Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
Uz završeni štrajk nastavnica i nastavnika u osnovnim i srednjim školama
Zašto je 36-dnevni štrajk nastavnika i nastavnica u osnovnim i srednjim školama ove jeseni izazvao u javnosti toliko zanimanja i kako se dogodilo da je jedna industrijska akcija u tolikoj mjeri pobudila kod ljudi nadu da bi se stvari u našem društvu mogle generalno početi mijenjati nabolje? Ma koliko horizonti reakcija i komentara ovisili o političko-ideološkoj poziciji komentatora, odnosno medija, u više je odgovora na ova pitanja zaključeno da je prosvjetarski štrajk ni manje ni više nego prilika za povijesni preokret, te da je društvo ovim štrajkom – koji je trajao od 10. listopada do 2. prosinca 2019. godine, prešavši od 19. studenog iz cirkularnog u frontalni tip – dobilo toliko potrebnu novu snagu koju sada treba pametno iskoristiti. Primjerice, na temu reaktivacije donedavno apatične Hrvatske kolumnist Večernjeg listapiše da su štrajkaši dali
„energiju probuđenoj Hrvatskoj koja je također rekla da joj se gadi dosadašnji život u kojem se u ime nezajažljive sebičnosti poturane kao nacionalni interes, od nje neprekidno tražilo da se povinuje i savije.“
„Ako ništa, ovaj štrajk je pokazao da je u Hrvatskoj situacija zrela za drukčije politike od onih koje prevladavaju. Samo treba graditi političke institucije i okvire koji te želje mogu apsorbirati, kanalizirati i artikulirati.
„U svojoj biti štrajk prosvjetara je borba za preraspodjelu društvenog bogatstva i moći, a to jest ključno pitanje za budućnost Hrvatske. Na to pitanje odgovor ne pokušava dati nijedna od relevantnih političkih snaga u državi, štrajk prosvjetara pokazao je kako se ono više ne može ignorirati.“
Nije se teško složiti s time da se doista radi o redistribuciji viška koji je, prema navodima samog premijera Andreja Plenkovića, stvoren u prethodnom razdoblju. Jedan od okidača za nezadovoljstvo raspodjelom novostečene vrijednosti bila je i informacija da je Vlada zimus svojom uredbom povisila koeficijente složenosti poslova u nekim ministarstvima pa se tako, recimo, saznalo da ordinarni portparol u Ministarstvu vanjskih poslova ima veći koeficijent od fakultetskog profesora.
Učiteljice i učitelji, kao posredni sudionici u proizvodnji tog viška – vršitelji socijalno-reproduktivnog rada suproizvodnje radnica i radnika kao nositelja radne snage – dobivaju manji dio novostvorene akumulacije, dok se Vlada ponaša navijački i uglavnom arbitrarno raspodjeljuje glavninu dobivenu iz viška rada, preusmjeravajući je prema svojim političkim istomišljenicima i pristašama prije svega u državnoj upravi, koju praktički svih ovih trideset godina pod svojom šapom drži HDZ. Riječ je dakle o birokratskoj uzurpaciji raspodjele nove akumulacije u kojoj banalni piarovi, samo zato što pokorno opslužuju hadezeovsku nomenklaturu, prolaze bolje od nastavnika, što razotkriva brojne društvene proturječnosti i nepravde, ali i rezultira novim društvenim konfliktima, od kojih je štrajk samo jedan.
Raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija
Stoga bi se moglo reći da se ovim štrajkom, barem implicitno – osim, dakako, samog povećanja plaća učiteljima i nastavnicima kroz povećanje koeficijenta složenosti njihovih poslova – tražilo i svojevrsno oduzimanje ovlasti državno-stranačke birokracije da ni od koga ometana i posve slobodno raspolaže tuđom mukom. Odnosno, javnost je štrajk doživjela i kao priliku da se državu pokuša barem jednokratno osujetiti u njezinom ekskluzivnom pravu da sama preraspodjeljuje stvoreni višak iz bruto domaćeg proizvoda. Kao što smo vidjeli, to se može postići, ali samo borbenošću. Da su i neki sindikalni čelnici svjesni kako se na sistemsko nasilje nužno mora odgovoriti protusilom, jer inače od debirokratizacije akumulacije neće biti ništa, govori i izjava Željka Stipića, čelnika sindikata Preporod, koji se pridružio dvama temeljnim sindikatima koji su vodili štrajk, Sindikatu hrvatskih učitelja i Nezavisnom sindikatu zaposlenih u srednjim školama Hrvatske. On kaže:
„Štrajkom smo postigli, po prvi puta, da Vlada, primorana pritiskom, promijeni koeficijente zaposlenima u školama. Možda nekim budućim štrajkom uspijemo koeficijente ugraditi u kolektivni ugovor. Tek kada bi se ovo dogodilo, mogli bismo reći da su sindikati ostvarili puni utjecaj na plaće.“
Drugi odgovor na pitanje zašto su mnogi u javnosti pomislili da bi upravo u učiteljima i nastavnicima mogli pronaći toliko žuđenog novog društvenog aktera koji bi ih mogao zastupati i povesti u borbu za dugo željene promjene, leži u tome što su zbog prirode svoga posla upravo učiteljice i učitelji te nastavnice i nastavnici ti koji se svakodnevno suočavaju sa svim mogućim posljedicama strukturnih promjena, među koje svakako spada i pad životnog standarda, nezaposlenost roditelja ili njihova potplaćenost kao i opće osiromašenje, što sve, dakako, presudno utječe na djecu, njihovo ponašanje i konačni uspjeh u školi. Ne treba zaboraviti da su zbog mjera štednje školama bitno reducirane neke dotadašnje važne funkcije i da su uloge pedagoških, defektoloških, psiholoških i drugih školskih stručnih službi jednim dijelom prebačene na leđa učiteljica i učitelja, što ih je samo dodatno opteretilo. Zato se pomislilo da bi upravo učitelji – koji su zbog tog jedinstvenog iskustva i na taj način dobivenih specifičnih kvalifikacija stekli ne samo uvid u bijedno stanje društva nego i posebnu senzibiliziranost na silu i nepravdu – i ovu borbu mogli odvoziti do kraja te postati svojevrsna avangarda u budućim konfrontacijama.
Imperativnim mandatom protiv koruptivnih sindikalnih rukovodstava
Međutim, kao i toliko puta dosad, od završnog su koraka odustali najveći sindikati. Većina njih, odnosno svi osim Stipićevog Preporoda, prihvatila je vladin prijedlog o podizanju koeficijenata, ali na rate, prema sljedećoj dinamici: tri posto od prvog prosinca 2019. godine, jedan posto od 1. lipnja 2020. i dva posto od prvog siječnja 2021. godine. Što je još poraznije, pristali su i na razjedinjavanje, odnosno dijeljenje štrajkaškog tijela na nastavno i nenastavno osoblje, od kojih ovi drugi nisu dobili veći koeficijent nego dodatke na plaće, iako je jedan od prvotnih zahtjeva bio povećanje koeficijenata za sve. Dakle, dok su se sami učitelji pokazali spremnima da odu i korak dalje, sindikalno čelništvo je po tko zna koji put palo u samom fotofinišu. Neki sindikalni čelnici bili su rezervirani prema referendumu, poput Vilima Ribića iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, koji je bio protiv izjašnjavanja sindikalnog članstva o drugom vladinom prijedlogu, dok je za prvi rekao da on sam ne zna što će zaokružiti.
Imperativnim mandatom članstvo dobija mogućnost da prevenira strukturnu zadanost prema kojoj su čelništva sindikata sklona kompromisima, a svojom snagom i jasno izraženom voljom baza također može osokoliti rukovodstvo da ne skreće od zacrtanih ciljeva
Instrument imperativnog mandata za članove pregovaračkog tima pokazao se kao jako oružje u borbi protiv poslodavca, u ovom slučaju države. Imperativni je mandat uz to i antikoruptivni alat kojim baza kontrolira rukovodstvo u odsutnim trenucima pregovora. Njime članstvo dobija mogućnost da prevenira strukturnu zadanost prema kojoj su čelništva sindikata sklona kompromisima, a svojom snagom i jasno izraženom voljom baza također može osokoliti rukovodstvo da ne skreće od zacrtanih ciljeva. Podsjetimo, kad je Vlada izašla s prvim ozbiljnijim prijedlogom u kojem nije bilo riječi o glavnom zahtjevu sindikata – povećanju koeficijenata složenosti poslova u školstvu u visini od 6,11 posto – nego su ponuđeni dodatci na plaće, sindikati su to dali na izglasavanje i premoćna većina članova taj je vladin prijedlog glatko odbila. Preciznije, 95,26 posto od ukupnog broja članova sindikata u osnovnim školama koji su pristupili glasanju odbilo je vladinu ponudu, a u srednjim školama taj je postotak iznosio 88,93. Nažalost, drugi i, kako će se ubrzo ispostaviti, konačni prijedlog – povećanje koeficijenata u tri faze te razdvajanje nastavnog i nenastavnog osoblja – sindikati, osim Stipićevog Preporoda, nisu dali članstvu na provjeru. Članstvo Preporoda u naknadnom je glasovanju odbacilo i drugi sporazum s Vladom – 61,82 posto njih odbilo je prijedlog o faznom povećanju koeficijenata i desolidariziranju s nenastavnim osobljem. Iako se to u konačnici ne broji, ostaje kao jasni indikator trenutnog raspoloženja prosvjetara.
Osim sindikalnog referenduma, akteri ovoga štrajka, učitelji, a potom i roditelji, pokazali su kako se organiziranjem na društvenim mrežama može formirati i svojevrsnu kontrajavnost. Srednjostrujaški mediji, kako oni iz korporativnog portfelja, uglavnom liberalne provenijencije, tako i državna televizija, od prvog do zadnjeg dana štrajka dominantno su pisali te izvještavali protiv njegovih ciljeva i zahtjeva, koristeći već dobro poznatu retoriku o nastavnicima koji lješkare na preplaćenim sinekurama, o navodnom kršenju dječjih prava na školovanje i slično. Mrežni kontramediji nazvani „Nastavnici organizirano“ i „Podrška roditelja nastavnicima u štrajku“ imali su najmanje dvije važne funkcije, presudne za razvoj štrajka. Najprije, uspjeli su i onu širu, nestručnu javnost trgnuti iz blaziranosti i animirati je oko ciljeva štrajka, rezultat čega je i više nego uspjeli javni prosvjed na glavnom zagrebačkom trgu (25. studenog 2019. u Zagrebu se na Jelačićevom trgu prema procjenama okupilo 40 000 prosvjednika), a u velikoj su mjeri neutralizirali te anulirali huškačku i hajkašku atmosferu koju su širili mediji iz mainstreama.
Od gunđanja do solidarnosti
Druga funkcija mrežnih grupa za potporu bila je ta da su se sami učitelji preko njih uspješno mobilizirali i dodatno zbili vlastite redove. To je, među ostalim, rezultiralo i time da se na društvenim mrežama uspio primiriti i tinjajući sukob između roditelja i učitelja, na razdoru kojih je posebno ustrajavao premijer Plenković šaljući patetične apele u javnost o tome kako su, eto, Vlada i on zatrpani brojnim porukama zabrinutih roditelja, koji su sada već „ekstremno ljuti“. Neki su u početku doista i gunđali na štrajk, ali se na koncu ipak uspjela izgraditi solidarna alijansa učitelja i roditelja, najprije kontra Vlade, a onda i protiv kapitulantskih vodstava sindikata.
Treba napomenuti i da je mjesecima prije početka štrajka u medijima trajala antikampanja s naglascima na niskoj kvaliteti nastave i nedovoljno stručnom kadru u školstvu. Također, postavljala su se pitanja retoričkog tipa o tome trebaju li se raditi razlike među plaćama učitelja i trebaju li se te razlike utvrđivati prema tzv. meritokratskom principu. Prema takvoj logici, idealni bi učitelj bio onaj koji je visoko komenzurabilan, njegov bi se doprinos mogao i morao lako i često mjeriti, a bolji među njima bili bi motivirani bonusima i drugim oblicima diskrecionih oblika nagrađivanja. Ne navodi se što bi bilo s lošije plasiranima, ali to možemo lako pretpostaviti.
Dio javnosti koji prati stanje u domaćem školstvu bez problema je detektirao ciničnu retoriku srednjostrujaških medija i političke sfere, dok je drugima bilo otrežnjujuće promatrati prepisku nastavnika na mrežnim stranicama
U takvoj koncepciji ni u kojem slučaju nema mjesta za unaprijed ispregovarane i dogovorene koeficijente, izborene i potpisane kolektivne ugovore, a na kraju ni za same sindikate.
Također, libertarijanski dio javnosti u osnovi drži da u javnom sektoru zapravo ne bi ni smjelo biti prava na štrajk. Kako vele, ako je država već zadržala za sebe pravo na monopol na neke važne javne usluge, u koje svakako spada i školstvo, onda ne postoje mehanizmi koji bi u slučaju štrajka osigurali da obje strane budu ravnopravne u pregovorima. Osim toga, prema toj logici, takav štrajk posebno šteti korisnicima tih usluga, u ovom slučaju samim đacima, jer se ne mogu obratiti drugom pružatelju tih servisa. Domaći liberali tako zaključuju da nitko ne brani učiteljima da prosvjeduju, traže veće plaće ili što god požele, ali da to nikako ne bi smjeli raditi tijekom radnog vremena. Istu stvar u ponešto podrugljivijoj varijanti ponavlja i ličko-senjski župan Darko Milinović koji je prosvjetarima iz svoje županije poručio da prosvjeduju – subotom.
Dakako da je zainteresiraniji dio javnosti, koji stanje u domaćem školstvu prati od ranije, mogao bez problema detektirati ciničnu retoriku koja je stizala iz srednjostrujaških medija i političke sfere. Međutim, za sve ostale koji su se prema toj problematici dosad odnosili na manje-više indiferentan način, bilo je više nego otrežnjujuće promatrati prepisku nastavnika na mrežnim stranicama. Usto, moglo se pratiti i kako su inicijalni oprez i krotkost nastavnica i nastavnika s vremenom, kako se štrajk razvijao, prelazili u samouvjerenost, srčanost i ponos što su dio jedne šire društvene akcije, a pasivnost i povlačenje prerastali u aktivizam i probuđenu nadu. Štrajk je u svakom slučaju doprinio i povećanju samopouzdanja kod nastavnika kao i njihovoj dezalijeniranosti. Vrlo često mogli su se čitati postovi u kojima učitelji govore da se ne suprotstavljaju vladinoj politici rezanja samo zbog svojih narušenih materijalnih prava, nego da su im jednako ruinirani i dostojanstvo te dignitet profesije.
Otpor školskoj reformi
Od brojnih prigovora i povika na učiteljski poziv, koji su se pojavljivali i prije i za vrijeme štrajka, valja izdvojiti onaj koji kaže da broj učitelja raste, a da istovremeno broj djece opada. Tome doista i jest tako, ali ne iz nekog razloga namjernog napuhavanja javnih troškova, nego iz promijenjenih okolnosti u školskom sistemu. Najprije, današnje je školstvo vrlo senzibilizirano na djecu s posebnim potrebama koja se uključuju u redovno školovanje. Takvo integrirano i inkluzivno školstvo, koje je u ranijim vremenima bilo rjeđe prisutno, zahtijeva i dodatni učiteljski angažman, odnosno upošljavanje većeg broja nastavnica i nastavnika te stručnih suradnica i suradnika. Zatim, u ranijim je periodima gornja granica broja učenika po odjeljenju bila fleksibilna, dok je danas pravilnicima limitiran broj učenika po razredima na njih 28, što povećava broj odjeljenja, a to opet za sobom povlači povećani broj nastavnika. Takvo brojčano ograničenje đaka po odjeljenju ima veze s novim tipom škole koji se reformom pokušava uvesti i koji taj posao dodatno usložnjava.
Ne samo da opterećenje koje će nastavnici kurikularnom reformom dobiti ili su ga već dobili ne prati povećanje njihovih materijalnih prava, pa je i to izvor njihovih frustracija, nego ni način na koji se reforma provodi nikoga ne zadovoljava
Iako nigdje nije otvoreno kazano, ovaj se štrajk može shvatiti i kao svojevrsni prosvjed protiv ovako zbrzane i nedovoljno pripremljene reforme obrazovanja. Ne samo da opterećenje koje će nastavnici tom reformom dobiti ili su ga već dobili ne prati povećanje njihovih materijalnih prava, pa je i to izvor njihovih frustracija, nego ni način na koji se reforma provodi nikoga ne zadovoljava. Cjelovita kurikularna reforma pod vodstvom Borisa Jokića imala je uz brojne manjkavosti i jednu prednost. Naime, ta je reforma rađena participativno, sami su nastavnici sudjelovali u kreaciji novog kurikuluma, i trebali su je provoditi odozdo. Međutim, srušena je u vrijeme mandata premijera Tihomira Oreškovića i njegovog potpredsjednika Tomislava Karamarka. U sadašnjoj Plenkovićevoj vladi HNS-ova ministrica obrazovanja Blaženka Divjak ima tek toliku političku težinu i prostora da može uvesti samo dijelove reforme. Kurikularna je reforma tako nastavnicima zapravo ukradena i već je zbog toga među njima krajnje nepopularna.
Zbog politikantskog odnosa prema školstvu ono još uvijek pati od starih boljki. Od učitelja i nastavnika traži se da se umjesto razvijanju kolegijalnosti predaju rivalstvu i kompetitivnosti. Pred njih se stalno postavljaju zahtjevi za evaluacijom i samoevaluacijom vlastitog rada. Škole i dalje pate od dobro poznate pojave napumpavanja ocjena, inflacije petica, a sve zarad štelanja statistike i uljepšavanja slike o uspjesima. Također, nije se prekinulo ni sa starom praksom testomanije, koja svoj vrhunac dostiže krajem svake godine, kad eksplodira histerija oko maturalnih ispita. I dalje imamo obrazovni sistem u kojem testovi, umjesto da prioritetno imaju dijagnostičku i didaktičku ulogu, postaju lutrija na kojoj se pada ili prolazi, a rezultati se po daljnju sudbinu maturanata doživljavaju krajnje fatalistički. Da ne spominjemo kako je jedna od posljedica takvog stanja i cvatući biznis s instrukcijama.
Pogođeni tajming
Podsjetimo da su se službene strukture prema učiteljskom zvanju odnosile opstruktivno i blokirajuće kroz čitavo razdoblje od 1990. godine do danas. To potvrđuje i činjenica da je u posljednja tri desetljeća ovo bio 14. štrajk u obrazovnom sektoru u nas, koji je ujedno i najduži dosad, što zorno pokazuje koliko je materijalno i razvojno zaostajanje u našem školstvu. Učiteljski posao obavlja dominantno ženska radna snaga, koja je još uvijek pretežno potplaćena, destimulirana i degradirana. Stoga možemo zaključiti kako stalni institucionalni pokušaji da se učiteljski poziv deprivira svakako imaju i svoju seksističku pozadinu, a otezanje Vlade u netom završenom štrajku samo je to potvrdilo.
Učiteljski posao obavlja dominantno ženska radna snaga, koja je još uvijek pretežno potplaćena, destimulirana i degradirana, stoga možemo zaključiti kako institucionalni pokušaji da se učiteljski poziv deprivira imaju i svoju seksističku pozadinu
Sindikati su za štrajk izabrali najbolji mogući tajming. Premijer Plenković, koji se šest mjeseci (još od lipnja 2019. kada su sindikati prvi put zatražili razgovor s Vladom) opirao ne samo sindikalnim zahtjevima nego isprva i samim sastancima sa sindikatima, u trenutku kad su na vrata pokucali predsjednički izbori, dakle iz čistog političkog oportunizma, pristao je na uvažavanje štrajkaških zahtjeva, makar i uz neke rezerve i uvjete. Da nije bilo toga, pitanje je koliko bi štrajk još trajao.
Kad smo već kod političkog aspekta štrajka, bilo je primjetno da se nitko od stranaka nije pokušao politički „ušteliti“ među štrajkaše. No, neobično je, a svakako i zabrinjavajuće, da štrajkašima na neki ozbiljniji način nisu prišle ni lijeve političke organizacije, kojima bi ovakva situacija društvenog konfrontiranja trebala biti prirodno okruženje, i da ga nisu pokušale usmjeriti prema širim društvenim horizontima. To nije samo naša specifičnost – veza između sindikata i lijevih političkih organizacija i stranaka prekinuta je praktički u svim zemljama istočne Evrope zbog dobro znanih povijesnih i ideoloških hemunga. Međutim, kada se jednom stare blokade svladaju i kada se pokidane veze ljevice i sindikata ponovno uspostave, ona neočekivano probuđena nada koju smo spominjali na početku teksta dobit će realnu šansu da poprimi formu nove emancipacijske politike.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.
19. rujna 2016.Obrazovanje jeftine radne snage
Implementacija neoliberalne agende u politiku obrazovanja u Srbiji započela je već početkom 1990-ih diskretnim povlačenjem države iz financiranja visokog obrazovanja i uvođenjem različitih modela „individualnog ulaganja u obrazovanje“. Prilagodba slobodnom tržištu intenzivirala se usprkos otporu studenata, a najava novog zakona o visokom obrazovanju pokazuje iste trendove. Posljedično, ova politika umanjuje dostupnost visokog obrazovanja velikom dijelu društva i uspješno antagonizira članove akademske zajednice, oslabljujući potencijal obrane javnog dobra. O visokom obrazovanju u Srbiji razgovarali smo s Jelenom Veljić iz Društvenog centra Oktobar.
7. listopada 2016.Napamet naučeni tržišni refren
Obrazovanje u Hrvatskoj stiješnjeno je između optimističnog utopijskog liberalno-pluralističkog koncepta koji zagovaraju pobornici Cjelovite kurikularne reforme, permanentnih pritisaka za daljnjom komercijalizacijom i ekonomizacijom sustava i njegovih aktera te impulsa klerikalizacije obrazovnog sustava, uslijed čega brojne teme vezane uz obrazovanje ostaju neotvorene u široj javnosti. S Hrvojem Tutekom s Odsjeka za anglistiku FFZG-a razgovarali smo o prelamanju političkih silnica u obrazovanju, položaju studenata i akademskih radnika te manje vidljivim problemima desnog napada na sekularnu i humanističku obrazovnu, napose sveučilišnu tradiciju.
31. listopada 2016.Borba u polju diseminacije znanja
U uvjetima depolitiziranog identitetskog (post)diskursa odvojenost koncepta roda od pripadajućih ekonomskih kategorija ideološka je nadgradnja buržoasko-tehnokratske vizije kurikularne reforme. U tom se kontekstu ključnima pokazuju emancipatorni napori za smještanjem feminističkog obrazovanja unutar obrazovnih institucija, ali uz očuvanje neformalnih oblika proizvodnje znanja koja bi trebala težiti širem, klasnom povezivanju te pomjeranju obrazovnog modela individualnog osnaživanja prema sistemskoj, kolektivnoj borbi za zajedničke društvene interese. O navedenim temama razgovarali smo s Andrejom Gregorinom iz Centra za ženske studije u Zagrebu.
27. prosinca 2017.Nitko neće zvati trola na konferenciju
Povlačenjem direktne korelacije između obrazovnog sustava i tržišta rada zanemaruju se makroekonomske proporcije pronalaženja zaposlenja u sve fleksibiliziranijoj globalnoj ekonomiji i poseže u suspektne elaboracije teorija individualne akumulacije ljudskog kapitala. Sa sociologom Primožom Krašovcem, docentom s Filozofskog fakulteta u Ljubljani, razgovarali/e smo o hegemonijskoj i tjelesno disciplinirajućoj funkciji obrazovanja, važnosti klasne perspektive u analizi neoliberalnih modela obrazovanja, financiranju visokog obrazovanja, miopičnim kurikularnim intervencijama, permisivnim i autoritarnim pedagoškim trendovima te prijemčivosti akademskog polja za izazove kritičke teorije.
4. svibnja 2019.Što je teorija socijalne reprodukcije?
Ususret dvama predavanjima Tithi Bhattacharyje na ovogodišnjem 12. Subversive festivalu, donosimo prijevod kratkog intervjua u kojem pojašnjava što je teorija socijalne reprodukcije i tko proizvodi radnu snagu u kapitalizmu, upućujući nas na nužnost nadilaženja istraživačkog fokusa na obitelj te uključivanja šireg antisistemskog otpora kako u teorijsko tako u praktično feminističko djelovanje.
8. lipnja 2016.Čemu toliko ispita? Marksistički odgovor
Pitanje obrazovanja nemoguće je adresirati parcijalnim reformama u okviru kapitalističkog realizma. Vjera u sustav koji se navodno temelji na nepristranosti i nepolitičnosti stručnjakâ te na inherentnoj dobronamjernosti autoritetâ, ostaje slijepa za političko-ekonomsku dimenziju obrazovanja. Autor nudi drukčiju perspektivu razmišljanja i djelovanja, koja zahtijeva širi društveni angažman.
31. prosinca 2018.Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako?
Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
21. travnja 2018.Naizgled odvojeni svjetovi
Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
31. prosinca 2018.Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu
Kapitalistički status quo, odnosno mogućnost nastavka globalne proizvodnje i akumulacije kapitala inherentno je vezana uz oblike discipliniranja reproduktivne sfere. U periodima ekonomskih kriza kapital pojačano spušta cijenu nadnice te prebacuje troškove egzistencije na produktivni, a osobito reproduktivni rad, temeljni resurs te „historijski i analitički preduvjet kapitalističkog načina proizvodnje“.
26. prosinca 2017.Od socijalne države do socijalne majke
U interesu kapitala i nacionalnih država, populacijske politike sve više posežu za instant socijalnim mjerama i jačanjem uloge obitelji i porodice, restrikcijama u području reproduktivnog zdravlja, te radu migrantkinja i migranata u komodificiranoj sferi društvene reprodukcije. O raznim načinima proizvodnje i oblicima zasnovanosti režimâ materinstva, njihovim ulogama u proizvodnji rodno uvjetovane prekarnosti u vrijeme krize kapitalizma i konzervativnog napada na reproduktivna prava te neophodnosti socijalizacije polja reprodukcije, razgovarale/i smo s Anom Vilenicom, historičarkom i teoretičarkom umjetnosti iz Beograda te istraživačicom na London South Bank Universityju.
10. lipnja 2018.Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj
Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
4. prosinca 2015.Osnove akademskog poduzetništva
Neoliberalna logika financiranja visokog obrazovanja pretvara akademske radnike u poduzetne birokrate. Sve je manje mjesta za kritički dijalog, a pritisku kompetitivnih tržišnih zakona najviše su podložne društveno-humanističke znanosti koje se smatra neisplativima, te studenti, na koje pada sve veći teret financiranja sveučilišta. Promjena je najvidljivija u anglosaksonskom svijetu: „Razvija se prava tržišna situacija, s kupcima usluga (studentima) te prodavačima usluga (sveučilištima), koji se kao pravi „racionalni agenti“ nadmeću u privlačenju što većeg broja kupaca. Rektor postaje izvršni direktor, dekani fakulteta i predstavnici odsjeka postaju njemu podređeni menadžeri, a akademsko osoblje uči kako postati što učinkovitiji proizvođač tržišno što atraktivnije robe.“