Fahrenheit 11/9 pita: gdje je pošlo po krivu?!

Pročitajte prijevod kratke recenzije Jareda Balla koji smatra da novi dokumentarac Michaela Moorea (dvostruko deriviranog naziva Fahrenheit 11/9) možda naizgled obrađuje iduće poglavlje u njegovu tematu o degradaciji američkog političkog sustava, ali je analitički jednako podkapacitiran kao i prethodni mu filmovi. Bezidejnost Mooreove kritike, da parafraziramo Balla, počinje i završava nedostatkom afirmativnih lijevih ideja koje bi kvalitetniji redatelj lako mogao pronaći kada bi svoju vjeru prestao polagati u nove kadrove sasvim trule političke stranke.

Michael Moore na maršu protiv Trumpa u New Yorku 2016. godine (izvor: mathiaswasik prema Creative Commons licenci).

Problem je s filmovima koje Michael Moore opetovano proizvodi što nastavljaju iznimno postojani trend u popularnim liberalnim medijima; riječ je uglavnom o dobrim dokumentarcima koji uspijevaju pobuditi emocije kod gledatelja, ali se u konačnici ne uspijevaju otrgnuti od svojih temeljnih liberalnih sidrišta. Fahrenheit 11/9 donosi manje-više isto. Vrlo je dobro napravljen i obračunava se sa svima na prihvatljivom političkom spektru. Dobili smo čak i standardne Mooreove psine i samokritički nastrojene šale. Međutim, kao i obično, izgleda da se Moore pribojava vlastite analize, i samim time nije na odgovarajući način pristupio onome što se doima kao njegovi vlastiti zaključci. Moore u svojem fimu postavlja pitanje „gdje je pošlo po krivu“, kako bi nam potom poručio i od nas zatražio da nastavimo činiti ono za što nam je objasnio da će nas ponovno uvaliti u nevolju.

Moore nedvojbeno sebe smatra običnim čovjekom, no čak i kada prizna i pokaže da su neke poprilično temeljne „radikalne“ ideje popularne, nikada o njima ne raspravlja s onima koji bi bili u stanju najbolje ih objasniti, ukazati na ulazne točke u njihovo organiziranje ili na ljude koji bi mogli ponuditi alternativu onome što rutinski ne uspijeva potaknuti istu tu narodnu volju da redistribuira 18 bilijuna dolara BDP-a generiranih svake godine. Umjesto toga, dobijemo još malo pravedničkog gnjeva i prstohvat suženih i neučinkovitih rješenja, koja nude ljudi koji barataju jednako ograničenom analizom situacije.

Naravno, Donald Trump je u detalje opisan kao tiranin, lažov i rasist (sve navedeno nalazi se u podnaslovu filma). Clintonovi su isto meta kritike, na račun Billove ranije uloge u političkom procesu koji je pogurnuo Demokratsku stranku još više udesno, te na račun Hilary, kao očekivane, ali nedostojne i nepripremljene kandidatkinje, koja nije bila u stanju nadjačati samoprozvanu „oluju“ Trump. Sve jači desni zaokret demokrata, nametanje Hilary unatoč pobjedama Bernieja Sandersa na unutarnjim izborima za predsjedničkog kandidata_kinju Demokratske stranke te posvemašnja izdaja stanovnika Flinta u Michiganu od strane Baracka Obame,

Moore u svojem fimu postavlja pitanje „gdje je pošlo po krivu“, kako bi nam potom poručio i od nas zatražio da nastavimo činiti ono za što nam je objasnio da će nas ponovno uvaliti u nevolju

Moore je prikazao kao neke od elemenata koji su doveli do daljnjeg slabljenja potencijala Demokratske stranke za predstavljanje interesa svjetske većine (rasno potlačenih, žena i siromašnih).

 

Moore duhovito, uz ispravne historijske primjere ovaj trenutak uspoređuje s predhitlerovskom Njemačkom, ne toliko, kako napominje, iz perspektive koja bi Donalda poistovjetila s Adolphom, već tvrdeći da američka javnost nalikuje liberalnim Nijemcima i Židovima, koji su bili uvjereni da će ih zaštititi Ustav i Demokracija (od kojih se oboje doima snažnijim negoli u današnjem SAD-u). Radi se o uvjerljivom argumentu.

 

Gledatelji_ice ovakvih filmova prevareni su kontinuiranim izostavljanjem ljudi ili ideja koje bi se nalazile ljevije na političkom spektru od samih tvoraca filma. Nije jednostavno ukloniti liberalne poveze preko očiju, a pogotovo ne u sklopu nečega što se pokušava distribuirati masovnoj publici. Dakle, Moore ponovo postavlja važna pitanja o kapitalizmu, rasizmu, korporativnoj dominaciji nad razonodom, vijestima i politikom. Čini čak i više od većine ljudi, pokazujući na koji je način Demokratska stranka sudjelovala u uništenju svojeg najprogresivnijeg kandidata, Bernieja Sandersa, kao i tradiciju te stranke da napušta svaku tendenciju ka istinskom pomaku prema ljevici koja dolazi iz njezinih vlastitih redova, kao i da je Obama donio ono što su mnogi od nas još davno pretskazali; sve po starom.

Međutim, jednako kao što je učinio u svojim dosadašnjim filmovima, i što je opetovano na djelu u slično situiranim medijskim proizvodima, Moore ne upire reflektore na ideje, ljude, pokrete ili političke stranke koje djeluju i nalaze se njemu slijeva. Otići će u “Srednju Ameriku” i duboko na Jug te razgovarati sa svakojakim ljudima koji su na političkom spektru desno od njega. Uključit će ideje virulentnih rasista, političara, policajaca i korporativne elite, a u ovom se filmu čak i sam sebi ruga na račun toga. Priznaje da su Demokrati i liberali kukavice, previše mekani, da se rutinski daju nasamariti i da nisu spremni na borbu. Čak i kada (nakratko) razgovora sa Sandersom, ne adresira njegovu političku poziciju (čiju definiciju, odnosno opis ljevice tek treba ozbiljno razmotriti), već ga manje-više veliča i pokazuje na koji je način kapitulirao pred voljom superdelegata Demokratske stranke te njihovom unaprijed određenom odabiru Hilary Clinton. Ipak, smatram da Mooreu treba priznati određene zasluge, barem zbog prikazivanja načina na koji je DNC (Demokratski nacionalni odbor, upravljačko tijelo Demokratske stranke, op. prev.) lagao o izborima u vlastitoj stranci, suzbivši Sandersovu pobjedu, iako i ovo ide u prilog mojoj tezi.

Umjesto da nas iz te kritike povede ulijevo, Moore se osjeća primoran razmatrati šačicu “novih Demokrata” koji dolaze preuzeti stranku i povesti zemlju ususret novom danu. Istu stvar učinio je i u filmu Capitalism: A Love Story (2009). Nakon što je cijeli film prikladno demonstrirao na koje je sve načine kapitalizam čudovišan, završio je film sugerirajući daje Obamin izbor bio progresivni pomak. Moore u ovom filmu opet nije ponudio nijednu analizu ili sučeljavanje mišljenja s nekim drugim, ili na neku drugu temu koja bi mogla dolaziti njemu slijeva.

 

Jednako kao što je učinio u svojim dosadašnjim filmovima, i što je opetovano na djelu u slično situiranim medijskim proizvodima, Moore ne upire reflektore na ideje, ljude, pokrete ili političke stranke koje djeluju i nalaze se njemu slijeva

Naposljetku, iako Moore rutinski ukazuje na rasizam i mušku dominaciju, ponavlja još jedan liberalni medijski klišej – razgovara s Crnim osobama kao žrtvama sistemske opresije, ali ne i kada treba ponuditi analizu ili aktivnu reakciju. Crni muškarci i žene još su jednom delegirani u iste medijske uloge u koje ih često smještaju čak i oni koji za sebe tvrde da su progresivni. U 11/9, ponovo možemo vidjeti Crne osobe kako objašnjavaju koliko su stvari loše, kako žaluju nad smrtima voljenih osoba, kako ih viktimizira rasistička rulja. Međutim, historijska objašnjenja i recepte uglavnom pružaju bijeli muškarci i žene, bez iznimke upućujući natrag na nadu koju bude novi Demokrati.

 

Ovo su ograničenja koja je potrebno nadići. Primjerice, Moore hvali studente_ice srednje škole Parkland jer su samostalno organizirali ogromne nacionalne skupove. No, riječ je o mladim ljudima u 21. stoljeću, umješnima u planiranju zabava i događaja, koji nisu, kao ni većina ljudi, toliko vični političkom obrazovanju i organiziranju. Potrebni su im/nam dodatni medijski izvori, koji nude širok raspon radikalnih ideja, te potpunije izlažu buduće aktiviste_kinje revolucionarnim tradicijama koje se drži podalje od njih, koliko i od nas. Kao još jedan primjer, Moore navodi da mladi ljudi – znatno više od 50 posto – žele nešto drugačije od kapitalizma, no nikada ne intervjuira ljude ljevije od njega samog i ne raspravlja s njima o tome kako bi te opcije mogle izgledati ili gdje bi ovi mladi ljudi mogli naučiti više o tome što bi mogli učiniti bolje od nas kako bi implementirali te alternative. Bernie Sanders možda je popularizirao riječ “socijalizam“, no nije previše učinio za substantivno razmatranje tog pojma. Moore je snimio pregršt filmova u kojima je otvoreno kritičan prema kapitalizmu, no nije mi poznat ni jedan u kojem raspravlja s nekim sebi slijeva o alternativama i načinima njihova ostvarivanja. Čini se kako sva rješenja ukazuju isključivo na podržavanje još jednog Demokrata ili angažiranje u nekoj vrsti egzibicija, koje su ponekad smiješne, no politički beskorisne.

Dakle, “gdje je pošlo po krivu?” Upravo tamo gdje nam ukazuje Moore u 11/9: neorganizirana ljevica predvidljivo se rasula po prevarantskoj Demokratskoj stranci, koja je sama po sebi uvjetovana upravo onim izvorima moći za koje se njezini pobornici nadaju da će biti svrgnuti, a kojima se vodstvo stranke već predalo. Međutim, Moore je u pravu barem po pitanju jedne stvari; ovakav obrazac ponašanja definitivno će voditi samo nečem gorem.

Tekst je nastao u okviru projekta „Slijepe pjege“ financiranog sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) za poticanje Komplementarnih djelatnosti u 2018. godini.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. O mizoginiji, mizandriji, pornografiji i drugim kapitalističkim demonima Redatelj Bruce LaBruce koji se često predstavlja kao kvir alternativa srednjostrujaškoj pornografskoj industriji, u svojem se posljednjem filmu paradigmatski i sam okreće mejnstrimiziranju porno-hetero-normativnosti uz ozbiljnu dozu lezbofobije i transfobije. Predstavljajući pornografiju radikalnom i subverzivnom posve zanemaruje njezino uklapanje u kapitalističke odnose proizvodnje, kao i vlastitu konverziju od avangardnog, ljevici sklonog autora, do liberalnog redatelja gej pornografije. Donosimo vam kritički osvrt Dušana Maljkovića na film „Mizandristkinje“.
  • 31. prosinca 2018. „Crveni i crni“ – filmska reprezentacija Labinske republike Ustanak labinskih rudara i uspostava samoupravne Labinske republike 1921. godine u historijskom smislu predstavlja manifestaciju otpora stanovništva Labinštine talijanskoj fašističkoj vlasti i kapitalističkoj upravi rudnika u razdoblju jačanja radničkog pokreta nakon Oktobra, no u jugoslavenskom kontekstu ovaj je događaj s vremenom poprimio i snažan simbolički potencijal kao iskaz klasnog jedinstva radnika i radnica različitih nacionalnosti u odlučnoj borbi za socijalističku budućnost. Pročitajte osvrt Andreje Gregorine na film Crveni i crni (1985) Miroslava Mikuljana i Marije Peakić-Mikuljan, neuspjeli pokušaj umjetničko-političke aproprijacije jednog od najpoznatijih događaja revolucionarnog radničkog pokreta na ovim prostorima, u trenutku sve snažnije ekonomske i političke liberalizacije koja će u konačnici rezultirati raspadom Jugoslavije.
  • 20. srpnja 2012. Batman mrzi 99%
  • 12. prosinca 2014. Film je politika, bioskop je društvo
  • 4. prosinca 2011. Kognitivno mapiranje i kapitalizam u Žici: Baltimore kao svijet i reprezentacija
  • 28. siječnja 2016. Kuća gospodina Mayera: O antisindikalnom rođenju nagrade Oscar Povijest Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, institucije koja dodjeljuje filmsku nagradu Oscar, započinje u kasnim dvadesetima - špurijusom direktora podružnice Metro-Goldwyn-Mayer-a o nužnosti sprečavanja sindikalnog organiziranja koje je u filmskoj industriji do 1926. godine već zahvatilo sektor scenskih radnika: "Novac je pristizao iz banaka na Istoku. Njime se izgradilo filmske studije i potpisalo ugovore s talentima. Kada su filmovi bili dovršeni, prihodi i profiti pripadali su studiju. No zamislite što bi se dogodilo kada bi se kopilad organizirala, predvođena onim ušljivim scenaristima. Gospodin Mayer nije volio o tome misliti, no što ako zatraže mirovine, zdravstvene beneficije i tantijeme, ili udio u profitima?"
  • 3. studenoga 2015.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor o filmu “Residenzpflicht”
    Pogledajte snimku razgovora s Denise Garcia Bergt, održanog u Goethe-Institutu 12. svibnja 2014. godine u sklopu programa "Europa za svakoga: premostimo jaz" Subversive foruma 7. Subversive festivala, kojeg su zajedno s festivalom organizirali Heinrich Böll Stiftung i Green European Foundation. Razgovor s autoricom filma "Residenzpflicht", koji propituje europske migracijske politike, vodila je Julija Kranjec iz Centra za mirovne studije.
  • 10. prosinca 2018.
    Featured Video Play Icon
    Do zadnje kapi: tajni rat za vodu u Europi
    Nakon hrvatske premijere dokumentarca Up to the Last Drop: The Secret Water War in Europe (2017, r: Yorgos Avgeropoulos) na ovogodišnjoj Zelenoj akademiji u Komiži, o filmu i specifičnostima borbe protiv privatizacije vodnih resursa i infrastrukture u Europi, ali i globalno, te različitim institucionalnim aranžmanima demokratskog, ekološkog upravljanja vodom kao javnim dobrom i ljudskim pravom, govorio je sindikalist Pablo Sanchez Centellas iz European Water Movementa, koji u toj borbi okuplja sindikate, udruge civilnog društva, društvene pokrete i ekološke udruge. Snimke s proteklih izdanja Zelene akademije potražite na plejlisti.
  • 31. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?
    U Novinarskom domu, u ponedjeljak 5. prosinca, održana je tribina pod naslovom „Tko profitira na vodi u Hrvatskoj?“. Povod za tribinu, kao i za konferenciju o vodama koja je održana ranije toga dana, objavljivanje je istraživanja udruge Zelena akcija na temu „Analiza javne politike sustava koncesija za crpljenje vode radi flaširanja i prodaje na tržištu“. Na tribini, koju su organizirale udruge Zelena akcija i Pravo na grad, govorili su autor istraživanja Tomislav Tomašević (Institut za političku ekologiju), ekologinja Lidija Runko Luttenberger (FFRI) i redatelj Dario Juričan. Donosimo cjelovitu snimku i kratki izvještaj.
  • 28. prosinca 2016. Kapitalizam je u konfliktu s planetom Pitanja prirodnog okoliša najčešće se promatraju u opreci spram pitanja društvenih odnosa. Pozicija čovjeka utoliko je ambivalentna jer ga se promatra i kao prirodno i kao društveno biće. Jedna od paradigmi koja nadilazi binarnu opreku priroda-društvo politička je ekologija, koja u svoj fokus stavlja povratnu vezu između društvenih odnosa i promjena u prirodnom okruženju. S Tomislavom Tomaševićem iz zagrebačkog Instituta za političku ekologiju razgovarali smo o historiji političke ekologije i njezinim temeljnim postavkama, razvojnoj putanji političke ekologije u Hrvatskoj, kao i o praktičnoj sprezi zajedničkih dobara (commons), klimatske pravde i pokreta odrasta (degrowth).
  • 1. kolovoza 2016. Nužno je uspostaviti kontrolu nad državnim institucijama U sklopu zimskog seminara Zelene Akademije na Plitvičkim jezerima razgovarali smo s Hilary Wainwright, stručnjakinjom za demokraciju i javni sektor te članicom uredništva lijevog britanskog online magazina Red Pepper. Wainwright iznosi teze o emancipatornom potencijalu tehnologije, sindikatima i prekarnim oblicima rada, grassroots mobilizacijama, razvoju paralelne ekonomije, obrani socijalne države te feminizmu i pitanju kućanskog rada.
  • 31. prosinca 2018. Što Trump nije Simplificirane teze koje Trumpov izbor za predsjednika pripisuju reakcionarnoj artikulaciji antioligarhijskog sentimenta radničke klase, kao i one koje, izjednačavajući ga s povijesnim fašizmom protiv kojega se treba boriti svim raspoloživim snagama, dovode do afirmacije prokapitalističkog političkog centra utjelovljenog u Demokratskoj stranci, pogrešno tumače trenutnu konjunkturu. U polemičkom komentaru na aktualne rasprave o karakteru Trumpove vladavine, Richard Seymour predlaže produktivniji smjer analize – razmatranje aspekata budućeg fašizma kroz ideju o Trumpu kao predfašistu.
  • 12. ožujka 2017. Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 8. veljače 2015. Kamo dalje, ljevico?
  • 4. prosinca 2016.
    Featured Video Play Icon
    Nekoliko generacija za obnovu ljevice
    U protekloj godini dana američku i britansku političku scenu obilježili su usponi radikalno lijevih kandidata u strankama lijevog centra. Pročitajte i pogledajte intervju snimljen tijekom prošlogodišnjeg 8. Subversive festivala, u kojem politički analitičari Richard Seymour i Bhaskar Sunkara govore o stanju na radikalnoj ljevici prije navedenih proboja na centru, i problematiziraju potrebne okvire za ponovnu izgradnju snažnog lijevog pokreta, adresirajući otpornost dominantnog narativa, metode mobilizacije društvenih pokreta, pitanja političke estetike, identitetske modalitete klasnih pozicija, entrizam, strategije koordinacije parlamentarnog i izvanparlamentarnog djelovanja te odnos između teorije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve