Fahrenheit 11/9 pita: gdje je pošlo po krivu?!
Pročitajte prijevod kratke recenzije Jareda Balla koji smatra da novi dokumentarac Michaela Moorea (dvostruko deriviranog naziva Fahrenheit 11/9) možda naizgled obrađuje iduće poglavlje u njegovu tematu o degradaciji američkog političkog sustava, ali je analitički jednako podkapacitiran kao i prethodni mu filmovi. Bezidejnost Mooreove kritike, da parafraziramo Balla, počinje i završava nedostatkom afirmativnih lijevih ideja koje bi kvalitetniji redatelj lako mogao pronaći kada bi svoju vjeru prestao polagati u nove kadrove sasvim trule političke stranke.

Problem je s filmovima koje Michael Moore opetovano proizvodi što nastavljaju iznimno postojani trend u popularnim liberalnim medijima; riječ je uglavnom o dobrim dokumentarcima koji uspijevaju pobuditi emocije kod gledatelja, ali se u konačnici ne uspijevaju otrgnuti od svojih temeljnih liberalnih sidrišta. Fahrenheit 11/9 donosi manje-više isto. Vrlo je dobro napravljen i obračunava se sa svima na prihvatljivom političkom spektru. Dobili smo čak i standardne Mooreove psine i samokritički nastrojene šale. Međutim, kao i obično, izgleda da se Moore pribojava vlastite analize, i samim time nije na odgovarajući način pristupio onome što se doima kao njegovi vlastiti zaključci. Moore u svojem fimu postavlja pitanje „gdje je pošlo po krivu“, kako bi nam potom poručio i od nas zatražio da nastavimo činiti ono za što nam je objasnio da će nas ponovno uvaliti u nevolju.
Moore nedvojbeno sebe smatra običnim čovjekom, no čak i kada prizna i pokaže da su neke poprilično temeljne „radikalne“ ideje popularne, nikada o njima ne raspravlja s onima koji bi bili u stanju najbolje ih objasniti, ukazati na ulazne točke u njihovo organiziranje ili na ljude koji bi mogli ponuditi alternativu onome što rutinski ne uspijeva potaknuti istu tu narodnu volju da redistribuira 18 bilijuna dolara BDP-a generiranih svake godine. Umjesto toga, dobijemo još malo pravedničkog gnjeva i prstohvat suženih i neučinkovitih rješenja, koja nude ljudi koji barataju jednako ograničenom analizom situacije.
Moore u svojem fimu postavlja pitanje „gdje je pošlo po krivu“, kako bi nam potom poručio i od nas zatražio da nastavimo činiti ono za što nam je objasnio da će nas ponovno uvaliti u nevolju
Moore je prikazao kao neke od elemenata koji su doveli do daljnjeg slabljenja potencijala Demokratske stranke za predstavljanje interesa svjetske većine (rasno potlačenih, žena i siromašnih).
Gledatelji_ice ovakvih filmova prevareni su kontinuiranim izostavljanjem ljudi ili ideja koje bi se nalazile ljevije na političkom spektru od samih tvoraca filma. Nije jednostavno ukloniti liberalne poveze preko očiju, a pogotovo ne u sklopu nečega što se pokušava distribuirati masovnoj publici. Dakle, Moore ponovo postavlja važna pitanja o kapitalizmu, rasizmu, korporativnoj dominaciji nad razonodom, vijestima i politikom. Čini čak i više od većine ljudi, pokazujući na koji je način Demokratska stranka sudjelovala u uništenju svojeg najprogresivnijeg kandidata, Bernieja Sandersa, kao i tradiciju te stranke da napušta svaku tendenciju ka istinskom pomaku prema ljevici koja dolazi iz njezinih vlastitih redova, kao i da je Obama donio ono što su mnogi od nas još davno pretskazali; sve po starom.
Međutim, jednako kao što je učinio u svojim dosadašnjim filmovima, i što je opetovano na djelu u slično situiranim medijskim proizvodima, Moore ne upire reflektore na ideje, ljude, pokrete ili političke stranke koje djeluju i nalaze se njemu slijeva. Otići će u “Srednju Ameriku” i duboko na Jug te razgovarati sa svakojakim ljudima koji su na političkom spektru desno od njega. Uključit će ideje virulentnih rasista, političara, policajaca i korporativne elite, a u ovom se filmu čak i sam sebi ruga na račun toga. Priznaje da su Demokrati i liberali kukavice, previše mekani, da se rutinski daju nasamariti i da nisu spremni na borbu. Čak i kada (nakratko) razgovora sa Sandersom, ne adresira njegovu političku poziciju (čiju definiciju, odnosno opis ljevice tek treba ozbiljno razmotriti), već ga manje-više veliča i pokazuje na koji je način kapitulirao pred voljom superdelegata Demokratske stranke te njihovom unaprijed određenom odabiru Hilary Clinton. Ipak, smatram da Mooreu treba priznati određene zasluge, barem zbog prikazivanja načina na koji je DNC (Demokratski nacionalni odbor, upravljačko tijelo Demokratske stranke, op. prev.) lagao o izborima u vlastitoj stranci, suzbivši Sandersovu pobjedu, iako i ovo ide u prilog mojoj tezi.
Jednako kao što je učinio u svojim dosadašnjim filmovima, i što je opetovano na djelu u slično situiranim medijskim proizvodima, Moore ne upire reflektore na ideje, ljude, pokrete ili političke stranke koje djeluju i nalaze se njemu slijeva
Ovo su ograničenja koja je potrebno nadići. Primjerice, Moore hvali studente_ice srednje škole Parkland jer su samostalno organizirali ogromne nacionalne skupove. No, riječ je o mladim ljudima u 21. stoljeću, umješnima u planiranju zabava i događaja, koji nisu, kao ni većina ljudi, toliko vični političkom obrazovanju i organiziranju. Potrebni su im/nam dodatni medijski izvori, koji nude širok raspon radikalnih ideja, te potpunije izlažu buduće aktiviste_kinje revolucionarnim tradicijama koje se drži podalje od njih, koliko i od nas. Kao još jedan primjer, Moore navodi da mladi ljudi – znatno više od 50 posto – žele nešto drugačije od kapitalizma, no nikada ne intervjuira ljude ljevije od njega samog i ne raspravlja s njima o tome kako bi te opcije mogle izgledati ili gdje bi ovi mladi ljudi mogli naučiti više o tome što bi mogli učiniti bolje od nas kako bi implementirali te alternative. Bernie Sanders možda je popularizirao riječ “socijalizam“, no nije previše učinio za substantivno razmatranje tog pojma. Moore je snimio pregršt filmova u kojima je otvoreno kritičan prema kapitalizmu, no nije mi poznat ni jedan u kojem raspravlja s nekim sebi slijeva o alternativama i načinima njihova ostvarivanja. Čini se kako sva rješenja ukazuju isključivo na podržavanje još jednog Demokrata ili angažiranje u nekoj vrsti egzibicija, koje su ponekad smiješne, no politički beskorisne.
Dakle, “gdje je pošlo po krivu?” Upravo tamo gdje nam ukazuje Moore u 11/9: neorganizirana ljevica predvidljivo se rasula po prevarantskoj Demokratskoj stranci, koja je sama po sebi uvjetovana upravo onim izvorima moći za koje se njezini pobornici nadaju da će biti svrgnuti, a kojima se vodstvo stranke već predalo. Međutim, Moore je u pravu barem po pitanju jedne stvari; ovakav obrazac ponašanja definitivno će voditi samo nečem gorem.
Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2018. godini.