Socijalistička partija u Nizozemskoj – s ulice u parlament

Nizozemska Socijalistička partija imala je zanimljiv razvoj od maoističke organizacije orijentirane na vanparlamentarni rad u lokalnoj zajednici tokom 1960-ih i 70-ih do jedne od najjačih parlamentarnih stranaka u 21. stoljeću. Socijalizam i rad u zajednici je u međuvremenu zamijenila mlaka socijaldemokracija. Alex de Jong u tekstu, po izboru i u prijevodu našeg suradnika Tonija Bandova, izvorno objavljenom u časopisu De Socialist daje pregled razvojnih faza i izmjena ideologije stranke. De Jong je socijalist i direktor International Institute for Research and Education (IIRE) u Amsterdamu.



SP (Socialistische Partij) diše za vratom PvdA-u (Partij van de Arbeid; socijaldemokrati), no čini se kako ih SP ne uspijeva nadmašiti. Razvoj SP-a od lijeve splinter stranke do jedne masovne stranke vrijedan je pažnje, no dolazi li taj razvoj sada do svojih granica?

Kao što redovito možemo pročitati u listovima kao što je Elsevier,[1] partija ima maoističku prošlost. Gledano iz godine 2014. to ipak spada u prethistoriju SP-a. Osamdesetih godina prošlog stoljeća partija prolazi kroz duboke promjene kada je, prema riječima Jana Marijnissena, ‘stari SP’ zamijenio ‘novi SP’, te se otada partija nastavila mijenjati. Taj stari SP je prije svega bio vidljiv na katoličkom jugu. Lijeve partije su, historijski gledano, relativno slabe u Nizozemskoj. Jedan od razloga za to bio je ‘verzuiling'[2] (pilarizacija). Tim je putem veliki dio nizozemske radničke klase bio organiziran prema vjerskoj osnovi, u vlastitim sindikatima i strankama. Kada se na jugu katolički ‘stup’ raspao za vrijeme lijevog vala 60-ih godina to je otvorilo mogućnost mladom SP-u da stekne pristaše, a da ne mora konkurirati s ostalim lijevim organizacijama.

Dok je mnogo socijalista pokušalo igrati ulogu u sindikalnom pokretu i borbama na državnoj razini, SP je tomu posvećivao sasvim malo pažnje. SP je prije svega organizirao kampanje vezane uz lokalna pitanja. Dok je radikalna ljevica bila sasvim slabo vidljiva na kvartovskoj razini, to je pak SP-u bilo upravo važno područje za potvrđivanje i stvaranje podrške. Na ovaj je način SP izbjegao kompeticiju i ideološku diskusiju s ostatkom ljevice.
Ovakav pristup urodio je lokalnim plodovima: 1982. partija je imala već 22 općinska vijećnika. No u ovom desetljeću vidljivim su postala i ograničenja toga. Partija je od 1977. sudjelovala na parlamentarnim izborima, no nikad nije osvojila mjesto u parlamentu. Na državnoj je razini osvajala čak i manje glasova nego u usporedbi s ukupnim rezultatom na lokalnoj razini.

Čini se kako veliki broj lokalnih glasača nije imao nimalo povjerenja u to da će partija znati braniti njihove interese na državnoj razini. To je nesumnjivo prouzrokovano dijelom iz razloga što je partija na režim Mao Ce Tunga službeno gledala kao primjer. Pozivanje na Maovo učenje izgubilo se 70-ih godina, no partija službeno nikad nije raskinula s ovim ‘marksizmom-lenjinizmom’.

Promjena kursa


Kako bi stali na kraj stagnaciji, vođe SP-a kao što su Marijnissen i Tiny Kox inzistirali su na reorijentaciji. Godine 1988. organizacija partije se iz temelja promijenila, a Marijnissen je postao predsjednikom. Nominalni vođa starog SP-a, utemeljitelj i tadašnji predsjednik stranke Daan Monjé, gurnut je u stranu zajedno s preostalim maoističkim referencijama.

Stari partijski manifest samo je shematski opisivao što bi zapravo trebala biti strategija partije, a posebice je na lokalnoj razini teorija imala sasvim malo toga zajedničkog s praksom. Iz tog se razloga stari ‘marksizam-lenjinizam’ s lakoćom mogao gurnuti u stranu. U novom se manifestu iz 1988. pod nazivom Een maatschappij voor mensen. Handvest 2000 (Društvo za ljude. Povelja 2000) više nije moglo naći referenci na revoluciju ili zbacivanje kapitalističke države.
SP je 80-ih godina u velikoj mjeri funkcionirao kao savez lokalnih ispostava. Sada se organizacija centralizirala kako bi mogla stvoriti jači državni profil te kako bi mogla biti efektivnija u izbornim kampanjama. Stari je SP bio kadrovska partija koja je postavljala velike zahtjeve svojim članovima, no sada su se pobrisale razlike između aktivnih članova i ‘potpornih članova’ (steunleden). Odsada je svatko tko je plaćao stanoviti doprinos mogao postati punopravnim članom. Sa 750 članova u ranim 80-ima partija je 1992. godine narasla na 15.000.

U novi SP spadala je također veća spremnost za suradnju s ostalim lijevim grupacijama i koalicijama, prvenstveno u državnim mobilizacijama. Prije toga bi SP sam organizirao kampanje usporedo s postojećim inicijativama. Tako je, primjerice, SP organizirao podršku za pokrete oslobođenja u Južnoj Africi ili Latinskoj Americi i time ignorirao postojeće komitete solidarnosti. Na taj je način SP mogao kontrolirati kampanje i koristiti ih kako bi se sam izgradio. Da ovaj odvojeni nastup vjerojatno nije bio najbolji način da se organizira zbiljska podrška činilo se od sporednog značaja. Ovaj novi pristup povećao je vidljivost partije u, primjerice, demonstracijama protiv prvog Zaljevskog rata.

U međuvremenu je politički pejzaž prošao kroz duboke promjene. Stranke koje su stajale lijevo od PvdA[3] (CPN[4] i PSP[5]) 80-ih su godina nestale iz parlamenta. Krajem 70-ih godina te s krizom kao pozadinom u ofenzivu je krenula desnica. Mnogo se ljudi okupilo oko PvdA u nadi da će ova u svakom slučaju biti dovoljno jaka kako bi mogla ponuditi zaštitu. Njihovu su nadu izdali: PvdA je 1989. oformio koaliciju s CDA[6] (demokršćani) i unatoč prosvjedima sindikalnog pokreta ova je vlada pod nož stavila WAO (Zakon o invalidskom osiguranju).[7] PvdA je 90-ih definitivno raskrstila sa svojom socijaldemokratskom prošlošću i prigrlila neoliberalnu politiku. Prijašnji socijaldemokrati sada su radili na privatizacijama, rezovima na kolektivnim ugovorima te liberalizaciji tržišta rada i nekretnina. Broj članova PvdA počeo je sa skoro stalnim padom. Samo je između 1989. i 1993. više od 25.000 ljudi napustilo stranku.

Prodor


Osamdesete i devedesete su isto tako bile teške i za ljevicu van parlamenta. Nakon nekoliko poraza u ranim 80-im godinama, sindikalni je pokret ipak pokleknuo pred sporazumom Wassenaar (Akkoord van Wassenaar)[8] s politikom umjerenog rasta plaća (loonmatiging) i stvaranjem općeg konsenzusa (polderen) te je time izgubio puno kredibiliteta. U periodu od 10 godina postotak radnika koji su članovi sindikata opao je s više od 35 posto na manje od 25 posto u 90-im godinama. Isto tako, primjerice, veliki protesti protiv nuklearnog oružja nisu prouzročili nikakvu jasnu pobjedu. Ljevica je zapala u duboku krizu.

Nakon što su se lijeve partije počele raspadati pod udarcima rastućeg neoliberalizma, kolapsom Istočnog Bloka i neoliberalnim zaokretom PvdA, mnogim se ljudima SP činio jedinom preostalom lijevom opozicijom. CPN i PSP spojile su se 1990. s dvije druge progresivne partije u GroenLinks (Zeleni; vidi fn. 4 i 5), koja se jako brzo razvila u zelenu partiju koja se prvenstveno usmjerila na progresivne visoko obrazovane. SP-u je, međutim, pošlo za rukom da preuzme neke od ostataka stare ljevice.

Zajedno s nestajanjem parlamentarne lijeve konkurencije u većoj mjeri te krizom PvdA i vlade, „novom“ se SP-u otvorila jedinstvena prilika. Na izborima 1994. osvojili su 1,32 posto glasova, trostruko više od rezultata iz 1989. Nizozemski izborni sistem omogućuje malim strankama, relativno jednostavno, osvajanje mjesta u parlamentu te je tada 118.768 glasova bilo dovoljno za dva zastupnička mjesta. SP je rastao brzo, kako u broju članova tako i u parlamentu. Na izborima 1998. osvojili su 5 zastupničkih mjesta, 2002. godine 9, a 2003. postaju najvećom strankom lijevo od PvdA. Prije svega zahvaljujući SP-u, SP i GroenLinks su 2004. zajedno imali više članova od PvdA. U periodu između 2007. – 2010. broj članova SP-a dosegnuo je vrhunac u brojci od 50.000, nakon toga će nešto opasti na oko 45.000. Time je postupno opadajući broj članova PvdA od 52.000 došao u vidno polje.

Nijedna frakcija bez akcije


Tipično za SP jest da je, u usporedbi s ostalim strankama, veliki broj njihovih članova aktivan. Oko 5000 članova čine odani aktivisti i time SP ima znatan mobilizacijski potencijal za akcije na ulici. U augustu 2007. zastupnik u parlamentu Ronald van Raak sažeo je viziju SP-a za takvu vrstu akcija u listu Spanning, listu za aktivne SP-ovce: „Vođenje akcija direktna je forma politike, koja uključuje ljude u donošenju odluka, skreće pozornost na probleme, a vlastodršce stavlja pod pritisak.“ Akcije su stoga važna „nadopuna predstavničkoj politici općinskih vijeća i parlamenta (Tweede Kamer)“. Izvanparlamentarno djelovanje je, dakle, podređeno radu parlamenta ili općinskog vijeća. Koliko će neka akcija biti vidljiva te kako se očekuje da će mediji reagirati važni su kriteriji za odluke hoće li i kako će partija sudjelovati.

Tako je SP igrao središnju ulogu u demonstracijama protiv invazije na Irak 2003. godine. Ali nakon invazije, kada je antiratni pokret oslabio i kada je oslabila pažnja za isti, SP svoju uključenost znatno smanjuje. Izgradnja socijalnog pokreta koji može operirati neovisno o parlamentu ne dolazi u obzir, akcije su uvijek samo nadopuna parlamentu, gdje se očigledno odigrava „prava“ politika.

Sindikalnom pokretu, koji u prvom redu nije usmjeren na parlament i općinska vijeća, time se dodjeljuje jedna podređena uloga. Među vođama sindikata SP je jako popularan, ali partija radi jako malo kako bi organizirala podršku. Nekoliko godina unazad, novinska tvrtka SP-a Solidair štrajkala je i prekinula izdavanje tiskovina i otada SP ne organizira u industrijskim prostorima. U nedavnim borbama sindikalnog pokreta, kao što je štrajk čistačica, SP-ovci su često igrali prominentne uloge, ali to su činili kao članovi sindikata. Partija ostaje simpatizer koji promatra izvana.

Parlament i ulica


SP je 80-ih godina bio još jako skeptičan o tome koliki utjecaj ljevica može vršiti putem parlamenta. Parlamentarna demokracija bila je „najdemokratičniji oblik vladavine“ moguć u kapitalističkom društvu, ali je ljevica samo izvan parlamenta mogla izgraditi moć koja je bila potrebna kako bi se provele fundamentalne promjene, tvrdili su 1987. Handvest 2000 tvrdi da je vlast ‘prema volji naroda’ moguća samo ako bogatstvo društva dođe u ruke radnikâ; ‘bez kontrole nad ekonomijom svaki će demokratski sistem šepati’. S promjenom stoljeća i manifestom Heel de Mens (Cijela osoba) iz 1999. takva je kritika parlamentarne demokracije nestala. Parlamentarna demokracija sada je ‘najvažnije sredstvo kako bi se volja stanovništva mogla izraziti i provesti’.

Gledajući unatrag, period između prihvaćanja programa Heel de Mens i vrhunca izbornog uspjeha SP-a 2006. godine s 25 zastupničkih mjesta, usporediv je s periodom krajem 80-ih, početkom 90-ih godina. S programom Heel de Mens Socijalistička Partija ne samo da je izmijenila svoja gledišta glede parlamenta, čime su njegove aktivnosti dobile još veći prioritet, već se također promijenilo značenje njihovog ‘socijalizma’. Od programa Heel de Mens socijalizam za SP više nije jedno socijal-ekonomsko uređenje društva već moralna ljestvica „ljudskog dostojanstva, jednakosti i solidarnosti među ljudima“. Od tog se perioda SP i eksplicitno smješta u socijaldemokratsku tradiciju stranke PvdA prije njene neoliberalne ere. Oni osporavaju poziciju PvdA kao najveće partije na „ljevici“ i pokušavaju se pozicionirati kao potencijalna vladajuća stranka. Pritom im pomaže napuštanje prijašnjih stajališta o republici, napuštanju NATO pakta te ponovnog uvođenja stare 72 postotne porezne stope.

Budući da je sada rezanje kolektivnih ugovora uznapredovalo do takve mjere, stara je socijaldemokratska država blagostanja u očima mnogih ljudi postala mutno, često idealizirano, sjećanje. Budući da je ljevica ovako slaba, čini se da je obrana te eventualno ojačavanje preostataka države blagostanja ono što je najviše izvodljivo – a budućnost onkraj kapitalizma čini se samo nedohvatljivim snom. Međutim, sve je manje prostora za vrstu socijaldemokratske politike koju promiče SP. Međunarodna liberalizacija trgovine te slabljenje socijalnih mjera i sindikata znače i slabljenje položaja radnih ljudi u odnosu na poduzeća.

Ne uzimajući u obzir žele li to uopće vladajući, oni uz to imaju sve manje sredstava kako bi mogli reagirati protivno interesima poslovnog svijeta. Za vrijeme vlade Den Uyla (Kabinet Den Uyl) 1976. čelnici velikih multinacionalnih kompanija prijetili su da će, ukoliko se vladajuća politika ne izmijeni, oni sa ‘svojim’ kapitalom i poduzećima napustiti zemlju. Den Uyl je pred njima savio koljena. Ovaj se primjer navodi u publikaciji Atlas van de macht (Atlas moći) koji je SP sam izdao 1998. godine. Potpisi devet direktora simboliziraju ogromni pritisak pod kojim se našao Den Uyl. No neobično je to što autori Atlasa iz ovoga ne izvlače nikakve zaključke. U današnje vrijeme poslovni svijet je još jači. SP bi se, nađe li se jednom u vladi, jako brzo sudario s uskim marginama suvremenog kapitalizma.
Bez izgradnje vlastitih snaga izvan parlamenta, ljevica u parlamentu neće biti u stanju oduprijeti se moći novca i poslovnog svijeta. Za to su potrebni sindikalni i društveni pokreti koji štrajkovima, demonstracijama itd. mogu ojačati interese radnih ljudi. To je nesumnjivo perspektiva koja se nalazi sasvim daleko, no ona je gorka nužnost. Ona zahtijeva da ljevica razvije dugoročnu strategiju kako bi mogla ponovno izgraditi društvene pokrete te pridobiti ljude za socijalističke ideje. Nedavni su izbori pokazali da SP u izbornom smislu počinje udarati u svoje granice – upravo negdje izvan tih granica socijaliste čeka svijet kojeg treba osvojiti.

s nizozemskog preveo Toni Bandov

Napomene prevoditelja


[1] Elsevier je najprodavaniji tjednik u Nizozemskoj s desne strane političkog spektra.
[2] Verzuiling je sociološki pojam koji opisuje podjelu društva po političko-denominacijskoj osnovi. Društvo je
podijeljeno na vertikalne i odvojene stupove (nl. zuil – stup). Svaki od stupova ima svoje vlastite institucije i
organizacije: novine, emitere, političke stranke, sindikate, banke, škole, bolnice, sveučilišta itd. U Nizozemskoj
možemo pratiti razvoj tri do četiri stupa kroz 20. st. a to su: protestantski, katolički, socijal-demokratski i
eventualno liberalni.
[3] Partij van de Arbeid (PvdA) u prijevodu Stranka rada najveća je (nominalno) socijaldemokratska stranka u
Nizozemskoj u ovom trenutku s 38 zastupnika u nizozemskom parlamentu (od 150).
[4] Communistische Partij van Nederland (Komunistička partija Nizozemske), osnovana 1909. ali koja 1991. postaje
dijelom stranke GroenLinks (Zeleni).
[5] Pacifistisch Socialistische Partij (Pacifistička Socijalistička Partija) nizozemska je stranka nastala 1957. a od
1991. zajedno sa strankom CPN (vidi fn. 4) tvori novu stranku GroenLinks.
[6] Christen-Demokratisch Appèl (CDA) demokršćanska je stranka u Nizozemskoj nastala 1980. Nekoć jedna od najjačih
stranaka, trenutno ima 13 zastupnika u parlamentu (od 150).
[7] Wet op de arbeidsongeschiktheidsverzekering (WAO) ili zakon o invalidskom osiguranju nastao je 1966. koji se u
periodu od 1990. – 2004. višestruko mijenjao (rezao) što je bilo uzrokom stalnih neslaganja sindikata s vladama
koje su ga mijenjale.
[8] Akkoord van Wassenaar donesen je krajem 1982. sporazumom udruženja poslodavaca i sindikata. U to vrijeme se
smatrao vladinim uspjehom koja je prigrlila politiku umjerenog rasta plaća u zamjenu za smanjenje radnog vremena.
Opći konsenzus nastao tim sporazumom smatrao se uspjehom tzv. poldermodela a ekonomski rast koji je Nizozemska
doživjela sljedećih godina nazivao se Dutch miracle.



*Tekst je objavljen u časopisu De Socialist br. 262, mart 2014., str. 12-13. pod nazivom SP: van de straat in het parlement.
Adaptirana slika preuzeta sa stranica GUE/NGL
br />

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve