Posljedice ekonomske politike na domaći agrarni sektor

Franz Marc (1880-1916): Krave - crvene, zelene, žute (izvor: commons.wikimedia.org).

U kontekstu najave premijera Oreškovića oko kupnje deset tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta u Slavoniji od stranog, ali zasad neotkrivenog investitora, domaći poljoprivrednici muku muče s kupnjom/zakupom barem jednog državnog hektara. Uz već standardne probleme domaćeg agrara – nestajanja konvencionalne poljoprivrede te izmicanje fokusa s industrijske poljoprivredne proizvodnje, nazire se smjer najavljene komasacije poljoprivredne zemlje.

Od „klasičnih“ problema agrarnog sektora, područje stočarstva jedno je od najvećih frontova na kojima se bore domaći seljaci. Ako uzmemo u obzir novi val sniženja otkupnih cijena mlijeka, tekuća bi godina za mljekarsku proizvodnju u Hrvatskoj mogla biti povijesna. Do veljače 2016. godine, zbog posljedica ruskog embarga te zatvaranja tržišta koji traju već treću godinu došlo je do promjena u odnosima stočarâ i otkupljivačâ.

Novim regulativama dogovoreno je sniženje cijene mlijeka za 18 lipa po litri za farmere s proizvodnjom do sto tisuća litara na godišnjoj razini, dok je sniženje cijene za veće farmere čak 23 lipe po litri. Posljedice političkih odnosa Europske unije i Rusije reflektiraju se na sve grane ekonomije pa tako i na poljoprivredni sektor. Pozicija malih zemalja s njihovim ograničenim agrarnim kapacitetima unutar zajedničkog europskog tržišta i prije zamrzavanja gospodarskih veza s Rusijom bila je izrazito nepovoljna.

Ekonomske politike, unutar agrarnog sektora razvijenih članica te država s kojima se obavlja vanjskotrgovinsko poslovanje, za posljedicu imaju rušenje već niske proizvodne cijene mlijeka u novim članicama (poput Hrvatske) koje ekonomski, tehnološki i obrazovno ne mogu na jednak način konkurirati zapadnim zemljama

Tržišna utakmica unutar Europske unije, koja se vodi krilaticom „jednako tržište za sve“, već od samih početaka počiva na nepravednim i nejednakim osnovama. Stare članice, kao i one nešto mlađe, kontinuirano subvencioniraju domaću poljoprivrednu proizvodnju u svim sektorima i na taj način stvaraju dovoljno velike viškove za „domaće“ europsko te inozemno tržište.

Navedene ekonomske politike, unutar agrarnog sektora razvijenih članica te država s kojima se obavlja vanjskotrgovinsko poslovanje, za posljedicu imaju rušenje već niske proizvodne cijene mlijeka u novim članicama (poput Hrvatske) koje ekonomski, tehnološki i obrazovno ne mogu na jednak način konkurirati zapadnim zemljama. Rezultat je dvostruki dobitak za razvijene poljoprivredne zemlje: stvaranje profita na konkurentskim tržištima i eliminiranje konkurencije te još olakšaniji pristup europskim poljoprivrednim subvencijama kao dijelu zajedničke europske poljoprivredne politike.

O uzročno-posljedičnoj vezi između jačanja pozicije jakih i velikih naspram malih i slabih, u mljekarskoj industriji Europske unije, govori i odluka o ukidanju kvota u proizvodnji mlijeka, što je 2014. godine dovelo do povećanja proizvodnje na europskom tržištu za 2%, odnosno za tri milijarde litara mlijeka više negoli u prethodnom obračunskom razdoblju. Uz ruski embargo i ukidanje kvota, na tržište stižu velike količine mlijeka koje se mogu prodati po dampinškim cijenama čak i u Hrvatskoj gdje su ionako niske cijene sada dodatno pale. Obligatorni ugovori između proizvođačâ i prerađivačâ prestaju važiti, na štetu malih seljaka.

S druge strane, u kontekstu odnosa Europske unije i Hrvatske, dolazimo do zaključka da problem nije isključivo jednodimenzionalan. Pogled na domaću političku scenu, pri čemu se najviše ističe izostanak odgovora resornog ministarstva, odnosno Vlade RH u cjelini, zorno ukazuje u kojem smjeru teče politika agrarnog sektora.

Zgrada Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja, Vukovarska 78, Zagreb (izvor: commons.wikimedia.org).

S obzirom na stanje Državnog proračuna i fokus političke elite u zadržavanju pozicija moći, iluzorno je očekivati ozbiljnije poteze poput kapitalnih ulaganja u prometnu infrastrukturu, sustav navodnjavanja te u konačnici, osnivanje agrarne banke. Kontinuirani visoki deficiti Državnog proračuna pokušavaju se zakrpati visokim poreznim stopama i nametima. Za razliku od npr. turizma kao gospodarske grane u kojoj se kratkoročnim fiskalnim zahvatima, poput sniženih poreznih stopa, može dovesti i do pozitivnog udara na Državni proračun kroz rast potrošnje, poljoprivrednom sektoru treba otprilike pet godina za konsolidaciju i ekonomski prosperitet, što je predugačak period u kontekstu političkog ciklusa mandata Vlade te koji iz perspektive stranačke borbe za glasove nije naročito koristan.

Međutim, uz malo političke volje, kratkoročnim fiskalnim zahvatima i promjenama, domaće poljoprivrednike moglo bi se učiniti konkurentnijima. Mjere poput olakšanog pristupa birokratskim mehanizmima i sustavima kontrole, isplate većih poticaja obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima u odnosu na velika trgovačka društva te snižavanja porezne stope na poljoprivredne proizvode po uzoru na razvijene europske zemlje, sasvim bi sigurno dovele do pozitivnih implikacija na život seljakâ, na njihov status u domaćoj proizvodnji te na stvaranje pravednijeg sustava raspodjele državnog zemljišta.

Seljaci su na današnjoj političkoj i društvenoj sceni preslabi te ih se u javnosti često doživljava kao uteg, a ne kao bitan faktor u domaćem gospodarstvu. S obzirom na dosadašnju državnu politiku zanemarivanja gorućih problema te imajući u vidu neorganiziranost seljačke klase, postaje jasno da svjedočimo posljednjim pokušajima „cijeđenja“ poljoprivrednika ususret njihovoj konačnoj propasti. Očekuje ih distopična preslika trenutne makroekonomske situacije Europske unije u kojoj najmoćniji akteri dobivaju najviše financijskih poticaja iz državnih proračuna, uz najveća državna zemljišta. U slučaju Hrvatske mali će proizvođači, poput obiteljskih gospodarstava, u potpunosti iščeznuti, a sela će se pretvoriti u zajednice ovisnika o socijalnoj pomoći kao posljedica nepostojanja drugih gospodarskih grana u ruralnim sredinama.

Ukoliko poljoprivreda propadne, konzekventni slom čitavog domaćeg gospodarstva dovest će do neželjenih kratkoročnih i dugoročnih posljedica na život svakog građanina. Hrvatska će postati isključivo uvozna zemlja što će još više pogoršati vanjskotrgovinsku bilancu. Udio poljoprivrede u domaćem BDP-u (koji danas iznosi 4,3 %) još će se više smanjiti. Kao direktna posljedica gubitka poljoprivredne proizvodnje gubi se i 40-ak tisuća radnih mjesta u agrarnom sektoru, a s obzirom na vezanost poljoprivrede uz druge gospodarske grane, doći će i do negativnih posljedica u prehrambeno-prerađivačkoj industriji koje će se zasigurno preliti i na cjelokupno domaće gospodarstvo.