1917. i 1871: uz obljetnicu lomljenja Pariške komune
Kanal Oktobarika [100.1917] je web-platforma, pokrenuta povodom obilježavanja stogodišnjice Ruske revolucije, koja kroz vijesti, materijale, komentare i refleksije pretresa uobičajene ikonografske i interpretacijske motive, s naglaskom na uvezivanju hrvatske i jugoistočnoeuropske povijesti u globalnu povijest Ruske revolucije. Prenosimo prilog Branimira Jankovića i Stefana Treskanice u kojem nude izbor iz povijesnih komparacija (dis)kontinuiteta Pariške komune i Ruske revolucije.

Pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu
„Po idealima kojima su se rukovodili, boljševici su se osjećali baštinicima svega onoga najnaprednijeg što je proizvela ljudska misao. Veliki povijesni događaji što su se za mjeseci njihove pobjede stalno spominjali bili su francuska revolucija i Pariška komuna.“ (G. Boffa, Povijest Sovjetskog Saveza, Opatija 1985, sv. I, 57);
„Začetnici Ruske revolucije bili su duboko impresionirani – moglo bi se reći, čak i opsjednuti – poukama Francuske revolucije, revolucijâ 1848. i Pariške komune 1871. godine“ (E.H. Carr, Što je povijest?, Zagreb 2004, 56).
Kao vizualni materijal pozivanja Ruske revolucije na Parišku komunu jest i boljševički plakat iz 1921. o mučenicima Pariške komune koji uskrsavaju pod crvenom zastavom Sovjeta.
Zanimljiv je i sovjetski film – jedan od filmova snimljenih povodom desetogodišnjice Oktobarske revolucije – „Novi Babilon“ iz 1929. koji izravno tematizira povijest Pariške komune.
Jedna refleksija o Komuni
O percepciji iskustva Pariške komune u boljševičkom rukovodstvu poseban trag ostavio je Trocki, posebno u zapisu Terorizam i komunizam (1920), a naročito poglavlju „Pariška komuna i sovjetska Rusija“. Djelo je reakcija na pamflet („učeni paskvil“) Karla Kautskog, patrijarha njemačke socijaldemokracije i čuvara marksističke ortodoksije, čiji utjecaj na Lenjina prije revolucije nije bio beznačajan (o tome više kod Larsa T. Liha, jednog od vodećih suvremenih lenjinologa, koji rusku socijaldemokraciju situira i interpretira na pozadini njezine matice, kao kontrapunkt onima koji prenaglašavaju nativistički moment, primjerice Nečajeva i Černiševskog). Kautsky je sada nastupao kao jedan od glavnih kritičara boljševičke inicijative, u Lenjinovom prijevodu same proleterske stvari („renegat Kautsky“).
„Rad na knjizi bio je započet u vrijeme ogorčenih bitaka s Denikinom i Judeničem i više puta je bio prekidan zbog događaja na frontu. Tih veoma teških dana, kada su bila pisana prva poglavlja, svu pažnju Sovjetske Rusije zaokupljali su čisto vojni zadaci. […] Monstruozne tvrdnje Kautskog da su ruski radnici tobože nesposobni za radnu disciplinu i samoodricanje, mogli smo na početku rada na ovoj knjizi – nekako prije jedne godine – pobiti pretežno ukazivanjem na visoku disciplinu i borbeno junaštvo ruskih radnika na bojištima građanskog rata.“ (Terorizam i komunizam, Moskva, 29. svibnja 1920).
Arno Mayer, jedan od bitnijih autora iz polja revolucionarne komparatistike (usp. The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, Princeton, PUP, 2000) motiv Komune varira u odnosu na elementarne činjenice boljševičkog iskustva: odnos grada i sela (centra/centara i provincije), pitanje nasilja pri preuzimanju (i zadržavanju) vlasti (diktatura, demokracija), logiku građanskog rata i pravodobnu (re)orijentaciju unutar vanjskog rata, itd.
U master-studiji revolucionarne epohe (A People’s Tragedy: The Russian Revolution 1891-1924, London, Jonathan Cape, 1996) Orlando Figes naglasak stavlja na komunarski motiv izolacije, odsječenosti, pitanje prehrane, snabdijevanja, tako urgentno boljševicima, gradskim momcima i djevojkama. Urbana kriza s proljeća 1918. vodila je do opsesivnih komparacija s iskustvom Pariške komune; bijeg radnika na selo, štrajkovi i protesti zbog nestašica kao simptomi kolapsa nove vlasti doveli su do krajnjeg zaoštravanja – Rata za žito: konfiskacija, monopola, povojničenja industrije, obuzdavanja šverca – ratnog komunizma. Koji je, unatoč dosezima aktera iz odgovora Trockoga Kautskome, toliko iscrpio zemlju i narod (ali i privredu) da je teško bilo izlaza van (ništa manje dubioznog) NEP-a.
Inače, Trocki, glava Crvene armije, na gore spomenute motive iz revolucionarne komparatistike odgovara terenski, živo i žestoko:
Široka usporedba Komune sa Sovjetskom Rusijom Kautskome je zatrebala samo da okleveta i ponizi živu i pobjedonosnu diktaturu proletarijata u korist pokušaja diktature koji pripada već prilično dalekoj prošlosti. (Iz revolucije, Rijeka, Otokar Keršovani, 1971, 193)
Neprestana trogodišnja borba petrogradskih radnika – isprva za preuzimanje vlasti, a zatim da je očuva i učvrsti – predstavlja izuzetan ljetopis kolektivnog herojstva i samoprijegora usred neviđenih muka gladovanja, smrzavanja i vječnih opasnosti. Kautsky, što će nam postati jasno u drugom jednom kontekstu, za usporedbu sa cvijetom komunara uzima najmračnije elemente ruskog proletarijata. On se i u tom pogledu ne razlikuje od buržoaskih sikofanata kojima su se mrtvi komunari uvijek činili daleko privlačnijima od živih.
Petrogradski proletarijat došao je na vlast četiri i po desetljeća poslije pariškog. Ovo razdoblje pružilo nam je goleme prednosti. Obrtničke sitno-buržoaske značajke starog, a dijelom i novoga Pariza potpuno su strane Petrogradu, središtu najkoncentriranije industrije na svijetu. Ova posljednja okolnost neobično nam je olakšala agitaciju i vršenje organizacije, kao i uspostavljanje sovjetskog sistema. (Isto, 205)
Marx je uoči preokreta savjetovao komunarima stvaranje organizacije, a ne ustanak! (192)
Naš proletarijat nije imao ni u dalekoj mjeri tako bogate revolucionarne tradicije kao francuski proletarijat. Ali zato je u sjećanju starijeg naraštaja naših radnika prije početka sadašnje revolucije bilo još i suviše svježe veliko iskustvo iz 1905. godine, njezini neuspjesi i nenaplaćeni dug osvete. (205)
Da Pariška komuna nije pala, već da se održala u neprestanoj borbi, nema nikakve sumnje u to da bi ona bila prisiljena poduzimati sve oštrije i oštrije mjere radi ugušivanja kontrarevolucije. Doduše, pri tome Kautsky ne bi bio u mogućnosti suprotstavljati humane komunare nečovječnim boljševicima. Ali i Thiers ne bi, vjerojatno, mogao izvršiti svoj monstruozni pokolj pariškog proletarijata. (196)
Drug Lenjin bio je već tumačio Kautskom da su pokušaji da se Komuna prikaže kao izraz formalne demokracije obično teoretičarsko šarlatanstvo. Komuna je po tradiciji po zamisli svoje rukovodeće političke stranke, blankista, bila izraz diktature revolucionarnog grada nad zemljom. […] Činjenica da je u Parizu vlast bila izabrana na temelju općih izbora ne zasjenjuje drugu, daleko važniju činjenicu: vojne operacije Komune – jednog grada protiv seljačke Francuske, tj. protiv cijele zemlje. Da bi zadovoljili velikog demokrata Kautskog, revolucionari Komune trebali su prethodno ispitati preko općih izbora cjelokupno stanovništvo Francuske hoće li im ono dopustiti da ratuju s bandama Thiersa. (199)
Komuna je bila živa negacija formalne demokracije jer je u svom punom razvoju označavala diktaturu radničkog Pariza nad seljačkom zemljom. Ova činjenica dominira nad svim ostalim činjenicama. (203)
Vođenje rata nije bilo jaka strana Komune. I upravo je zato doživjela poraz. I kakav nemilosrdan poraz! (207)
Za borbeno spremnu armiju bio je prije svega potreban centraliziran i preciziran zapovjednički aparat. Tome u Komuni nije bilo niti spomena.
Vojna uprava Komune bila je, po riječima jednog autora, poput zamračene sobe gdje su se svi sudarali. Kancelarija ministarstva bila je puna oficira, običnih gardijaca koji su zahtijevali da im se dade municija, živež; koji su se žalili što im ne dolazi smjena. Otpravljali bi ih u komandaturu…
„Jedni bi bataljoni ostajali u rovovima po 20 i po 30 dana, dok bi drugi bili stalno u rezervi… Ova je nebriga ubila gotovo svu disciplinu. Odvažni ljudi uskoro su zaželjeli da ovise jedino o sebi; drugi su izbjegavali vršenje službe. Jednako su postupali i oficiri: jedni bi napuštali svoje položaje da pomognu susjedu na kojega se osula paljba, drugi bi odlazili u grad…“ [„Pariška komuna 1871. godine“, P. L. Lavrov, 1919, str. 100].
Takav režim nije mogao ostati nekažnjen: Komuna je bila ugušena u krvi. Ali na ovo Kautsky ima predivnu utjehu:
„Vođenje rata – govori on klimajući glavom – uopće nije jaka strana proletarijata“ (str. 76). (206)
Brod Kautskoga gradi se za ribnjake i mirne zatone, a nipošto ne za otvoreno more ni za burna vremena. Ako je taj brod napukao, počeo propuštati pa sada sretno tone na dno, onda je tome kriva bura, prekomjerna količina vode, preveliki valovi i niz drugih nepredviđenih okolnosti, za koje Kautsky nije namijenio svoje velebno plovilo.
Međunarodni proletarijat vidio je svoj cilj u osvajanju vlasti. Nezavisno od toga da li građanski rat „općenito“ ulazi u neizostavne atribute revolucije, ostaje činjenica da je proletersko gibanje, barem u Rusiji, Njemačkoj, u dijelovima bivše Austro-Ugarske, poprimilo oblik žestokog građanskog rata, i to ne samo na unutrašnjoj nego i na vanjskoj fronti. (207)
Ovdje je učinjen divovski korak naprijed u usporedbi s Komunom. Ovo nije odreknuće od Komune jer tradicije Komune nisu u njezinoj bespomoćnosti – nego nastavak njezina djela. Komuna je bila slaba. Da bismo dovršili njezino djelo, mi smo postali snažni. (207-208)
U ožujku 1921. ugušena je pobuna revolucionarnih maksimalista, kronštatskih mornara. Brod Petropavlovsk postao je Marat, a Sevastopolj – Pariška komuna.
