Domagoj Mihaljević: Sit-in studenata pred Ministarstvom – priča o neuzvraćenoj ljubavi

Donosimo još jedan studentski tekst nakon Sarinog i Stjepanovog: ovoga se puta radi o tekstu studenta 4. godine Ekonomskog fakulteta, Domagoju Mihaljeviću koji je s nama i s vama odlučio podijeliti svoj dojmovnik o prosvjedu održanom 1. prosinca pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa. Još vas jednom podsjećamo da nam šaljete svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo.

Tmurno je, oblačno, prohladno, vremenske prognoze ukazuju na kišu. Dominira tipično siv kasnojesenski vremenski kolaž. Jedan od onih koji u svojoj bezličnosti guta sve formate postojanja, brišući im sadržaj i smisao, a u našoj društvenoj vremensko-prostornoj dimenziji toliko uobičajen čak i onda kad ga ne vidimo. Nedostaje tek kiša da ispere i otjera one malobrojne studente okupljene pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, koji još nemaju volje prihvatiti rezignaciju kao životni moto i model svakodnevne egzistencije, usprkos neprestanom i snažnom pritisku obezličenog svijeta politike i korporativne kulture u čijem ritmu već mnogi neumorno (rijetki i dobrovoljno) odavno plešu. Isprala bi kiša možda i njih, ali nema tog dažda koji će isprati nebrigu, licemjerje, podvale i sramotno ponašanje instutucije znane kao Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i njezinih zaposlenika. Na kraju dana, što god učinili, njihovo je ponašanje neisperivo. No, krenimo redom.

U organizaciji studenata Fakulteta političkih znanosti, kojima su se pridružile kolegice i kolege pojedinih drugih fakulteta, zamišljeno je okupljanje pred Ministarstvom, predaja kuvertiranih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem te formiranje kruga oko zgrade Ministarstva držeći se za ruke. Simboličnim zagrljajem funkcionalno je odaslan poziv za prestankom ignoriranja i oglušavanja o studentske precizno i beskompromisno formulirane ciljeve vezane za besplatno obrazovanje na svim obrazovnim razinama kao i izvršen pokušaj osvješćivanja medijski svakodnevno manipulirane javnosti o nužnosti suprotstavljanja malignoj praksi nezadrživih nasrtaja na temeljna ljudska prava i vrijednosti.

Međutim, dok za studente adresa Ministarstva nedvosmsleno predstavlja mjesto kojem se treba uvijek iznova obraćati kao instituciji koja nominalno štiti javni interes, ministarski birokratski ešalon svoju poziciju (gledano i urbanistički) doživljava kao mjesto mira, tišine, odomra i, prije svega, odmaka od te zamorne studentske “dječurlije” i njihove dernjave.

Ne, nema afekcije između ovih skupina, koliko god oni bili nominalno prezentirani kao “suradnici”, osobe među kojima se njeguje “prijateljski odnos”, kotačići u istom mehanizmu. Nikada afekcije nije ni bilo, jer briga o općem interesu ne stanuje na adresi Ministarstva. Tamo stanuju mali funkcionari i velike taštine a jedina briga koju njeguju neraskidivo je zakovana u revno i uredno održavanje postojećeg dobro uhodanog sustava nerazmišljanja, koji počinje već s prvim danom škole, a tamo gdje je moguće i dodatno induciranog pretpostavkama i okolnostima za njegovo masno naplaćivanje, tzv. poticanje izvrsnosti. Uostalom, trebaju nam “izvrsni kadrovi” koji će lakše tržiti naučeno, a ne radna snaga sposobna kritički razmišljati.

U trenutku kad je studentski zagrljaj biva protumačen kao još jedna paradna razbibriga dosadnih geliptera, odgovor stiže u obliku formiranja klasičnog sit-ina, organizacijski vrlo kvalitetno provedenog, kojim se svjesno blokirao izlaz iz Ministarstva i ušlo u konfrontaciju s zaposlenicima Ministarstva koji su htjeli izaći, s namjerom uzrokovanja minimalne neugodnosti koja će pokušati potaknuti promišljanje visokoobrazovne strategije, ciljeva, politike, planova ili kako god se već zvao sustavni model odbijanja pristanka na zahtjeve čvrsto utemeljene u samom temelju društva.

Umjesto ministra govorili su njegovi podređeni. Govorili su biranim rječnikom s nevjerojatnim izrazima gađenja na licima, premda je razina intenziteta konfrontacije bila minimalna i premda je bilo savršeno jasno da je samo pitanje minute kada će ih policija osloboditi “zatočeništva” u Ministarstvu. Na uzastopne studentske povike ‘Sjednite s nama’ nitko nije sjeo. Pločnik je hladan, a fotelja u Ministarstvu udobna. Ipak, kao što znamo, manje se sjedi u foteljama a više na ušima, inače bi već odavno čuli i razumijeli.

Suprotno Ministarstvu jako dobro čuju mainstream mediji u Hrvatskoj (javni ili korporativni svejedno), ali samo ono što njima odgovara. Ljudi moraju biti informirani, objektivnost je ipak opcionalna. Prigovor o želji studenata za medijskim senzacionalizmom treba otkloniti jer na medije ionako ne mogu utjecati, ali i zbog unaprijed formiranog medijskog stava kako će izvještavati o studentskoj borbi za besplatno obrazovanje. Što god studenti učinili, bilo javni bilo korporativni mainstream mediji pronaći će način za fabriciranjem onog što se doista dogodilo i nepromjenjivom produkcijom etiketa i najperfidinje difamacije. Blokada nastave etiketirat će se “terorom manjine nad većinom”, prosvjed obezvrijediti zbog navodnog malog odaziva, a sit-in okarakterizirati protestom “na rubu incidenta”. Preostaje tek uz postojeće metode pronalaziti nove, kreativne, maštovite ali i neugodne po nositelje funkcija državne vlasti dok se na mainstream medije pritom ne treba obazirati. Ako je nešto izvjesno, onda je to neodustajanje od želje za promjenom postojećeg stanja.

U glavama većine ljudi je tmurno, zagušljivo, oblačno, poput vremena ovih dana, ne vide izlazak iz kruga koji nisu svjesno odabrali, povlače se u sebe. Onima koji im kroje sudbinu tako ustupaju najjaču municiju – svoju šutnju, strah i apatiju. Studenti su svježi dah u glavama olovnim od svakodnevne manipulacije, stresa, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, otuđivanja. Neprekidno se stvarnost pokušava prikazati nepromjenjivom, zadatom. Duh slomiti skepsom. Zaboravljaju da je naš razigrani duh još gladan rasprava, tribina i, prije svega, želje za promjenom. Nadam se i vaš.