“AFŽ: Nasljeđe i granice emancipacije”

U petak 6. prosinca u 20 sati u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Pavla Hatza 16, Zagreb) održat će se tribina “AFŽ: Nasljeđe i granice emancipacije”. Na tribini govore: Ankica Čakardić (Feministički front, Filozofski fakultet u Zagrebu), Aida Gavrić (Filozofski fakultet u Sarajevu), Renata Jambrešić Kirin (Institut za etnologiju i folkloristiku Zagreb) i Svetlana Stojanović (Ženski prostor Niš). Moderatorica tribine je Marija Ćaćić (Feministički front).


Pozivamo vas na tribinu “AFŽ: nasljeđe i granice emancipacije” koja će se održati u petak 6. prosinca u 20 sati u prostorima Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (Pavla Hatza 16, Zagreb).

6. prosinca 1942. godine, na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena održanoj u Bosanskom Petrovcu na kojoj je sudjelovalo 166 delegatkinja iz cijele Jugoslavije, osnovan je Antifašistički front žena. Direktno sudjelovanje velikog broja žena u narodnooslobodilačkoj borbi, kao i autonomno organiziranje i politička edukacija koju su stekle unutar Antifašističkog fronta žena nedvojbeno su uvelike utjecali na svakodnevnicu jugoslavenskih radnica pa su i doveli do formalno-političke emancipacije žena ostvarivanjem prava glasa 11. kolovoza 1945. godine. U poslijeratnom periodu AFŽ je na sebe preuzeo neizostavan i ključan rad na ublažavanju ratnih posljedica diljem Jugoslavije uzimajući u vlastite ruke provođenje socijalne politike u Jugoslaviji, ali je isto tako nastavio i s političkim i obrazovnim radom.

“Možda neko na strani sanja da će u Jugoslaviji početi opet po onom starom – pa da žene pređu u kuhinju i da ne odlučuju ni o čemu. Ali, žene su, drugovi i drugarice, položile ispit zrelosti – da su sposobne ne samo da rade kod kućanstva, nego i da se bore s puškom u ruci, nego da mogu i da vladaju (tako je!) i da drže vlast u rukama.” Bez obzira na modernizacijsku potku, iz ovog Titova govora “iskače” jedna gesta oslužbenjenog paternalizma koji je nažalost bio indikator jednog općeg odnosa prema ženama u budućem državnom uređenju, a posebice u domeni udjela u strukturama političkog odlučivanja i upravljanja novom socijalističkom državom.

Time je zasigurno srušena svaka iluzija da će unutar realpostojećeg socijalizma doći do potpune ženske emancipacije, pogotovo kada govorimo o redistribuciji kućanskog rada, ali i utjecaja žena u društvenopolitičkom životu. Na kraju se pokazalo da su Titove riječi izrečene u Bosanskom Petrovcu bile prigodničarske, a aktivna, vidljiva i priznata uloga žena u “izgradnji” nove države kratkog vijeka. Odluka o “samoukidanju” AFŽ-a donesena je 1953. godine.

Ipak, važno je naglasiti kako su antifašističke zasade i (nominalna) jednakost žena u Ustavu RH tekovine narodnooslobodilačke borbe i političkog djelovanja AFŽ-a. Uz neospornu pobjedu i važnost AFŽ-a u svom povijesnom kontekstu te poslijeratnom periodu, postavlja se pitanje današnje valorizacije tih pobjeda i pouka koje se mogu izvući iz djelovanja AFŽ-a, ali i ono ključno pitanje: može li se i kako djelovati antifašistički danas. Na ovoj ćemo tribini uz analizu utjecaja, nasljeđa i granica emancipacije unutar AFŽ-a pokušati odgovoriti upravo na pitanje je li to djelovanje u autonomnom organiziranju žena i uspostavljanju paralelnih komunalnih struktura kojim su se pokrivale tada nepostojeće institucije socijalne skrbi ili inzistiranje na nimalo izlišnom oprezu i strahu da revolucija još jednom ne proguta “žensko pitanje”.

Tribinu organiziraju Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju, Feministički front i Mlade antifašistkinje Zagreba uz potporu Fondacije Rosa Luxemburg.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 9. prosinca 2021. Domaći uradak: tri nove knjige o radu Knjige Heather Berg Porn Work: Sex, Labor, and Late Capitalism, Phila Jonesa Work without the Worker: Labour in the age of Platform Capitalism i Amelie Horgan Lost in Work: Escaping Capitalism produbljuju analize suvremenih oblika rada. Prva se bavi tipovima rada koji omogućuju pornografsku proizvodnju, a njihovo nijansirano promišljanje pokazuje prelaženje granica između rada i ne-rada, kao i pomjeranje klasnih pozicija: pa je tako u nastojanju da se bude sam svoj šef istovremeno moguće postati vlastiti štrajkolomac. Druga knjiga se bavi platformskim honorarnim radom i njegovom zaglibljenosti u liminalnom stanju između stroja i ljudskog bića, radnika i izvođača, rada i igre: pa tako možemo biti ne samo vlastiti štrajkolomac, nego i vlastita automatizacija. Treća knjiga propituje jaz između iskustva rada i njegove reprezentacije: rad se ne predstavlja kao nešto čemu smo podređeni i na što smo prinuđeni zbog opstanka, već kao nešto što nas konstituira kao subjekte, ne kao nešto što moramo nego kao nešto što jesmo. Sve tri knjige bi mogle da potaknu ne samo propitivanje zastarjelih konceptualizacija rada, već i da naznače horizont za nove načine borbe.
  • 30. studenoga 2021. Staljin – revolucionarni realpolitičar i(li) grobar revolucije? Da bi se razumjelo zašto je Staljin bio toliko popularan u brojnim zemljama u kojima su postojala snažna komunistička nastojanja te zašto je četvrtinu stoljeća predstavljao utjelovljenje ideja komunizma, valja napustiti simplificirane narative utemeljene na „kultu ličnosti“, te ozbiljno pristupiti analizi struktura unutar kojih je djelovao ovaj revolucionarni realpolitičar (i istovremeni „grobar revolucije“). U tekstu koji manevrira kroz političke, strateške, pa i teorijske putanje sovjetskog konteksta, Staljinovo se ime prije svega vezuje uz dosljednu i pobjedničku antifašističku politiku, te fascinantnu (iako i vrlo problematičnu) industrijalizaciju. Tragedija staljinizma se, pak, ne promatra kroz banalni imaginarij o dvama tobože sličnima „totalitarizmima“ (fašizmu i komunizmu), već se ogleda u deprioritiziranju revolucionarnog horizonta koji je otvorila boljševička revolucija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve