Domagoj Mihaljević: Sit-in studenata pred Ministarstvom – priča o neuzvraćenoj ljubavi

Donosimo još jedan studentski tekst nakon Sarinog i Stjepanovog: ovoga se puta radi o tekstu studenta 4. godine Ekonomskog fakulteta, Domagoju Mihaljeviću koji je s nama i s vama odlučio podijeliti svoj dojmovnik o prosvjedu održanom 1. prosinca pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa. Još vas jednom podsjećamo da nam šaljete svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo.

Tmurno je, oblačno, prohladno, vremenske prognoze ukazuju na kišu. Dominira tipično siv kasnojesenski vremenski kolaž. Jedan od onih koji u svojoj bezličnosti guta sve formate postojanja, brišući im sadržaj i smisao, a u našoj društvenoj vremensko-prostornoj dimenziji toliko uobičajen čak i onda kad ga ne vidimo. Nedostaje tek kiša da ispere i otjera one malobrojne studente okupljene pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, koji još nemaju volje prihvatiti rezignaciju kao životni moto i model svakodnevne egzistencije, usprkos neprestanom i snažnom pritisku obezličenog svijeta politike i korporativne kulture u čijem ritmu već mnogi neumorno (rijetki i dobrovoljno) odavno plešu. Isprala bi kiša možda i njih, ali nema tog dažda koji će isprati nebrigu, licemjerje, podvale i sramotno ponašanje instutucije znane kao Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i njezinih zaposlenika. Na kraju dana, što god učinili, njihovo je ponašanje neisperivo. No, krenimo redom.

Mali funkcionari i velike taštine

U organizaciji studenata Fakulteta političkih znanosti, kojima su se pridružile kolegice i kolege pojedinih drugih fakulteta, zamišljeno je okupljanje pred Ministarstvom, predaja kuvertiranih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem te formiranje kruga oko zgrade Ministarstva držeći se za ruke. Simboličnim zagrljajem funkcionalno je odaslan poziv za prestankom ignoriranja i oglušavanja o studentske precizno i beskompromisno formulirane ciljeve vezane za besplatno obrazovanje na svim obrazovnim razinama kao i izvršen pokušaj osvješćivanja medijski svakodnevno manipulirane javnosti o nužnosti suprotstavljanja malignoj praksi nezadrživih nasrtaja na temeljna ljudska prava i vrijednosti.

Međutim, dok za studente adresa Ministarstva nedvosmsleno predstavlja mjesto kojem se treba uvijek iznova obraćati kao instituciji koja nominalno štiti javni interes, ministarski birokratski ešalon svoju poziciju (gledano i urbanistički) doživljava kao mjesto mira, tišine, odomra i, prije svega, odmaka od te zamorne studentske “dječurlije” i njihove dernjave.

Ne, nema afekcije između ovih skupina, koliko god oni bili nominalno prezentirani kao “suradnici”, osobe među kojima se njeguje “prijateljski odnos”, kotačići u istom mehanizmu. Nikada afekcije nije ni bilo, jer briga o općem interesu ne stanuje na adresi Ministarstva. Tamo stanuju mali funkcionari i velike taštine a jedina briga koju njeguju neraskidivo je zakovana u revno i uredno održavanje postojećeg dobro uhodanog sustava nerazmišljanja, koji počinje već s prvim danom škole, a tamo gdje je moguće i dodatno induciranog pretpostavkama i okolnostima za njegovo masno naplaćivanje, tzv. poticanje izvrsnosti. Uostalom, trebaju nam “izvrsni kadrovi” koji će lakše tržiti naučeno, a ne radna snaga sposobna kritički razmišljati.

Sit-in – siti obećanja

U trenutku kad je studentski zagrljaj biva protumačen kao još jedna paradna razbibriga dosadnih geliptera, odgovor stiže u obliku formiranja klasičnog sit-ina, organizacijski vrlo kvalitetno provedenog, kojim se svjesno blokirao izlaz iz Ministarstva i ušlo u konfrontaciju s zaposlenicima Ministarstva koji su htjeli izaći, s namjerom uzrokovanja minimalne neugodnosti koja će pokušati potaknuti promišljanje visokoobrazovne strategije, ciljeva, politike, planova ili kako god se već zvao sustavni model odbijanja pristanka na zahtjeve čvrsto utemeljene u samom temelju društva.

Umjesto ministra govorili su njegovi podređeni. Govorili su biranim rječnikom s nevjerojatnim izrazima gađenja na licima, premda je razina intenziteta konfrontacije bila minimalna i premda je bilo savršeno jasno da je samo pitanje minute kada će ih policija osloboditi “zatočeništva” u Ministarstvu. Na uzastopne studentske povike ‘Sjednite s nama’ nitko nije sjeo. Pločnik je hladan, a fotelja u Ministarstvu udobna. Ipak, kao što znamo, manje se sjedi u foteljama a više na ušima, inače bi već odavno čuli i razumijeli.

Medijski spektakl

Suprotno Ministarstvu jako dobro čuju mainstream mediji u Hrvatskoj (javni ili korporativni svejedno), ali samo ono što njima odgovara. Ljudi moraju biti informirani, objektivnost je ipak opcionalna. Prigovor o želji studenata za medijskim senzacionalizmom treba otkloniti jer na medije ionako ne mogu utjecati, ali i zbog unaprijed formiranog medijskog stava kako će izvještavati o studentskoj borbi za besplatno obrazovanje. Što god studenti učinili, bilo javni bilo korporativni mainstream mediji pronaći će način za fabriciranjem onog što se doista dogodilo i nepromjenjivom produkcijom etiketa i najperfidinje difamacije. Blokada nastave etiketirat će se “terorom manjine nad većinom”, prosvjed obezvrijediti zbog navodnog malog odaziva, a sit-in okarakterizirati protestom “na rubu incidenta”. Preostaje tek uz postojeće metode pronalaziti nove, kreativne, maštovite ali i neugodne po nositelje funkcija državne vlasti dok se na mainstream medije pritom ne treba obazirati. Ako je nešto izvjesno, onda je to neodustajanje od želje za promjenom postojećeg stanja.

Zbogom, apatijo

U glavama većine ljudi je tmurno, zagušljivo, oblačno, poput vremena ovih dana, ne vide izlazak iz kruga koji nisu svjesno odabrali, povlače se u sebe. Onima koji im kroje sudbinu tako ustupaju najjaču municiju – svoju šutnju, strah i apatiju. Studenti su svježi dah u glavama olovnim od svakodnevne manipulacije, stresa, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, otuđivanja. Neprekidno se stvarnost pokušava prikazati nepromjenjivom, zadatom. Duh slomiti skepsom. Zaboravljaju da je naš razigrani duh još gladan rasprava, tribina i, prije svega, želje za promjenom. Nadam se i vaš.

Domagoj Mihaljević

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.