Podrška studentima Filozofskog fakulteta u Ljubljani

Okupacija i oslobođenje Filozofskog fakulteta u Ljubljani otvara važan prostor za studentsku borbu u regiji i svijetu. Prepoznat je trenutak u kojem su udare neoliberalne politike komercijalizacije javnog sektora i s time povezanih mjera „štednje“ osjetili široki slojevi društva diljem svijeta. U takvoj situaciji važno je primijetiti i uvođenje eksplicitno antikapitalističkog sadržaja u političku artikulaciju studentskog pitanja koje se ovih dana ponovno aktualizira u Ljubljani. 

Razumijemo zahtjeve za ukidanjem bolonjske reforme koja nas drži discipliniranima u okviru čvrsto određenog nastavnog procesa kojemu je cilj što brže završavanje fakulteta, a ne što kvalitetnije učenje. Također pozdravljamo otpor svim načinima na koje tržišni principi ulaze u prostor obrazovanja, bilo to prekarnim radom nastavnika ili naplaćivanjem školarina na javnim sveučilištima.

Paralelno s nedavnim akcijama u Beogradu i Ljubljani, i u Zagrebu su na površinu izašli problemi utemeljeni u nedostatku demokratičnosti na samom sveučilištu. Našim fakultetima upravlja tek nekoliko osoba, a širim fakultetskim tijelima nedostaje informiranosti i volje da zauzmu stavove o vlastitoj instituciji i položaju obrazovanja u široj državnoj politici. Podržavamo zahtjev studenata u Ljubljani za demokratizacijom sveučilišta jer je ona preduvjet za slobodno sveučilište koje nije samo sastavljeno od politički osviještenih pojedinaca i grupa nego je sposobno na institucionalan način kontrolirati štetne politike koje mu se nameću odozgo.

Trganje plakata u Ljubljani, unajmljivanje privatnog osiguranja u Beogradu ili ignoriranje studenata od strane uprave u Zagrebu samo su oblici represije na koju se mora odgovoriti još snažnijim zahtjevima za demokratizacijom institucija.

Blokada ili okupacija u kojoj je najvidljivija borba za javni prostor u kojem bismo se trebali slobodno izražavati povezana je s nemogućnosti da sudjelujemo u stvaranju politike, kako fakultetske tako i državne. U posebno lošim uvjetima nalazi se Slovenija kojoj niti državna instanca nije ona posljednja, nego mora strepiti od „preporuka“ Europske komisije na koje slovenski student ili profesor realno ne može utjecati. Svjesni smo da su mjere štednje samo izlika da se pojača privatizacija i ne smijemo pristati da se to dogodi u sektoru obrazovanja, posebno ako to predlaže neka od institucija Europske unije za koju je poznato da promiče smanjenje ulaganja u javni sektor.

Podržavamo ovu okupaciju javnog fakulteta kako bi se oslobodio prostor idejama i praksama koje se temelje na pritisku odozdo. Kroz rasprave o uvjetima u kojima se nalazimo možemo točno uočiti štetne mjere i artikulirati politike koje brane obrazovanje kao javno dobro, omogućavaju puno državno financiranje, bolje uvjete studiranja i sigurna zaposlenja naših profesora.

Jedan svijet – jedna borba!

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.