Inteligencija na nišanu

Đurđica Čilić Škeljo, asistentica na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i članica sindikata Akademska solidarnost piše u ljetnom dvobroju Zareza zašto se hrvatska inteligencija nalazi na vjetrometini.

Inteligencija na nišanu

Uključivanje znanosti i visokog obrazovanja u mašineriju proizvodnje gospodarskog rasta predstavljeno je kao najvažniji imperativ kreatora prijedloga novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu koji su prošle godine predočeni javnosti. Pri tome su se idejni tvorci zakona i njihovi zapisničari (naime, veliki dio sudionika u procesu nastajanja nacrta zakona i nije imao veću ulogu od pisarske) ponašali kao da postoji nacionalni konsenzus o tome da je gospodarski napredak jednosmjerna karta za ovozemaljski raj za sve, da je rast BDP-a u izravnoj korelaciji s općom društvenom dobrobiti, te da je to sveti cilj radi kojeg trebamo zažmiriti na kolateralne žrtve: slobodu i raznorodnost znanstvenog rada, autonomiju sveučilišta i javno financirano visoko obrazovanje. Ti su prijedlozi zakona pokazali da službena državna politika (pođemo li od optimistične pretpostavke da takvo nešto kao promišljena strategija uopće postoji) smjera ka sveučilištu koje će biti neutralna školica, tek obrazovni segment gospodarstva, a ne mjestom osobnog rasta, formiranja identiteta, stajališta i svjetonazora.

Iako je MZOŠ po definiciji samo predlagatelj zakona, po funkciji predstavnik jednog važnog segmenta hrvatskog društva – onog formalno najobrazovanijeg, a po svojoj društvenoj ulozi sluga javnom dobru, to se tijelo oglušilo o pravila demokratskog odlučivanja, postalo je instrumentom u službi kapitala i predstavnikom nevelikog a potencijalno najmoćnijeg dijela hrvatskog društva – onog koje je upregnuto u realizaciju parcijalnih interesa na štetu općih.

Nakon što su u svom prvotnom obliku krajem 2010. godine naišli na argumentirane i neosporive kritike, nacrti su povučeni na doradu. Kad su se nekoliko mjeseci kasnije ponovno pojavili u javnosti, vidjelo se da je ta dorada fingirana, što nas je moglo podsjetiti na sjajnu prvu scenu filma Misija: Svećenik diktira pismo pisaru, potom zgužva i podere papir na kojem je pisar bilježio njegove riječi te diktira otpočetka. Nanovo, međutim, diktira tekst posve istovjetan onom prethodnom, a onda sam, onako za sebe, taj čin objašnjava riječima: «Sve je u intonaciji!»

Nažalost, priča o pisanju zakona na tragu je te antologijske filmske scene, jer iako gdješto drukčije intonirani, «poboljšani» nacrti zakona su navlas isti kao oni prvotni, koje je akademska zajednica pročitala, zgrozila se i odbacila ih.
Naime, nacrti zakona o kojima se već mjesecima lome koplja između ostalog dovode u pitanje autonomiju sveučilišta i mnogima uskraćuju pravo na visoko obrazovanje koje, nažalost, ni sad nije dostupno svima.

Zakoni se najmanje bave onima kojih se najviše tiču – studentima, a najviše se bave onime u što ne bi smjeli zadirati – suverenošću institucija visokog obrazovanja.

Dajmo da uče!

Cijeli proces reforme znanosti i visokog obrazovanja kojemu svjedočimo utemeljen je na darvinovski okrutnim načelima (kao da još nismo prešli iz prirode u kulturu): najboljima najviše! Pri tome se neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.

Naime, ako je pristup obrazovanju limitiran, odnosno ovisan o društvenom i materijalnom statusu roditelja, to ne samo da dovodi do reprodukcije društvenih i kulturnih nejednakosti, nego pridonosi povećavanju isključenih društvenih skupina, omogućava diskriminaciju i segregaciju, učvršćuje transmisiju obrazovne razine roditelja na njihovu djecu, perpetuira društveno raslojavanje i petrificira socijalnu distancu između obrazovno, financijski i kulturno nejednakih skupina te se tako, u konačnici, ugrožavaju sami temelji demokratskog ustroja društva koje smo zamislili tako da počiva na jednakosti i ravnopravnosti.

[…] neumorno naglašavaju dvije poželjne osobine: izvrsnost i konkurentnost, a one su u izravnoj koliziji s dvjema moralno dragocjenijim i društveno bitno korisnijim kategorijama: solidarnošću i suradnjom.

Korist od znanja raste proporcionalno njegovom širenju, znanje je javno dobro, što ga više ljudi ima, to mu je vrijednost veća, zato prenošenje i stjecanje znanja mora biti svima dostupno jer je jedino tako ulog javnog novca ne samo opravdan nego postaje poželjno i da konstantno raste. Osim toga, humboldtovski model sveučilišta koji je utkan i u hrvatsku sveučilišnu tradiciju, ne zamišlja studenta kao budući automat koji će opsluživati automate, nego podrazumijeva njegovo aktivno sudjelovanje, uključivanje studenata u znanstveni i istraživački rad, što je put prema intelektualnoj neovisnosti i kritičnosti. Drugim riječima, edukacija je javno dobro koje je iznimno važno za demokraciju i intelektualno, socijalno, kulturno a ne samo materijalno bogatstvo nekog društva i država je dužna financirati sve razine edukacije, jer ako ijednu prepusti tržištu, dovodi u pitanje sam smisao obrazovanja.

Ako izumru intelektualci, pripitomit će neku drugu životinju

Zloupotrebljavajući činjenicu da je na nekim fakultetima bilo financijskih malverzacija, MZOŠ je u sprezi s medijima Europapress holdinga u javnosti sustavno gradio sliku o akademskoj zajednici kao eliti bez pokrića, koju čine neradnici, lopovi i

U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost?

samodopadni socijalno neosjetljivi i društveno samoizolirani knjiški moljci, koji panično brane svoje nezaslužene privilegije. Cilj te kampanje bio je ne samo pridobiti javnost za provođenje opskurnih zakona, nego i oslabiti to – za svaku vlast najopasnije – polje intelektualne snage, osviještenosti i kritičkog mišljenja. Pri tome su MZOŠ i pridružene mu interesne skupine, kako bi prikrili svoje neplemenite namjere, u svoju orbitu kooptirali nekoliko režimskih intelektualaca, onih čiji intelekt – da se poslužim formulacijom reklamnih slogana za automobilske gume – prianja uz svaku podlogu.

Ali, konačno, umjesto da unedogled lamentiramo nad činjenicom da nas se ocrnjuje, probajmo učvrstiti poziciju jakog i relevantnog subjekta u vlastitoj društvenoj zajednici. U tom smislu, umjesto da se npr. iščuđavamo što naša sveučilišta zauzimaju niska mjesta na nekakvim rang-listama svjetskih sveučilišta, možda je važnije postaviti pitanje koje mjesto sveučilište zauzima u našem društvu, koja je njegova društvena uloga, kakav je on subjekt u demokraciji i kakva je njegova odgovornost? Ima li ono uopće smisla ako je neodgovorno prema društvu koje ga financira, ako se prepušta politici, dominantnoj ideologiji, i ako je serviser tržišta, ili je njegova snaga upravo u njegovoj autonomnosti, u pravu da govori ono što centri moći ne žele čuti, u slobodi da probleme i bolne teme artikulira izravno, bez celofana i mašnice, u mogućnosti da množi i suprotstavlja stajališta, potiče diskusije i raspiruje polemike, daje glas utišanima, prava zakinutima, mjesto isključenima?

Sveučilišno i znanstveno polje moraju izboriti svoju autonomiju koja isključuje ravnodušnost prema društvenim problemima, moraju inzistirati na svojoj političkoj neovisnosti koja pak isključuje prepuštanje tržištu. Intelektualci su prirodan neprijatelj vlasti, a vlast kod nas više ne sjedi u Banskim dvorima, nju je preuzeo kapital. Zato je inteligencija konstantno na nišanu, zato se pjesnike šutira iz države, zato su filomati filozofi, filolozi… nepoželjni. Oni, naime, ne samo da znaju nego i tvrdoglavo podsjećaju da nije sve u novcu nego ima nešto i u ljubavi – prema znanosti, društvu, drugima.