Prvomajske meditacije

Ovaj tekst pokušaj je skiciranja trenutnog stanja u politici i društvu općenito na globalnoj razini, onako kako ga tumači student Filozofskog fakulteta sa iskustvom u lokalnim aktivističkim inicijativama i pokretima progresivne, “ljevičarske” orijentacije. Sukladno tome, tekst zauzima jasnu poziciju u ideološkom spektru i pokušava tumačiti društvene fenomene pojmovnim aparatom kakav je karakterističan za lijevi diskurs.




Prvomajske meditacije


Izbijanje tekuće krize globalnog kapitalizma 2008. godine za jednu je od posljedica imalo zaoštravanje ideoloških i vrijednosnih podjela u zemljama širom svijeta, uključujući i Hrvatsku. Čini se da u većini razvijenih demokracija svjedočimo propadanju koncepta političkog centra, što nikako ne čudi ako se zna da je centrizam u politici samo ljepše ime za puko provođenje interesa poslovne elite, najčešće uz umjereni, “meki” liberalizam u ljudskopravaškim pitanjima.

Međutim, mora se napomenuti da je i sam koncept centra u politici, kao nekog kvazineutralnog terena između “lijevih” (umjerenijih socijaldemokrata i radikalnijih socijalista i komunista) i “desnih” (konzervativaca i krajnje desnih nacionalista, neonacista i fašista), posljednjih desetljeća znatno skrenuo u desno. Početkom 1980-ih, dolaskom Margaret Thatcher i Ronalda Reagana na vlast, kao odgovor na pad profitnih stopa u 70-im godinama pristupa se projektu rastavljanja “države blagostanja”, ekonomsko-političkog koncepta nastalog nakon 2. svjetskog rata pod utjecajem britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa.

Taj koncept, iako pristaje na i podržava kapitalizam kao ekonomski sustav proizvodnje i distribucije, pretpostavlja veliku ulogu države u kontroliranju procesa na tržištu, kroz zakonske okvire i ograničenja na kretanje kapitala i progresivnu poreznu politiku kojom se financira izdašna državna potrošnja za socijalna pitanja zdravstva, obrazovanja, mirovina i sličnog.

Dolaskom Reagana i Thatcher kapitalistička klasa nepobitno dobiva “svoje” ljude na vlasti u razvijenim zapadnim demokracijama, ljude spremne povući radikalne poteze koje bi do tada svaki političar smatrao suicidalnim. Naravno, kao što znamo, bili su daleko od suicidalnih – Reagan je osvojio maksimalna dva predsjednička mandata, a Thatcher je britanska premijerka sa najdužim stažem u 20. stoljeću (od 1979. do 1990.) Ovaj naizgled paradoksalni podatak lako je razumljiv ako se dopuni činjenicom da u istom razdoblju dolazi do eksplozije na medijskom tržištu, sa desecima novih, privatnih medijskih aktera i masovnim preuzimanjem bivših državnih i manjih privatnih medija od strane nekolicine najvećih medijskih koncerna.

Nikoga ne bi trebala iznenaditi činjenica da je ono što danas zovemo medijskim “mainstreamom”, u situaciji u kojoj se velika većina medijskog sadržaja nalazi u rukama nekolicine izdavača i financijski ovisi o oglašavanju big businessa, bezrezervno reagiralo hvalom i podrškom na poteze ukidanja državne kontrole nad tržištem i zazivanjem što veće i obuhvatnije privatizacije. Rezultat nekoliko desetljeća takvog razvoja jako dobro možemo osjetiti danas, kad, nakon šest godina najgore ekonomske krize većine naših života, od svih “ozbiljnih” političara u zapadnim demokracijama možemo čuti samo blage varijacije na jednu temu – koliko nam štednje treba. Ovakvo zapanjujuće jednoumlje niti je s nama oduvijek niti je palo s neba – ono je rezultat kontrole nad društvenim procesima koju krupni kapital ostvaruje na dva načina: izravno, financiranjem izbornih kampanja političara, i posrednim putem kroz oblikovanje javnog mišljenja u masovnim medijima.

Današnja politika i politički procesi naslijedili su, dakle, jedan sistem vrijednosti i praksi koji se počeo formirati prije 40-ak godina u znatno drugačijim ekonomskim i političkim uvjetima na globalnoj razini. I dok se on mogao činiti nezamjenjivim i samorazumljivim u uvjetima relativnog prosperiteta (barem na razini razvijenih zemalja koje upravljaju globalnom ekonomijom), danas se ta forma mora doimati potrošenom, praznom i neadekvatnom velikoj većini stanovništva. Krajnja je posljedica jačanje političkog “ekstremizma” – u navodnim znacima iz razloga jer je i taj pojam proizvod centristički nastrojenih, umjerenih, “umivenih” političara i jer ga javnost najčešće koristi jednako za radikalne ljevičare kao i za desničare, što mora biti uvreda zdravom razumu svake stvarno informirane osobe. U svakom slučaju, sa gubitkom povjerenja u ono što bismo mogli nazvati prosječnom, umjerenom političkom klasom, narod se ili u potpunosti depolitizira, apstinira od izbora i unaprijed odustaje od mogućnosti za promjenu, ili se sve više polarizira prema rubnim akterima u političkom spektru.

Politika je, naravno, živa stvar, i mijenja se i razvija kao i svi drugi aspekti ljudskog života, pa je tako od početka 20. stoljeća do danas nastalo mnogo hibridnih modela koji kombiniraju različite ekonomske modele i pristupe sa različitim, nekoć nespojivim vrijednosnim normama i tumačenjima ljudskih prava. Usprkos tome, osnovna os po kojoj bi mogli razlikovati većinu radikalnih, “ekstremističkih” političkih aktera jest ta da jedni uzroke problema i krize vide u sistemu i rješavaju ga (ili bar to pokušavaju) internacionalno, a drugi ga vide u nekoj grupi, partikularno, i rješavaju ga na nacionalnoj razini. Tako barem autor teksta shvaća razliku između autetične ljevice i desnice.
Naravno, bilo bi odlično kada bi samo razočaranje u postojeće norme i sustav bilo dovoljna garancija za ostvarivanje progresivne politike. Nažalost, znamo da nije tako. Potrebna je kritička svijest o procesima, potrebna je razina informiranosti daleko iznad one dostupne većini kroz postojeće medijske kanale, potrebno je i “povijesno pamćenje” koje obuhvaća razdoblje dulje od tekuće financijske godine. Ukratko, cijeli jedan analitički aparat koji ne nastaje – čast iznimkama – preko noći niti se čovjek s njime rađa. Uzroke za trenutne trendove u politici možemo pronaći upravo u nesrazmjeru između posvemašnje apatije, razočaranja i oskudice među najširim slojevima stanovništva s jedne strane, i tragične dezinformiranosti o društvenim procesima, nastanku krize, kao i o postojanju ideja koje nude alternativu, s druge strane. I pritom krivca za tu neinformiranost nikako ne možemo tražiti u samom stanovništvu (jer bi to bilo partikularno tumačenje problema), nego u svim onim institucijama za obrazovanje i informiranje građana koji proklamiraju jedan cilj i svrhu, a u stvarnosti obavljaju potpuno drugu funkciju nespojivu sa ciljem koji im je postavljen. Pa se tako prosječan čovjek na svom putu kroz život susreće sa nastavnicima i profesorima ekonomije koji jednu, i to još kontroverznu, ekonomsku teoriju predaju kao Ekonomiju Kao Takvu i zborom medija i političara koji ponavljaju istu mantru; tako čovjek na bilo kojem TV kanalu može pogledati “vijesti” o prosvjedima u Venecueli koje, nakon što čovjek pristupi neovisnom mediju (sa američkim/EU uredništvom!) koji se stanjem u Venecueli zaista i bavi, izgledaju ništa manje nego gebelsovski.

Na dnevnopolitičkom planu, krajnji rezultat navedenih fenomena jest – da navedemo nekoliko najvećih primjera: u Francuskoj, strelovit uspon Nacionalnog Fronta i osjetno slabiji Lijevog Fronta i komunista; u Grčkoj, povijesni raspad socijalista, uspon neonacističke Zlatne Zore i još veći uspon radikalno lijeve koalicije SYRIZA; u Njemačkoj, uspon Die Linkea (Ljevice) na treće mjesto u Bundestagu, uz ponovnu veliku koaliciju stožernih stranaka centra CDU i SPD i daljnje osipanje izborne baze obje stranke; u Sloveniji, val prosvjeda srušio je vladu i nekoliko gradonačelnika i u konačnici rezultirao osnivanjem nove stranke, Inicijative za demokratski socijalizam; u Bosni smo nedavno svjedočili burnim radničkim prosvjedima kakvih sigurno nije bilo od raspada SFRJ; u Hrvatskoj s jedne strane svjedočimo izvanparlamentarnoj “konzervativnoj kontrarevoluciji” koja udara na manjine (LGBT populacija, Srbi, ateisti), a s druge sve većoj pasivizaciji stanovništva uz rastuću izbornu apstinenciju, gubitak povjerenja u dvije najveće stranke i (trenutni) izostanak bilo kakve stranačke opcije koja bi zadovoljila apetite čak i umjerenijih ljevičara. Uz navedene primjere, također svjedočimo naglom usponu desnice u Velikoj Britaniji, Norveškoj, Nizozemskoj i Mađarskoj, sa različitim stupnjem ekstremizma te verbalnog ili fizičkog nasilja koje često prati takve trendove. U SAD-u, demokrat Obama u vanjskoj politici dosljedno provodi agresivnu imperijalističku politiku naslijeđenu od Busha mlađeg, dok je u unutarnjoj Republikanska stranka (koja kontrolira donji dom Kongresa, a čini se da bi nakon skorih izbora mogla preuzeti i Senat) u potpunosti vođena svojim krajnje desnim krilom okupljenim oko “čajankara” iz Tea Party pokreta i njihovih milijarderskih sponzora. Sve ove političke promjene u stranačkoj areni prate i odgovarajuća kretanja “na terenu”; masovni, često nasilni radnički prosvjedi norma su tamo gdje je organizirana ljevica prisutnija, a zaoštravanja etničkih i vjerskih, popularno “kulturoloških”, sukoba češća su tamo gdje su nacionalistički sentimenti prisutniji – iako, naravno, postoje kombinacije oba fenomena, i niti jedna pojava ne može lako biti unaprijed isključena.

Ako bi čovjek bio primoran sažeti svoj stav o trenutnim društvenim i političkim kretanjima u razvijenom svijetu u jednoj rečenici, ona bi vjerojatno glasila “još se ništa ne zna”. Svaka ozbiljna, radikalna ljevica, stranački organizirana ili ne, u startu se nalazi u značajnom hendikepu u odnosu na sebi suprotstavljene političke ideje: deklarirajući se kao antikapitalist, teže se dolazi do kapitala. U nekim minulim vremenima, dok proces depolitizacije i atomizacije društva putem medija i ideologije još nije toliko daleko odmakao, problem financiranja lakše se rješavao oslanjanjem na puku masovnost radničke klase. Danas, nakon temeljitog redefiniranja značenja pojmova države, radnika, posla, slobodnog vremena i slično, nakon globalnog sloma kapitalizmu suprotstavljene ideje (pa makar i u deformiranoj izvedbi), radnička klasa jednostavno se više ne doima toliko masovno, iako joj je broj u međuvremenu i porastao. Ono što daje nadu jest tendencija izgradnje paralelnih struktura; za zapošljavanje, pomoć, informiranje i sve ostalo što sadrži civilizirano društvo. Primjeri za to su mnogi, iako možda slabo registrirani u masovnim medijima: od eksplozije broja radničkih kooperativa i seljačkih zadruga, naročito u SAD-u, korištenja društvenih mreža za širenje informacija cenzuriranih od strane medija i lakšu organizaciju prosvjeda, primjeri osnivanja “poštenih banaka”, sa minimalnim održivim kamatama, koje ne ulažu novac klijenata za svoj profit, i slično. U nekim općim crtama mogli bismo govoriti o polaganom i u velikoj mjeri neusmjerenom buđenju svijesti kod sve većeg broja ljudi o neljudskosti života kakav nam se nudi kao jedini moguć, i potpunoj nespremnosti postojećih struktura u društvu da na to adekvatno odgovore.

Čini se prirodnim da takav “povuci-potegni” odnos ne može potrajati vječno, a na svima je nama da osiguramo da jednom kad uže pukne, što veći komad ostane u našim rukama.

Marko Milošević

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve