Mel Astbury

Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva

S engleskog prevela Karolina Hrga

Izvorno objavljeno 20. listopada 2020. godine na Red Flag.

"Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."

Pamučna glad: distribucija bonova za kruh, juhu, meso, obroke, ugljen, itd. u uredu District Provident Societyja, Manchester, ilustracija iz Manchester Life Magazinea, 1. siječnja 1862. godine (izvor)
Američki građanski rat (1861-1865) u najvećoj se mjeri vodio oko pitanja ropstva. Zaraćene strane bile su sjeverne države federalne Unije Sjedinjenih Američkih Država i 11 južnih članica, koje su činile Konfederaciju i htjele se odcijepiti od ostatka SAD-a te nastaviti provoditi sistem ropstva koji je bio iznimno važan za njihovu plantažnu ekonomiju. Budući da je izvoz pamuka bio od ključne važnosti za robovlasničke ekonomije na Jugu, Sjever je blokirao južne luke kako se roba ne bi mogla izvoziti i uvoziti. Zbog toga je izvoz sirovog pamuka koji su uzgajali robovi presušio.

 

Industrija pamuka činila je ogroman dio britanske ekonomije; 1861. godine njezina je vrijednost bila 1,1 milijardi funti. Kada su zalihe pamuka istekle, mnoge radnice i radnici suočili su se s glađu, deložacijama i neimaštinom. Na vrhuncu „pamučne gladi“ 533 959 radnica i radnika bilo je nezaposleno ili zaposleno na nepuno radno vrijeme, zbog čega je država bila prisiljena implementirati mizerne programe pomoći. Ti su programi bili vrijedni prijezira – država je odbila osigurati subvencije potrebitim gradovima; umjesto toga, dalaje dodatne ovlasti okruzima kako bi isti sami riješili svoje probleme, što je 1862. godine rezultiralo i otvaranjem prve pučke kuhinje na svijetu! Vlasnici mlinova odbili su doprinijeti programima pomoći, te je radništvo bilo prisiljeno oslanjati se na pomoć države i crkve.

 

Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova. U isto se vrijeme Lord Palmerston, premijer, nalazio pod sve većim pritiskom vlasnika mlinova i brodarskih poduzeća da naredi kraljevskoj mornarici razbijanje blokade, kako bi se zaštitila budućnost glavne britanske industrije.

 

Dugogodišnja antipatija vlasnika mlinova i radništva intenzivirala se kao posljedica sukoba. Ne samo da su vlasnici podržavali nastavak sistema robovlasništva kao sredstva generiranja profita i tako dolazili u sukob s vlastitom radnom snagom, već su također odbili podržati svoje radnice i radnike u teškim vremenima. Kao rezultat, tenzije unutar radničke klase Lancashirea dosegle su vrhunac. Diljem grofovije 1863. godine izbili su neredi, od kojih su najveći bili u Stalybridgeu. Preko 7 000 radnica i radnika bilo je nezaposleno i zahtijevalo da se njihov glas čuje. Njihove aktivnosti suočile su se s represijom, dovedena je i konjica, a lokalna policija opremila se sabljama i bajunetima. Preko 80 radnika je uhićeno. Međutim, to nije slomilo njihov duh! Pokazali su radničku solidarnost s Unijom i robovima te njegovali duh internacionalizma koji se razvijao među britanskim radništvom, koji je pomogao pripremiti teren za osnivanje Prve internacionale (Međunarodnog udruženja radnih ljudi) iduće godine.

 

Snagu koju su pokazali radnici i radnice iz prošlosti potrebno je emulirati i danas. Sistemski rasizam policije, u zemlji i inozemstvu, protiv ugnjetavanih zajednica ne smije se nastaviti. Iako se Amerika u ekonomskom pogledu ne oslanja na nas ekonomski na jednak način kao tada, i dalje možemo pokazati solidarnost s zajednicama Crnih ljudi i donijeti promjenu. Prosvjedujte, organizirajte demonstracije i ne dozvolite da ovo pitanje padne u zaborav. Rasističko nasilje neće samo nestati zato što ne trenda na twitteru. Imamo dužnost pokazati ugnjetavanim ljudima svijeta da nisu sami, i da njihovi glasovi dopiru do nas. Radnice i radnici širom svijeta moraju se ujediniti i podržavati.
25. listopada 2020.
Tagovi:

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka