Paris Marx
18. listopada 2020.
Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe
Uvriježeno je da se za klimatsku krizu optužuju obični ljudi i njihova navodno neodgovorna osobna potrošnja ili se, pak, okrivljuje trend rasta stanovništva, čime se maltuzijanski notirani diskurs opasno približava ekofašizmu. Ovakav narativ pogoduje ekomanipulaciji, odnosno greenwashingu brojnih milijardera koji obećavaju određene mjere u sklopu „zelenog kapitalizma“ dok istovremeno svojim praksama i ulogama u akumulaciji kapitala debelo sudjeluju u sve bržem zagađivanju.

Novo izvješće ukazuje na to da je 1 posto najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice populacije planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase.
Dok po Kaliforniji divljaju požari, u Sibiru se topi vječni led, Europu pogađaju toplinski valovi, a uragani i tajfuni postaju sve jači, hitno nam je potreban ambiciozniji klimatski angažman. No, pitanje je kako će to izgledati i tko će snositi teret tranzicije u održiviji svijet.
Dominantne poruke o zaštiti okoliša koje se šalju javnosti već se nekoliko desetljeća odnose na individualno djelovanje. Rečeno nam je da, kako bismo riješili klimatsku krizu, moramo promijeniti žarulje, prebaciti se na korištenje energetski učinkovitih uređaja, kupiti hibridna ili električna vozila, bolje izolirati domove, prestati koristiti plastične vrećice i promijeniti osobnu potrošnju na razne druge načine.
To su sve nesumnjivo pozitivne promjene, ali nisu dostatne za rješavanje ogromne krize s kojom smo suočeni, i mogu dovesti do iskrivljenih zaključaka o tome gdje uistinu leži krivica za klimatsku krizu.
Sve više uzima maha argumentacija da je jedna od pokretačkih sila klimatske krize globalna populacija. Govore nam da su emisije stakleničkih plinova toliko visoke zato što je svijet prenapučen. Ovo stajalište najčešće izražavaju ekofašisti, koji smatraju da je potreban genocid kako bi se smanjila ljudska populacija. Međutim, na prenapučenost se pozivaju i vodeće liberalne figure kao što su primatologinja Jane Goodall i prirodoslovac Sir David Attenborough, što pomaže u raspirivanju varljivih i zabrinjavajućih zaključaka o tome što točno potpiruje klimatske promjene.
I dok se koncentriranjem na osobnu potrošnju odgovornost donekle ravnomjerno raspoređuje na sve nas, kada je fokus na povećanju stanovništva, krivnja se svaljuje na zemlje Afrike i Azije čije su populacije nastavile rasti tijekom posljednjih desetljeća. Međutim, te zemlje imaju neke od najnižih ugljičnih otisaka na svijetu, a kada pogledamo koje su oblasti ispuštale stakleničke plinove koji zagrijavaju planet, odgovor je jednoznačan: Sjedinjene Države i Europa.
Ipak, čak i kada bismo krivnju u potpunosti svalili na Amerikance i Europljane, propustili bismo sagledati širu sliku. Novo izvješće Oxfama otkriva da je najbogatijih 1 posto ljudi odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od najsiromašnijih 50 posto svjetske populacije. To znači da problem ne bi bio riješen čak i kada bi radnička klasa globalnog Sjevera poduzela sve preporučene individualne mjere ili kada bismo siromašne ljude globalnog Juga prisilili da prestanu imati djecu.
Naš preostali proračun ugljika žrtvuje se kako bi globalna elita mogla očuvati svoj rasipnički stil života, dok privatnim zrakoplovima odlazi na klimatske konferencije kako bi ostavila dojam da joj je stalo. Osnivač Virgina, Richard Branson, predvodnik je u ovoj milijarderskoj ekomanipulaciji (greenwashingu), obvezavši se na klimatska obećanja koja nije ispunio dok je proširivao svoje zrakoplovno poslovanje. Slično tome, Elon Musk tvrdi da mu je stalo do klime kako bi prodao više automobila, a istovremeno kritizira javni prijevoz i pokušava zaustaviti projekte brzih željeznica.
Vjerojatno najčuveniji od svih milijardera koji se bave greenwashingom svojih neodrživih aktivnosti ipak je Jeff Bezos. Početkom ove godine izvršnom direktoru Amazona tisak je dijelio panegirike zbog njegovog fonda vrijednog 10 milijardi dolara, Bezos Earth Fund – kupio je čak i prava da preimenuje stadion u Seattleu u skladu sa svojim klimatskim obećanjem! No, fond još nije dodijelio nikakve potpore, dok Amazon nastavlja pomagati naftnim i plinskim kompanijama da učinkovitije crpe fosilna goriva.
Ovi milijarderi tvrde da kapitalizam može riješiti klimatsku krizu, te da njihova ulaganja pomažu u stvaranju novog oblika „zelenog kapitalizma“ koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova i uvesti nas u održivu budućnost. Vlade također nasjedaju na ovaj mit i stavljaju ga u središte svojih planova za oporavak od pandemije.
U srpnju je britanska vlada najavila plan oporavka vrijedan 350 milijuna funti, koji bi Britaniju stavio na čelo „zelene inovacije“ – kap u moru potrebnih ulaganja. Kao što se moglo i predvidjeti, plan ne uključuje prijedlog prema kojemu bi se trebalo uhvatiti ukoštac s emisijama stakleničkih plinova bogatih tako što će im se smanjiti bogatstvo, zabraniti privatni zrakoplovi ili reducirati zagađivačke industrije od kojih profitiraju.
Za to vrijeme u Sjedinjenim Državama predsjednik Donald Trump nema klimatski plan, ali čak se i Joe Biden fokusira na obnovljive izvore i električne automobile, dok obećava nove autoceste s punionicama, odbijajući zabraniti hidrauličko frakturiranje. Sjeverno od njih, premijer Justin Trudeau u nedavnom je govoru s prijestolja obećao da će klimatske politike postati „kamen temeljac“ kanadskog oporavka od pandemije, stavljajući pritom naglasak na električna vozila i rudarenje još više elemenata potrebnih za njihovu proizvodnju te veća ulaganja u hidroenergiju. Nije rekao ni riječi o utjecaju tih inicijativa na okoliš.
Zeleni kapitalizam nikada neće omogućiti razinu djelovanja koja je neophodna da se zagrijavanje zadrži ispod 1,5°C ili čak 2°C, jer se odbija sučeliti s moćnim ljudima i industrijama koje zapravo potiču klimatsku krizu. I dalje osigurava protok privilegija prema vrhu dok istodobno uništava srednju klasu i proizvodi klimatske narative u kojima se teret odgovornosti prebacuje na one koji nemaju dovoljno moći da provedu potrebne promjene: javnost, ako ne i globalnu populaciju siromašnih ljudi.
Borba protiv klimatskih promjena kakvu trebamo zahtijeva suprotstavljanje bogatima i organiziranje s vizijom drugačijeg društva. To ne znači samo natjerati bogate da plaćaju veće poreze, već i aktivno demontirati ekonomske strukture koje olakšavaju njihovo akumuliranje bogatstva, tretiranje planeta kao neograničenog obilja besplatnih sirovina i generiranje svih emisija plinova koji zagrijavaju planet.
Ili ćemo se suprotstaviti kapitalizmu i onima koji od njega najviše profitiraju, ili nećemo uspjeti zaustaviti klimatske promjene koje su izmakle kontroli, pomoći ljudima koji će zbog njih postati klimatske izbjeglice, niti zaustaviti ekofašistički mit o prenapučenosti koji će uslijed toga bujati. Naš je izbor socijalizam ili barbarstvo, kao što je jednom rekla Rosa Luxemburg. Zeleni kapitalizam neće nas spasiti.
Paris Marx je socijalistički pisac i voditelj podcasta Tech Won’t Save Us.