Na granicama neoliberalne politike – Mladež koja nestaje

S nadolazećim izborima koji će se održati u Kanadi nameće se određen broj pitanja koja trebaju biti postavljena o ulozi mladih ljudi u politici. Takva pitanja mogla bi se usredotočiti na ulogu koju bi mladi ljudi mogli igrati u osmišljavanju društvenog poretka u kojem bi primarna mjera društva bila pronađena u zagrljaju demokratskih institucija, vrijednosti i društvenih odnosa umjesto u dinamici društva vođenog marketingom koje troši milijunske novčane iznose na beskorisne ratove, stvara goleme nejednakosti u blagostanju i primanjima i praktički vodi rat protiv prirode.

Dok kanadski političari izmjenjuju klišeje i beznačajne uvrede, malo toga je rečeno o situaciji u kojoj se nalaze mladi ili o tome što bi moglo značiti osigurati ekonomske i obrazovne uvjete potrebne budućim generacijama da bi imale primjerenu zdravstvenu skrb, pristupačno i kvalitetno obrazovanje te viziju zajedničkog dobra koje pretpostavlja uvećanu i produbljenu demokraciju.

Nadolazeći izbori u Kanadi trebali bi razjasniti, kao što naglašava francuski kulturni kritičar Thierry Pech, da demokracija koja ”živi i diše u intervalima između glasanja” predstavlja društvo u nastajanju, ono društvo koje bi trebalo biti vođeno potragom za jednakošću, pravdom i slobodom, ne samo za neke nego za sve, a osobito za mlade u nepovoljnom položaju. Važnost ovakvih pitanja postaje jasnija pogledamo li stanje politike i mladih ljudi i u Kanadi i u Sjedinjenim Američkim Državama.

U društvenom poretku kojim dominiraju privatizacija i komodifikacija svakodnevnog života te eliminacija kritičkih javnih sfera u kojima dolazi do kritičkog razmišljanja, dijaloga i razmjene, mladi ljudi se zatječu u društvu u kojem formativne kulture nužne za postojanje demokracije u velikoj mjeri nestaju i bivaju svedene na spektakle konzumerizma kroz ‘dnevnu dijetu’ game showova, reality televizije i celebrity kulture. Ono što osobito zabrinjava i u kanadskom i u američkom društvu jest odsutnost životno važne formativne kulture koja je nužna da bi se izgradile osobe sklone postavljanju pitanja, sposobne prozreti mamce konzumerizma i rastuće militarizacije obaju društava, osobe koje su u stanju izraziti neslaganje, ali i zajednički djelovati u sve ugroženijoj demokraciji. Ovo osobito vrijedi u vrijeme kad su svrha i značenje visokog obrazovanja naprosto svedeni na ispomoć korporativnoj moći, lišeni svoje vrijednosti mjesta za kritičko promišljanje i presudnog repozitorija javnog dobra te se sve više svode na jedno od mjesta u koje se slijevaju vojna potrošnja i istraživanja te postaju novi poligon za obuku pretendenata na posao u državi nacionalne sigurnosti.

Umjesto javnih sfera koje promiču dijalog, raspravu i argumente potkrijepljene dokazima, oba društva mladim ljudima nude kulturu nepismenosti i teatar okrutnosti kroz sfere zabave koje podjetinjuju skoro sve što postoji. Također, oni su uronjeni u ”kulturu ekrana” kojom upravljaju korporacije, a koja je zasićena spektaklom nasilja koje uspijeva na militariziranom modelu muškosti te tako nastavlja doprinositi potpunom zanemarivanju razuma, istine, jednakosti, pravde, slobode i društvene odgovornosti. Opcija „obriši“ i ganjanje titula zamijenili su kritičko znanje i obrazovanje potrebne za građansku hrabrost, društvenu odgovornost, dugoročno vezivanje te potragu za dobrim životom i demokratskim društvom. Vezivanje je kratkog vijeka, a užitak trenutačnog zadovoljenja poništava veze između slobode, razuma i odgovornosti. Kao dugoročno društveno ulaganje, na mlade se danas gleda kao na opterećenje, ako ne kao i na nešto patološko. Ni u jednoj od dviju zemalja mladi više ne predstavljaju simbol nade i budućnosti; na njih se sve više gleda kao na gospodarski trošak, i smatra se da ih se može otpisati ako ne preuzmu ulogu aktivnih potrošača.

U posljednjih trideset godina SAD i Kanada pretvorene su u društva koja se više bave zaboravom nego učenjem, više troše nego što proizvode, društva koja se više zalažu za privatne interese nego za demokratska prava. U društvima opsjednutima zadovoljstvom potrošača te brzim odbacivanjem robe široke potrošnje i dugoročnih veza, američku i kanadsku mladež ne potiče se na sudjelovanje u politici. Niti im se nude pomoć, vodstvo i modeli obrazovanja koji stvaraju kapacitete za kritičko mišljenje i angažirano građanstvo. Obrazovanje se danas uvelike svodi na obuku, a obaveze građanstva su zamijenjene zahtjevima konzumerizma. U takvim se okolnostima misao ne može održati i biva kratkog daha, površna i prolazna. Ako mladi ljudi ne pokazuju snažnu opredijeljenost za demokratsku politiku i kolektivnu borbu, to je zato što su proživjeli trideset godina onoga što sam jednom nazvao „iscrpljujućim i ponižavajućim neulaganjem u njihovu budućnost“, pogotovo ako su marginalizirani na klasnoj, etničkoj i rasnoj osnovi. Ono što je novo za ovu generaciju mladih ljudi jest to što su iz prve ruke doživjeli nemilosrdno širenje tržišnog, kulturnog i obrazovnog aparata koje slavi razuzdan individualizam i gotovo patološki prezir prema zajednici, javnim vrijednostima i javnim dobrima. Mladi ljudi u objema državama preplavljeni su marketinškim sustavom vrijednosti koji potiče kulturu konkurentnosti i proizvodi teatar okrutnosti koji je rezultirao onime što sociolog Zygmunt Bauman naziva ”slabljenjem demokratskih pritisaka, rastućom nesposobnošću za političko djelovanje, masovnim izlaskom iz politike i odustajanjem od koncepta odgovornog građanstva.” Ako američki i kanadski studenti ne protestiraju u velikom broju protiv trenutačnog intenzivnog napada na visoko obrazovanje i protiv uspona države ratovanja, to bi moglo biti zato što su rođeni u društvu koje je jednako onome što Alex Honneth opisuje kao ”ponor propale društvenosti”.

Naravno, u objema državama postoje studenti koji protestiraju protiv velikih nepravdi koje uočavaju oko sebe, uključujući ratove u Afganistanu, Iraku i Libiji, korumpiranost američke i kanadske politike kockarskim kapitalizmom, gospodarstvo koje je trajno orijentirano na rat te rastuće neulaganje u javno i visoko obrazovanje. No, oni su uistinu u manjini, ali ne zato što su dio onoga što se često naziva ”neuspjelom generacijom”. Naprotiv, neuspjeh leži drugdje i ukazuje na psihološke i socijalne posljedice odrastanja u društvima koja ulažu ogromne napore da bi privatizirala nadu, upropastila javne vrijednosti i izbjegla političke obaveze. Jasan rezultat ove ”propale društvenosti” jest to da – ako će demokracija ispuniti svoja obećanja – mladi ljudi ne samo da trebaju posjedovati strast prema javnim vrijednostima, društvenoj odgovornosti i sudjelovanju u društvu nego također trebaju pristup javnim prostorima koji jamče pravo na slobodu govora, neslaganje, kvalitetno obrazovanje i kritički dijalog.

U središtu takvih javnih prostora je formativna kultura koja stvara građane s kritičkim mišljenjem, sposobne oživjeti i razviti ideju demokracije kao društvenog pokreta. Mladi trebaju biti educirani, a to je uvjet i za autonomiju i za održivost demokratizacije kao pokreta. Istinska demokracija zahtijeva ne samo građane sposobne za samokritiku i društvenu kritiku nego i kritičku formativnu kulturu u kojoj ljudi stječu znanje i vještine koji im omogućuju sudjelovanje u takvom društvu.

Odbacivši strahote sadašnjosti i modernističke snove o napretku po svaku cijenu, mladi ljudi koji prosvjeduju u Parizu, Ateni i ostalim gradovima i državama barem su na trenutak postali nagovjestitelji demokracije oblikovane nadom, snovima i željom za svijetom zasnovanim na načelima jednakosti, pravde i slobode. Na taj način oni ukazuju na svjetski poredak u kojem budućnost sigurno neće oponašati sadašnjost. Ono što bi neki komentatori mogli okarakterizirati kao izljev mladenačkog utopizma na tragu ’60-ih moglo bi zapravo biti ishod stresne i vrlo neposredne stvarnosti. Kultura mladih pokazala se globalnom po načinu na koji koristi nove medije, glazbu i modu, a sve više i po kolektivnom bijesu protiv duboko ukorijenjene nepravde te u spremnosti za borbu protiv sila koje je nanose. Samo je pitanje vremena kada će američka i kanadska mladež shvatiti da su i oni više od pukih potrošača, da tržišno upravljano društvo nije isto što i demokracija, da privatna prava nisu važnija od društvenog dobra te da stav društva prema mladima kao patološkim slučajevima koji se mogu otpisati zahtijeva poziv na masovni otpor na ulicama, u školama, kao i u svakom javnom prostoru gdje su pravda i demokracija važne.

Jedan od najslavnijih slogana svibnja 1968. bio je ”Budimo realni, tražimo nemoguće.” Duh ovog slogana opet je živ. No, da bi postao više od slogana, mladi SAD-a moraju se pridružiti svojim kolegicama i kolegama diljem svijeta koji se bore da bi nastavili graditi formativne kulture, kritičke javne sfere, društvene pokrete i demokratske institucije nužne da bi ta borba bila moguća. Dakle, najvažnije pitanje koje treba biti postavljeno u vezi američkih i kanadskih studenata nije zašto oni ne sudjeluju u masovnim prosvjedima, nego kada će početi gledati izvan okvira normi, rječnika i nagrada tržišno upravljanog društva koje su naslijedili. Kada će početi učiti od svojih mladih kolegica i kolega koji prosvjeduju diljem svijeta da napraviti prvi korak u izgradnji demokratskog društva znači zamisliti budućnost drugačiju od ove koja sputava njihove snove i društvenu stvarnost? Tek tada mogu uspjeti u unapređenju zahtjevnog i presudnog zadatka zajedničke borbe za ostvarenje budućnosti koja bi se temeljila na obećanju demokratske slobode.

Henry A. Giroux predaje na odsjeku za engleski jezik i kulturne studije Sveučilišta McMaster u Kanadi. Objavio je, među ostalim, knjige Take Back Higher Education (sa Susan Searls Giroux), The University in Chains: Confronting the Military-Industrial-Academic Complex, Against the Terror of Neoliberalism: Politics Beyond the Age of Greed i Twilight of the Social: Resurgent Publics in the Age of Disposability.