kolumna

Sara Renar: Društvena odgovornost i arhitektonsko djelovanje

Donosimo tekst kolegice Sare Renar, inače studentice Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Iskorištavamo ovu priliku da i ostale kolege podsjetimo da nam šalju svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo (besplatno obrazovanje, blokada, radnička i studentska prava, osvrti na aktualna zbivanja, itd.) koje ćemo nastojati objaviti, što će ovisiti o uređivačkoj politici.

„U trenutku kada se pod birokratskom šifrom “participacije” administrativnim dekretom bez prethodne javne rasprave prešutno ukida jednako pravo na obrazovanje za sve, unatoč tome što je kao univerzalan i obvezujući civilizacijski cilj potvrđeno i u Deklaraciji o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda, osjećamo se dužnima stati u obranu toga prava ne samo u svoje ime, nego u ime društva u cjelini. Pravo na obrazovanje smatramo konstitutivnim za svaku demokraciju koja je više od pukog imena.“ Tako je glasio početak prve izjave za medije 20. travnja 2009. studentske inicijative za besplatno obrazovanje Filozofskog fakulteta. Val studentskih provjeda je u kratkom roku potresao cijelu državu: dana 29. 4. 2009, studenti Arhitektonskog fakulteta su blokirali nastavu na matičnom fakultetu, pridruživši se kolegama dvadeset fakulteta diljem zemlje.

Zahtjev je u srži bio vrlo jednostavan: prepoznavši strahote privatizacije obrazovanja koja u Hrvatskoj ulazi na mala vrata, studenti su tražili potpuno transparentno javno financirano obrazovanje na svim razinama dostupno svima pod jednakim uvjetima. O samom zahtjevu, metodi borbe i o tome koliko su ovi događaji značajni za podizanje šire svijesti o socijalnoj nejednakosti i problemima obrazovanja već je mnogo pisano na drugim mjestima i još će se pisati. U ovom tekstu ću se ograničiti na slučaj blokade nastave Arhitektonskog fakulteta te zašto upravo slučaj našeg fakulteta predstavlja veliki pomak u svijesti naše akademske zajednice.

Arhitektonski fakultet ima dugu tradiciju nemiješanja u socijalne probleme i probleme društvenog uređenja. Ako se takva tema ikad i potegnula, govorilo se studentima da je arhitektu „ispod časti“ baviti se politikom. To je velika šteta jer je arhitektura vjerojatno najviše „humanistička“ od svih tehničkih struka te se itekako treba baviti političkim pitanjima. Pritom ne mislim na pejorativnu definiciju politike stranačkih borbi već na širi smisao politike u vidu ostvarivanja socijalnih prava.

Pritisak kapitalizma u sveprisutnoj maksimi konkurentnosti tržišta svakako dodatno potiče uskogrudno i strogo profesionalno razmišljanje, no neosjetljivost kruga Arhitektonskog fakulteta za širu socijalnu sliku nije nedavno uspostavljena dijagnoza. Fakultetom kruži anegdota da su 1968. i 1971. godine, dok je veliki dio akademske populacije tadašnje države sudjelovao u jednoj drugoj vrsti prosvjeda, studenti arhitekture iskoristili prosvjede kao savršenu priliku da kod kuće u miru dovrše svoje programe. Tada studenti, danas nastavnici, samo su nastavili zatvoren krug koji traje do danas.

U čemu je točno uzrok takvog obrasca mišljenja teško je reći. Vjerojatno je na djelu kombinacija mentaliteta elite, osobne taštine i poremećenih vrijednosti šireg društva unutar kojeg arhitektura egzistira. Veliku ulogu sigurno igra i preopterećen nastavni program fakulteta, potenciran uvođenjem bolonjskog sustava, u kojem studenti nemaju slobodnog vremena ni za čitanje stručne knjige, a kamoli za širenje horizonta interdisciplinarnom građom.

Ono što ohrabruje jest da su studenti pokazali da su itekako svjesni društvenih problema i odgovornosti koje moraju kao budući arhitekti preuzeti na sebe. Tijekom pet dana koliko je blokada trajala, fakultet je poprimio obilježja prave platonske Akademije: prostor slobodnog mišljenja, razmjena informacija i kreacije. Studenti su tokom blokade organizirali alternativni nastavni program: svakodnevno su se odvijale radionice, predavanja, filmske projekcije i diskusije. Tokom blokade nastave bilo je, naravno, nerazumijevanja i incidenata sa strane nekih nastavnika, no značajan dio je podržao studente, čak i aktivno sudjelujući u programu. Nezaboravni trenutak je bio spontani proces preseljenja vježbi iz zatvorenih crtaonica u hodnike u kojem su studentima, bez obzira u čijoj su formalno grupi, dobrovoljno i bez pritiska u projektiranju pomagali demonstratori, stariji studenti i asistenti.

Pet dana blokade pokazalo se iscrpljujućim za one studente koji su najviše u njoj sudjelovali te se naposlijetku podleglo pritisku onog nenaklonjenog dijela nastavnog kadra. Fraza koja se u tim krugovima često mogla čuti, „revolucija jede svoju djecu“, potpuno je deplasirana i pokazuje nerazumijevanje cijelog procesa. Naime, blokada nastave nije bila ni zamišljena kao revolucija u smislu postizanja ciljeva preko noći. Primarni cilj besplatnog obrazovanja još nije postignut (iako se u trenutku pisanja ovog teksta na tu temu u javnosti vode rasprave koje bi drugačije izlgedale da nije bilo akcija na proljeće), ali nešto barem jednako važno jest. Studenti su se počeli organizirati i raspravljati. Počeli su preispitivati dogme svojih mentora. Studenti su počeli MISLITI.

Vrijeme će pokazati hoće li takvo stanje svijesti ostati usputna epizoda ili će imati trajniji učinak na modus života Arhitektonskog fakulteta. Fakultet je prečesto sklon sterilnom glumljenju avangarde te prijeti opasnost da se cijeli protest u arhitektonskim krugovima svede na par izložbi i tekstova u donjem kutu neke publikacije. S druge strane, itekako ima razloga za nadu. Nitko, naime, nije ni u snu očekivao da će se ijedan tehnički fakultet priključiti studentskoj pobuni, kamoli Arhitektonski, a uz to se najmanje očekivalo da će studenti držati fakultet pod kontrolom punih pet dana. Upravo je na Arhitektonskom fakultetu za vrijeme blokade nastave nastala ideja besplatnih priprema za prijemni ispit koje drže studenti. Taj nesebičan društveni doprinos produkt je upravo razmišljanja „van okvira“ te su ubrzo i studenti sa drugih fakulteta počeli držati svoje pripreme.

Studenti arhitekture su, makar nakratko, u proljeće 2009. usprkos svim uvjetima pokazali da nisu zaboravili što znači biti akademski građanin. U našem slučaju, preciznije rečeno, studenti su pokazali da je aktivna društvena odgovornost neodvojiva od istinitog arhitektonskog djelovanja.

Sara Renar
7. prosinca 2009.
Tagovi:
, , , ,

Vezani članci

  • 27. listopada 2026. Izvor: wikiart.org Četiri jahača deradikalizacije: kako sistem rekuperira pobunu i kako mu mi u tome pomažemo (osobno svjedočanstvo) Ulazak u parlament, sindikalni legalizam, NGO sektor i akademija rijetko funkcioniraju kao poluge transformacije; češće služe kao mehanizmi kojima sistem apsorbira i pacifizira radikalne impulse. Iz osobnog iskustva generacije stasale u blokadama 2009., autor analizira „četiri jahača deradikalizacije”, ili kako se pod krinkom potrage za djelotvornijim oblicima borbe opozicijsko djelovanje neprimjetno pretvara u vlastitu suprotnost i stavlja u službu reprodukcije sistema.
  • 20. rujna 2026. Izvor: membrana.org Prelazeći reku: Socijalizam i svetsko tržište od Jugoslavije ka Kini (1. deo) Analizirajući jugoslavenski samoupravni model i njegovu povijesnu isprepletenost s kineskim traženjem alternativnog socijalističkog puta, autor istražuje kako je gubitak unutarnjih poluga kontrole u sudaru sa svjetskim sustavom vodio ka periferizaciji. Donosimo prvi dio analize, dok će se nastavak usredotočiti na specifičnosti kineske ekonomske tranzicije.
  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
Arhiva članaka