„Povijesna“ ekvadorska reforma radnog zakonodavstva prepoznala je važnost kućanskog rada

Prošlog je tjedna u ekvadorskom parlamentu s 91 glasom za i 29 glasova protiv usvojena reforma radnog zakonodavstva pod nazivom “Zakon o pravedno vrednovanom radu i priznavanju kućanskog rada”. Uz priznavanje i naknadu za kućanski rad kroz sustav socijalne zaštite, novi zakon o radu donosi i odredbe koje štite dosad učestalo diskriminirane skupine radnika, kao što su trudnice, Afro-Ekvadorci i LGBT radnici/ce. On “također propisuje da svi novi ugovori o radu potpisani od 1. siječnja 2016. moraju biti sklopljeni preko ugovora na neodređeno, umjesto ugovora na određeno vrijeme.”

Reforma štiti ranjive i povijesno diskriminirane društvene skupine poput trudnica, Afro-Ekvadoraca i LGBT radnika/ca.
Nakon maratonske jedanaestosatne sjednice, ekvadorska Narodna skupština je u utorak, 14. travnja, izglasala povijesnu reformu radnog zakonodavstva.

Reforma pod nazivom „Zakon o pravedno vrednovanom radu i priznavanju kućanskog rada“ modificira zakon o radu iz 1938. godine kako bi proširila prava u nekoliko područja. Takvu reformu je prvi predložio predsjednik Rafael Correa u studenom 2014. godine kada je prijedlog zakona uručio predsjednici Narodne skupštine Gabrieli Rivadeneirai na skupu u Guayaquili, na kojemu je sudjelovalo više od 100.000 ljudi.

Promjene donesene novim zakonom o radu, uključuju i priznavanje rada kućanica koje će također po prvi put u povijesti te zemlje biti uključene u sustav socijalne zaštite, od čega će korist imati 1,5 milijuna ljudi.

„Prepoznajemo vrijednost kućanskog rada. To nas čini dijelom socijalizma za 21. stoljeće„ – izjavio je predsjednik Correa u studenom.

Rivadeneira je na svome Twitter profilu napisala da ova reforma predstavlja „odlučujući korak koji će promjeniti povijest žena u Ekvadoru.“

U nastojanju da se smanje prekarni uvjeti rada, novi zakon o radu, koji je izglasan s 91 glasova za prema 29 glasova protiv, također propisuje da svi novi ugovori o radu potpisani od 1. siječnja 2016. moraju biti sklopljeni preko ugovora na neodređeno, umjesto ugovorom na određeno vrijeme.

On također sadrži odredbe za zaštitu ugroženih i povijesno diskriminiranih skupina ljudi kao što su trudnice, Afro-Ekvadorci i LGBT radnici/ce. Poslodavci za koje se ustanovi da su nezakonito otpustili radnika sada će tom radniku morati platiti godišnju plaću.

Novi zakon će omogućiti radništvu da se odluči za primanje polugodišnjih novčanih bonusa u manjim obrocima tijekom cijele godine, što znači da će moći uštedjeti taj novac i zaraditi kamatu na tu svotu. U Ekvadoru su radnici/ce kroz povijest primali dva bonusa kroz dvije jednokratne uplate, jednu u kolovozu, drugu u prosincu.

Novi zakon nalaže stvaranje Narodnog vijeća za rad i plaće, što uključuje zastupanje radnika/ca, poslodavaca i države. Ono će obnašati dužnost savjetodavnog tijela za radne politike i plaće.

Jedna od spornih odredbi novog zakona nalaže sindikatima demokratske izbore. Ova mjera je naišla na protivljenje pojedinih sindikata, međutim, organizirani marš kojim se kritizirala radna reforma nije naišao na velik odaziv.

Savez ujedinjenih radnika (The United Workers Trade Union Federation), koji ujedinjuje više od 60 radničkih organizacija u zemlji, podržao je radne reforme.

O zakonu se prvi puta raspravljalo na Skupštini u siječnju nakon čega je prošao kroz savjetodavni proces koji je uključio osam sastanaka Povjerenstva za radnička prava i socijalnu sigurnost (Commission of Workers Rights and Social Security) na kojemu su zakonodavci saslušali predstavnike iz 35 organizacija.
S engleskog prevela Karolina Hrga

Fotografija je preuzeta sa stranice telesurtv i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.