Podrška

Podrška plenuma FFZG-a plenumima diljem BiH

Povodom vala prosvjeda diljem Bosne i Hercegovine u protekla dva tjedna te naročito nastojanja sudionika prosvjeda da se organiziraju direktnodemokratski u vidu plenuma koji daju priliku svima zainteresiranima da iznose svoja mišljenja, dijele ideje i odlučuju o daljnjem tijeku prosvjeda, plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu pruža punu podršku plenumima u Bugojnu, Mostaru, Sarajevu, Travniku, Tuzlu i Zenicu kao i građanima svih drugih gradova koji će se povesti za njihovim primjerom.

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu u potpunosti podržava nedavne radničke prosvjede u Bosni i Hercegovini, a posebno pozdravljamo organiziranje javnih plenuma građana i građanki u gradovima širom BiH, uključujući Bugojno, Travnik, Tuzlu, Zenicu, Mostar i Sarajevo.

Burni prosvjedi kojima smo svjedočili zadnjih dana, a koji još traju drugim intenzitetom i metodama, nisu spontani čin, nego rezultat frustracija uzrokovanih desetljećima katastrofalne deindustrijalizacije, političke korupcije i općeg osiromašenja svih naroda u Bosni i Hercegovini uz istovremeno fantastično bogaćenje šačice poslovne elite i njihovih političkih zaštitnika. Također, oni su posljedica godina potpunog ignoriranja zahtjeva naroda od strane vlastodržaca – u svim dijelovima BiH i iz svih stranaka – da se na mirne i “legalne” načine izbore za svoja prava. Upravo je to potpuno razočaranje u institucije postojećeg sistema ono što se moglo i vidjeti i čuti na ulicama, a zatim je rezultiralo organiziranjem direktnodemokratskih tijela koja će planirati daljnje akcije i formulirati zahtjeve. Činjenica da su prostorije plenuma redovno premale da prime sve zainteresirane najbolje govori o želji ljudi da se izravno uključe u organiziranje društva u kojem žive. Istovremeno, podatak da su svi zahtjevi upućeni vlastima, kao i sve parole na prosvjedima (ovjekovječene u grafitu na zapaljenoj zgradi kantonalne Vlade u Tuzli: smrt nacionalizmu!) klasnog, a ne nacionalnog karaktera svjedoči da su stanovnici BiH svjesni tko su im saveznici a tko neprijatelji u borbi za bolje sutra.

Nadamo se da će institucije vlasti prepoznati plenume kao legitimni izraz volje građana, te pristati na suradnju i ispunjenje zahtjeva. Iako nam vlastita iskustva sugeriraju suprotno, aktualna situacija u BiH je radikalno drugačija, kao i populacija na prosvjedima i plenumima, pa se nikakve paralele sa našim iskustvima ne mogu povlačiti. Međutim ono što nam je zajedničko, plenumski način organiziranja, nije slučajan odabir nego rezultat spoznaje o potpunoj disfunkcionalnosti postojećeg političkog i ekonomskog sustava i nemogućnosti da se unutar njegovih institucija i poluga provede stvarno progresivna politika u interesu većine stanovništva. U takvim situacijama jedina opcija je samoorganizirati se, što stanovnici u BiH upravo čine. U tome ih podržavamo i želimo sreću u njihovoj pravednoj borbi!

Plenum Filozofskog fakulteta u Zagrebu

16. veljače 2014.
Tagovi:
, ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka