Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica”
Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
“Jer jasno je da pod izvjesnim okolnostima ljudi na fikciju reagiraju jednako silno kao i na realnost, a u mnogim slučajevima čak i sami pomažu stvoriti te fikcije. Neka prvi baci kamen onaj koji nije vjerovao u rusku armiju što je prošla Engleskom u kolovozu 1914., tko nije bez izravnog dokaza prihvatio neku priču o zvjerstvima, i tko nije vidio zavjeru, izdajicu ili špijuna tamo gdje ga nije bilo”.1Walter Lippman, Javno mnijenje, Naprijed, str.18.
Fikcije koje Walter Lippmann spominje u ovom kratkom odjeljku njegove čuvene knjige Javno mnijenje objavljene 1922. nisu sinonimi za laž i prevaru jer je Lippmann bio suviše lucidan komentator da bi previdio činjenicu kako fikcije često sadržavaju djelić istine ili nam – kao u slučaju modela što ih koriste znanstvenici – pomaže da se približimo istini. Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, odnosno njegovom posebnom načinu političkog djelovanja jedna je takva fikcija koja nakon gotovo desetljeća taloženja zaslužuje da postane predmetom razmatranja. Povod je sasvim bjelodan, naime Trumpova pobjeda na izborima za predsjednika SAD održanim potkraj 2024. i formiranje nove administracije Bijele kuće. Počesto patetičan, mjestimice na granici histerije, lijevo-liberalni diskurs donosi barem dvije stvari: s jedne strane, reaktivnu politiku za koju je Trump u jednakoj mjeri neprobavljiv kulturni fenomen i utjelovljenje populizma s fašističkim tendencijama. S druge strane, konstrukcija trumpizma po osi kulture i identiteta omogućila je establišmentu Demokratske stranke, mainstream medijiskim kućama, liberalno orijentiranim nevladinim organizacijama, ali i nezadovoljnim frakcijama republikanskog establišmenta autostilizaciju u terminima otpora (autokraciji, dikataturi, fašizmu itsl.) i obrane vrijednosti koje su, navodno, vladale u sretnim vremenima prije 2016. godine. Tako dolazimo do mnogo puta opjevanog dubokog jaza između zatucanih MAGA sljedbenika i pristojnog svijeta Demokratske stranke, jaza koji nije tako dubok kako se na prvi pogled čini. U pogledu funkcije koju obavlja spomenuta je opreka zapravo veo koji prikriva sveobuhvatnu preobrazbu Demokratske stranke bez čijih poteza Trumpove izborne pobjede ne bi bile moguće. Pritom nije riječ samo o vodstvu, odnosno eliti unutar Demokratske stranke, nego o cijelom medijskom i organizacijskom eko-sustavu oko Demokratske stranke koji djeluje na pozadini pretpostavke da Trump predstavlja ultimativno političko zlo i prijetnju demokratskom poretku, čime se opravdava upotreba svih sredstava političke diskvalifikacije.
Dovoljno se prisjetiti da su prve tri godine Trumpova prvog mandata prošle u atmosferi posvemašnje opsjednutosti navodnom povezanošću Trumpove kampanje i Rusije. Vodeći novinari najvećih medijskih kuća poput CNN-a i MSNBC-a nisu zaostajali za podcasterima i influencerima u iznošenju najekstravagantijih teorija zavjere poput one da je Donald Trump ruski agent od 1987. ili pak one da Vladimir Putin ucjenjuje Trumpa snimkama eksplicitno seksualnog sadržaja. Nakon tri godine posve beskrupuloznog manipuliranja javnim mnijenjem cijeli je Russiagate skandal preko noći pao u zaborav. Naime, u međuvremenu je specijalni istražitelj i bivši direktor FBI-a Robert Mueller objavio izvještaj nakon jednogodišnje istrage u kojoj je na raspolaganju imao najbolje tužitelje, sve resurse američkog obavještajnog aparata te potpunu financijsku autonomiju. Muellerova istraga međutim nije našla niti jednu vjerodostojnu poveznicu između Trumpove kampanje i Ruske Federacije koja bi imala pravne posljedice.
Afera Russiagate je u tom pogledu jedna prigodno zaboravljena ali nipošto bezazlena epizoda koja jasno pokazuje operativnu bliskost CNN-a i Fox Newsa, kao i činjenicu da je – stereotipu uprkos – liberalni dio javnosti podložan deluzijama i izmišljenim scenarijima baš kao prosječni (redovito ismijavani) konzument Fox Newsa.
Raskorak između, ugrubo rečeno, predodžbe u kojoj se Trump pojavljuje kao utjelovljenje političkog devijanta, odrođenog od standardnog političkog bontona, sklonog seksizmu, rasizmu i drugim oblicima netrpeljivosti, i njegova samopredstavljanja uokvirenog u frazi isušivanja washingtonske močvare, postoji od 2016. Zato što je sama opreka izraz visoko personalizirane politike koja računa na spektakl i afekt, ona ne objašnjava ni Trumpovu pobjedu 2016., niti upečatljiv povratak i izbornu pobjedu 2024. izvojevanu pridobivanjem značajnog postotka afroameričkih i latinoameričkih birača.
Trumpov prvi mandat nije pokazao koherentan politički program niti skup jasnih ideoloških načela u funkciji kompasa ili smjernica. Popis predloženika za drugi mandat u Bijeloj kući sugerira isto. Od bivših demokrata poput Tulsi Gabbard do tipičnih republikanskih konzervativaca poput Marca Rubija, kadroviranje nove administracije ne otkriva jasan obrazac, čak ni kada ostavimo po strani partnerstvo s Elonom Muskom i nekolicinom mogula Silikonske doline. Koliki će biti utjecaj tehno-libertarijanske frakcije predvođene Muskom u Washingtonu teško je predvidjeti, iako je prvi učinak svakako pozitivan, naime konačni nestanak političke predrasude o progresivnosti tehnološkog sektora.
Nadalje, izbor Lori Chavez-DeRemer za ministricu rada dočekan je s nevjericom, odnosno ushitom jednog dijela američke ljevice2https://thehill.com/homenews/campaign/5015727-cenk-uygur-donald-trump-optimism-2024-election/ budući da se radi o političarki iz Oregona, braniteljici radničkih prava blisko povezanoj sa sindikatima. Međutim, Trumpova pozicija je proturječna i nekonzistentna od samoga početka. On se već tokom prve kampanje pozicionirao kao prijatelj radništva i poljoprivrednika iz manje bogatih saveznih država, oštar kritičar NAFTA-e i drugih trgovinskih sporazuma, kojima su od Clintona naovamo desetkovana radna mjesta u prerađivačkoj industriji. Jared Abbott je nedavno za Jacobin analizirao Trumpovu retoriku tokom kampanje 2016. godine, pokazavši da ekonomske teme i afirmacija radničkih interesa dominiraju njegovim nastupima, dok su kontroverzne teme poput imigracije ustvari uokvirene u šire ekonomske brige oko gubitka radnih mjesta i uvjeta rada. Naravno, to je lukavo osmišljena retorika. Cjelokupni prvi mandat Donalda Trumpa obilježen je upravo suprotnim, anti-sindikalnim i anti-radničkim politikama i potezima3https://thehill.com/opinion/campaign/4223416-trump-is-trying-to-bamboozle-union-workers-he-wont-succeed/ , ali taj se aspekt u atmosferi identitetskih sukoba potenciranih u različitim modalitetima i s republikanske i s demokratske strane4Komentar Viveka Chibbera Why elites love identity politics? koji je iznio u Jacobin Radio podcastu je dobra početna točka za razmatranje motiva I učinaka politike identiteta., kao i opsesivnog iščekivanja fašizma u Americi, nije probio do javnog mnijenja.
Uzimajući u obzir da je Trumpov ekonomski populizam serija neispunjenih obećanja, prigodna politička retorika u najboljem slučaju, te da vodeće medijske kuće nisu štedjele sredstva u pokušaju portretiranja Trumpa kao psihički nestabilnog predvodnika bijelog nacionalizma u Americi, potajice vezanog uz Putina i Rusku Federaciju, neizbježno se postavlja pitanje kako je Trump, nakon svega, uspio osigurati drugi mandat u Bijeloj kući? Naime, Trump nije tek samo pobijedio na izborima 2024., nego je pobijedio i prema broju osvojenih elektora i prema ukupnom broju glasova (takozvani popular vote).
Liberalni komentatori su brzo reagirali nakon takve dvostruke pobjede navodeći podatke prema kojoj Trumpova potpora, komparativno gledano, nije premoćna kakvom ju je on pokušao prikazati u pobjedničkom govoru5https://www.cfr.org/article/2024-election-numbers. To je nesumnjivo točno, međutim ostaje činjenica da je uspio proširiti krug birača onkraj izvorne MAGA baze. Konkretno, treća iteracija donijela je relativna poboljšanja po gotovo svim demografskim kategorijama, što znači da je Trumpova kampanja 2024. nadmašila njegovu kampanju iz 2020., mahom je riječ o ženama, afroamerikancima i osobito latinoamerikancima. Isto vrijedi za Republikansku stranku koja je popravila izborne rezultate u odnosu na 2020., u doslovce svim saveznim državama6https://www.aljazeera.com/news/2024/11/10/us-election-results-map-2024-how-does-it-compare-to-2020. Na ovoj se točki u pristojnim lijevo-liberalnim krugovima neminovno poteže formulacija o glasanju protiv vlastitih interesa i rad duboko ukorijenjenih predrasuda7https://www.nytimes.com/2017/04/12/upshot/why-americans-vote-against-their-interest-partisanship.html. Doista, kako drugačije objasniti drugu Trumpovu pobjedu, kako politički povratak nekretninskog tajkuna i zvijezde reality showa, protiv koje su u 2023. podignute čak četiri optužnice te pod čijim se zastavama i plakatima odvijao napad na prostorije Kongresa 6. januara 2021.? Poteškoća s navedenim u temelju pokroviteljskim objašnjenjem je barem dvostruka: prvo, kako je već navedeno, zadnja je Trumpova pobjeda po gotovo svim kategorijama nadmoćna ishodima 2016. i 2020., jer je biračko tijelo postalo primitivnije i gluplje u poslijednjih osam godina – teza koju je teško dokazati i nedvojbeno slijedi iz paternalistički postavljenog okvira. Drugo, i tu dolazimo do ključnog momenta, pretpostavka je da glas za Kamalu Harris, odnosno Demokratsku stranku znači održava glas za vlastiti interes svih, izuzev možda marginalnih grupa okorjelih rasista, incela i religijskih fanatika. Međutim, mnogo je uvjerljivije objašnjenje da su birači nakon niza izbornih ciklusa, ugrubo rečeno, prozreli Demokratsku stranku.
Strategija Demokrata se zapravo može svesti, kako navodi John Zogby, na pokušaj primjene Obamina recepta, u nadi da će se njegov uspjeh ponoviti u savim drugačijem kontekstu. U toj se jednodimenzionalnoj strategiji pojavljuju demografske skupine s jednim funkcijski priključenim interesom: žene koje prvenstveno brinu za reproduktivna prava, Crnci koji su zainteresirani za građanska prava i pitanja rase, obrazovani bijelci koji žele podržati marginalne skupine, itd8https://www.theguardian.com/commentisfree/2024/nov/11/presidential-election-trump-total-votes. Demokrati su, zaključuje Zogby, i dalje fascinirani Obaminim uspjehom i idejom koalicije mladih, žena, ne-bijelaca i obrazovanih bijelaca iz predgrađa, koalicijom koja u tom imaginariju jamči pobjedu na izborima.
Međutim, ta konstrukcija počiva na podcjenjivanju značaja događaja koji su obilježili Bidenov mandat. To je prije svega Bidenova, odnosno američka potpora izraelskoj strategiji rata i genocida u Gazi, a zatim trošenje enormnih sredstava poreznih obveznika na proxy rat u Ukrajini. Na kraju, ali nipošto najmanje važno: Bidenomika9https://en.wikipedia.org/wiki/Economic_policy_of_the_Joe_Biden_administration, skup pravnih akata i ekonomskih politika, inicijalno zamišljenih kao post-neoliberalna strategija usmjerena na pitanja investicija, zaposlenosti i zelene tranzicije. Kakve god bile namjere elite unutar Demokratske stranke, strategija ekonomskog (fiskalnog) opunomoćenja države nije urodila plodom jer se radi o pokušaju, kako tvrdi Daniela Gabor, mobilizacije privatnog kapitala kroz podmićivanje, kako bi taj privatni kapital donio ispunjenje ekonomskih, klimatskih i drugih ciljeva10https://www.phenomenalworld.org/interviews/bidenomics/. Kate Aronoff proturječja Bidenomike sumira na sljedeći način:
„Začudo, korporativni direktori koji su tokom 1990-ih otpremali proizvodnju u inozemstvo nisu bili u koncepciji Bidenomike negativci, već protagonisti, koje je putem CHIPS-a (Zakon o inovacijama i znanosti) i Zakona o smanjenju inflacije trebalo podržati u stvaranju radnih mjesta i održavanju dinamike američke privrede. Sukladno tome, očekuje se da će dvije trećine od 369 milijardi dolara sredstava povezanih sa zelenom energijom sukladno Zakonu o smanjenju inflacije otići upravo korporacijama.“11https://newrepublic.com/article/188110/biden-white-working-class-ira-trump
To je, ukratko, ostavština Bidenova mandata koju Kamala Harris nije nikad do kraja prihvatila i pounutrila, niti se uspjela od nje u potpunosti odvojiti i politički emancipirati. Rezultati Bidenomike i Bidenove vanjske politike zasigurno ulaze u objašnjenje kraha Kamale Harris. Taj krah, ako slijedimo analizu Matthew Karpa, ima specifično klasni karakter u svjetlu činjenice da je Harris izgubila otprilike 7 milijuna Bidenovih glasača, i to uglavnom u siromašnijim okruzima i gradskim četvrtima, dok je u bogatijim dijelovima uglavnom zadržala podršku na razini 2020:
„…u većini gradova, siromašnih predgrađa i siromašnijih ruralnih područja, glavni čimbenik (Trumpove pobjede) ponovno je bio nestanak demokratskih glasova ‒ kao u širem Seattleu, većem dijelu Velikih ravnica (eng. Great Plains) i cijeloj državi Mississippi, gdje je Harrisin rezultat oslabio u odnosu na Bidena u 81 od 82 okruga. U Fergusonu, Missouri, rodnom mjestu pokreta Black Lives Matter prije deset godina, Trump nije proširio potporu biračkog tijela, ali je Harris zabilježila 25 posto manje glasova od Bidena ili Hillary Clinton.“12https://newleftreview.org/issues/ii150/articles/matthew-karp-trump-redux
No, da ne bude zabune, temeljna poteškoća ne leži naprosto u nedefiniranom političkom habitusu Kamale Harris, niti u neuspjehu Bidenovih politika. Slika je naime puno mračnija i tiče se ukupne putanje Demokratske stranke od vremena Billa Clintona, pravog nasljednika Reganomike13https://en.wikipedia.org/wiki/Reaganomics#:~:text=The%20pillars%20of%20Reagan’s%20economic,in%20order%20to%20reduce%20inflation i po svoj prilici najuspješnijeg političkog nositelja neoliberalizma. Thomas Piketty u knjizi Kapital i ideologija piše da je „američki stranački sustav u razdoblju 1990–2020 postao sustav višestrukih elita, s visokoobrazovanom elitom sklonoj demokratima (“brahmanska ljevica”) i bogatijom i bolje plaćenom elitom sklonoj republikancima (“trgovačka desnica”)“.14Thomas Piketty, Capital and Ideology, Harvard UP, 2020, str.810
Transformacija Demokratske stranke u stranku obrazovanih i relativno ekonomski dobrostojećih provedena je – najprije zahvaljujući Clintonu, a zatim na drugi način Obami – veoma temeljito. Ustvari, toliko temeljito je aparat stranke internalizirao načela „brahmanske ljevice“ da kada pogledamo još jednom izborne cikluse od 2016. godine naovamo možemo vidjeti da je, osim samog Trumpa, glavni problem bio utjelovljen u Berniju Sandersu i njegovom pokretu široke multirasne radničke koalicije.
Sandersovi su simpatizeri u mainstream medijskim predstavljanjima i debatama predstavljani kao mahom mizogini muškarci, njegove su godine povezivane s potencijalnim zdravstvenim problemima u mjeri u kojoj će Bidenovi biti, nekoliko godina, sustavno prikriveni, dok je njegova pozicija nezavisnog senatora tumačena kao slabost nasuprot iskustvu državne tajnice i liberalne feminističke ikone Hilary Clinton. Tokom unutarstranačkih izbora 2020. godine demokratski se establišment aktivirao na veoma sličan način kako bi zaustavio kandidata koji se zalaže za demokratski socijalizam (za američke prilike skrojenu inačicu socijal-demokracije). Trenutak kada se demokratski kandidati jedan za drugim povlače i daju svoju potporu Bidenu zacijelo je izblijedio, ali u lancu uzroka i posljedica to je točka koja nas dovodi do Kamale Harris.
Biden, uslijed fizičke i kognitivne slabosti, biva prisiljen napustiti kampanju, a Harris bez unutarstranačkih izbora istupa na njegovo mjesto sve do konačnog poraza. U srazu između Sandersa i Trumpa, establišment Demokratske stranke je odlučio i izabrao Trumpa. Ili kako zaključuje Matthew Karp:
„Nakon 2016. demokrati su se tješili idejom da ih je pobijedio ružan val masovne netrpeljivosti — potaknut desničarskim ‘dezinformacijama’ i lakovjernim medijima — a ne dublje promjene u samom biračkom tijelu. Ovo atraktivno objašnjenje bez sumnje će začiniti mnoge post mortem osvrte u 2025. godini. Svi oni koji se, međutim, nalaze izvan mjehura Demokratske stranke trebali bi ipak potražiti objašnjenje negdje drugdje.“15https://newleftreview.org/issues/ii150/articles/matthew-karp-trump-redux
To drugdje zacijelo počinje na točkama posvemašnjeg preklapanja, odnosno slaganja Donalda Trumpa i establišmenta Demokratske stranke: radi se, konkretno, o posvemašnjoj nezainteresiranosti za suočavanje s problemom „novca u politici“, odnosno korporativnim utjecajem na političku agendu izbornih pobjednika putem donacija i lobiranja. Radi se o gotovo bezuvjetnoj podršci izraelskoj okupaciji Gaze i Zapadne obale. Radi se također o nespremnosti poduzimanja koraka u smjeru uvođenja javnog zdravstva. Time se ne poništavaju razlike republikanske i demokratske elite, samo nas podsjeća da jaz nema onu „civilizacijsku“ dubinu na kojoj se gradi liberalna fikcija.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.
