Plenum

Izjava za medije – 3. studenog 2010.

Na kraju javne rasprave, a u skladu s detaljnom analizom nacrtâ Zakona o znanosti, Zakona o visokom obrazovanju i Zakona o sveučilištu, medijska sekcija plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu sastavila je izjavu koju možete pročitati u nastavku.

S vremenskim odmakom od dvije godine i bez malograđanske potrebe za nasladom konstatiramo da novi nacrti zakonâ iz područja znanosti i visokog obrazovanja realiziraju upravo ono na što smo počeli upozoravati 5. studenog 2008, na dan Međunarodne borbe protiv komercijalizacije obrazovanja, te nastavili artikulirati različitim metodama borbe u zadnje dvije godine. Sva tri zakona koja su bila u službenoj javnoj raspravi do 1. studenog jasno otvaraju prostor potpunoj privatizaciji i komercijalizaciji znanosti koja se ostavlja na milost i nemilost slobodi i logici tržišta, dok visoko obrazovanje naplaćivanjem nove birokratske šifre – “upisnina” – u državi čije elite vode socijalno destruktivnu politiku, ostaje prostor nerealizirane slobode samo za one imućne. Dužni smo još jednom upozoriti da su ovi zakoni proizvod politike koja izlaz iz zadanih boljki kapitalističkih ekonomskih ciklusa vidi jedino u tzv. mjerama štednje. One direktno pogađaju socijalno najosjetljivije slojeve društva koje je zapelo u nametnutoj tranziciji.

Iza termina efikasnosti i racionalizacije krije se jasno skidanje obveze države da omogući opstanak znanosti i dostupnost visokog obrazovnja svima, bez obzira na njihov imovinski status. Zabrinjava nas dodatna vulgarizacija sve jače komercijalizacije ovog sektora uvođenjem partijskih tijela koja će predlagati strategije razvoja znanosti, odlučivati o (pre)oblikovanju visokih učilišta ili o izboru njihovih čelnika.

Takva strategija etatizacije potvrđuje tezu da spajanje principa totalitarizma i mahnitog neoliberalizma rađa najgore hibride koji direktno udaraju, prije svega, na one najosjetljivije. U ovom slučaju ignorira se ne samo socijalna osjetljivost i socioekonomsko stanje u državi, nego i osjetljivost pojedinih znanstvenih područja čiji se kritički habitus nasilno gasi njihovim prepuštanjem nemilosrdnim mehanizmima vladajućeg ekonomskog poretka. To će imati dugoročne posljedice na ovo društvo bez obzira na čestu inertnost i društvenu neosviještenost velikog dijela nositelja spomenutog kritičkog habitusa, što se da vidjeti i u pojedinim reakcijama na predložene nacrte zakona. Velik broj reakcija akademske javnosti na nacrte zakona kretale su se već davno utabanim i pređenim putevima “ustavnosti”, tj. “neustavnosti” zakonâ, što je za nas promašen put rušenja ovakve regulative i sistemskih rješenja.

Više je nego jasno da zakoni koji su ustavni mogu vrlo dobro propisati članke i stavke koji su protiv naroda i s ciljem daljnjeg upisivanja logike tržišta u nešto što se prije nazivalo javnim sektorom. Drugim riječima: popravak “ustavnosti” ovih zakona neće spriječiti zakonodavce i elitu da nam nametnu kapitalističku sveučilišnu kartografiju. Uzimajući to u obzir, još jednom pozivamo na akademsku solidarnost u borbi protiv ovih pogubnih zakona koji će se, ukoliko im se oštro i aktivno ne suprostavimo, neminovno donijeti. Pozivamo na nastavak osmišljavanja metodâ za potpuno rušenje društveno destruktivnih politika sistema kojima se vrata visokoškolskih ustanova otvaraju samo po imovinskom ključu, dok se opstanak znanosti omogućuje jedino njezinom potpunom komodifikacijom.

3. studenoga 2010.
Tagovi:
, , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka