatim, piramidalni ustroj radnih mjesta možda se promijeni tako da se poboljša položaj znanstvenih novaka koji su ovime najugroženiji te je stoga i logično očekivati da će u predstojećoj nam pobuni upravo oni biti najbrojniji prosvjednici. Nadalje, može se očekivati ispravljanje nedosljednosti u praćenju logike tržišta poput ograničenja pristupa doktoratima. Korumpiranu mladež HDZ-a, studentima bolje poznatu kao Studentski zbor, nesumnjivo će se kupiti bijednim brojem mjesta u sada još marginalnijim sveučilišnim tijelima. Manevarski prostor koji ostaje nalazi se u Zakonu o znanosti po pitanju nacionalnih i državnih instituta. Programski ugovor, ono što se prvo mora odbaciti, sigurno se preradom zakona neće dirati. Programski ugovor je kičma tržišne reforme obrazovanja i znanosti.

No, kakva je situacija u tim povjerenstvima i što se može očekivati? Povjerenstva se sastoje od službenih predstavnika Ministarstva i sveučilištâ, te neizbježnog profesora Puhovskog. Odnosi među rektorima sigurno nisu idilični. Sva novija sveučilišta su integrirana (što znači da odjeli nemaju pravnu osobnost) i lako će se prilagoditi Zakonu o sveučilištu, naivno očekujući da će u lobiranju s vladom (kako se novim zakonima predviđa osiguravanje sredstava na kratke periode od 3 godine, koji uopće dovode u pitanje mogućnost bilo kakve dugoročne strategije) dobivati više sredstava nego dosada. Na primjer Zadarsko sveučilište koje itekako koristi svoju poziciju grada utvrde HDZ-a dobiva onoliko novaka koliko zatraži. No, HDZ će vjerojatno uskoro izgubiti vlast. Realno, sva manja sveučilišta upisuju najvećim dijelom studenti koji nisu imali mogućnost studiranja izvan mjesta stanovanja i oni koji nisu „upali u Zagreb“.

Zagrebačko sveučilište, nasuprot svih drugih, najstarije je, najveće, najelitnije. Njegova budućnost je najneizvjesnija, a eventualna prilagodba novim zakonima najteža. Da bi se prilagodilo novim zakonima ono se mora ili raspasti ili integrirati. Integracija se čini nemogućom jer su podjedinice Zagrebačkog sveučilišta 34 fakulteta s pravnim osobnostima koje bi integracijom izgubile. Zagrebačko sveučilište često se smatra „neodrživim“ upravo zbog svoje masivnosti. No, svjetska tendencija je ujedinjavanje sveučilišta, ne cijepanje. Druga opasnost za zagrebačko sveučilište je cijepanje sveučilišta na manja, npr. na „Z1“ koji bi činili najelitniji fakulteti, dok bi se ostali fakulteti koji bi se našli izvan tog Z1 morali ili brzo reorganizirati i naći si partnere za stvaranje novog sveučilišta, ili će biti zatvoreni zbog tržišne neisplativosti. Svim neprofitabilnim odsjecima i fakultetima u roku od par godina od stupanja na snagu novih zakona slijedi zatvaranje. Dakle, pitanje je kako će rektor Bjeliš koji u svojim medijskim istupima zagovara integraciju sveučilišta balansirati u okolini u kojoj mu doista nitko nije naklonjen. Rektor Bjeliš je u najnepovoljnijoj poziciji od svih aktera uključenih u debatu o paketu zakona, stoga je lako moguće da štrajk akademskih radnika dočeka širom raširenih ruku. Ako to propusti učiniti sigurna je neodrživost njegove rektorske pozicije. Dakle, njemu se sigurno ne žuri gurnuti zakone u hitni postupak saborske procedure, a s druge strane u predizbornoj godini ne žuri se ni ministru Fuchsu. On bi vjerojatno samo da i ova godina prođe mirno, kako bi u predizbornoj kampanji mogao tvrditi da su „godine mirne“ jer „nije bilo prosvjeda i blokada“ te kako su „studentima ispunjeni svi zahtjevi“.

Andrea Milat

Vezani članci

  • 4. lipnja 2020. Covid-19 i njegove metafore IV Kako su se mjere ublažavanja pandemije korona virusa odrazile na različite aspekte svakodnevice pročitajte u refleksijama o manifestacijama nasilja, šovinizma te prekarnih radnih i životnih uvjeta na (post)karantenskoj mizansceni kapitalističko-patrijarhalne realnosti, i novim, ali postojano kontradiktornim parametrima privremeno prekinutih ili izmještenih praksi društvenosti, preživljavanja, reartikulacije, solidarnosti i otpora.
  • 31. svibnja 2020. Živimo u vrijeme Crvenog proljeća Pandemija korona virusa i val pobuna koji se širi SAD-om kao odgovor na policijska ubojstva i druge slučajeve rasistički motiviranog subjektivnog i sistemskog nasilja podsjećaju na Crveno ljeto iz 1919. godine, period masovne mobilizacije crnih radnica i radnika usred pandemije Španjolske gripe u ime ostvarivanja građanskih i radničkih prava te osiguravanja adekvatnog stambenog prostora, ali i rasističke kontramobilizacije koja je rezultirala pokoljem crne djece, žena i muškaraca.
  • 31. svibnja 2020. Pandemija je pravo vrijeme za smanjenje sredstava policiji "Delegirajući 'sigurnost' policajcima, ono što zajednice uistinu žele i trebaju biva izostavljeno. Jillian Johnson, privremena gradonačelnica Durhama zrcali njihove primjedbe pišući o odluci da ne financira povećanje broja policijskih službenika: 'Najsigurnije su one zajednice koje nemaju najviše policajaca, već najviše resursa.'"
  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve