Ne plaćam: Poziv na solidarno neplaćanje javnog prijevoza

Poruka “Ne plaćam!” koja se ovog jutra pojavila na javnim površinama našeg grada poziv je na otpor rastu cijena javnih usluga. Svaki ulazak u javno prijevozno sredstvo mora se prepoznati kao ulazak u javno dobro dostupno svima pod jednakim uvjetima, a ne kao prostor u kojem ćemo se osjećati ugroženo i progonjeno. Posljednjih godina izloženi smo lavini poskupljenja komunalnih usluga kojima je javni gradski prijevoz samo jedna stavka. Nedavno drastično poskupljenje cijena ZET-a učinilo je uslugu gradskog transporta teško dostupnom većini građana Zagreba. Lokalne vlasti financijske probleme gradskih poduzeća rješavaju pojačanom represijom – poskupljenjima, povećanjem kazni i pojačanim kontrolama. Atmosferi straha doprinosi iritirajuće i prijeteće ponavljanje poruka putem razglasa unutar vozila ZET-a. Oni koji si ne mogu priuštiti kupnju karte, a takvi u hrvatskoj posttranzicijskoj stvarnosti čine većinu, osjećaju se isključeno i kriminalizirano.

Za izgradnju javne infrastrukture desetljećima smo izdvajali sredstva kroz poreze i prireze. Nedavna poskupljenja stupila na snagu ne mogu se opravdati samo operativnim troškovima. Pravi uzrok poskupljenju treba tražiti u raširenoj korupciji u strukturama gradske uprave, što uključuje i problematiku preskupe javne nabave i slično rasipanje našeg novca. Dok se takvim neprihvatljivim praksama ne stane na kraj, mi koji smo sudjelovali u izgradnji javnog prijevoza imamo pravo odbiti prihvatiti prelamanje nastale krize preko naših leđa. Ako nemamo novca, ne možemo se voziti tramvajem, liječiti u bolnicama, školovati na fakultetima. Nameću nam da nosimo teret krize za koju nismo odgovorni.

Odbijanje plaćanja neizostavan je dio borbe za javni prijevoz kao javno dobro. Važno je napomenuti da nas, unatoč svemu, kontrolori nemaju pravo niti legitimirati (Zakon o policijskim poslovima i ovlastima, čl. 30. st. 1.), niti zadržavati bilo u vozilu, bilo izvan njega (Kazneni zakon, čl. 124.), a nemaju nas pravo niti zlostavljati, vrijeđati ni ponižavati (Kazneni zakon, čl. 127.).

Podređivanje javnog dobra privatnom interesu prijetnja je svima nama, i zato se moramo oduprijeti naplaćivanju i aktivno početi solidarizirati s drugim putnicima. Napad na jednoga u ovom slučaju sasvim je sigurno napad na sve nas. Odbijmo ponovno platiti već plaćeno. Ne plaćamo!”

Vezani članci

  • 27. listopada 2026. Izvor: wikiart.org Četiri jahača deradikalizacije: kako sistem rekuperira pobunu i kako mu mi u tome pomažemo (osobno svjedočanstvo) Ulazak u parlament, sindikalni legalizam, NGO sektor i akademija rijetko funkcioniraju kao poluge transformacije; češće služe kao mehanizmi kojima sistem apsorbira i pacifizira radikalne impulse. Iz osobnog iskustva generacije stasale u blokadama 2009., autor analizira „četiri jahača deradikalizacije”, ili kako se pod krinkom potrage za djelotvornijim oblicima borbe opozicijsko djelovanje neprimjetno pretvara u vlastitu suprotnost i stavlja u službu reprodukcije sistema.
  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.