Lijep dan za revoluciju: zašto bi Prvi maj trebao biti datum ustanka i promjene sustava

Prvi maj je dan (konstantne) međunarodne borbe za radnička prava, borbe koja je izvoljevala reforme radničkih prava i bolje uvjete života i rada. No, u zadnjih 30 godina svjedoci smo ofenzive kapitala koja upravo dokida borbom stečena prava, a posebno intenzivno posljednjih godina proklamiranim mjerama štednje. U članku David Harveya postavlje se pitanje što točno mi onda obilježavamo Prvog maja? Autor ističe kako Prvi maj ne bi trebao biti puka nostalgija za radničkim pokretom, već upravo iskra za ponovno usmjeravanje revolucionarnog pokreta prema promjeni globalnih ekonomskih odnosa.

Prvi maj je prigoda kojom slavimo velika dostignuća radnika u svijetu pri izgradnji našeg svijeta daleko boljim mjestom za život. Ovih dana, nažalost, nema previše razloga za slavlje. Posljednjih 30 godina su ispunjene bitkama i okršajima koji su za organizirani rad rezultirali jednim porazom za drugim.

Pomamljena kapitalistička klasa konsolidirala je svoju moć zapovijedanja ili korumpiranja gotovo svih glavnih institucija koje upravljaju političkim tijelom – političke stranke (i lijeve i desne), medije, sveučilišta, pravo, a da i ne govorimo o represivnom državnom aparatu i međunarodnim institucijama. Sada vlada demokracija moći novca. Globalna plutokracija bez otpora iskazuje svoju volju gotovo svugdje.

Što onda slaviti? Mi ne bismo, naravno, imali ono što još uvijek imamo (od mirovina do ostataka razumnog zdravstvenog osiguranja i javnog obrazovanja) da nije bilo radničkog pokreta. Ali rastuća nostalgija za nedvojbenim dostignućima i herojstvima prošlosti neće nas nikuda odvesti.

Prvi maj bi stoga trebao biti usmjeren na ponovno lansiranje revolucionarnog pokreta za promjenu svijeta. Sama pomisao na taj čin – čak i samo njezino spominjanje i zapisivanje – jednako je uzbudljiva koliko je i začuđujuća.

No je li i ovo relikt revolucionarne retorike iz nekih prošlih vremena? Ili smo u jednom od onih neobičnih trenutaka ljudske povijesti kada je jedina razumna stvar koju možemo učiniti tražiti nemoguće ? Istovremeno buđenje revolta od Kaira i Damaska do Wisconsina i ulica Londona, od Atene do Lime, u smrtonosnim tvornicama na delti kineske Biserne rijeke do okupacija tvornica u Argentini, od oživljavanja ruralnih pobuna u Indiji do pokreta žitelja slamova u Južnoj Africi, sugerira nam da je nešto drugo u zraku. Nezaustavljivi pokret globalnog revolta, možda, poručuje: što je previše, previše je! Došao je red na nas, izvlaštene i obespravljene na zemlji, da želimo i dobijemo više.

Uza sve uzavrele prosvjede, istražuju se nebrojene praktične alternative beskrajnoj akumulaciji kapitala – udruženi pokreti, ekonomije i mreže solidarnosti, organizacije za sigurnost hrane, ekološki i seljački pokreti, radničko-upravni kolektivi svi su u pokretu. Decentraliziran, ali značajan pokret ljudi širom svijeta već postoji, zahtijevajući zadovoljavajuće i čovječne načine reprodukcije primjerenog društvenog života.

Taj rašireni i nerijetko kaotični pokret mogao bi preuzeti ulogu koju je nekad imao organizirani rad. Animirani promišljanjem autonomnih i alternativnih životnih stilova i obilježeni preferiranjem lokalno utemeljenih i umreženih organizacijskih oblika, ovi pokreti, često potpomognuti snažnom, ali podmuklom kulturom nevladinih organizacija, imaju problema s udruživanjem i širenjem kako bi pretvorili svoje često plodne lokalne sheme u globalne strategije, sa svrhom omogućavanja odgovarajućeg i zdravog društvenog život za 6,8 milijardi ljudi trenutno na planetu Zemlji.

Kamo možemo krenuti ovisi, naravno, u velikoj mjeri o tome gdje smo sada. Pa koje su revolucionarne mogućnosti – i još važnije, revolucionarne nužnosti – našeg vremena?

Mi smo, vjerujem, na raskrižju povijesti kapitalizma. Prosječne stope rasta koje su prevladavale u protekla dva stoljeća sve je teže održati. Je li moguće održati kontinuiran prosječni rast (na minimalnoj stopi od 3% godišnje) u vječnost, u svijetu koji je već sada u potpunosti integriran u kapitalističku dinamiku? Ekološke i društvene posljedice dovoljno su loše, ali potencijalno smrtonosna geoekonomska i geopolitička utrka za tržištima, resursima, zemljom i koristima od atmosfere još je strašnija.

Nulti rast je nužnost i nulti rast je nespojiv s kapitalizmom. Nužno je, stoga, da svi postanemo antikapitalisti. Mora se pronaći alternativne načine kako opstati i napredovati. To je imperativ našeg vremena. To je ono na što bismo se trebali obvezati ovog Prvog maja.

Kriza 2007.-2009. i njezine posljedice proizvele su pucanj upozorenja. Ta je kriza, mnogi kažu, omogućila promjenu igre po kojoj bi politika i gospodarstvo mogli funkcionirati. Ali čini se da nitko nema jasnu predodžbu o tome što bi nova igra mogla biti, koja bi bila njena pravila, te tko bi je mogao voditi i u kojem smjeru.

Današnji bankrot kreativnih ideja u radikalnoj je suprotnosti s ranijim krizama. Tijekom 1930-ih, na primjer, veliki pomak u ekonomskom razmišljanju, kejnezijanizam, podupirao je radikalnu preorijentaciju državnog aparata i politikâ u središnjim regijama kapitalizma. Proizveo je relativno jak i stabilan gospodarski rast od 1945. do otprilike 1968. u Sjevernoj Americi i Europi.

Ironično, bile su to godine kada je najviša grančna porezna stopa u SAD-u ponekad bila visoka do 92% , a nikad manja od 70% (time razotkrivajući laži onih koji tvrde da su visoke granične porezne stope na bogate kočile rast). To su ujedno i godine kada je organizirani rad prolazio prilično dobro u naprednim kapitalističkim zemljama.

Dok je dekolonizacija napredovala brzim korakom ostatkom svijeta, širenje i, u određenim slučajevima, nametanje projekata gospodarskog razvoja dovelo je veći dio svijeta u napeti odnos s kapitalističkim oblicima razvoja i nerazvijenosti (potičući val revolucionarnih pokreta kasnih 1960-ih do 1970-ih, od Portugala do Mozambika). Ovi su pokreti naišli na odlučan otpor i potkopavanje i na kraju su bili prisiljeni na povlačenje zbog udruženog djelovanja lokalnih elita potpomognutih američkim tajnim akcijama, državnim udarima i kooptacijama.

Krizne godine 1970-ih oblikovale su novu radikalnu paradigmatsku promjenu u ekonomskom mišljenju: pojavio se neoliberalizam. Bilo je otvorenih napada na organizirani rad, praćenih barbarskom politikom dohodovne represije. Reagan i Thatcher radikalno su revidirali sudjelovanje države u gospodarstvu (posebno s obzirom na socijalne odredbe i zakone o radu). Omogućene su velike koncesije krupnom kapitalu, a rezultat je da su bogati postali znatno bogatiji a siromašni relativno siromašniji. Ali zanimljivo je da su agregatne stope rasta ostale niske, usprkos brzom napredovanju u konsolidaciji plutokratske moći.

Nakon toga iznikao je sasvim drukčiji svijet, nastrojen potpuno neprijateljski prema organiziranom radu, oslonjen sve više i više na nesiguran, privremeni i neorganizirani rad raširen po cijelom svijetu. U proletarijatu pak prevladavaju žene.

Kriza 2007.-2009. izazvala je kratak globalni pokušaj da se stabilizira svjetski financijski sustav korištenjem kejnezijanskih alata. Ali nakon toga svijet se podijelio u dva tabora: jedan, sa sjedištem u Sjevernoj Americi i Europi, promatra krizu kao priliku da na kraju procesa dovrši zlobni neoliberalni projekt klasne dominacije: drugi njeguje kejnezijansku nostalgiju, kao da se poslijeratna povijest rasta Sjedinjenih Američkih Država može ponoviti u Kini i drugim tržištima u razvoju.

Kinezi, blagoslovljeni ogromnim deviznim rezervama, pokrenuli su golemi poticajni program gradeći infrastrukturu, čitave nove gradove i proizvodne kapacitete za apsorpciju radne snage i nadoknadu zbog pada izvoznih tržišta. Državne banke mahnito su posuđivale nebrojenim lokalnim projektima. Stopa rasta skočila je na više od 10%, a milijuni su vraćeni na posao. Nakon toga je uslijedio mlaki pokušaj pokretanja drugog krila kejnezijanskog programa: podizanje plaća i socijalnih rashoda za jačanje unutarnjeg tržišta.

Kineski rast imao je efekt prelijevanja. Dobavljači sirovina, kao što su Australija, Čile i veći dio Latinske Amerike, nastavili su snažno rasti.

Problemi koji se vežu uz takav kejnezijanski program dobro su poznati. Imovinski se mjehuri formiraju posvuda, posebno na “vrućem” tržištu nekretnina u Kini, a inflacija se ubrzava na klasičan način, sugerirajući da je drukčiji oblik krize možda neizbježan. Ali također se općenito priznaje, čak u kineskoj vladi, da su ekološke posljedice katastrofalne, a radni i socijalni nemiri eskaliraju.

Kina je upadljivo u opreci s politikom štednje s kojom se susreću populacije u Sjevernoj Americi i Europi. Ovdje se ponavlja neoliberalna formula uspostavljena u meksičkoj dužničkoj krizi 1982. Nakon što su američko ministarstvo financija i MMF spasili Meksiko, kako bi mogao isplatiti njujorške investicijske banke, zahtijevali su štednju. Životni je standard u već siromašnoj zemlji pao za gotovo 25% tijekom otprilike pet godina. Do kraja stoljeća je Meksiko imao više milijardera od Saudijske Arabije, a Carlos Slim je uskoro proglašen najbogatijom osobom na svijetu usred rastućeg siromaštva.

To je sudbina, uz neprestano visoke stope nezaposlenosti i stagnirajuće plaće, koja čeka populacije na Zapadu, osim ako se ne pojavi primjeren politički otpor i društveni nemir da je promijene. To je politika oduzimanja, ne samo imovine već i teško stečenih političkih i građanskih prava.

Iza ovoga krije se mračna priča. Kada je Ronald Reagan preuzeo mjesto predsjednika 1981., drastično je smanjio najvišu graničnu poreznu stopu sa 72% na 32%, istovremeno obasipajući korporacije i bogate svakojakim drugim poreznim prednostima. Pokrenuo je veliku deficitom financiranu utrku u naoružanju sa Sovjetskim Savezom. Rezultat je bio brz rast duga. David Stockman, Reaganov upravitelj proračuna, otkrio je zatim plan igre. Cilj je bio povećati dug kako bi se opravdalo rezanje svih socijalnih programa i propisa o okolišu nametnutih kapitalu u proteklim godinama.

Kada je Bush mlađi došao na vlast 2001., njegov potpredsjednik, Dick Cheney, u više navrata je ustvrdio kako “nas je Reagan naučio da deficit nije važan.” Zato je Bush znatno smanjio poreze na korporacije i bogate. Vodio je dva rata na dug (koja su koštala blizu milijardu dolara) i usvojio zakon o skupim lijekovima na recept koji pogoduje farmaceutskoj industriji. Proračunski suficit pod Clintonom potopljen je morem crvene tinte pod Bushom. Sada republikanci i demokratska frakcija Wall Streeta zahtijevaju da dug bude isplaćen na štetu socijalnih programa i ekoloških propisa.

To je ono na čemu se zasniva plutokratska politika proteklih 30 godina: podići stopu eksploatacije rada, nemilosrdno poharati prirodu i srušiti socijalnu plaću tako da plutokrati mogu imati sve.

Ipak, dva su najveća problema našeg vremena, prema milenijskim ciljevima koje su potpisale gotovo sve zemlje Ujedinjenih naroda, mogućnost ekološkog kolapsa i rastuće socijalne nejednakosti. Ali u Sjedinjenim Američkim Državama prisutan je neprestan pokret za pogoršavanje obaju problema. Zašto?

Tijekom cijele svoje povijesti kapital je dugo nastojao izbjeći određene troškove, tretirajući ih kao “eksternalije”, kako ekonomisti vole reći. Ekološki troškovi i troškovi društvene reprodukcije (sve od toga tko vodi brigu o baki i invalidima do odgoja djece) dvije su najvažnije kategorije koje kapital rado ignorira. Dvije stotine godina političke borbe u razvijenom kapitalističkom svijetu prisililo je korporacije da internaliziraju neke od ovih troškova, bilo regulacijom i oporezivanjem, bilo organizacijom privatnog i javnog sustava socijalne skrbi.

Početkom 1970-ih dosegnuta je najviša točka u razvijenom kapitalističkom svijetu po pitanju regulacije okoliša (u SAD-u osnivanje Agencije za zaštitu okoliša i Uprave za zdravlje i zaštitu na radu, na primjer), te državne i korporativne socijalne sheme (strukture socijalne države u Europi).

Od 1970-ih postoji usklađen napor u poslovnom sektoru da se oslobodi financijskog i političkog tereta snošenja tih troškova. To je bila suština reganizma. Istovremeno, visoka mobilnost kapitala (potaknuta deregulacijom financija i kapitalnih tokova) omogućila je kapitalu da se preseli u dijelove svijeta (posebno Aziju) gdje takvi troškovi nikada nisu bili internalizirani i gdje je regulatorno okruženje minimalističko.

U međuvremenu preferirani načini pronalaženja rješenja ključnih problema degradacije okoliša i globalnog siromaštva – liberalizirana tržišta, slobodna trgovina te brz rast i akumulacija kapitala koju podupiru MMF, Svjetska banka i vodeći političari najmoćnijih zemalja – upravo su ti koji navedene probleme proizvode. Problem globalnog siromaštva ne može biti napadnut bez napada na globalnu akumulaciju bogatstva. Pitanja zaštite okoliša ne mogu biti odgovorena upućivanjem na zeleni kapitalizam bez suočavanja s korporativnim interesima i stilovima života koji održavaju status quo.

Ako je kapital prisiljen internalizirati sve ove troškove, onda će propasti. To je jednostavna istina. Ali ovo definira pogodan put prema alternativama kapitalu. Ono što moramo zahtijevati na Prvi maj jest da kapital plati svoje društvene i ekološke pristojbe i dugove u cjelosti. Organizirana radna snaga možda će pokazati put. Ali treba saveznike među ugroženim radnicima i društvenim pokretima. Možda ćemo biti iznenađeni kad nakon svega otkrijemo da ujedinjeni ipak možemo napisati vlastitu povijest.

David Harvey
 S engleskog preveo Domagoj Mihaljević
Objavljeno 29. travnja 2011. u The Independentu.

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve