Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako?

Sindikalni pokret u Sloveniji može se pohvaliti s mnogim dostignućima. Uspješno je zaustavio neke od najekstremnijih neoliberalnih reformi. Kolektivni ugovori obuhvaćaju oko 80% zaposlenih i još uvijek dobro štite prava radnica i radnika. U usporedbi s inozemstvom, uključenost u sindikate prilično je visoka.

Također, na terenu postoje dobre prakse organiziranja na razini radnih mjesta. No, zbog promjena u funkcioniranju kapitalizma, promijenili su se i odnosi na tržištu radne snage, pa je organiziranje postalo teže. Zaposlenja su prekarizirana, zbog čega su radnici izloženiji te moraju raditi više za manje novca. Pojačao se i intenzitet rada, pa su radnici iscrpljeniji te im manjka energije za sindikalnu borbu. Poduzeća sistemski ometaju sindikalnu borbu te sankcioniraju sve koji sudjeluju u radničkoj borbi, zbog čega je ona postala opasnija.

Radnička se moć temelji na solidarnosti i organiziranosti radničkih kolektiva. Pred sindikalnim pokretom u Sloveniji stoje dva glavna izazova: organiziranje članstva na radnom mjestu i njihova aktivacija u kolektivnim akcijama. Radi se o usko povezanim područjima koja su ključna za sindikalnu snagu, kako na razini radnih mjesta, tako na državnoj razini (tripartitni socijalni dijalog, otpor neoliberalnim reformama i drugim društveno štetnim politikama).

Organiziranost radnika na razini radnog mjesta ključna je za uspješna kolektivna pregovaranja na svim razinama (državnoj, sektorskoj i onoj poduzeća) – prilikom pregovaranja s upravama i vlasnicima kapitala, odnosno državom, pregovaračka moć proizlazi iz aktivne podrške koju pregovarači imaju među ostalim radnicima. Potreba za stalnim organizacijskim radom proizlazi i iz činjenice da se u praksi izborena prava često ne provode. Sindikat nema utjecaj na provođenje kolektivnih ugovora u praksi ako radnici nisu uključeni u njegovo djelovanje ili ako među njima i sindikatom nije prisutna stalna komunikacija. Kapital koristi neorganiziranost, pokušavajući dezinformacijama izigrati radnike i na taj način lakše nametnuti svoju volju.

Stoga je akcijska snaga radničkih kolektiva ključna. Sindikati ju mogu osigurati samo s članovima, radnicima, zbog čega svaki sindikat mora imati organiziranu bazu koja ga kolektivnim akcijama osnažuje. Samo tako sindikat može mijenjati odnose moći i utjecati na poštivanje interesa radnika. Zbog toga je potrebno mijenjati sliku sindikata prema kojoj je sindikat tek ponuđač servisnih usluga (npr. pravne pomoći, socijalnog fonda, odmarališnih kapaciteta…). Iako se radnici sindikatu priključuju i zbog pogodnosti koje nudi, moraju znati da sindikat nije treća strana koja će nešto odraditi umjesto njih. Sindikat čine svi radnici te njihova snaga leži u umreženosti te sposobnosti i spremnosti za odlučno djelovanje prema zajedničkim ciljevima. Ne svatko za sebe – već kao kolektiv.

Kada je riječ o organiziranju, u prvom se redu radi o pristupanju zajedničkoj borbi, zbog čega svatko može sudjelovati u tome. Organiziranje uspostavlja svijest da rješenje mimo vlastite kolektivne snage ne postoji. Kolektivna se svijest ne podrazumijeva, i zato ju je potrebno kontinuirano graditi, a to se najbolje može postići kroz kolektivne akcije.

Radničke probleme moguće je rješavati i individualno, iako se u većini slučajeva radi o kratkoročnim uspjesima. Kako su kapital ili država snažniji, jer imaju više sredstava i mehanizama prisile, u takvoj se borbi prije ili kasnije iscrpljujemo. Suprotno tome, u organiziranju nema prečaca, već se radi o neprestanom radu sa svakim radnikom i radnicom. Svi su potencijalni članovi i suborci. Na radnom smo mjestu svi članovi kolektiva, a da toga često nismo ni svjesni. Snaga je u našem broju i umreženosti. Tek kada to spoznamo, moći ćemo tu snagu i iskoristiti.

Često se kaže da su radnici apatični i nezainteresirani. No, konkretni slučajevi govore da među radnicima uvijek postoji interes za angažmanom. Sigurno je da svakoga interesiraju pitanja poput visine plaće, uvjeta rada i radnog vremena, te da svakoga boli kršenje njegovih prava. U ljutnji i nezadovoljstvu skriva se potencijal. Njih treba prepoznati i strateški usmjeriti u kolektivnu akciju. U mnogim slučajevima radnicima manjka tek osjećaj da je rješenje moguće, da nisu sami, da postoji kolektivna umreženost. Šefovi nas na radnom mjestu na sve moguće načine pokušavaju zadržati neumreženima. Na sve to odgovaramo organiziranjem.

Sindikalno organiziranje je poput kuhanja. Postoje smjernice i u praksi provjereni recepti koje možemo koristiti te iz njih učiti. Postoje metode koje funkcioniraju i one koji ne funkcioniraju. Iako se odnosi mijenjaju, rezultati nikada nisu idealni, ali krećući od provjerenih polazišta koja se prilagođavaju kroz zajedničku praksu, dolazi do radničkog osnaženja na svim nivoima.

U svakoj radnoj sredini postoji od strane kapitala organiziran radni proces i specifični odnosi među zaposlenima, a radnici se istovremeno spontano organiziraju i umrežavaju u obrani od iskorištavanja i nadzora. Radni kolektiv se stoga već umrežava pod uvjetima koje mu nameće vodstvo poduzeća. Na taj način radni proces uopće može teći. Kada pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da među nama već postoje razni društveni krugovi, odnosno mreže, koje proizlaze iz osobnih okolnosti (npr. vožnja do radnog mjesta, zajednički hobiji i interesi, narodnost, boravište…). Istovremeno su zbog radnog procesa uspostavljeni različiti oblici podjela između radnika koje nazivamo radnim skupinama (npr. radnici iste linije ili odjela, podjela po osnovi radnih zadataka ili poziva, podjela na temelju oblika ugovora – stalno zaposleni, na određeno vrijeme, agencijski radnici, studenti, outsourcani…). Te krugove i skupine treba prepoznati, jer mogu biti od ključnog značaja za uspješno umrežavanje suradnika.

Unutar društvenih krugova i radnih skupina često nalazimo pojedince koje drugi radnici poštuju, imaju povjerenja u njih te i im se obraćaju kada trebaju pomoć. Ti su pojedinci svojevrsni prirodni voditelji – organski vođe. Često ne obnašaju nikakvu službenu funkciju u sindikalnoj strukturi, niti zauzimaju poseban položaj u radnom procesu, već posebno poštovanje ostalih uživaju zbog svojih osobnih karakteristika i radnih navika. Za organiziranje je ključno da upravo te pojedince pridobijemo za aktivno djelovanje u sindikatu, jer u borbu mogu povući i ostale.

Organiziran kolektiv radnika ne smijemo doživljavati kao hijerarhijsku strukturu piramide, koja karakterizira organiziranost radnog procesa, s upravom na vrhu i radnicima na dnu. Organiziran radni kolektiv mora imati oblik koncentričnih krugova. Granice pojedinačnih krugova ne smiju biti zatvorene, već moraju omogućavati prelaženje iz kruga u krug. Cilj je organiziranja da se čim više suradnika uključi u jezgru ili krug aktivista, a zbog prirode sindikalnog rada pri pojedinim akcijama nužno je omogućiti prelaženje iz pojačane u smanjenu aktivnost (i obratno). Fokus organiziranja pak mora biti na uključivanju neopredijeljenih i pasivnih radnika u krugove podržàvatelja/članova i aktivista.

Za uspješno organiziranje moramo najprije upoznati faktore s kojima ćemo se suočavati. Moramo prikupiti što više upotrebljivih informacija, kako sa strane poslodavca, tako sa strane radništva. Moramo utvrditi kakvo je stanje radničkih kolektiva i poduzeća, položaj radnika, odnose u društvenim i radnim skupinama unutar kolektiva, prepoznati potencijalne saveznike i protivnike, te sredstava s kojima raspolažu obje strane. Unutar postojećih društvenih krugova i radnih skupina potrebno je potražiti potencijalne organske voditelje te saznati njihov stav prema sindikatima, odnosno različitim problemima.

Moramo biti svjesni da ćemo morati promijeniti odnose moći između radnika te uprave i vlasnika kako bismo dosegli ciljeve. Radi se o pitanju toga tko će određivati radne uvjete u poduzeću – sami šefovi ili vodstvo u pregovorima s radnim kolektivom. Zbog toga na podlozi analize moramo ustanoviti gdje leži moć kolektiva i koje su njegove slabe točke. Tek na temelju tih informacija možemo odrediti potencijalne mogućnosti, prednosti i slabosti planiranog djelovanja.

Već početne korake ne treba raditi u izolaciji ureda sindikalnih funkcionera, nego je u njih potrebno u čim većoj mjeri uključivati radnike iz kolektiva. Svaki sindikalni poduhvat mora se prema načelima organizacijskog pristupa usmjeriti tako da omogućuje uključivanje čim šireg kruga radnika iz svakog odjela.

Organizacijskoj ekipi (organizatorima, organskim vođama, aktivistima) za budući je rad i pridobivanje članova potreban što detaljniji pregled stanja unutar kolektiva.

Zanimaju nas odnosi i veze između radnika na radnom mjestu i izvan njega te njihov stav prema sindikatu. Prilikom mapiranja pomažemo si s pitanjima: Gdje/s kim/što tko radi? Koju funkciju zauzima? Kako su pojedini radnici već povezani? Koji su zajednički problemi pojedinih skupina radnika? Koliko je aktivnih članova sindikata i u kojim su dijelovima poduzeća aktivni? Tko uživa poštovanje među suradnicima? I tome slično.

Ako se prisjetimo strukture kruga, radnici u jezgri su oni koji svojim djelovanje kontinuirano pomažu sindikalnu borbu. Drugi krug predstavljaju aktivisti koji se angažiraju u određenim akcijama. Nakon njih slijede oni koji obično podržavaju ili su učlanjeni u sindikat, ali se rijetko angažiraju, no i radnici koji tek pasivno podržavaju sindikalno djelovanje. Izvan sindikata su još neopredijeljeni, pa i oni koji su neprijateljski nastrojeni te se stoga svojim djelovanjem suprotstavljaju organiziranju radnika.

Ako želimo utjecati na odnose moći, moramo na temelju istraživanja i analiza postaviti konkretne i realne ciljeve. Ciljevi moraju biti jasni, pristupačni i razumljivi svima koje želimo uključiti u kolektivnu akciju. Ljudi se obično upuštaju u aktivnosti koje razumiju i u kojima prepoznaju vlastite, odnosno zajedničke interese.

Kada imamo isplanirane ciljeve, na temelju istraživanja i analiza potrebno je napraviti strateški plan kojim želimo ojačati i očuvati snagu sindikata. Organiziranje nije spontana djelatnost, zbog čega trebamo ekipu u koju je potrebno uključiti čim veći broj suradnika, prije svega organskih voditelja koje smo prepoznali u analizi.

Prilikom organiziranja radnika, osnovni je odnos rad „jedan na jedan“, razgovor „oči u oči“. To je važno, kako tamo gdje sindikat uopće još nije organiziran, tako i tamo gdje već postoji pa želimo povećati ili aktivirati članstvo.

S radnikom kojeg želimo uključiti ili aktivirati, želimo uspostaviti prisan odnos koji se temelji na međusobnom povjerenju. Upravo su sindikalni povjerenici ili aktivisti najodgovorniji za takav način rada. Kako u organizacijskom radu ne postoje prečaci, nikakvo suvremeno komunikacijsko oruđe ne može nadomjestiti razgovor uživo.

Moramo izgraditi međusobno povjerenje s radnikom kojeg želimo pridobiti za sudjelovanje u sindikatu, te stoga razgovore s njim moramo voditi korak po korak. Pritom moramo biti svjesni da nije nužno da ćemo u jednom razgovoru proći kroz sve navedene korake, te da ti koraci neće nužno slijediti navedeni poredak, već će se međusobno ispreplitati. U većini ćemo se slučajeva s pojedinim radnikom morati naći više puta – ipak se međusobno povjerenje sporo gradi.

Najprije želimo pobuditi radnikovu spremnost na razgovor. O čemu želimo razgovarati? O dužnostima, o radu, zanima nas njegovo mišljenje, njegovo iskustvo. Zanima nas kako se osjeća i ima li kakve probleme. Pored toga, kako bismo radniku pokazali da nam je do njega i njegovih problema stalo, moramo pronaći i odgovarajući kraj za razgovor. Takve razgovore u pravilu ne možemo voditi na radnom mjestu, gdje smo obično ograničeni na brze i kratke interakcije, a usto je i previše neželjenih „ušiju i očiju“. Zato dogovaramo razgovor u manje posjećenom lokalu, u parku, u knjižnici, svratimo do radnikovog doma ili ga pozovemo k sebi. Možemo se dogovoriti i da u tu svrhu koristimo regijski sindikalni ured.

U prvom nas redu zanima radnikova priča, iskustvo na radnom mjestu i problemi s kojima se suočava. Kao organizator smo prije svega slušatelj. Pritom razgovor usmjeravamo tek toliko da radnik prepozna svoje probleme kao zajedničke, da prepozna potrebu za djelovanjem i činjenicu da sam može biti dio rješenja ako je povezan s ostalim članovima sindikata.

Nakon radnikove priče na redu je predstavljanje sindikata. Zašto je za radnike važno da su organizirani u sindikat i što se događa tamo gdje nisu. Predstavimo prednosti kolektivnog pristupa i slabosti individualnog pristupa rješavanju problema. Prilikom navođenja aktivnosti sindikata nadovezujemo se na probleme prepoznate u radnikovoj priči te navodimo mogućnosti njihovog kolektivnog rješavanja.

Pokušavamo adresirati čim više problema iz radnikove priče. Što, odnosno tko je uzrok njegovih problema? Tko je za njih odgovoran? Kako to promijeniti? Što poduzeti? Protiv koga se boriti? Tko je na čijoj strani? Poželjni su primjeri pozitivnih praksi iz prethodnih borbi ili primjeri drugih sindikalnih aktivista. Važan je otvoren razgovor o tome što sindikat jest, odnosno nije. Radniku moramo pokazati da su svi radnici sindikat i da ga trebamo u našim redovima.

Radnika suočavamo i s opasnostima. Poslodavčeva strana na sve moguće načine blokira našu organiziranost, a njene metode isprva za radnika mogu biti vrlo zastrašujuće. Zato je važno da ih radnik zna prepoznati. Na našu sreću, većina šefova u takvim protunapadima koristi slične metode. Između ostaloga, prilikom ometanja sindikalnog organiziranja šire laži kojima među radnike siju apatiju i strah.

Svo vrijeme moramo biti svjesni da kroz razgovor „jedan na jedan“ radnike potičemo i ohrabrujemo. Naš cilj nije da ih prestrašimo, već opunomoćimo sa saznanjima pomoću kojih će lakše pobijediti strah i premostiti prepreke s kojima se suočavaju u pokušajima umrežavanja. Zajedno s radnikom moramo naći nadu da se položaj može promijeniti na bolje.

Kada radnikovu priču povežemo s razlozima zbog kojih je organiziranje potrebno, i pojasnimo moguće prepreke na tom putu, vrijeme je da radnika stavimo pred izbor: ili se u zajedničkoj borbi pridruži ostalima ili nemoj. Nikoga na to ne prisiljavamo i dajemo dovoljno vremena za donošenje odluke. Naš je cilj radnika dovesti do odluke da se pridruži i aktivira u sindikatu jer je u njemu prepoznao oruđe za zajedničku borbu.

Zbog toga što se pri organiziranju radi o uključivanju i aktivnom sudjelovanju, samo izjava o pristupanju nije dovoljna. Prije ili kasnije trebat ćemo aktivnu podršku svih naših članova. Sindikat je bez nje nemoćan.

Kada je radnik prepoznao ciljeve zbog kojih se vrijedi povezati u zajedničke akcije, spreman je da prema vlastitim mogućnostima i sam aktivno doprinese ostvarivanju zadanih ciljeva. Novouključenog člana možemo zadužiti i da obavi određeni zadatak. Moramo paziti da su zaduženja zahtjevna do te mjere da ih radnik može izvršiti i istovremeno dobiti osjećaj da je značajno pridonio zajedničkom cilju.

Za dobro organiziranje prijeko je potrebna komunikacija. Sindikalni organizator mora biti čim prisutniji u svom kolektivu. U većim je kolektivima nemoguće da sindikalni povjerenik obavi sav posao – za to je potrebna razgranata mreža sindikalnih aktivista i organskih vođa koji osobno prenose informacije kolektivu, ali isto tako od kolektiva skupljaju prijedloge, pritužbe vezane uz nezadovoljstvo te pitanja.

U većim kolektivima s više sindikalnih povjerenika nužna je stalna i otvorena komunikacija među njima. Radnički kolektiv nužno mora prevladavati ustaljene podjele među radnicima, koje nastaju zbog podjele rada u radnom procesu ili zbog društvenih okolnosti u kojima se nalaze pojedini radnici. Sindikalni povjerenici, organizatori i aktivisti nalaze se među najaktivnijima, zbog čega se moraju sastajati na redovitim radnim sastancima. Među njima bi trebala postojati i redovita elektronička komunikacija koja pak ne smije nadomjestiti susrete uživo.

Ključna je dobra komunikacija na svim razinama sindikalnog organiziranja. Iskustva govore da jednosmjerna komunikacija „odozgora na dolje“ nije dovoljna. Važno je osmisliti oruđa koja omogućavaju jednakopravno uključivanje svih članova sindikata. Pritom se ne radi tek o osiguravanju vertikalnog prijenosa informacija odozdo na gore i odozgo na dolje, već članovima mora biti omogućena i međusobna komunikacija. Ni u tom slučaju nije dovoljno tek korištenje suvremenih oruđa (mail, FB, Viber i druge aplikacije), već je ključna međusobna interakcija uživo (npr. na sastancima članstva, radničkim zborovima, neformalnim druženjima).

Osnovno je načelo sindikalnog organiziranja da je svaki zaposlenik potencijalni član sindikalnog kolektiva. Svaki je radnik na svojem radnom mjestu suočen s nekim problemom kojeg je moguće riješiti sindikalnom aktivnošću. Nitko, tko još nije član sindikata, nije izgubljen za zajedničku borbu. Zato organizator ili sindikalni aktivist mora uložiti puno truda u razgovore „jedan na jedan“ s nečlanovima.

Ne smijemo zaboraviti da je sindikalni aktivist uvijek na suprotnoj strani od uprave ili vlasnika, odnosno države. Njihov je interes rast profita, često upravo na račun smanjivanja radničkih prava, dok je interes sindikalnog aktivista osigurati veća radnička prava. Zbog toga će sindikalni aktivist uvijek komunicirati i s poslodavcima (upravom i vlasnicima). Prilikom te komunikacije važno je da radnička strana realno procijeni domete vlastite moći. Iz iskustva sindikalnih aktivista znamo da neuspjele akcije i prevelika popuštanja za moral radničkog kolektiva mogu biti fatalni. Zato je važno da su o tijeku pregovora i mogućim kompromisima smjesta i u čim većoj mjeri upoznati svi članovi kolektiva te da putem prijedloga i diskusija imaju mogućnost utjecati na dogovorene zaključke.

Okolnosti borbe u kapitalističkom se sistemu neprestano mijenjaju. Kapital svo vrijeme traži načine kako pojačati nadzor nad radnicima i njihovo iskorištavanje. Odgovori kojih smo se nekoć dokopali, danas možda više neće funkcionirati. Današnje okolnosti zahtijevaju više znanja te nove metode i modele organiziranja. Zbog toga je znanje potrebno neprestano nadograđivati kroz istraživanje te analizu inovativnih strategija kapitala i načina organiziranja. U organiziranju su za dugoročne uspjehe ključne uspostava stalne škole organiziranja, kako uživo, tako putem interneta, mentorstvo i razmjena iskustava.

Snažna sindikalna organiziranost na razini radnog mjesta nije svrha samoj sebi, već je polazišna točka za različite akcije sindikalne borbe. Snažna organiziranost istovremeno je učinkovito oruđe za izgradnju radničke solidarnosti izvan radnog mjesta. Sindikalni pokret ne može djelovati bez dobro organizirane, informirane i educirane mreže na terenu, koja sindikatima u poduzećima daje svu potrebnu podršku. Upravo zbog toga su područne organizacije važne sindikalne strukture – povezuju radne kolektive različitih poduzeća i gospodarskih grana te vode i usmjeravaju radničku borbu. Igraju i važnu edukatorsku i mentorsku ulogu, jer pomažu pri razmjeni iskustava različitih kolektiva.

U organizacijskom radu pojedincu su potrebne smjernice, mišljenja i prijedlozi, zbog čega je važno da se organizacijska iskustva i primjeri pozitivnih praksi prenose iz jednog kolektiva u drugi. Radnici koji su već napravili svoje prve korake u organiziranju najbolji su mentori onima koji tek počinju, jer govore iz iskustva i jezikom kojeg drugi radnici najbolje razumiju. Na taj se način organizacijske prakse učinkovito prenose te se diže borbeni moral.

Svaka radnica ili radnik nikada nije samo radnik nekoga poduzeća, već je istovremeno uključen u različite dijelove lokalne zajednice i društva općenito, npr. sportska ili kulturna društva, vjerske ili nacionalne zajednice, lokalne zajednice ili seoske, društvene krugove… Upravo su zato područne organizacije one koje mogu povezivati radničku borbu sa širim društvenim borbama.

Sindikalni pokret također bi morao razmisliti o strateškom istraživanju neorganiziranih dijelova radništva. No, izrada strategije organiziranja neorganiziranih ne smije biti stvar akademskih institucija ili sindikalnih vodstava. Ako želimo povećati akcijsku snagu sindikata već kroz samo istraživanje i izradu strategije, te se aktivnosti moraju odvijati na terenu i uključivati, pored čim šireg članstva, i neorganizirane radnike. U tom bi procesu područne organizacije sindikata mogle postati prostor redovitih susreta sindikalista, radnih kolektiva, radničkih aktivista i drugih civilno-društvenih organizacija, na kojima bi odmah mogli razvijati međusobne odnose, informirati se i pomagati si u zajedničkim borbama. Tako bi postale lokalni centri organiziranih borbi za bolju budućnost svih dijelova društva.