Događanja

Čitaonica studenata FPZG: predavanje Tomislava Medaka

U petak 14.3. 2014., u 18.00 sati u dvorišnoj dvorani Fakulteta političkih znanosti u sklopu Čitaonice predavanje će održati Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta na temu “Civilno društvo i politički rad na ljevici – strukturne i historijske kontradikcije”.
Čitaonica je neformalna skupina koja promiče kritičku politiku i borbu, a čine je studenti i profesori Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, kao i oni koji dolaze sa zagrebačke teorijske i aktivističke scene. Projekt Čitaonica odvija se jednom mjesečno i to petkom od 18 sati u prostorijama Fakulteta u obliku predavanja koje prati jedan do dva komentatora izlagača, a potom slijedi rasprava.

Čitaonica je do sada ugostila Antona Tomičića iz udruge Pravo na grad koji je izlagao na temu Političko nasilje u liberalnoj demokraciji, Leonarda Kovačevića s Hrvatskog radija koji je obrazložio Rancierevo shvaćanje politike, Mateju Horvata s Fakulteta političkih znanosti koji je izlagao je na temu Manifest za demokratski socijalizam te Milana Živkovića, savjetnika za medije u Ministarstvu kulture, koji je predstavio temu Mediji: nevolje s tržištem.
Snimke Čitaonica emitiraju se na Radio Studentu.

Tomislav Medak će razmotriti neke sistemske tenzije u radu ljevice unutar okvira civilnog društva. Iako se često pripisuje inherentna vrijednost samoorganiziranju i autonomiji u uvjetima političke represije, društvenog isključivanja i šovinizma, pridaje im se taktički značaj u uvjetima gdje su društvene institucije i politički sistem blokirani za konstitutivne procese, djelovanje unutar okvira civilnog društva suočeno je sa strukturnim ograničenjima. Prvo ima veze sa sistemskom ‘podjelom rada’ u liberalnim demokracijama između tri sektora, gdje su dometi civilnog društva diktirani izvana regulativom i potporom države te ekonomskom moći poslovnog sektora. Što god civilno društvo može postići moguće je u velikoj mjeri unutar pravila igre koja postavljaju država i kapital.
Druga opasnost je da civilno društvo ima slabu društvenu bazu, što mu daje dosta manevarskog prostora i prilike za političke iskorake, koje recimo sindikati nemaju, ali ih i čini slabima.
Treća opasnost je dominacija organizacijskih procesa, birokratizacija i dominacija financijerskih prioriteta zbog nužnosti održavanja prihoda i socijalne stablinosti rada aktivista. Kao polazište za razgovor nakon izlaganja poslužit će tekst Ellen Meiksins Wood: “The Uses and Abuses of Civil Society” (Socialist Register, vol. 26, 1990.). U ulogama komentatora će se ovog puta naći profesori Šalaj i Vujeva, predavači Fakulteta političkih zanosti.

Tomislav Medak koordinira teorijski i izdavački program Multimedijalnog instituta/MaMa. Njegov istraživački interes su kriza kapitalizma, zajednička dobra i socijalna pravdu, pogotovo po pitanjima kulture i digitalnoga. Paralelno radi i s kazališnim kolektivom BADco.

12. ožujka 2014.
Tagovi:
, , , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka