Rat se nastavlja… Sebastian Budgen o zapadnjačkoj strategiji nakon Pariza

Napadi izvršeni u Parizu prošloga petka, 13. studenog, potakli su predvidljiv odgovor: bombardiranje izvan granica Francuske uz daljnja ograničavanja građanskih prava unutar zemlje, a da pritom i ne spominjemo rasplamsavanje islamofobije. Sebastian Budgen procjenjuje razboritost takvog pristupa situaciji.

Zastanimo načas i osvrnimo se kako bismo preispitali briljantnost zapadnjačke protuterorističke strategije, kojoj se potom možemo diviti na račun njezine strateške i taktičke dosljednosti:

1) Suprotstavite se bombardiranju i nasumičnim ubojstvima civila – bombardiranjem i nasumičnim ubojstvima civila;

2) Suprotstavite se napadima na građanska prava i slobode – napadima na građanska prava i slobode;

3) Suprotstavite se džihadističkim pokušajima promoviranja percepcije o dva nepomirljiva i suprotstavljena tabora – Islama i Zapada – promoviranjem percepcije o tome da postoje dva nepomirljiva i suprotstavljena tabora – konkretno, Islam i Zapad.

4) Suprotstavite se džihadističkoj propagandi o rasplamsanoj islamofobiji na Zapadu – rasplamsavanjem islamofobije na Zapadu;

5) Suprotstavite se širenju reakcionarne forme političkog Islama – sklapanjem poslovnih ugovora i pristupanjem u političke saveze s onim državama koje su najdublje upletene u širenje najreakcionarnijih formi političkog Islama.

6) Suprotstavite se percepciji o zapadnjačkim silama koje postupaju na neokolonijalan i koristoljubiv način – pružanjem podrške najautoritarnijim, najkorumpiranijim i najbeskrupuloznijim državama na neokolonijalan i koristoljubiv način;

7) Suprotstavite se Daeshovoj samoprojekciji kao legitimne države koja je u ratu sa zapadnjačkim silama – objavljivanjem kako su zapadnjačke sile u ratu s državom poznatom pod imenom ISIS;

8) Suprotstavite se Daeshovoj propagandi o Zapadu kao dekadentnom, bezdušnom i besciljnom mjestu koje karakterizira tek privrženost samougodljivim i hedonističkim aktivnostima – iznošenjem obrane samougodljivih i hedonističkih aktivnosti kao karakteristične značajke po kojoj se Zapad razlikuje od Daesha.

9) Suprotstavite se džihadističkoj tvrdnji da su reformističke struje islamista naivne ako vjeruju da mogu doći na vlast preko izbora – podupiranjem državnog udara protiv reformističkog islamističkog predsjednika koji je na vlast došao preko izbora;

10) Suprotstavite se lažnom anticionizmu radikalnih islamista, koji crpi svoju moć iz argumenta da Zapad održava dvostruki standard tako što obasipa Izrael novcem i oružjem neovisno o njihovom ophođenju prema Palestincima – održavanjem dvostrukog standarda tako što ćete obasipati Izrael novcem i oružjem neovisno o njihovom ophođenju prema Palestincima.

Kada stvari tako postavimo, što bi uopće moglo poći po zlu?

S engleskog preveo Mario Radovanović

Fotografija je preuzeta s Facebook stranice francuske vojske i prilagođena formi ikone.

Vezani članci

  • 27. listopada 2026. Izvor: wikiart.org Četiri jahača deradikalizacije: kako sistem rekuperira pobunu i kako mu mi u tome pomažemo (osobno svjedočanstvo) Ulazak u parlament, sindikalni legalizam, NGO sektor i akademija rijetko funkcioniraju kao poluge transformacije; češće služe kao mehanizmi kojima sistem apsorbira i pacifizira radikalne impulse. Iz osobnog iskustva generacije stasale u blokadama 2009., autor analizira „četiri jahača deradikalizacije”, ili kako se pod krinkom potrage za djelotvornijim oblicima borbe opozicijsko djelovanje neprimjetno pretvara u vlastitu suprotnost i stavlja u službu reprodukcije sistema.
  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.